Jovan Nikolaidis

CGPOEZIJACGPOETESA

Sarajevske Sveske br. 15/16

1.

I letimičan pogled na crnogorsku književnost u posljednja dva vijeka, na poeziju posebno, dovešće nas do paradoksa: lirsku poeziju, kojoj je čak i vladika Njegoš priložio osrednju ljubavnu reminiscenciju »Noć skuplja vijeka”, u Crnoj Gori sve vrijeme pisali su muškarci. Oni epski razbarušeni Crnogorci koje sva istorija Balkana slavi kao muževne i surove borce za slobodu, časne vitezove sa kamena, spartanske gorštake u vječnoj borbi za krst časni i slobodu sjajnu. Žene ne postoje u toj lirici a kao da ih nema ni u vrtoglavoj trci za turskim glavama, pokradenim ovcama i izmoljenim ruskim žitom.
I posljednje decenije dvadesetog vijeka prepune su lirikovanja koja ispisuju časni muži crnogorski: čitava vojska pjesnika tutnji herojskom Crnom Gorom, egzaltirani lirik do lirika uzdiše, davorija, sanjari, eksperimentiše, bjesni, glorifikuje... Žena pjesnika još uvijek nema u tom sparnom prostoru muške sujete crnogorske. Pjesnici Leso Ivanović i Vito Nikolić, tihe figure sred buke crnogorske lirske hiperprodukcije, izdvajaju se kao osobiti poetski glasovi. Sve drugo maltene je šaš i mekinje.
No valja pomenuti da je ta lirika, od pedesetih naovamo, krivo nazvana crnogorski modernizam (krivo, jer je crnogorska poezija sveg tog vremena bila zapravo samo apologetska i epigonska sljedbenica odlične srpske lirike i odocnio odjek ruskih simbolista i proleterskih pjesnika, kao i francuske moderne), ipak dala nekoliko valjanih poeta. Ne treba odbacivati Rista Ratkovića, Mirka Banjevića, Ratka Vujoševića, Radovana Zogovića, a valja pažnjom osluškivati pjevanje Jevrema Brkovića i Mladena Lompara.
Posebna vrijednost crnogorske književnosti leži u pjesniku Marku Vešoviću, ali je njegov položaj u njoj ne samo specifičan (on je i bosanskohercegovački pjesnik) već ponajprije i ponajviše tragičan, dakako i po crnogorsku književnost, budući da ga je uzimala kao kvarigru, a takve crnogorska uniformna kultura još ne prima ni srcem ni mozgom.
Onda su došle devedesete, krenuo je galop primitivne konjice diljem domovine koja je umirala. Uz tu hordu stuštila se našim kamenjarima i epska folklorna vriska, deseterac i gusle i folkosmeračka tmurna rima. Na sramotu ionako nedefinisane crnogorske književnosti kojoj su uvijek trebali podupirači iz Srbije da se ne bi srozala u jendeke kvazignomske i redovito primitivne stilistike.
No, stigao je tada do nas, najprije tiho, sa zebnjom, a onda sve glasnije i originalnije, u crnogorsku književnost snažni i disciplinovani evropski odgojen zvuk nove poezije, glas nove proze, pogled nove književne i filmske kritike, usred mraka i beznađa nikla je literatura recentna, elokventna i evropska. Stiglo je i ”žensko pismo”, u Crnoj Gori začuo se napokon i ženski ’glas’, zazvonili su glasovi pjesnikinja, rađala se dobra, snažna i zanimljiva poezija. Kao feniks iz te mačističke slike polusvijeta izvio se zreli poetski govor, s pečatom jedne nove osjećajnosti, posve istinite i dovoljno teoretski fundirane. I zbrisao poput oluje prašnjave stranice periferijskih poetomana.
Crnogorska postmoderna, nacionalna književnost diskontinuiteta, samo je drugo ime za prvi čin crnogorskog antitradicionalizma. Riječ je o atipičnoj generaciji koja nije tražila uzore u svojim prethodnicima, jer oni nisu ni bili vrijedni osobitog ugledanja. Maltene umah crnogorska književnost dobila je nekoliko odličnih liričara, pjesnika i mladih poetesa, pametnih osoba, hrabrih žena i samosvjesnih ljudi. Ima ih danas u Crnoj Gori dosta, ali ćemo ovom prilikom, pored dva pjesnika starije generacije, izdvojiti Balšu Brkovića, Aleksandra Bečanovića, Pavla Goranovića, Milorada Popovića, Draganu Tripković i Sanju Martinović. Evo kratkih komentara o njima i njihovoj poeziji.

2.
Jezik i Lektira: U vremenu višeglasja, obilja informacija i potrebe da se sve objasni i sa emocijom svašta učini, postavlja se pitanje: kako to kazati, kakvim jezikom izreći kad se i sam jezik često pretvara u vrstu disonantne agresije zvukova? Perspektive komunikacija bivaju beskrajne i držati se samo matrica tradicionalnog opštenja, kad govor sve manje saopštava a priča biva sve uopštenija, znači opasnost da budeš ne samo konvencionalan već banalan. Crnogorskoj poeziji je ostalo da u imaginarnom (koje je rodno mjesto prave poezije) prokrči nove staze. I ona je, sva od novostečene lektire i jezika oslobođenog tradicionalne strukture, šablonizirane morfologije i šematizovanih rješenja zvukovnosti, naselila ne samo obnovljena već posve nova područja sintakse, neporecive misaone dubine i gnoseološkog digniteta. Takav pojmovni jezik i teoretsku utemeljenost ranija poezija Crne Gore nikad nije vidjela. Stoga se komotno može reći da je, na primjer, sa Balšom Brkovićem, s njegovim majstorstvom pjevanja koje je u nacionalnu mitološku pustopoljinu «posijalo» jezik univerzalnih simbola, ili sa Bečanovićevim suverenim tvorbama na temelju probrane lektire evropskog i američkog pjesništva sred mrtve vodurine crnogorskog kvazimodernizma stvorena ’nova gramatika života’ (pojam A.B.) nastalo postmoderno doba naše literature. Koja se drži na evropskoj tradiciji i iskazuje poetskim jezikom evropske svježine. To je leksika iz poezije života a ne poezije dociranja o životu.

Citat, Pismo i Biblioteka: Crnogorski duh počiva na mitu. Junaštva, borbe i pobjeda, sitnih čarki na kamenu saznanja. Jedne velike laži koju je omeđena glorifikacija pjevala pokoljenju. Budući da je nekoć i spartanski monolit pao pred vratima atinske carevine mišljenja, valjalo je po istom obrascu dotadanju crnogorsku književnost dotući sličnom mačetom: citat umjesto predanja, pismo umjesto tužbalice, biblioteka umjesto gusala. Tim instrumentima je nova crnogorska poezija, u malo vremena, okoštalu versifikaciju tradicionalnog podaništva nasljeđu zamjenila brojnim signalima aleksandrijske strukture poetskog teksta i neumrlom svježinom mithosa. Imaginacija, koja kamenuje barikade i potleušice kliširanih stilskih figura, postigla je najbolje: pjesnik je osposobljen da izmisli, stvori, obrazloži novu poetičku priču i da je, usput redefinišući staru, postavi na čvrste noge. On ne prihvata malokrvnu ulogu epigonstva već postaje graditelj poetskog fakta kome se ne može odreći zavičajni kontekst, ali se i može komparirati sa bilo kojim svjetskom poetskom paradigmom. Kojoj je domovina kosmos, ne parlozi provincijskog duha.

Tradicija: Priča o crnogorskoj moderni je, uglavnom, teorijski kusa i nadasve samoutješna izmišljotina određenog broja priučenih kritičara. Modernizam u umjetnosti nije moguć bez epohalno određene društvene moderne. Dakle, prevratničkih društvenih pojava i korjenitih promjena koje je iniciraju. A crnogorsko društvo je moglo biti i ideologizirano politički i kontaminirano koječime ali ne i promijenjeno temeljito i dubinski. Jer je počivalo na dvovjekovnoj tradiciji u kojoj se nikakav pomak ka drukčijem nije nazirao ni u društvu ni u duhu. Stoga je i duh novoga u toj kulturi i toj literaturi bio i kržljav i mucav.
Novo u umjetnosti je istovremeno i iskorak u nerečeno i pronalazak ’nove tradicije’. Jedno je nezamislivo bez drugoga. Modernost, dakle, nije moguća ni bez odricanja tradicije, ni bez njenog preobraženja. A u crnogorskom pjesništvu za takvo što se nije imalo snage. Smjenjivale su se i varirale opklade na nasljeđe i folklor, ali je tek sa hirurškom zasjekom mladih pisaca i pjesnika koncem dvadesetog stoljeća, koje su potresali i društveni i ideološki sunovrati, nastalo stanje uslovno nazvano postmodernizam. Da li postmodernizam ili neomodernizam nije zadaća ovog kratkog teksta da razluči. No, sigurno se desila temeljita preobrazba tradicije crnogorske, sve što je u njoj davno odživjelo svoj vijek bilo je novom stvaralačkom energijom isjeckano. Bez milosti i grižnje savjesti.

Kolektivno i Individualitet: Najvažniju bitku sa fantomima nova crnogorska poezija dobila je na polju kroćenja kolektiviteta i uspostavljanja individualiteta. Naizgled, mala pobjeda, ako se ima u vidu uobičajena formulacija da je poezija bićem svojim odmak od objektivnog a pomak ka subjektivnom. U crnogorskom slučaju taj prijelom bio je revolucionaran i po dubini i po širini: slamalo se plemenskoepsko mišljenje a dobijala liberalnodemokratska ulaznica za nove prostore i složenije svjetove van zavičajnih međa očeva i pradjedova. Narastao je prevratnički bunt, stasavala nova seoba od sebe samih, uranjalo se u nov jezik, poezija se počela ostvarivati na putovanju nemirnim vodama i uskovitlanim nebesima, zanemarivši utabane staze mračnog glagoljanja rodstveničkog, prezrevši pouke i kletve predanja, stresavši sa sebe prašinu sa njegoševskog gnomskog gumna.
Bila je to jaka strategija pred odsudnu bitku, posvemašnje oslobađanje od ispisivača patetike, dosadnih kazivača «iz glave cijela naroda», praznozborih pamstvenika svega i svačega a u stvari ničega. Subjekt se javio kao duga nad mrtvom kamenom visoravni po kojoj su zastarjela oruđa kolektiviteta ostavljena da nastave hrđati. Padala je umorna narodska deklamacija koja se novoj, na drukčijim pravilima temeljenoj trci sa nadahnućem svoje nadarene djece nije nadala. Avangardizam sred nahije, sentence o kraju umjetnosti sred epske boljke od koje rado boluje etnicitet, virtualna emocionalnost sred ocvalih sanjarija pučkog performansa koji nikako da definitivno sahrani i ožali jednu umrlu heroiku koja nije više valjala ni za grob.

3.
Jevrem Brković: ”Ova poetika je, zapravo, istovremeno i realistička i mitska... Bitna osobenost Brkovićevog teksta jeste što se tema nacionalnoistorijske sudbine ispisuje kroz naglašenu, subjektivnu ekspresiju. Njegovi stihovi imaju formu poetskog pitanja, poetskog komentara i poetskog paradoksa, vitmenovske tautološke forme, poetske konstatacije i poetske činjenice.” (B. Jovanović)

Mladen Lompar: Iako sa vrela epski bolesne geografije, njegovo pjesništvo to mutno vrelo isušuje, pregrađujući ga novim senzibilitetom. U njemu nema tragova mitomanske ovisnosti o herojskom, već se iz Pisma, iz Biblioteke, prošlost izvlači na svjetlost našeg vremena i daje joj postmodernu dvosmislenost. Iskustvo i memorija sele se u mediteransku duhovnost oslobađajući cio jedan svijet zarobljen brđanskim aforizmima. Mladen Lompar je najveći mediteranski pjesnik Cetinja i Crne Gore.

Pavle Goranović: ”Pavle Goranović je pjesnik Biblioteke. Biblioteke kao forme nad formama (mitologija modernog) u kojoj se spekularizuje cjelokupni prostor između bića i ništavila. U tom prostoru se poetsko ponovo traži (i istražuje) pomoću poetskog kao jedine formule njegovog postojanja.” (B. Jovanović)

Milorad Popović: To je pjesnik gorčine i vječne potrage za dostojanstvom. Naroda, čovjeka, pjesnika. Nema crnogorska književnost odanijeg rapsoda svoje izgubljene domovine, svog zagubljenog jezika i svoje sulude sudbine. Sve što napiše ovaj pjesnik mora imati strogu mjeru, jer je vrijeme nje lišeno, jer je nacion bez puta, i u vrtlogu gdje ne prestaje bezdušna igra i narodom i idealima. Zadatak namijenjen osjećajnim i predanim, a Milorad Popović jeste biće od takve zakletve.

Marko Vešović: Ako je još nešto preostalo od crnogorske časti, dostojanstva, herojstva, to treba tražiti ponajprije u rukopisu Marka Vešovića. Izvan tog rukopisa, sva mitološka zdanja u zemlji junaka i nadljudi osipaju se u pijesak i zaudaraju na laž. Dakle, ako je Herojska Crna Gora ikada postojala, ovaj pjesnik, koji nije zaboravio njeno počelo, živio je njen kraj. Njegov život i njegovo djelo bude zrak nade i vjere da su pjesnici ne samo čuđenje u svijetu, nego i bdioci nad ljudskošću u tom svijetu, ma kakav on bio danas i sjutra.

Balša Brković: To je pjesnik visokog književnog intelekta, sa čudesnim smislom za ispitivanje skrivenih mogućnosti forme i njenog unutarnjeg ritma. Znajući da ”sve teže je napisati Pismo”, jer se već dogodilo sve što pisanje pokreće, Brković svoju poetiku gradi na ironijskom otklonu od tradicionalnog, epskog, mitomanskog, sve vrijeme u konfliktu i sa estetikom i sa etikom malograđanskog. Balša Brković svojim unutarnjim disidentstvom narasta do subjekta kome se patriotizam i herojstvo ne mogu poreći. Duboko angažovan intelektualac i pjesnik novog vremena.

Aleksandar Bečanović: Zavidni poznavalac novih, nekonvencionalnih poetika i njihovog teorijskog i praktičnog prilagođavanja crnogorskoj poetskoj sceni. Najveći krivac što je jedan istrošeni kulturološki model dekontaminiran bezobzirnim uvođenjem druge, bolje pjesničke poduke. U dvojstvu američkog i mediteranskog senzibiliteta, bježeći od sentimentalnog koje ”nema potpisa”, Bečanović u izvanrednim stihovima dolazi do novog načina gradnje književnih znakova koji mu, uz to, obezbjeđuje mjesto arbitra crnogorske postmoderne poezije.

Dragana Tripković: Njena krhka pojava, blagost i blagorodnost u ophođenju kriju vulkansku prirodu jedne od najboljih crnogorskih pjesnikinja. Paradoksi kojima barata kao mačem ne dopuštaju kompromise: u svojim pjesma slomila je, kao šibicu, mačizam crnogorskog duha. Feminizam Dragane Tripković je sličan pritajenoj vatri koja je, nekada, crnogorsku ženu dizala do helenske tragike, bivajući njeno počelo i završetak.

Sanja Martinović: Ova poetesa piše ’skrajnuto’, gotovo kao da je slučajno napisala stih, usput našla metaforu. Njen minimalizam, pak, vodi ka esencijama koje svoju snagu čuvaju i skrivaju u zbijenosti. Ne deklamuje, već šapće. Ne kazuje, već ukazuje. Kroz tmicu slutnje njene malene džepne baterije vode sigurnim putovima iskrenosti.