Krzystof Czyzewski
BOSNA POSTAJE NAŠA - DO BOLA
Sarajevske Sveske br. 01
1
Čitam knjigu Roberta Cohena, Hearts Grown Brutal: Sagas of Sarajevo /Srca koja su postala okrutna: Sage o Sarajevu/, u Gracu u Austriji, na jednom starom posjedu, odakle se pogled proteže do granica s Mađarskom i Slovenijom. Ispod mene, na 18 Sackstrasse, nalazi se zgrada koju su nazivali Conradovom kućom i u kojoj je 13. marta 1863. godine nasljednik habzburškog prijestolja, Franz Ferdinand, došao na svijet. Danas je u toj zgradi smješten muzej s fotografijama iz nadvojvodinog života. 28. juni 1914. godine - ubistvo u Sarajevu. Gomila ljudi odvodi zarobljenog Srbina, Gavrila Principa. Dan nakon toga, tijela Franza Ferdinanda i njegove supruge leže u otvorenim kovčezima u jednoj sarajevskoj pogrebnoj kapeli. Tada počinje njihovo putešestvije kroz srednju Evropu. Oni plove niz Neretvu, preko Mostara, do Jadrana. Onda jedre do Trsta, putuju Dunavom, do dvorca u Artstettenu i Beča. Gomile ožalošćenih su posvuda. Car Franjo Josip, star i nemoćan, uhvaćen je kako u fijakeru ide na sahranu. U međuvremenu, u Sarajevu je metež. Muslimani se najviše ističu u antisrpskim demonstracijama. Fotografije sa suđenja "Mladoj Bosni", organizaciji kojoj su pripadali Princip i Nedeljko Čabrinović, momak koji je postavio bombu. U njihovim očima je misija, izrazi lica su im tvrdoglavi, očito su spremni da se bore i umru. Zapis urezbaren na Kosovskom polju kao da probija na licima tih mladih ljudi: "Ko je Srbin i srpskoga roda, / i od srpske krvi i kolena, / a ne došo na boj na Kosovo, / ne imao od srca poroda, / ni muškoga ni devojačkoga! / Od ruke mu ništa ne rodilo, / rujno vino ni šenica bela! / Rđom kapo dok mu je kolena".
Kroz sve godine postojanja Jugoslavije, pored Mosta Gavrila Principa stajala je jedna ploča obješena radi sjećanja na njegovo djelo koje se smatralo herojskim. Danas taj mladi srpski nacionalista više nije heroj Sarajeva, a na mjestu ploče sada je samo praznina. "Ovdje historija neće da ostave na miru", piše Cohen. Dan kada je nadvojvoda ubijen, dan kada je zapaljen žar Prvog svjetskog rata, jeste dan na koji se obilježava godišnjica Kosovske bitke.
28. juni 1989. godine - gomila od milion ljudi se okupila na mjestu poraza, koje se pretvorilo u mjesto slave. Lider nacije, Milošević, govorio je o narodu, "jednom od rijetkih koji je u porazu ostao neporažen". Bilo je već očito da su ljudi, koji su "u samoubistvu našli spas", kako ih određuje Cohen, "bili spremni da se sahrane u slomu Jugoslavije ne bi li se oslobodili nekog jarma, pravog ili zamišljenog, nije važno".
Među pismima i komentarima što podsjećaju na ubistvo u Sarajevu, pažnju mi privlači nešto što je napisao jedan drugi mladi nacionalist, Mussolini, a objavljeno je u Popolo d'Italia 10. jula 1915. godine: "Heil dem Revolver des Princip und der Bombe des Cabranovic!"
Historija je krenula bržim korakom. S moje kule u Gracu moglo se posmatrati nekoliko neobičnih događaja. Našao sam staru razglednicu koja prikazuje let cepelina 1931. godine. Čini se potpuno nestvarnim, kao što bi neko dijete zamislilo posjetioce s druge planete. Uskoro, međutim, zapanjene oči se okreću prema nepobitno stvarnoj figuri. Sačuvani dokumentarci bilježe trijumfalni marš Hitlera u Grac i zaglušujući aplauz gradskih stanovnika. Razglednica iz 1938. godine pokazuje zastave sa kukastim krstovima što se vijore s moje kule i ljude što trče za vođom. Ko je je živio u ovoj kuli prije mene?
Bliži se ručak. Osjetim miris kog se dobro sjećam iz Bosne, miris povrća i mesa koji se peku. To vjerovatno moja susjeda gospođa Šarić kuha bosanski lonac. Ona i njen muž se nemaju gdje vratiti. Grac im je pružio privremeno utočište. Moj prijatelj iz Sarajeva Dževad Karahasan također živi ovdje sa svojom suprugom. On se vraća tamo. Pitao sam ga hoće li me povesti sa sobom. "Znaš", odgovorio je, "neko vrijeme, za vrijeme rata, želio sam da tamo povedem razne ljude. Stvari se se dešavale, bili su potrebni. Ondje je bio život i borba. Sada, ne želim nikoga da povedem u Sarajevo. Sada je ondje gore nego što je bilo za vrijeme rata". Pomislio sam na sinagogu spaljenu za vrijeme Kristalne noći. Trebala bi uskoro biti obnovljena: u mirnom Gracu, ono što je uništeno u slijepoj mržnji moralo je čekati više od šezdeset godina kako bi nanovo oživjelo. Smrkava se. Kroz prozor gledam gospodina Šarića koji kreće u šetnju. O čemu razmišlja taj tihi logoraš iz Bosne? Mjesec je februar 1999. godine. Počinjem čitati Hearts Grown Brutal.
2
Vrijedi li vratiti se u Bosnu nekoliko godina nakon što je mirovni sporazum potpisan u novembru 1995. godine u Daytonu? Poslije svega što smo gledali na televizijskim ekranima, poslije svega što smo pročitali u novinama - ima li šta novo da se kaže o Bosni? Ostavili smo Bosnu iza sebe, već smo rješili to pitanje, dosta je. Život ide dalje, postoje druga, važnija pitanja. Zašto se Robert Cohen vraća u Bosnu? Ta knjiga je debela, kao da kaže: 'ajmo još jednom ispričati priču ispočetka. Hronologija u predgovoru počinje s 395. godinom - s podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno duž rijeke Drine. Činjenice i datumi počinju se nagomilavati 1918. godine: stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se 1929. godine pretvara u Jugoslaviju. Tu, po Cohenovom mišljenju, leži korijen drame - ne u stoljećima starih, krvavih sukoba, kako su to pokušavali da imputiraju zapadnjački političari poput američkog državnog sekretara Warrena Christophera. Christopher je 1993. godine izjavio: "Mržnja između sve tri grupe - Bosanaca, Srba i Hrvata - gotovo je nevjerovatna. Ona je skoro zastrašujuća i stara je više stoljeća. To je uistinu problem iz pakla". Ne. Problem je u samoj Jugoslaviji, u njenoj sedamdesettrogodišnjoj iskrivljenoj historiji koja je od početka izazivala nacionalne i vjerske tenzije što su morale biti skršene silom, bilo pod kraljevskom diktaturom ili pod komunističkim režimom.
Tako, "ispričati historiju od početka" za Cohena znači ispričati je od trenutka kad je nastala prva Jugoslavija. Od trenutka kad je počeo rat u Hrvatskoj 1991. godine, a onda u Bosni 1992. godine, datumi u hronologiji se počinju nagomilavati. Gotovo svaki mjesec je posebno označen. Moramo još jednom preći kroz sve faze rata kako bismo stigli do mjesta čija imena radije zaboravljamo: Jasenovac, Omarska, Srebrenica ... Podnaslov knjige, Sagas of Sarajevo, simboličan je, jer su tu i događanja u Beogradu, na Kosovu, u Tuzli, Bihaću, Kninu, Zagrebu...
Cohen, međutim, ne želi da nas vrati u Bosnu za vrijeme rata kako bi nas natjerao da ponovo proživimo historiju. Ova nas knjiga dovodi u položaj "licem u lice" s današnjom Bosnom. Rana nastavlja da se gnoji. Ne samo zato što Dayton nije postigao konačno rješenje za Bosnu. To nije bio samo jedan rat već i ogledalo podignuto prema zapadnom svijetu koje je doražavalo odraz istine na kraju 20. stoljeća. "Htio sam da dosegnem dalje od samog rata", piše Cohen u svom predgovoru, "jer sam osjećao da bol koju Bosna trpi leži dublje od prolivene krvi. Na licima što su mi neprekidno bljeskala pred očima, licima s modricama, licima što ne mogu vidjeti, bila je rana koja se činila da doseže dno našeg doba".
Cohen nas postavlja u položaj "licem u lice" s današnjom Bosnom i zaustavlja nas u pokušaju da pobjegnemo. Nakon čitanja ove knjige, Bosna ponovo postaje naša - dok ne zaboli.
3
Prije rata, gotovo da se kamenom moglo dobaciti od Sarajeva do mora - bilo je udaljeno tri sata vožnje autom. Tokom rata za taj put je trebalo mnogo duže. Srušeni mostovi, zaobilaznice uslovljene tekućim linijama fronta, kontrolni punktovi.
Na cesti vlada izuzetan nedostatak prostora. Neki voze traktore kako bi obrađivali zemlju, drugi oklopna vozila kako bi očuvali mir na mjestima gdje ga nije bilo veoma dugo, a neki drugi opet kako bi se opskrbili zalihama oružja ili municije. Kamioni s humanitarnom pomoći, autobusi zatamnjenih prozora što prevoze još jednu turu međunarodnih pregovarača, Mercedes s lokalnim mafiozom i kola hitne pomoći Crvenog krsta... Ovdje srećete ljude koje trampa održava u životu, one što traže svoje porodice i one što traže novi dom, one što žive od rata i one što umiru od njega, prosjake, bogalje, ranjenike i političke turiste s kamerama, one što napadno ukazuju na svoju nacionalnost i one što bi je željeli zaboraviti. Proći ćete pored ruševina muslimanskih, katoličkih i starih slovenskih svetilišta, spaljenih domova, razbijenih prozora, balkona natrpanih drvima sakupljenim za zimu, nacionalnih zastava: bosanska, hrvatska, srpska (nikad nećete vidjeti dvije kako se vijore s iste kuće). I grobovi, grobovi svuda, svježi, blještavo bijeli. Neka tišina što ošamućuje visi u prašini i galami, tišina što pada na dušu i oči zamagljuje prazninom.
Granični prijelaz između Bosne i Hrvatske u Metkovićima - i odjednom, bukvalno nekoliko stotina metara dalje, sasvim drugi svijet: bezbrižna razvratnost svjetala iz jadranske luke Split. Voda za koju se ondje gubi život, ovdje šiba iz fontana; tiha, skladna ljepota Dioklecijanove palače oprane valovima mora, neuništive kroz vijekove; ljubavnici, ljubavnici posvuda; dobro opskrbljene prodavnice i bezbrižnost na licima.
Ko god je proveo neko vrijeme u Bosni za vrijeme rata, a kasnije se probio do Splita, ne zaboravlja sukob pakla i raja, težine i lakoće, sumraka i svijetla, složenosti i očite jednostavnosti, iskušenja da se umre i iskušenja da se živi. To je iznad svega čulni utisak što ostaje s vama do kraja života: mirišete slobodu, tako je, sloboda miriše, sloboda je more za kojim žude svi ljudi iz Sarajeva, Tuzle, Banja Luke, Mostara.
Međutim - a to je dojam što uslijedi nešto kasnije, dojam što uspijeva potisnuti onaj prvi - teško je duže se radovati ovom ponovnom rođenju kada uz njega ide osjećaj šizofrenije i čudnog nespokoja. Šta je onda stvarno? Sa svakim trenutkom što mine, Bosna u koju smo bili uronjeni počinje se udaljavati od nas da bi na kraju postala nestvarna. Da li se sve ono uistinu desilo? Tu je nadmoćno, gotovo tjelesno iskušenje da sebi dopustimo da nas zavede zamka nekog drugog svijeta što krije ne miris već jednostavno tumačenje činjenica iz medija, životnih interesa, konsenzusa i drugih "objektivnih okolnosti". Šta nas može odvratiti od ovog iskušenja i vratiti nas onome što je mračno, bolno i teško?
U takvom trenutku, lica ljudi koje ste sreli u Bosni mogu vam se obratiti i srce vam se stegne pri pomisli kako su usamljeni oni koje ste ostavili za sobom. Nema nikog da bude svjedok njihovoj istini, njihovoj tragediji, njihovom neizgovorenom jadanju. Dok ste bili s njima, ponekad ste imali utisak da ono što ih najviše muči nije glad, poniženje, nepravedno postupanje prema njima, već to što ih niko nimalo ne razumije. Kako se neko može pomiriti s činjenicom da je ta složena, višeglasna drama mogla dovesti do plemenskog klanja? Da li ostaviti te ljude ili se boriti za pravdu u njihovo ime? To nije pitanje borbe za pravdu za jednu stranu u sukobu, jednu državu, kako je to shvatio jedan austrijski pisac, nego pravdu za ljude, stanovnike bivše Jugoslavije.
4
"Moje razumijevanje ratova je proizašlo iz porodica". Robert Cohen je napisao sagu o jugoslovenskim porodicama čiji raspadi i patnje najdublje izražavaju dramu rata. Jer, Jugoslavija nije bila samo vještačka tvorevina napravljena u salonima političara. Ta zajednica ljudi različitih nacionalnosti bila je stvarnost u životu, kulturi, jeziku, i više od svega, u porodicama koje nisu prepoznavale nacionalne podjele. "Nema Hrvata koji može reći da je čisti Hrvat, nema Srbina koji može reći da je čisti Srbin, a ni Muslimana da je čisti Musliman ... Mi smo izmiješani", kaže Vojna Adamović - njen muž je Slovenac, čiji je djed bio Srbin, a baka Austrijanka. To je bila osnova za dugo održavano uvjerenje da oružanog sukoba ne može izbiti. Opsada bilo kog grada u Bosni i napadi na njega značili bi ubijanje "vlastitog naroda". A ipak, gradovi su opsjedani, pucalo se po njima, a "njihov vlastiti narod" je nestajao od ruku "svojih ". Teorija Radovana Karadžića da Srbi ne mogu živjeti zajedno s Hrvatima i Muslimanima, kao što se voda ne može mješati s uljem, ispostavila se jačom od života. Međunarodna zajednica je prihvatila tu shvatljivu logiku bosanskih Srba i krenula da crta tačne linije razdvajanja na krvavom organizmu zajedničkih gradova i porodica. Ono što je bilo nacrtano na mapama počelo se uvlačiti u život sve dok, kako Vojna kaže, "na kraju ljudi nisu stvorili granice u svojim glavama". Muslimanska vlada u Sarajevu pokrenula je kampanju protiv mješanih brakova smatrajući ih "većinom propalim brakovima". Rat u Bosni je postao "rat prisnih izdajstava", kako ga je Cohen nazvao u jednom dijelu svoje knjige.
Porodične pripovijesti opisane u knjizi Hearts Grown Brutal s takvim kniževnim savršenstvom postaju metafore fenomena širih razmjera nego što su sudbine pojedinaca. Pripovijest o Seadu Mehmedoviću koji traga za svojim ocem - što ga dovodi to toga da spozna okolnosti vezane za stvaranje Jugoslavije i tragične događaje iz Drugog svjetskog rata - to putovanje sina ka vlastitom ocu simbolizira želju da se ponovno stekne vlastiti identitet, da se iznad vlastite glave podigne krov u jednom svijetu koji po prirodi čupa ljude iz korijena. Upečatljiv simbol evropske moralnosti i prisustva međunarodnih sila u Bosni postaje, pod Cohenovim perom, sudbina Bisere Zečević, čija muslimansko-srpska porodica živi u Sarajevu i Beogradu. Nakon što je izgubila sina koji se borio u bosanskoj vojsci, Bisera odlučuje da napusti opsjednuto Sarajevo. U ljeto 1993. godine, jedini pravac bijega bio je preko slobodnog aerodroma. Ta pedesetsedmogodišnja žena trčala je preko piste noću, s prijateljem svog sina, koji je pristao da joj pomogne. Onda je sa one strane aerodroma koju su kontrolirale snage Ujedinjenih nacija snažan bljesak svjetla obasjao par u trku, a sa strane koju je držala Karadžićeva vojska odjeknuli su pucnji koji su pogodili svoj cilj. Sve se odvijalo prema utvrđenim pravilima: vojnici Ujedinjenih nacija su, u skladu sa svojim statusom "neutralnosti", ispunili svoju ritualnu dužnost, jer bi svaki drugačiji postupak - kako su to objasnili njihovi lideri - predstavljala narušavanje nepristrasnosti i stajanje na Karadžićevu stranu. Što se tiče srpskih vojnika, oni su ispunili svetu dužnost odbrane svoje zemlje kojoj je prijetio islamski fundamentalizam. "Kada je Bisera Zečević pala kao žrtva kojoj je očajnički bila potrebna humanitarna pomoć, UN je došao da joj pomogne". Oklopno transportno vozilo ju je odvezlo u bolnicu. Narednog dana, njen suprug Asim je više nije mogao naći u bolnici. "Zamotana u plastičnu vreću stigla je u mrtvačnicu bez odjeće, prstenja i ostalog nakita - ništa od svega toga nikad nije pronađeno. Na vreći je pisala samo jedna riječ: NEPOZNATA".
Robert Cohen posmatra krvavu dramu što se odvija u srcu Evrope kroz prizmu pojedinaca i njihovih porodica. No to ne znači da je njegova knjiga intimna porodična saga, saga malih drama što se odvijaju pred jedva ocrtanom pozadinom historije. Cohen uopšte ne želi da svijet politike udalji od nas, jer bi on onda postao neshvatljiv, poništen, gotovo neljudski. U stvari, on želi upravo suprotno. Htio bi ga ogoliti, otkriti čitav mehanizam jugoslovenske tragedije. Imenom prozvani predsjednici zapadnih sila, lideri svjetskih organizacija, vođe vojski, pregovarači, političari, kolovođe sukobljenih strana - to su žive dramatis personae ove knjige.
Budući da Cohen uvijek pred sobom ima lica žrtava, on je nemilosrdan u traganju za istinom, a neosjetljiv na svako "objektivno obrazloženje". Kako kažu Bosanci, "Drvo ne raste s neba". Svako donošenje odluke, svako izbjegavanje da se odluka donese, sve što odlučuje o sudbini ljudi ima svoje ime u ovoj knjizi, svaki događaj ima svoj uzrok. Koliko izdaje, kukavičluka, licemjerja, prevare... Bosna nam otvara oči kako bismo shvatili šta su Evropa i Amerika danas. Nije bilo nužde, nije bilo slijepe moći nezavisne od ljudskih napora u onome što se desilo. Cohen pokazuje koliko se toga moglo promijeniti hrabrošću, ljudskom čašću i odlučnošću pojedinih zvaničnika i pregovarača poput generala Phillippea Morillona ili Richarda Holbrookea. Ali oni su ili opozvani s dužnosti ili su na scenu stigli prekasno.
5
Teško je pronaći knjigu o Bosni ili bivšoj Jugoslaviji u knjižarama Graca. Knjigu Petera Handkea je lako naći. Taj album s fotografijama Lisl Ponger i Handkeovim tekstom, naslovljen Ein Wortland. Eine Reise durch Kartnen /Karantanija/, Slovenien, Friaul, Istrien und Dalmatien objavljen je prošle godine. Tiha razmišljanja o svakodnevnom životu, ugodnoj prirodi, o običnom, ako ne i dosadnom. Kao da se ništa nije desilo. I stvarno, da tačno prenesemo atmosferu te knjige: "Ništa se nije desilo. Tiho, dragi moji. Živite normalno i ne slušajte one što govore o tragediji historije". Handke je postao poznat po tome što je rekao da za njega srednja Evropa "predstavlja isključivo meteorološko značenje". On se tako ogradio od tragičnog pečata na tom dijelu Evrope. Slovenački književnik Drago Jančar ga je u jednoj opreznoj polemici 1987. godine upozorio na činjenicu da je "dobro gledati gore, u oblake što plove nebom, ali je dobro i zagledati se ispod stopala, barem dok god postoje minska polja, bodljikava žica i Berlinski zid u ovoj srednjoj Evropi". Nakon tog predgovora došlo je vrijeme da iskuša riječi što zacrnjuju papir protiv historijske stvarnosti, protiv Bosne. Jančar piše čuveni esej pod naslovom "Augsburg". "Radio se svim silama trudi da uvjeri strane turiste kako je Slovenija mirna zemlja. Rat je negdje drugdje. Rat je na televizijskoj kutiji u uglu. U toj rupi u svijet, odakle vam novi leševi neprekidno upadaju u dnevnu sobu". I on je otišao u Sarajevo, nakon čega je napisao potresni "Kratki izvještaj iz grada koji je odavno pod opsadom". Tako se i Handke odlučuje na put, samo što je rat u Bosni već završen. Početkom 1996. godine on objavljuje svoj izvještaj, svoju "Pravdu za Srbiju". Handke postaje heroj. Milorad Pavić, srpski nacionalista koji ga je pratio na putovanju po Kosovu, piše: "...dobro je imati Petera Handkea. Ali samo velike nacije mogu imati Petera Handkea". Zaobiđimo ovu nacionalističku nit. Handkea zanima da baci sumnju na stvarnost bosanske tragedije koju smo mi vidjeli, o kojoj smo čitali, i koju smo iskusili. Sve je to nestvarno, posljedica međunarodne zavjere sredstava informiranja. Postoji li uistinu alternativa? Pisac ne odgovara, pisac mrlja sliku, kaže da nije jasno ko je napao koga, pita kako je stvarno bilo u Dubrovniku i mogu li se Muslimani koji su nastali od Srba smatrati nacijom? Odgovor je nije bitan. Ono što je bitno jeste zaborav, poništavanje stvarnosti. To je evropski lijek za one što možda osjećaju grižu savjesti zbog ravnodušnosti prema tragediji koja se dogodila tako blizu da je bilo nemoguće začepiti uši pred njom. "Tiho, dragi moji", čini se da naš "meteorolog" ponavlja. "Budući da je ovdje sve tako nejasno i sumnjivo, zašto se uopšte gnjaviti s uplitanjem? Ne dopustite da vam se novinari uvuku u savjest, jer su oni u službi svjetske zavjere".
Jedan od tog "novinarskog čopora", kako ih Handke naziva, jeste Robert Cohen, dopisnik New York Timesa. Više od pedeset njegovih kolega ubijeno je tokom rata u bivšoj Jugoslaviji. Cohen ne ostavlja naše savjesti na miru, on ne briše sliku, on nudi odgovor. "Pravda za Srbiju" nastoji da ode dalje činjenica "ne bi li dosegla duboko unutra" i napala barbarizam "političke književnosti". Hearts Grown Brutal predstavlja realističnu, angažiranu književnost utemeljenu na činjenicama. Dovoljno je pročitati samo naslove obje knjige kako bi se uvidjela razlika.
Možda se Robert Cohen ne udubljuje u duhovnu suštinu stvari, na što je pozivao Handke, ali on zasigurno doseže "dno našeg doba". Vrijeme je da pogledamo slike zapadnog svijeta umrljane iskustvom iz Bosne. "To nije bio samo rat; bili su to licemjerje i moralni pad vezani za njega".
6
Profesorica Marija Todorova, koja predaje na Institutu za historiju pri Univerzitetu u Floridi, bavi se stereotipom "balkanizacije". Knjiga koju je objavila 1998. godine pod naslovom Zamišljanje Balkana* jedna je od najzanimljivijih o Balkanu. U intervjuu koji je dala Jedrzeju Morawieckom u Crnoj Gori (Tygodnik Powszechny, od 13. IX 1998. godine) ona zauzima stav objektivnog učenjaka i kritizira američke novinare i sredstva informiranja zbog antisrpskih predrasuda i proizvodnje i ekspolatacije stereotipa. Kada prof. Todorova na to nadovezuje priču o Srpkinji koja živi u Bostonu i sklapa prijateljstvo s jednom Njemicom i o tome kako njih dvije počinju sumnjati da čudni pogledi drugih studenata proizlaze iz pretpostavki da su one nacisti, onda svi suosjećamo s nedužnim žrtvama stereotipa (no jesu li sredstva informiranja kriva za to?). Naše sumnje porastu kad je prof. Todorova izjavi kako je način na koji su američka sredstva informiranja komentirala rat u bivšoj Jugoslaviji bio prilagođen potrebama društva, a novinarima je vlastita inteligencija dozvolila da utvrde "s koje strane vjetar puše". To znači kako bismo, da je "smjer vjetra" bio drugačiji - a o tome u nekom salonu odluku donosi skupina sumnjivih likova što na svjetskoj šahovskoj tabli igraju igre za vlastiti interes - na televiziji, na primjer, mogli posmatrati dugogodišnju opsadu Beograda bez islamskih fundementalista kršćanske krvi. Jesam li pretjerao? Ali sredstva informiranja su u stanju da sve učine, a posebno neki genije kao što je režiser sjajnog popularnog filma "Trumanova priča". Tako nema ničeg jednostavnijeg nego prikazati junačkog Radovana Karadžića koji vodi odbrambenu borbu u ime svog naroda, kome prijeti bosanska armija naoružana do zuba. U svakom slučaju, po mišljenju prof. Todorove, slika ovog rata u američkim medijima nije bila objektivna (čitaj: bila je antisrpska). To+ je perspektiva historičarke koja hladnim (čitaj: objektivnim) okom gleda televizijski ekran i vidi vjekovima stare stereotipe. "Uvijek sam smatrala", kaže prof. Todorova u tom intervjuu, "da novinarstvo treba tretirati kao akademsku djelatnost".
A kakva je perspektiva onih na ekranu, kao što su Amerikanci koji se bore u Sarajevu? Nakon što je slušao vijesti na CNN-u o građanskom ratu i svog predsjednika koji je izrazio zadovoljstvo zbog poboljšanja situacije u Bosni - jer je manje ljudi umrlo 1994. nego 1992. godine - nakon takve "doze sredstava informiranja", vatrogasac s Rhode Islanda John Jordan (kog citira Robert Cohen), ekplodirao je: "Mislim da nas zezaju. Kažem vam, to mi je stvarno otvorilo oči kad je riječ o tome za šta se Amerika bori... To je evropski grad sa blatnjavim rovovima uokolo i naoružanim ljudima koji svakodnevno ubijaju djecu. I to bi trebalo da bude u redu? ... To nije građanski rat, to je Miloševićev zločin".
Ali nije pitanje sredstava informiranja najvažnija u razmišljanjima prof. Todorove. Na kraju, niko ne sumnja da oni sebi dozvoljavaju stereotipe i ja sam ubijeđen da će lovački pas koji među novinarima traga za antisrpskim stavovima naći više od jednog primjera što proizlaze iz ispravnosti ove učenjačke teze. (Handke je, na primjer, upratio da su muslimanske žrtve češće prikazane u krupnom planu nego srpske.) Važnije je nešto drugo. Ovo se dešava na kraju dvadesetog stoljeća, dakle u doba kad nauka više nije tako duboko uronjena u istraživanja o nadmoći jedne nacionalnosti nad drugima. Već za prethodna pokoljenja učenjaka pitanje je li nešto antisrpsko ili prosrpsko moglo je biti od suštinskog značaja. Za prof. Todorovu, savremenog učenjaka, teret ovog pitanja leži drugdje. U svijetu u kom vrijednost predstavljaju objektivnost, neutralnost, teorija pojednake udaljenosti, višestrukost istina, relativnost vrijednosti, u takvom svijetu je nečuveno da ono što u književnosti predstavlja angažovanost, u novinarstvu predrasuda, a i u ratu podjela na krivce i nedužne neko prozove moralnim pravom.
Maria Todorova, koje je istraživala tu problematiku iz raznih uglova, pročitala je više od jedne knjige, istražila sredstva informiranja objektivnim okom, i zna jedno: "Istina je takva", kaže ona u interjvuu, "da nema 'crnog' i 'bijelog'". To je vjerovanje učenjačke nepristrasnosti koje se preporučuje novinarima.
Robert Cohen, koji je tokom rata bio u Bosni, koji je razgovarao sa svim sukobljenim stranama, koji je iskusio tragedije ljudi sa svih strana fronta, zna jedno: postoji crno i bijelo. Štaviše, od početka rata političari, a po uzoru na njih i neka sredstva informiranja, uložili su znatan napor kako bi se zbrisala istina o postojanju crnog i bijelog. Izjava, "Istina je takva da nema 'crnog' i bijelog'" postala je najveći stereotip što opterećuje Bosnu, ili prije će biti Bosnu s koje je uklonjena maska jednog od najrasprostranjenijih, neimenovanih stereotipa na kraju ovog stoljeća. Kao stručnjak za ova pitanja, prof. Todorova će sa sigurnošću potvrditi da stereotipi pojednostavljuju, oslobađaju ljude odgovornosti, olakšavaju život onima što ovjekovječuju, a u slučaju Bosne, ništa ne može tome više doprinijeti od izreke, "Istina je takva da nema 'crnog' i bijelog'".
U ljeto 1995. godine, nakon trogodišnje opsade Sarajeva, neka žena je povukla Roberta Cohena u stranu i zagledala mu se duboko u oči: "Ovdje su stvari crne i bijele", rekla je. "Stvarno jesu. Postoji zlo i postoji dobro. Zlo je gore na brdima. Tako, kada kažete da ste novinar i stoga morate biti objektivni, pa nešto od onog što pišete neće pozitivno za nas već za one zle ljude gore, ja vas razumijem, ali vas i dalje mrzim. Da, mrzim vas. Svi pitaju, kakvo je uistinu ovo mjesto. Pitaju nas, Kako je biti bez struje, ili bez plina, ili bez plate, ili bez života? Kako je stajati u redu za vodu? Kako je biti pokusni kunić? Pitaju nas, i pitaju, i pitaju. Ali da biste razumijeli, možda biste trebali otići na drugu stranu. Tamo će vam dati pušku, pa ćete moći pogledati sa zgrade kroz nišan i vidjećete nekog čovjeka. Onda ćete znati šta znači biti lovac. I povući ćete obarač i vidjeti tog čovjeka kako pada i steći ćete spoznaju o tome da ste ga ubili. To je činjenica. Činjenica. Onda vam možda i neće trebati da znate mnogo o nama, nećete trebati znati odakle smo potekli, ili zašto smo postali Muslimani, i jesu li Muslimani nacija, ili da li Bosna postoji, ili bilo šta drugo uopće."
7
Brisanje razlike između crnog i bijelog, poistovjećenje objektivnosti s neutralnošću, nedostatak odgovornosti i ravnodušnost prema tragediji - to je samo nekoliko simptoma našeg duhovnog stanja koje Robert Cohen izvlači sa "dna našeg doba". Bosna se također pokazala kao nemilosrdan test humanitarizma, možda posljednje duhovne iluzije zapadnog svijeta na kraju dvadesetog stoljeća. Prakticiranje humanitarizma poprimilo je značenje u Evropi nakon pada Berlinskog zida. Konac hladnog rata, raspad sovjetske imperije, stvaranje novih nacionalnih država - sve je to sa sobom nosilo prijetnju novim sukobima koje je u mnogim slučajevima samo zamrznula komunistička diktatura. Odgovor na te prijetnje trebao je biti humanitarizam, koji je bio privlačan iz nekoliko razloga. Cohen: "...nema sumnje da je dostavljanje u prosjeku hiljadu metričkih tona hrane dnevno za dva i po miliona korisnika u Bosni spasilo živote. To ostavlja utisak da se nešto radilo dok se izbjegavala opasnost od vojne intervencije. To uveliko odgovara 'multilateralizmu', još jednom izvrsnom mehanizmu za rastvaranje rizika... Žrtve privlače emocije i otupljuju inteligenciju. Kao i vremenske prilike, taj nepogrešivi izvor savremene drame lako utječe na gledaoce televizije".
Tako se "meteorologija" ponovo propinje na noge, ovog puta ne u nekoj publikaciji pisca koji se bori s činjenicama, nego u doktrinama međunarodne zajednice. I tako, kao i onda kad se gledalo u nebo i oblake što plove kako bi se skrenula pažnja sa bolne stvarnosti, sada imamo "hranjenje žrtava kao nadomjestak obuzdavanju mesara".
Ono što se dogodilo u Bosni u očima svjetskih donosilaca odluka nije bio rat već "humanitarna katastrofa", ili čak "elementarna nepogoda", dok su korijeni toga bili u neprijateljstvu između različitih plemena - "izdanci pakla". Te su teorije dovele do stvaranje "sigurnosnih zona" i embarga na nabavku oružja u situaciji u kojoj je jedna strana posjedovala silno oružje, dok druga nije posjedivala skoro ništa. Margaret Thatcher je nazvala Evropsku uniju "saučesnicima u pokolju". Humanitarizam također ima "dvostruko značenje", ako se sjetimo retorike s Kosovskog polja, gdje je poraz postao pobjeda i napad u odbrani. Na primjer, istovremeno se govorilo o braniocima barbarske Bosne i o neangažovanim agentima humanitarizma; opsada Sarajeva nije bila prava opsada već "vojno okruženje koje je davalo prednost" Srbima i "u taktičkom pogledu nepovoljan položaj" za Bosance. Posmatrajući žestoku artiljerijsku vatru na Sarajevo, oficiri UNPROFOR-a bi rekli: "Ne možemo kontrolirati situaciju, ali je nadgledamo". Preporuka da se "odvrate napadi" u slučaju "zaštićenih zona" prvo je protumačena kao "odbrana u slučaju napada", a potom kao "humanitarna pomoć" u trenutku kad je vojska generala Mladića zauzimala Srebrenicu, a da jedinice Ujedinjenih nacija nisu ispalile niti jedan metak. Nije se mnogo promijenilo otkako je nekadašnji generalni sekretar U Thant prokomentirao da Ujedinjene nacije predstavljaju "kišobran koji se sklapa kad počne padati kiša".
Među brojnim glasovima ljudi zgranutih nad moralnim padom zapadne elite, koji je Bosna razotkrila, Robert Cohen navodi mišljenje američkog diplomate Charlesa Thomasa: "Vanjska politika je kao stara formula za poljubac: Budalo, potrudi se da ne kompliciraš! Kad je počeo rat, trebali smo im reći: Nagodite se, prekinite s granatiranjem Sarajeva, inače ćemo vas pobiti". Na početku rata u bivšoj Jugoslaviji ova izjava nije mogla doći iz usta nijednog diplomate, političara, ili lidera. Ona bi predstavljala grubo kršenje retorike o humanitarizmu, a njen barbarizam bi išao na živce civiliziranom sluhu naviknutom na izjave o ljudskim pravima i očuvanju ljudskih života. Nakon masovnog zračnog napada na Karadžićevu i Mladićevu vojsku 1995. godine, postalo je jasno da se jedino silom mogu zaustaviti zločinci i uspostaviti mir. U međuvremenu, 200.000 ljudi je poginulo. Pitanje zašto su trebale tri godine za intervenciju u Bosni visi nad nama poput crnog oblaka.
Mirovni sporazum je potpisan u Daytonu 21. novembra 1995. godine. Kada je Robert Cohen upitao Asima, supruga žene koja je ubijena na aerodromu, šta osjeća, njegov odgovor je zvučao otprilike: "Ništa. U Sarajevu te zime nije bilo radosti. Čudan kraj rata: neprijatelj nije poražen, zlo nije pobijedilo." Otišao sam u Sarajevo sljedeće zime, kada je Papa Ivan Pavao II bio ondje. Papu je, na otvorenom stadionu i po snijegu, zamalo odnio nalet vjetra. Je li iko čuo njegove riječi: "Niste sami. Bog je sa vama"? Ponovo je zima. Ovdje traže radnike koji bi počistili cigle iz jedne zgrade gestapoa srušene prije mnogo vremena. Cigle potječu od spaljene sinagoge. Zemlja je već iskopana i temelji postavljeni na mjestu gdje je nekad stajala sinagoga. Dževad je otišao iz grada. Ja sam ostao u Gracu sa Bosnom.
Prevela: Nika Karađinović
