Tanja Stupar-Trifunović

ČUDA LJUBAVI- PJESME

Sarajevske Sveske br. 29/30

I
(Čuda ljubavi)

Ona vodi za ruku svoga bolesnog muža svoga muža koji umire
krhkog kao vaza sklonog lomljevini sa štakom i nogom koja hramlje
Voljela ga je nije ga voljela
nije joj bilo bitno
kao kauč kao ormar
kao novine bio je u stanu s njima u rukama
Godinama
Bio je tu
Tu
ali sad on odlazi rasipa se lagan je kao vazduh
kao da u ruci drži dječiju ruku
kao da mu nije žena
nego majka
a on je njen dječak
koji umire tu
Tu
u njenim rukama
Ona mu kupuje igračke štap za pecanje na proljeće
idemo skupa u ribolov
Ali ti mrziš ribolov draga
Nema veze idemo
govori
veselo
zagrcnuto
sa suzama
Idemo da lovimo velike ribe
Kupuje mu troje novina iako on čita jedne dnevne iste
dvadeset godina
kupuje mu i ostale da nadoknadi da ne propusti
da ima objektivnu sliku zbivanja u svijetu
i kod nas sad u doba krize u doba očaja i novih izbora
Obećava mu bolje uslove liječenja kada ovi drugi dođu na vlast
i bude ih briga za nas obične ljude
govori zažarenih očiju kao da vjeruje u to
govori mu puna predizbornih obećanja o izlječenju
Kao da je groznica sa televizije skliznula u nju
tu u njeno srce
Tu
a nije ga voljela istina je nije ga voljela
kada ga pogleda stidi se toga i nervoznije miluje njegovu sijedu kosu
nije ga voljela iz nepoznatog razloga možda je stigao u pogrešno proljeće
možda je bila premlada možda je voljela drugog možda je žudila za gradovima zemljama putovanjima nije znala
samo je ta nepoznata žudnja skliznula
Tu
tu u srce i potisnula njega jakog zdravog i veselog dok unosi ormare
u njihov novi stan dok slaže knjige po policama dok joj namiguje iz druge prostorije
dok joj donosi bonbonjeru u bolnicu i ima lice srećnog oca
dok čita prije spavanja i odlaže naočare kraj sebe
tu
Tu uzima njegove naočare u ruke
i plače
Sada ga voli
On se preselio u njeno srce tu
Tu

II
(Pjesme sa sretnim krajem)
Ne završava se kao u filmovima ne sa sretnim krajem i u zagrljaju snažnog muškarca koji pored širokih ramena ima narav kao Isus Hrist spreman da ponese i tvoj krst kad ti oteža
Ne u zagrljaju najdivnije i najnježnije žene s licem što blago podsjeća na Bogorodicu
Pa čak i da bude tako kad tad život će vam poturiti one Orvelove pacove pod nos i vi ćete zavikati nosite ih njoj nosite ih njemu i nećete više moći pogledati unakaženo lice onog drugog
jer će vas podsjećati na vlastitu nakaznost

Cijeli dan zbog toga ležim u krevetu pokrivena po glavi i plačem
i zašto ne mogu prestati zamišljati jedino izbavljenje
da ćeš doći i zagrliti me
a ja ću potom naučiti da pišem pjesme sa sretnim krajem

III
(Otkrivanje svijeta majki)

Mi pričamo o ljudima s podsmjehom hineći da smo bolji od njih i da umijemo više
jedan je lažov drugi je lopov treći je glupak a ona mala plavuša ona je neviđena koza
naši nadređeni su kreteni naši podređeni su idioti i očigledno je ovdje samo nas dvoje nečemu vrijedimo u svoj ovoj žabokrečini jadu i dosadi
u ovoj mizeriji i površnosti u ovoj lokvici u koju se svako ispiša i ode
ti govoriš u pičku materinu nikad ne bih mogao postati ovakvom nakazom
dok mjerkaš svijet kojim smo omeđeni i ljude koji prolaze kraj nas
ja gledam kako pred mojim očima postaješ malom nakazom i osvajaš mi srce samo zato što naivno vjeruješ da se to nikad neće dogoditi i kad me pogledaš u oči u njima piše da neće i da si vrijedan ljubavi što tebe drži mirnim čitava dva dana
oduvijek si htio biti drugačijim potukao bi se zato umro bi samo da ne pristaneš
na ovo na ove ljude ovaj televizor i činjenicu da tvoj stomak postaje veći od tvojih čvrstih stavova
O dječače svijet velikih muškaraca je tegobno mjesto brazda preorana lažima
junaci su uvijek smješteni negdje u daleku prošlost
svaki dan dok se ustaješ i briješ oni su sve dalje od tebe a ti si sve usamljeniji
vrijeme je da otkriješ svijet majki možeš da staviš glavu na moj dlan
i one će doći iz dalekih dvorišta da te pomiluju i uspavaju
majke su uvijek blizu
sve one imaju u kući jednu malu sobu u kojoj čuvaju svoj plač slatkiše i brigu za tebe
Ne
kažem ja
ne brini nikad nećeš postati kao oni
moj dlan je hladan a tvoje čelo vruće i divlje
sve ovo oko nas sve što vidiš samo je scena samo je dekor našoj ljubavi
u priči u kojoj mi pobjeđujemo

IV
(Iza onih drugih vrata)

Stalno to radim osim što maštam da ćeš me poljubiti u wc-u kada niko ne pere ruke i niko ne piša iza onih drugih vrata i osvojiti me potpuno tim poljupcem ja zavirujem u tuđe živote i pravim njihove zapisnike
u autobusu baba klati svoje kratke noge kao djevojčica koja ne može dotaknuti pod tako je daleko tako je daleko nikad neće porasti do njega
pun autobus njenih godina joj se podsmijeva ali ona će da umre prkosna vidim joj na licu
Profesorica matematike kupuje vibrator kaže pa ne mogu to raditi s učenicima
profesorica matematike je jako usamljena među brojevima i među ljudima ali ne mogu ti govoriti o tome dok me ljubiš jer neko može naići i dok ja zamišljam može mi pokidati sav moj paučinasti svijet i zato ćutim
Nisam ti rekla ni o mom prijatelju piscu koji fotografiše grč na licu njegove žene u trenucima razvoda da bi mogao poslije da piše o tome
Ti si premlad u tvom svijetu ljudi su još uvijek skupa i drže se čvrsto za ruke
Ne psuju jedni druge imaju oreol naših majki nad glavama koje nikada nisu govorile popuši mi kurac i jebem ti majku kretensku
One su imale kućne haljine umjesto plastičnih kućnih kuraca za sumorna popodneva
One su išle u rađaone a očevi su nam išli u lov i u rat
One su imale dlakave noge i pazuhe a oni su imali brkove
Mi smo glatke naši muževi su glatki oni idu u samoposlugu po uloške i supu iz kesice
Jedno je sigurno i naši roditelji i mi smo jednako nesrećni
Ali ne govorim ti o tome jer ti umiješ da me ljubiš a ja znam sve da zaboravim
u tom trenutku dok niko ne pere ruke
i ne piša iza onih drugih vrata

V
(Nedjeljom)

Nedjeljom na stolu ribarnice koprca se debeli šaran dok otac poseže za novčanikom
majka vadi veliku najlon kesu iz torbe
a dijete tužnim i znatiželjnim očima gleda prvu smrt ubistvo šarana otetog iz bazena
Nedjeljom ja sam najusamljeniji čovjek jer sve ovo gledam iz prikrajka i nisam otac koji će djetetu čistiti šarana od koščica i nisam majka koja će ubrusom brisati njegove meke usne i nisam dijete koje će zaspati sito i pomalo prestravljeno jutrošnjim prizorom
Nedjeljom nakon što prođem pijacom i moje oči bivaju raznesene na sve strane grada u punim cekerima
ja odlazim slijep i prazan u obližnju kafanu da pijem

VI
(Posebne navike)

Imao si tu posebnu naviku mesoždera tu ružnu manu da činiš svirepe stvari
podle stvari koje su mi pojele srce
Imala sam tu posebnu naviku tu naviku zaljubljene žene da vidim ljubav tamo gdje je nema i da perem prozore nedjeljom popodne jer to pogled iz našeg stana
činilo ljepšim iako su tamo samo druge zgrade samo drugi ljudi i isti ovaj čemer kao i kod nas
Imao si tu posebnu naviku tu naviku muškarca da se podsmijeva mojoj naivnosti naziva me glupom i prezre svaki ćošak ovog stana po kojem sam ja slagala naše godine preslagujući ih perući ih i uljepšavajući svako malo ne bi li se sretnijim učinili ovi prizori djeci dok budu listala porodične albume
Imao si tu posebnu naviku tu naviku da me okrivljuješ za svoju nesreću za svoj bol i zao usud što su ti dani kraj mene isti sivi i jednolični što je plata mala prijatelji podlaci krevet neudoban ručak neslan djeca neposlušna život težak
Imala sam tu posebnu naviku tu naviku da trpim i lažem te da će biti bolje da će proći da će i nama jednom svanuti da je mali stan samo privremeno rješenje da ćeš dobiti bolji posao i da si ti dobar čovjek

Još uvijek imam tu posebnu naviku tu naviku stare i usamljene žene da nedjeljom idem na groblje
autobus staje baš u blizini grobljanske kapije tu kupim svježe cvijeće na lijepom si mjestu kraj rijeke i pogled je puno ljepši nego iz našeg stana

VII
(Teška ljubav)

Kada sam imala nervni slom shvatila sam smisao svoje egzistencije gledajući
crtani film o žutoj ptičici Tvitiju i mačku Silvesteru
moja svijest se raspolutila na njih dvoje
Bila sam Tviti jednako zarobljen u jedinoj sigurnosti kaveza
i potrebi da izlijećem u bezumnu slobodu koja je mirisala na mačije crveno ždrijelo
Bila sam Silvester koji je ludo ustremljen na žuti objekat svoje čežnje ali zapravo
nisam smjela pojesti Tvitija
jer bez njega ovaj crtani film u glavi ne bio imao smisla
Višestruko zarobljena u svojim suprotstavljenim ulogama
čas me je Tviti ogromnim čekićem lupao po glavi čas sam u grlu osjećala beskrajnu požudu za njegovim malim tijelom čas mi se to isto malo tijelo grčilo u strahu od toplog daha i bjeline Silvesterovog zuba na kojem su se parala meka pera moje nježnosti
Htjela sam da se ubijem da me ubije da ga ubijem
da ugasi tv
da prestane crtani
To je bila veoma teška ljubav

VIII
(Oprost)

Oprosti mi sve ove gadnosti oče majko ljubavi dijete oprosti mi što ne vidim da patiš kad patiš što te ostavljam kad me trebaš što ti ne dam mira kad ti treba mir što sam sebična drska bezobrazna
govorim i posipam se pepelom
plačem i tražim oproste puno oprosta šaljem ih na sve strane svijeta ka svim srcima ka kojima sam pružila svoje pipke ka svim rukama koje su me dotakle koje sam dotakla kojima sam šaptala noću zagrli me zagrli da prođe ova samoća i ova moja beskrajna noć ka svima ustima kojima sam lagala kojima sam sipala med na usne i ostavljala ih sa čemerom u stomaku
Oprostite mi vapim ja danima

Teško je kad shvatiš da nema ko da ti oprosti
Otac majka tvoje nestalne i uvijek nesretne ljubavi
Rodbina prijatelji svi su ti oni već oprostili ili ih nije ni briga jer unutra u njima ima jedan isti ti koji jednako tako vrišti
ali ne ospoljava se
uljudniji je
ne pravi toliku dramu
Bog te gleda u oči i kaže moraš sam sebi da oprostiš
Ako možeš ako možeš ako možeš
odjekuje ti u glavi dok se uvijaš kao crv jer i jesi crv dok se njišeš s travkama jer i jesi travke dok smrdiš s govnima jer i jesi govno
Napokon Bog ti kaže da si ti Bog
Tako slab
Tako nikakav
Kaže ti da si postao svemoćnim Bogom kad sam sebi oprostiš nemoć
I da nema Boga nego si ga ti izmislio kao i svoju glavu tvrdu spolja mekanu iznutra punu raznih predstava utisnutih u to meko meso u tu opnu želja
Kada to shvatiš poludiš i naizust vičeš imena svih bogova i svetaca i učitelja i pljuješ im u lice jer su lažni
lažni baš kao i ti
Ali svijet napokon postaje stvaran i ne pada ti napamet da hodaš bos po žaru probijaš jezik iglom sanjaš nove bogove daješ imena već postojećim stvarima
Ustaneš se opereš zube
Obučeš svijetlo plavu košulju i tamno plavi prsluk i ideš na posao
Oprošteno ti je

IX
(Poslije)

Kada se desi to s tobom
to da ti se biće prelije preko svojih rubova i rubovi bivaju nečim
što odbija da se zaustavi i u tvom srcu kuca uvijek dalje i uvijek sve
ljubeći istovremeni i ništavilo i puninu
sa istom onom silinom kao onda kad si ljubila njega
ljubio nju
spreman da umreš da se rastvoriš u milini i u smrti u drugom a u istom
Kada se desi to s tobom
da se polomiš potpuno da pristaneš na ludilo a razum razdijeliš pticama za doručak u parku
Kada se desi to s tobom
možeš računati s tim da ti se nešto stvarno desilo
Ulicu prelaziš na istom mjestu
U autobusu i dalje prisluškuješ tuđe razgovore
Na poslu flertuješ s istom ženom/muškarcem
Ali unutra u sebi
ti si umro i nikad nisi bio življi
Tvoje kosti su se raspale na pepeo i pepeo je raznio vjetar ali onda se desilo nešto čudno
kao u onom filmu kada su nezgrapno biće od željeza zli ljudi koji ne umiju pojmiti ništa što je drugačije od njih raznijeli na komadiće i komadići su se rasuli po cijelom kosmosu
I u jednom trenutku a niko ne zna koliko dugo je trebalo da prođe do tog trenutka kada je svaki dio njegovog tijela je počeo da pišti
da vibrira
da zove
odsvakud su dijelovi krenuli da se sjedine u cjelinu

I ja sam sad opet cjelina
Cjelina koja još uvijek nosi u sebi snažan odraz nekadašnje raspršenosti
O tom mislim dok gledam kroz prozor crvenog autobusa