Baškim Kučuku
BOGATSTVO STILOVA I PJESNIČKIH OBLIKA
Sarajevske Sveske br. 15/16
Bogatstvo stilova i poetika najizražajnija je crta albanske moderne poezije devedestih godina dvadesetog stoljeća. Raznovrsnost stilova bila je prisutna još i ranije, tokom druge polovice dvadesetog stoljeća, a u posljednje dvije decenije, usljed velikih društvenih, kulturnih i literarnih promjena, posebno poslije ukidanja cenzure (koja je u Albaniji bila veoma stroga), postaje još izražajnija. Na današnjem cjelokupnom albanskom govornom području istovremeno stvara četiri, odnosno pet generacija pjesnika. Albansku poeziju šezdesetih i sedamdesetih godina inovirali su Fatos Arapi, Dritero Agoli (Dritëro Agolli), Ali Podrimja, Dževahir Spahiu (Xhevahir Spahiu), Ećrem Baša (Eqrem Basha), Nataša Ljako (Natasha Lako), Anton Papleka, Sabri Hamiti. Najnovija generacija, koja stvara osamdesetih i devedesetih godina - Basri Čaprići (Basri Çapriqi), Visar Žiti (Visar Zhiti), Mimoza Ahmeti, Agron Tufa, Ervin Hatibi, Ljindita Ahmeti (Lindita Ahmeti), Saljajdin Saljihu (Salajdin Salihu), Gentian Čočolji (Gentian Çoçli), Ljuljjeta Lešanaku (Luljeta Lleshanaku) – darovita je, obrazovana, potkovana dobrim znanjem italijanske, francuske, ruske, anglosaksonske, srpske, hrvatske, grčke i druge klasične, moderne i postmoderne poezije. Svaka od generacija, i najmlađa, posjeduje raznovrsno poetsko bogatstvo. To se može uočiti i onda kada je svjetlost dana ugledala "poezija iz ladica", koja je bila zabranjena u vrijeme cenzure u Albaniji. Pokazala se kao spektar stilova i raznih poetika, najraznovrsnijih, često suprotstavljenih motiva i doživljaja, posebno jer se u sinhroniju uključio nepoznati dio dijahronije. Tako je izašla na vidjelo i hermetična poezija Zefa Zorbe (1920-1993), započeta u mladim danima a kasnije brušena u tišini. Istovremeno se pojavljuje, prvi put cjelovita, na albanskom govornom području, hermetična poezija Martina Camaja (1925-1992), stvarana u dijaspori (Italiji i Njemačkoj). Na vidjelo je izašla i poezija Mihalja Handžarija (Mihal Hanxhari) (1930-1999) koja ima elemente klasičnog i modernog. Do čitalačke publike doprla je i zabranjena lirika Frederika Rešpjea (Frederik Rreshpja) (1941-2006), koja doseže najviše vrhove albanske poezije. Kao slobodouman i onaj ko prezire politički sistem Rešpje je dosta vremena proveo u zatvoru. Ovaj moderni bohem, uzdignut izvan uobičajenog – u životu i književnosti, bio je neshvaćen, bolje reći krivo shvaćen od jednolične kolektivne mase. Njegova poezija je, uglavnom, erotska i intimna, spontana, prirodna, metaforična i kristalna, potpuno izbrušena, s probranim psihološkim i duhovno-emotivnim rječnikom koji je usklađen sa sadržajem. Dominantan motiv njegove poezije jeste samoća, koja je ujedno bit modernizma i originalnosti, a on o njoj pjeva u vrijeme kolektivizma i kolektivističke poezije. Njegova samoća nije modno oponašanje prevaziđenih zapadnjačkih uzora, nije to samoća pjesnika zatvorenog u sebi, koji stvara radi umjetnosti, niti je to skromnost onoga što se uzdiže iznad ostalih, već je posljedica neshvatanja i nepoštovanja slobodnog čovjeka u indoktriniranoj sredini u kojoj živi. To je samoća onoga što živi, raduje se, želi živjeti među ljudima, čezne za njima, ali ti ljudi, što je paradoksalno, sa tabuima svoga morala, ne razumiju pjesnika, čak ga i izbjegavaju. Dakle, krivac je sredina a ne individua, vječni samotnjak. Velika bol izvire iz njegove poetske hipersenzibilnosti, a najraznovrsniji pojmovi i pojave, prosto i prirodno, kao u razgovoru, pretvaraju se u metafore i simbole bjekstva, odsustva, čežnje, čekanja, nepovratka, rastanka od voljene, mladosti, generacije, majke, a tu su i ostale duševne rane, a naročito tuga i žalost. Gubitnik je drugi identitet njegovog lirskog subjekta, onaj koji je nesretan u ljubavi, u svakodnevici i u pokušajima da ga drugi shvate i prihvate. U osmišljavanju ljudskog identiteta, samoća i gubitništvo otkrivaju dramu slobodoumnog savremenika u okolnostima raznih zabrana i prinuda. Gubitnik je jednostavno zato što se sukobio s nesavladivim snagama, kao što su zemaljski bogovi. I baš zbog toga, on je heroj poput Prometeja. On se osjeća poštovanim i ponosnim zato što je nadmašio slavu klesara Boga Gubitnika ili njegovih gonitelja.Tu i tamo, metafore i simboli duboko u sebi kriju prave društvene razloge. Usamljeni gubitnik, paćenik i uniženi heroj ujedinjuje se u jedinstven lirski subjekt, ispunjen emocijama i originalnošću.
Pomenuti pjesnici, angažirani ili idealisti, korjenito mijenjaju način doživljavanja i procjenjivanja. Dramatično preživljavanje tuge, usljed razočarenja u prošlost i zbog strepnje od haosa i nesigurne današnjice, uočljivo je u poeziji Dritero Agolija (Dritëro Agolli), Fatosa Arapija, Dževahira Spahiua (Xhevahir Spahiu), Antona Papleka, a u međuvremenu nastaju, s novim pogledima, univerzalniji doživljaji o životu i čovjeku.
DRITERO AGOLI (Dritëro Agolli) (1931), najpoznatiji pjesnik ovog razdoblja, piše intenzivno, njegova lirika doseže najviši nivo. Apokalipsa u komunističkom svijetu i njegovoj svijesti, razočarenje u komunizam, veoma poremećena albanska realnost, izazvali su u njemu veliki razdor i poremetili njegova osećanja. Cjelokupan albanski svijet spustio je sa zlatnih brda idealiziranja i esetetiziranja na padine razočarenja, dramatičnog i tragičnog nepovjerenja. Ali, kod njega se nije izgubilo ono najosnovnije osjećanje afirmacije humanizma i ljepote, niti se izgubio sam pjesnik idealist. Razočarenje koje prožima njegova posljednja djela nije samo kritična tačka njegove biografije već se našlo i u biografijama hiljada Albanaca i miliona drugih raznih naroda. Zakašnjeli hodočasnici, kako ih naziva metaforično Dritero Agoli (Dritëro Agolli), svi su idealisti, zastali u komunističkoj pustinji na putu prema Svetoj Zemlji. Istinski pjesnik, gubitništvo, sopstvenu patnju i patnju svojih istomišljenika, sublimirao je u svojoj umjetnosti. Njegova lirska poezija, veliko promišljanje, koje obuhvata cjelokupni albanski svijet u pokretu, uvijek ostvarena slikovitost, protkana statičnim audio-vizuelnim slikama, milozvučna, kao da bogatstvom stihova, strofa i poetskih vrijednosti na albanskom jeziku, ne sliči estetiziranju svakodnevice i koja se ne može imitirati u poetskom govoru i obliku slobodnog govora, u kojoj su lirski subjekt i receptor u istoj ravni, jeste jedna od najvažnijih vrijednosti i inovacija u savremenoj albanskoj poeziji. U njoj dominira metaforičko-metonimijski sitem: put, putovanje, putnik. Tu je sve u pokretu i sve se mijenja: priroda, društvo, sredina, život, čovjek, njegovo mišljenje i osjećanja, ljepota, pjesnik, pjesma, svemir; sve je to perpetuum mobile, ali ne do beskraja, kako podrazumijeva latinska sintagma. Ona je vremenski ograničena, od rođenja pa do smrti, što se podudara sa realnim vremenom lirskog subjekta u širokom prostoru na zemlji na kojoj živi, i nebu kojem teži. Jedan pokret i promjena uvjetuje da se sa svake dosegnute tačke, on vraća na početak i odatle ponovo natrag, sve do kraja. Zato su odlazak-vraćanje, blizina-daljina, čežnja-raželjenje, zaljubljenost-odljubljenost, ljubav-prezir, nada-razočarenje, radost-patnja-bol, djetinjstvo-mladost-zrelost-starost, život-smrt, svakodnevica, zemlja-nebo, metonimijske metafore koje otvaraju put prelaska sa jedne na drugu stranu ovog neprestanog kretanja i promjena. To je put misionara na tlu albanskog života, kao što je univerzalni put svakog misionara na zemljinoj kugli kroz zemaljski život. U poetsko-filozofskom smislu, ono je slično Zarathustri .
FATOS ARAPI (1929), jedan je od najpoznatijih pjesnika savremene albanske poezije, modernist, u čijim je ranijim djelima djelimično bila izražena tragika doživljaja i metaforike, ponekad dvosmislene i ezoterske. U periodu slobodnog razmišljanja, uglavnom prikazuje stalnu tragiku koju je zapazio u albanskom svijetu, kojem je nedostajala sloboda, kao i historiji čovječanstva. U njegovoj poeziji tragični su sloboda, domovina, heroji, pjesnik, ljubav, ideal, vrijeme u svom toku. Ovakvu tragičnost, veoma prisutnu i izraženu, albanska poezija nije ranije poznavala. Pjesnik je rođen i živi usred tragike svoje domovine. On je njen junak i njena žrtva. U svom kontekstu, ovaj pjesnik, pored univerzalne istine, sadrži i jednu osobinu koja krasi neindoktrinirane pjesnike toga doba. Glavni motiv jeste sloboda ličnosti i zajednička egzistencija. Fatos Arapi je poetizirao ono što je nedostajalo i ono za čim se čeznulo. Lirski subjekt i njegovo djelovanje izjednačavaju se sa postojanjem slobode, koja je osakaćena, uvrijeđena, porobljena, oslijepljena ili ubijena, kao i sam pjesnik. Moja je sloboda ono što sam ja. Njen personificirani lik je lik samog izdržljivog čovjeka u tom društvu. Fatos Arapi je lijepo pjevao i o erosu, i to u vremenu kada je društvena svijest potcjenjivala lična osjećanja koja ne obećavaju veliku umjetnost. Emancipovanom mišlju, svojom dubinom i preplitanjem, njegova poezija otkriva svijet intimnih osjećanja. Zato je ljubav istovremeno stvarna i zemaljska, osjećajna, fizička, senzualna, uhvatljiva ali i nestvarna, idealna, nebeska, leteća, neuhvatljiva i potpuno nedostižna. Ono što se dosegne, nije više ljubav, ni sreća. U njegovoj poeziji se ističu antonimijske i paradoksalne metafore, jaki kontrasti, simboli visoke apstrakcije, slobodni i izlomljeni stih, brzi ritam, isprekidana intonacija, bogat rječnik koji otkriva intelektualna, filozofska i literarna promišljanja.
AZEM ŠKRELJI (Azem Shkreli) (1938-1997), zajedno sa Ali Podrimjom, Rahmanom Dedajem (Rrahman Dedaj), Fahredinom Gungom, Ećremom Bašom (Eqrem Basha) i Sabri Hamitijem predstavlja jednog od prvih pjesnika koji je oblikovao modernu albansku poeziju, koja se, uglavnom, stvarala u prištinskoj literarnoj sredini. Njegovim djelom, moderna albanska poezija dostigla je nov kvalitetni nivo, ustvari, visoke metaforičko-simboličke i eliptične nivoe. On je pjesničku riječ uzdigao do kulta, kao literarni koncept u praksi stvaranja. Da bi se što jače naglasili, glavni motivi i razmišljanja se apsolutiziraju. U jednom djelu riječ odnosno govor, ljudsko izražavanje, uzdiže se do kulta, u drugom - do kulta se uzdižu tišina i šutnja, dok se u trećem uzdiže govor papagaja, tj. mehaničko ponavljanje i imitiranje drugih; ide se iz krajnosti u krajnost, zavisno od trenutnih doživljaja. Težnja da se kaže istina i nemogućnost iskazivanja te istine prisutni su u najvećem broju njegovih stvaralačkih djela. Uzdizanje do kulta tišine podrazumijeva postojanje dramatične društvene zbilje; ona se pojavljuje kao spas, naročito kada je proglasi svetom poput Biblije, i omogućava dosezanje do nebesa, snova i ideala. U posljednjim djelima, njegov govor je ispunjen zabrinutošću, ukorom i kajanjem zbog onoga u šta se pogrešno vjerovalo i onoga o čemu se nije otvoreno govorilo. Izuzetna izražajnost, konciznost, birana riječ, majstorsko rabljenje i kreiranje moderne poetike, kratak, veoma kratak, dugačak i veoma dugačak, izbrušen stih, sa prelomljenom sintaksom, često bez interpunkcije - glavna su obilježja njegove poezije. Usljed velike sažetosti misli i kratkoće strukture, njegovi stihovi podsjećaju na poslovice, pa se danas u literarnim krugovima tako i koriste.
MIMOZA AHMETI (1963), je vrlo originalna, nema dodirnih tačaka ni sa kim, ona je uzor za sebe. Nije to zato što se radi o poeziji jedne žene, kako bi se moglo pretpostaviti, već je možda zato što ona stvara potpuno oslobođena, po prirodi neminovnosti ljudskih doživljaja i poetske egzistencije. Njen govor varira od poetiziranja do depoetiziranja iste pojave, često čak i u istoj pjesmi, od egzaltiranog procjenjivanja do potcjenjivanja, pa se zbog toga emocionalna temperatura neprestano smjenjuje, sa velikim i iznenadnim usponima i padovima: zagrijavanje-hlađenje, ključanje-mlakost, od nula stupnjeva i ispod nule. To je poezija egzistencije haosa i nestabilnosti, i stalne neravnoteže unutarnjih nemira. Lirski subjekt nosi u sebi raznovrsne proturječnosti između duhovnog i fizičkog, senzualnog, seksualnog, rijetko usklađenog; proturječnost između želje i mogućnosti, emocionalnosti i racionalnosti, moralnog i nemoralnog, realnog i nerealnog, koji se, unatoč odbijanju, toliko snažno međusobno privlače. Egzistencija je nesigurna, labilna, uznemirena, kao što je željeno prolazno, jer u vidokrugu zadovoljstava i trenutačne sreće stalno stoji nezadovoljstvo; u privremenom povratku bolje se poima vječno odsustvo; na vrhuncu erotike javlja se uvehlost, ravnodušnost i gađenje. U oblikovanju ovih situacija apsolutira se egzaltirajuća ljubav, spoj duhovnog i fizičkog, trenutačnog i slučajnog, kao jedina stvarnost koja pruža zadovoljstvo i sreću, jer iznad toga nema ničeg drugog osim blata i socijalnog plagijata. Ovakvim doživljajima svijeta cilj je ubitačno koplje, cilj je zaboravljena sreća i idealne zvijezde, što znači da ljubav, ljepota, zadovoljstvo i sreća sjaje sve dok ne ugasne želja. I Bog pretvara sve u ljubav, sačinjenu od osjećanja i seksa. Potpuno neangažirana i sa asocijalnim lirskim subjektom, u biti, ova poezija pripada modernizmu, iako joj ponekad nedostaju strukture i tehnike ove vrste poetike. Poezija Mimoze Ahmeti izgleda kao trenutačno zamrzavanje emocionalnih nadražaja, rasutih i skupljenih u strukture poput mozaika od kamenčića, koji pulsira unutarnjim tekućim i brzim ritmom.
Ironija, jedna od najpogodnijih i najizražajnijih svojstava moderne poezije, stvarala se na Kosovu, fragmentirano, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a prisutna je i u modernoj poeziji, i to u više pravaca. Prisutna je naročito u stvaralaštvu Ali Podrimje, Ećrema Baše (Eqrem Basha), Basri Čaprićija (Basri Çapriqi) i Ervina Hatibija.
Posljednja djela ALI PODRIMJE (1942) Otok Albanija i Crna tačka na plavom gotovo sveobuhvatno, prožeta su finom ironijom, kako prema neostvarenim ciljevima svog bića, tako i prema nepravdi koju su mu drugi nanijeli. To je jedna moderna ironija, rijetko kreirana figurama riječi; naprotiv, redovno je stvarana preoblikovanjem sadržaja i pojava i međusobnom zamjenom poretka i funkcija, pa zato nije lahko uhvatljiva, jer je često sakrivena i razasuta u cjelom sistemu izražajnih postupaka. Procjenjen kao moderni pjesnik Podrimja je jedan od najvažnijih inovatora albanske poezije. Njegova metaforička-simbolička i eliptična poezija jeste koncizna i veoma koncizna. U cjelini, ona je jedan veliki eliptični sistem kojem nedostaje puno neiskazanih misli, ali one se podrazumijevaju na osnovu prisutne misli, koje čitaoci snagom svoje imaginacije dopunjuju. Dopunjavanje neiskazanih misli jeste neminovni dio čitanja ove poezije. Ona je moderna ne samo u okvirima albanske književnosti već i u poređenju sa ostalim evropskim književnostima, sa kojima ponekad ima bliske ili slične sadržaje. Slična je i bliska sa njima najčešće u koncepciji, poetici, nekim konvencijama i funkcijama, posebno u versifikaciji, rjeđe po temama i idejama. Metaforičko-simbolički i eliptični jezik, sa svojom paradoksalnom funkcijom, kojom istovremeno otkriva i sakriva misao, nadilaženje slobodnog stila, spoljni grafički maniri, dubinska sintaksa misli, odsustvo interpunkcije i velikih slova, obavezno logično, pažljivo i ponovno čitanje, smjena verbalnog i nominalnog stila, samo su neki od sadržaja modernizma ove poezije. U njoj ima i brojnih karakterističnih figura moderne evropske poezije, kao što su: san, zvijezda, duh, duša, prozor, nebo, ogledalo, mrak, grob, plavetnilo, ponor, korijen, žeđ, glad, ljubav, praznina, pustinja, kojima se, osim izuzetno, prenose druga značenja. Tu su i motivi karakteristični za modernu evropsku poeziju: samoća, nespokoj itd., prouzrokovane drugim razlozima, i posljedica su drugačijih tema i značenja, jer su pisane albanskim gledanjem na svijet i takvim razumijevanjem svijeta.
Više vrsta ironije, a naročito ona paradoksalna, vidne su u djelu pjesnika BASRI ČAPRIĆIJA (Basri Çapriqi) (1960). Najčešće je to ironija koja je posljedica razočarenjem tabuima političkih dogmi, idolima i svecima, praznim čekanjem, dojučerašnjom vjerom i povjerenjem. Ponekad se ona stvara nad ruševinama narodnih filozofskih izraza, nekad prestrukturiranjem stihova poznatih pjesnika; što znači da se ironiziraju tradicionalna svijest, mentalitet i moral, kao i stare estetske misli i koncepti. Basri Čaprići (Basri Çapriqi), formiran je u prištinskoj literarnoj sredini, gdje se davala prednost pisanju moderne poezije, pratio je njen tok, raznovrsnim i posebnim sadržajem i senzibilitetom. Poezija ovog predstavnika modernizma veoma je blizu ezoterizmu, ili tačnije rečeno, hermetizmu. Misao se razvija kroz igru smjene određenosti i neodređenosti, metonimijom, metaforama i simbolima, sa jednim ili bez ijednog oslonca na konkretnost, jer su veze sa životnim pojavama indirektne, daleke, i često parabolične. U najvećem djelu ove poezije teku doživljaji čovjeka tog podneblja, gdje su nedostatak slobode i nasilje pritisli sve pod poklopac zaštitničke tišine, ugušene nesigurnošću, starhom i užasom. Zbog toga se ta poezija može ocijeniti kao poezija traumatskih posljedica, posebno kao poezija egzistencijalne lične i kolektivne opasnosti od košmara, koja je, inače, veoma rijetka, ili čak nepoznata u poeziji evropskog modernizma, stvaranog na različitim jezicima. Poezija ovakvog psihološkog stanja i doživljavanja često ima kontrastnu strukturu sa antonimijskim sadržajem, sličnu životnoj realnosti koja je preopterećena konfliktima, sukobljenim pojavama, krajnje suprotnim stavovima i filozofijama. U cjelokupnoj toj antonimiji figura i sadržaja, sa širokom rezonansom čak i za nealbanske čitaoce, pored simbola čeličnog kišobrana, crvene kiše, crnih silueta ulice što se u snu prikazuju, ili ironične hiperbole svijeta popišanog od straha dječijeg, postoji i metonimijski lajtmotiv okrepljujućeg osjećaja ostavi prozor otvorenim i uzvična molitva za katarzu, za priznavanje krivice. Otvaranje prozora kojim se komunicira sa svijetom, preko cijelog prostora, i zatvaranje vrata pred zvjerima primitivnog nasilja, sadrži u sebi tragičan historijski proces, koji se tek završavao na Balkanu. U poeziji košmara i egzistencijalne opasnosti, pod čijim pritiskom sve mijenja mjeru i postaje zanos, likovi su djelići razbijenog ogledala. Da bi ih potpuno razumio, čitalac ih mora spojiti i konvergirati.
ERVIN HATIBI (1974), afirmiran još kao adolescent, rođeni je pjesnik, spontan i prirodan, najistaknutiji u svojoj generaciji. Njegova poezija je od početka oblikovana i veoma zapažena. Snažnom metaforičkom senzibilnošću i ironičkim nepriznavanjem skoro svega što je društveno i lično, političko i moralno, njegova poezija je izvan pjesničke tradicije, ona je unutarnji i svjesni prijelom. Ironija, uglavnom parodija, konkretna je, jasna, i imponira svojim posebnim efektima. Obezvrjeđuje prisilnu prošlost, uniformiranu laž, shvatanje i zloupotrebu slobode u svakodnevici. Stvara se na razne načine i raznovrsnim sredstvima. Suština stvaranja je otkrivanje sadržaja i realne funkcije pojava promatranih iz novog ugla. Otkriva se negatorski odnos prema pojavama koje su se smatrale pozitivnim, ili se otkriva apsurdnost, beznačajnost onoga što se smatralo drevnim. Također, ironija se stvara kroz vulgarno detaljiziranje i metaforizme, kroz svjesno uprošćavanje stihova, konotacija i omalovažavanja semantizma, političko-društvenog rječnika, medija, mode, žargona svakodnevice.
Poezija najmlađe generacije potpuno je prirodna, bez iskakanja iz uobičajenih književnih prilika, pošto je pisana poslije ukidanja cenzure. Mladi su spremni isprobati razne vrste stilova i poetika, a najprije onih koje na prostorima albanske države ranije nisu bile dopuštene, i normalno nisu bili nimalo upoznati s tim, tako da je to jedna novina. Skloni su da budu sasvim slobodni i na neki način ravnopravni. Ervin Hatibi, Agron Tufa, Ilir Beliu (Ilir Belliu), Rudian Zekthi uspjeli su to tako što su objavljivali novine E për-7-shme (Prilagođenost), u kojima su više intuitivno i strastveno, sve što je pripadalo prethodnoj praksi, omalovažavali i osporavali. Ova saradnja čini prvi literarni skup u Tirani. Kasnije se proširuje saradnjom sa drugim talentiranim pjesnicima, kao što je Gentijan Čočolji (Gentijan Çoçloli), i nastavlja se saradnjom sa časopisom Alef, koji već godinama redovno izlazi. Njihovo udruženje je prijateljska saradnja u cilju stvaranja jedne nove kulture i osjećaja koji su im nedostajali, posebno prevođenjem velikih pjesnika modernizma, koje do tada nisu imali na albanskom jeziku.
AGRON TUFA (1967), pjesnik, romanopisac, prevodilac, esejist i naučnik, potkovan klasičnom i modernom kulturom, još od devedesetih, u modernom albanskom pjesništvu postaje jedan od njenih inovatora. Njegova je poezija protkana brojnim stilovima i raznovrsnim poetikama, čak je posljednji koji piše od soneta do poezije u strofama, sa urednim i izlomljenim stihovima, metrikom i sintaksom, od epske balade i elegijskog pjevanja pa sve do poezije slobodnog i izlomljenog stiha, kaligrama, ironičnog govora poetske proze itd. Zato se smatra jednim od obnovitelja albanske klasične prozodije, sa urednim stihom, metrikom i rimom, milozvukom i temama sa pogledom na savremeni svijet. Zbog harmonije visokih kvaliteta, može se nazvati klasičnom poezijom modernizma. Sa jedne dominirajuće filozofske tačke gledišta, stvara se jedna nova poetska senzibilnost, vođena dubokim doživljajima dramatičnih psihičkih stanja, gdje se stalno smjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti i konkretni, stvarni likovi sa zanesenjačkim priviđenjima, izazivajući raznovrsne asocijacije. Njen lirski subjekt otkriva jedno potpuno psiho-emocionalno ljudsko stvorenje, naizgled asocijativno, postavljeno na tron dviju vremenskih ravni, jedne kozmičke, vječne i druge, savremene. U kozmičkoj savremenoj ravni, ljudsko biće zaokuplja drama neslaganja materije i duha, žudnje i nesposobnosti, napornog rada i gubitka, ali i drama neusaglašenosti čovjeka i okoline u kojoj živi. Sve je kompliciranije i dramatičnije u konkretnoj vremenskoj ravni, jer je složeno stvaranje dvaju vremena, koji se kreću između dva vremenska razmaka, jučerašnjosti i današnjice, kako ih doživljava savremenik. Jučerašnjost je društveno opasna, sa stravičnom muzikom i mlazevima krvi po travi, gdje se snovima skidala glava kao suncokretu, pretvara se u psihološki tešku i mučnu današnjicu, a promjenljiva današnjica za Agrona Tufu odjednom je postala istrebljivač prethodnog i stvoriteljem jednog novog svijeta, s jednom novom suštinom, oporavljenom, okrenutoj ka savršenstvu. Obnova tradicionalnog pjevanja nije samo vježbanje stila, ova poezija se odredila kako kroz sadržaj tako i kroz način doživljavanja, posebno kroz oblike poetskih efekata koje nastoji dosegnuti. Baladsko pjevanje je, takoreći, u skladu sa ponovnim pojavljivanjem nekadašnjih fenomena i u sadašnjem vremenu, kao što je migracija, sa svim svojim porodičnim posljedicama. Arhaiziranje ove vrste govora, odnosno pjevanja, sa prauzorima likova i karakterističnom atmosferom, u historijsko-društvenoj ravni, označava povratak nazad, dok je u poetskoj ravni prisutno ponovno uvođenje nekadašnjih motiva. Ponekad, u novoj semantici folklorne strukture, specifična poruka balade, koja pripada jednom određenom vremenu, dobija svevremenski filozofski značaj.
preveli sa albanskog: Enes Tuna i Gylymsere Gruda
