Aleksandar Hemon

Budućnost egzila

Sarajevske Sveske br. 45-46

U pripovijeci Vladimira Nabokova «Lik» nalazi se i sljedeći pasus:
«Kod starijih ljudi koji su se našli nasukani ne samo van granica svoje zemlje nego i svojih života, nostalgija se razvije u neobično složen organ, koji radi bez prestanka i čije lučenje nadomješta sve ono što je izgubljeno; ili pak postane fatalni tumor na duši zbog kojeg je teško disati, spavati ili se družiti sa bezbrižnim strancima. Kod Lika, to sjećanje na Rusiju je ostalo u svom embrioničnom stanju, ograničeno na maglovita sjećanja na djetinjstvo, kao što su smolasti miris prvog proljetnog dana na selu, ili posebni oblik snježne pahulje na vuni njegove kapuljače.»
Nabokovljev genij se ovaplotio u njegovoj sposobnosti da svoj egzil i nostalgiju, koji ne idu jedno bez drugog, pretvori u stil i poetiku. Rusiju je napustio 1920, na brodu koji se zvao «Nada» - historija se, kao i uvijek, narugala svojim žrtvama - nakon čega se u sovjetsku Rusiju, naravno, nikad nije vratio. Osim u priči«Posjeta muzeju» (The Visit to the Museum), gdje se narator halucinatornim čudom nakratko nađe u Sovjetskom Savezu, s one strane egzilne membrane, tek u njegovom posljednjem - te tako oproštajnom - romanu Pogledaj harlekine (Look at the Harlequins), Nabokovljev alter ego Vadim Vadimovich odlazi u obeshrabujuću posjetu bivšoj domovini, potvđujući tako da je istinski povratak nemoguć iz prostog razloga što prostor koji je Nabokov «Nadom» napustio više ne postoji.
Njegovi su likovi uvijek izmješteni, njihov dom im je zauvijek nepristupačan, njihov gubitak nepovratan, dok je dodir sa prošlošću nasumičan, neredovan, liričan (mirisi, pahulje) i nedovoljan. Svetlana Boym u svojoj (fantastičnoj) knjizi Budućnost nostalgije (The Future of Nostalgia) nalazi da je za Nabokova «jedini način da preživi egzil koji mu je nametnut bio da ga mimikrijom imitira, da neprestano improvizije na temu egzila, da piše o vraćanju kući pod tuđim imenom i sa lažnim pasošem kako to ne bi morao raditi pod svojim imenom. Nabokov je, kao i mnogi drugi pisci i obični egizlanti, savladao vještinu nagovještavanja, govora o najličnijem i najintimnijem bolu i zadovoljstvu uz pomoć 'kriptične krinke' [cryptic disguise]». Od Lika, koji je drugorazredni glumac u nekom francuskom pozorištu, gdje se osjeća «suvišan, kao da je uzurpirao nečije tuđe mjesto», i Vasilija Ivanoviča junaka priče «Oblak, zamak, jezero» (Cloud, Castle, Lake) koji u nacističkoj (predratnoj) Njemačkoj uspijeva da spazi bajkoviti pejzaž gdje je moguća «divna, treperava sreća» ali u kojem mu nije dozvoljeno da ostane, preko Nine u «Proljeću u Fialti» (Spring in Fialta) koja se povremeno «užurbano ukazuje na marginama [naratorovog] života, bez najmanjeg utjecaja na njegov glavni tekst,” a onda se ukaže i u njegovom snu “zaspala, kao što jadne izbjeglice spavaju po ukletim željezničkim stanicama,” pa do Pnina koji je u Americi nepokolebljivo izgubljen i zagubljen,i Humberta Humberta, koji u svojoj patološki nostalgičnoj potrazi za nevinim prošlim prostorima siluje Lolitu—Nabokovljevi likovi žive, misle i postoje u egzilantskom prostoru koji je istovremeno i ličan i stran, i neponovljiv i prepoznatljiv, ustanovljen u jeziku zato što ne može biti obnovljen nigdje drugo. Izmješteni pisac, vječiti podstanar, pripovijedanjem sebi gradi novu domovinu, izmaštava sebi svijet u koje on i njegovi predstavnici imaju moć (narativnog) djelovanja koju im je historija tragično uskratila. Nostalgiju zamjenjuje utopija, historiju književnost; jezik je jedini, iako krhki, domen slobode. Egzil više nije tumor na duši nego plodonosna, transformativna pozicija definisana jednakom udaljenošću od svih banalnih tačaka estetski neorganizovanog svijeta.
U Budućnosti nostalgije, Boym definiše razliku između dvaju vrsta nostalgije, restaurativne [restorative] i reflektivne [reflective]:
«Restaurativna nostalgija evocira nacionalnu prošlost i budućnost; reflektivna nostalgija je više vezana za pojedinca i kulturno sjećanje... Nostalgija prvog tipa naginje prema kolektivnim slikovnim simbolima i oralnoj kulturi. Nostalgija drugog tipa je više orijentisana prema pojedinačnom narativu koji vrednuje detalje i obilježja sjećanja, vječito odgađajući povratak kući.»
Nabokov je, naravno, kao i mnogi egzilantski pisci, sklon reflektivnoj nostalgiji:
«Reflektivna nostalgija se ne pretvara da obnavlja to mitsko mjesto zvano dom; 'voli ono udaljeno, a ne ono označeno'. Ovaj tip nostalgičnog narativa je ironičan, nedovršen i fragmentiran. Nostalgičari ovog tipa su svjesni jaza između identiteta i sličnosti; dom je porušen ili je, u suprotnom, do neprepoznatljivosti upravo renoviran i naseljen drugima. Ovo očuđavanje i osjećaj distance goni [reflekitvne nostalgičare] da ispričaju svoju priču, da pripovijedaju odnos između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Putem te čežnje, ovakvi nostalgičari otkrivaju da prošlost nije samo ono što više ne postoji, nego i da, po Henri Bergsonu, 'prošlost može djelovati i djeluje tako što se umetne u sadašnji osjećaj od kojeg posuđuje svoj vitalitet'. Prošlost nije sklopljena po modelu sadašnjosti niti shvaćena kao slutnja trenutne nesreće; zapravo, prošlost otvara mnoštvo potencijala, neteleoloških mogućnosti historijskog razvoja. Nije nam potreban kompjuter da dobijemo pristup virtualnostima naše mašte: reflektivna nostalgija ima kapacitet da razbudi mnogobrojne nivoe svijesti.»
Reflektivni način bavljenja egzilom je zbog toga produktivan, te pripada domenu ne samo estetike nego i etike, budući da se zasniva na ličnom suverenitetu koji se ostvaruje u uspostavljanju ličnog odnosa prema prošlosti. S druge strane, restaurativni pristup konsoliduje kolektivne fantazije o prošlosti sve dok se ne skamene u nacionalne mitove i spomenike, bez kojih je nemoguće reprodukovati nacionalističku ideologiju. Mi sa ovih prostora dobro znamo kakve su posljedice fašizoidne nostalgije koja je u egzilu kvasala dok su nostalgičari maštali o etničkom čišćenju domovinskog prostora kontaminiranog prisustvom onih drugih, o genocidnim operacijama koje će poroditi totalni i totalitarni nacionalni suverenitet. Egzil je kategorija neutralne vrijednosti, iskustvo unutar kojeg se jednako kristališu lirske refleksije i fašizoidne utopijske projekte.
Otud je etički neophodno razobličavati diskurs u kojem je egzil - nepovratna izmještenost - garancija čistoće i očuvanja vrijednosti koje potiču iz vremena i mjesta prije izmještanja. Egzil nije i ne smije biti pretpostavka za moralnu, etičku ili intelektualnu nadmoćnost u odnosu na one koji su ostali u domovini, kakva god da je. Egzil, drugim riječima, ne oplemenjuje sam po sebi—lako, zapravo, postane tumor na umu.
Povrh toga, u današnjem svijetu obilježenom tehnologijom koja omogućava trenutnu i neprestanu komunikaciju, egzil je koncept koji ubrzano zastarijeva. Dok Nabokov i njemu slični nisu imali nikakav pristup domu i zemlji porijekla, bilo zbog logističkih i političkih problema koji su ukidali mogućnost posjete, a kamoli povratka, bilo zbog toga što je historijska transformacija domovine bila tako temeljita da je prošlost fizički i metafizički eliminisana, danas je moguće i lako biti virtualno prisutan i učestvovati u matičnom prostoru. Dijaspora, koja je postojanjem interneta povezana na način koji bi Nabokovu bio potpuno nezamisliv, u stanju je uživo slušati i gledati događanja kod kuće, koju više nije potrebno sklapati od nostalgičnih fragmenata. Virtualnoj zajednici fizički prostor nije potreban; reflektivni nostalgičari mogu svoje refleksije razmjenjivati na Facebook-u, dok se restaurativni nostalgičari mogu Twitterom mobilisati za dejstva na virtualnim - a i stvarnim - ratištima. Kategorije kao što su domovina, dom, prošlost, budućnost i, naročito, sadašnjost redefinišu se u svjetlu činjenice da je simultanost svekolikog ljudskog iskustva postala pojmljiva. Ako sveopšta digitalizacija čini zamislivim svijet u kojem se nikad ništa ne zaboravlja, onda je moguće da nostalgija više nije neophodna za uspostavljanje odnosa sa prošlošću; izmještenost je tako uvijek premostiva, ili barem podnošljiva bez posebnih estetskih intervencija. Onaj i onakav Nabokov, taj genije egzilantske estetike i nostalgičarske etike, bi bio nemoguć u ovom i ovakvom svijetu.
Pogrešno bi, naravno, bilo biti nostalgičan za nabokovljevskom nostalgijom ili čeznuti za čvrstinom zidova koji su omogućavali duhovno i intelektualno prevazilaženje egzila. Ono što nas Nabokov svojim genijem uči je da svaki gubitak otvara polje novih mogućnosti. Svijet je danas, kao i uvijek, estetski i etički nedovršen, a jezik je i dalje jedina istinska i virtualna domovina, kao što je to bio i Nabokovu.