Radenko Vadanjel

CIKLUS: POKREĆUĆI OGROMNE ZUPČANIKE

Sarajevske Sveske br. 23/24

USAMLJENOST

Sve što se dešava usputno je, površno poput obiteljskog filma. Lica koja pozdravljaju, rezak okus dima u upaljenom ždrijelu.
Kada se pogledam u ogledalo, vidim samosvjesnog čovjeka, hitra pogleda i brzih pokreta.
Jedino noću, omotan mrakom na balkonskoj klupi; samo žar cigarete i cesta osuta farovima automobila.
Jedino tada, kada se sve nanovo posloži, preokrenut poput kože oderana zeca, iskrim poput zvijezda.

PLAŽA

Bojim se otići s plaže na kojoj je svaka vjerojatnost moguća, svaka želja ostvariva. Samo dugi prezent, bezopasni dugi prezent. Dočekati vlastitu smrt ili sveopću kataklizmu na ovoj plaži imalo bi smisla.
Riječi su krajnji doseg moje snage. Ali na ovoj plaži to je iznenadna mirnoća ili dječji razigrani uskličnici.
Ponavljam u sebi riječi: tišina! tišina! tišina!

PISANJE

Strah bubri poput upaljenog mesa iza užarenih čeonih kostiju. Razotkrivajući veliku ranu, precizno se izražavajući, hranim svoje pogrbljeno, ispaćeno tijelo koje se iznova, nespretno poput tek izlegla teleta, osovljuje na noge.
Nema više vremena za premišljanje. Oči se zatvaraju, letim. Tijelo se savija u praćku. U želji da se uspije, u snazi te namjere.

NJIH DVOJE

Kupili su lijepu parcelu na groblju. Proširili grobno mjesto. Sve dobro betonirali. Saopćili su mi to nakon večere, svečanim tonom.
Progutao sam posljednju krišku voćnog kolača i izjurio na ledinu, u zimsku noć. Šuma u daljini grčevito se držala tamnih obrisa koji su se poput konačnosti sudarali s modrim nebom osutim zvijezdama.
Zamišljao sam ih visoko gore, u grobnici omeđenoj neuhvatljivim prostorom. Samo sam ih tako mogao zamisliti, kako plutaju u nekom neobjašnjivom, ljudskoj mašti neizrecivom krajoliku.

VELIKA ULAGANJA I VELIKI RIZICI

Nedovoljna usredotočenost bila je najveći krivac proturječjima. Riječi su bile suvišne kada sam ih najviše koristio, emocije su dobivale na snazi kada su izmicale iz ruku, kada nisam imao sreće da ih oplemenim.
Život je bio prepun rizika. Velika ulaganja i veliki rizici. Najplemenitija je bila melankolija. Srce je tada pravilno radilo, misli su bile kristalno jasne.
Sada iznova razmišljam o sreći, pokretu razotkrivanja, skidanju ljuski oklopa. Pokrećući ogromne zupčanike, pomičući svijet oko sebe tisućama zaobljenih galerija skrivenih u ošamućenoj glavi, podižem tu istu otežalu glavu zagledavajući se u nebo nadsvođeno neuhvatljivim prostorom. Budućnost se još uvijek ne nazire. Ponovno sam sam. Ponovno na početku. Pripadnik vremena koje se još nije osmislilo.

ULAZAK U VETVU

Tragovi koje ostavljam nepresušni su izvor mirisa dok dolazim iz drugog svijeta u prostor prapostojbine stapajući se u cjelovito biće šume koja me obavija, kao što misao obavija tijelo, kao što tijelo prigušuje duboke otkucaje srca.

ŠUMA

U prirodi tijelo doživljava preobrazbu. Mišići očvrsnu, ud nabrekne poput ogromne bjelouške palucajući travom. Uzimam sjekiru, lomim grane srušenog debla. Ja sam kralj ove šume i njezin spasitelj. Spasitelj sam svih vjeverica, borova i stoljetnog hlada podno kojega raste mahovina. Iz mog sjemena izrasta novo stablo, zeleno i tiho poput duše djeteta. Jesenji pljuskovi podrivaju staze niz šumske padine. Njima ljeti obilazim gudure. Šuma i ja viđamo se nijemi i tihi poput dvoje ljubavnika.
Razmišljao sam i odlučio. Usred šume sagradit ću kuću s trijemom i kamenim dimnjakom. Kući ću dovući ženu i psa. Psa da noću čuva šumu, ženu da grije postelju i rađa djecu zelenu i tihu poput duše drveća.

VARIJACIJE NA TEMU SMRTI

Smrt je emotivni užas u kojemu duše poput plazme plutaju istisnute iz tijela.
Zamišljam duboku struju rijeke i mali pješčani sprud čiji pijesak rijeka svakodnevno uzima k sebi. Taj sprud je naš život, bljesak svjetla u nemjerljivoj tami postojanja nečega što bi moglo, u danom trenutku, opetovati isti taj bljesak u nekom drugom „prostoru“ i nekom drugom „vremenu“.

ZVIJEZDE

Zvijezde su moje krajnje utočište.
Dok ih promatram razmišljam: - Možda je njihov pogled upućen meni, možda je njihova bezvremenost namijenjena meni? Sve što osjećam obuhvaćam šutnjom. Promatrajući nebo, prisvajam ga sebi.
Općiti s vlastitim bićem. U prostoru koji nije prostor, u mislima koje nemaju opipljivu masu, u univerzumu sa zvijezdama i beskonačnim, bezvremenskim umom, koji sve razumije.

DVA ISTOVJETNA SNA

Nenajavljeno, u mirisno jutro, natovaren stvarima obješenim o šarenu čergu koju vuče stara mula, zalutao sam u nepoznat kraj prošaran malim zaseocima i ljudima plahim poput mene.
I jedino što sam kasnije mogao kazati u svoju obranu bio je pogled ispunjen srećom i razumijevanjem.
Tako sam vidio sebe, prije nego što sam odlučio vratiti se u svijet kome sam do maloprije pripadao. I taj svijet u koji sam nepozvan ušao bez razmišljanja odlučih napustiti premda ga dobro nisam ni upoznao. Tako je jaka bila moja želja.
Povijest tog neobičnog svijeta u ljudskim razmjerima trajala je koliko i dužina moga sna. Ponovno sretan u vlastitoj svevremenosti, u bezopasnom, dugom prezentu, umislih da je i ovaj „moj“ svijet, kao i onaj sanjani svijet, dio nečijeg sna. Sna kojega sanja neko dobroćudno, nadnaravno biće, s mnogo dubljim smislom i odgovorima od mojih.