Zvonimir Radeljković

Barbusse, Krleža i ''veliki rat''

Sarajevske Sveske br. 43-44

13. decembra 2013. godine New York Times objavio je članak istaknute kanadske istoričarke koja je u ovom trenutku rektor koledža Sv. Antuna u Oxfordu u Engleskoj, Margaret MacMillan, pod naslovom „Zloslutni odjeci velikog rata „(„The Great War's Ominous Echoes“), u kojem ona nominalno govori o tome da bismo trebali naučiti mnoge stvari iz pogreški I svjetskog rata. Ono na što ona zapravo želi da ukaže jesu sličnosti svjetske situacije između 1914. i 2014. Ukratko, ona ističe priličnu podudarnost između odnosa Njemačke i Engleske 1914. i SAD i Kine danas. Stogodišnjica početka „Velikog rata“, kako su ga tada zvali, bit će ove godine obilježavana na razne načine, od kojih je većina neukusna, naročito ovdje u Sarajevu. Upitno je da li čovječanstvo uopće treba obilježavati godišnjicu ovog besramno imperijalističkog rata koji je, bez ikakvih značajnih rezultata, zavio u crno na desetine miliona ljudi i obitelji, moglo bi se slobodno reći, sa svih kontinenata. Ono što je možda vrijedno utvrditi jeste kako su književnici raznih naroda, rasa i vjera opisali ovaj rat, kako su ga oni doživjeli.

I svjetski rat bio je u mnogo smislova izuzetan, ali i tipičan kolonijalni rat u kome su Njemačka i Austrija htjele povećati svoje kolonijalno carstvo na račun Engleske, Francuske, te Holandije i Belgije. Bio je to i imperijalni rat, u najmanju ruku zato jer su ga vodile pet imperija: Otomanska, Ruska, Njemačka, Engleska i Austrijska imperija, od kojih su 1918., ili čak i prije toga četiri propale, a jedina se Engleska sačuvala, dakako u vrlo okrnjenom obliku, do danas. No, on je bio i uvod u stoljeće „totalnog rata“ kako ga je nazvao jedan francuski istoričar, jer su u njemu sudjelovali ne samo vojnici nego i narodi pod oružjem, a civili su ginuli u sličnom omjeru kao i vojnici. Pored toga, to je bio i rat u kome su isprobavana razna oružja za masovna ubijanja koja se do tada nisu koristila u ratu: prije svega bojni otrovi: žuti bojni otrov koji se na engleskom jeziku zove „mustard gas“ zbog boje, a mi ga zovemo iperit, jer je prvi put upotrijebljen od strane Nijemaca 1917. u Trećoj bitci kod Ypresa i prouzrokovao je nekih 5.000 mrtvih u engleskoj vojsci. No, uprkos upotrebi tenkova (Little Willie), aviona, balona, cepelina, podmornica i torpeda, te bacača plamena, ono što je imalo najveće dejstvo bile su poboljšane verzije teških mitraljeza – oni su već bili korišteni u Američkom građanskom ratu, ali do tada ne u Evropi. Naučeni na akademijama na stare ratne običaje i uvjete oficiri su tjerali na stotine hiljada hrabrih mladića i kukavica da jurišaju preko manje-više ravnog terena na protivničke rovove koji su bili zaštićeni bodljikavom žicom, i mitraljeskom vatrom. Na taj način je na bojištima na tri kontinenta poginulo nekih 16.000.000 mladića (10 miliona vojnika i 7 miliona civila), a nekih 20.000.000 ih je ranjeno.

Možda i gori od gubitaka svih tih mladih života, od kojih su mnogi umrli i od bolesti ili hladnoće a ne od neprijateljske vatre, otprilike jedan trećina, bio je psihološki efekat ratnih parola koje su kod saveznika izazivale pravedni gnjev: to su bile parole „Rat da se spasi civilizacija“, pri čemu je njemački car prikazivan kao ogromna gorila koja u šaci drži oskudno odjevenu djevicu u bijelom, te jedna još lažnija, „Rat da se završe svi ratovi“. Naravno, Sile osovine su imale svoje parole i slike, isto toliko prijevarne. Ono što se u zbilji dešavalo učesnicima ovog rata dešavalo se u rovovima, bijednim i groznim u doslovnom smislu. U Flandriji i u Francuskoj je rat bio gotovo nepokretan: smrad, blato, minobacačka vatra koja je ponekad pogađala usred rova i razbacivala naokolo dijelove ljudskih tijela, uništili su bilo kakvu idealističku sliku ratovanja koju su zadržavali samo oni što su ostali kod kuće, i, dakako, političari. Junak na bijelom konju je jednostavno iščezao iz uma ratnika.

Na samom kraju rata pojavilo se i razočarenje miliona mladića koji su u njemu sudjelovali, i imali tu sreću da prežive. Jer rat nije ništa promijenio osim tolikih izgubljenih mladih života. Isti starci su ostali na vlasti i govorili iste laži koje su objavljivane u novinama. Možda je ovo razočarenje najbolje opisao pjesnik što zapravo nije sudjelovao u ratu, naime Ezra Pound, u dijelu svoje dulje poeme „Hugh Selwyn Mauberley: život i poznanstva“(„Hugh Selwyn Mauberley: Life and Contacts“ ) gdje se I svjetski rat u pjesmi br. V prvog dijela opisuje ovako:

Umrlo ih je bezbroj,
I neki od najboljih među njima
Za staru kuju s propalim zubima,
Za skrparenu civilizaciju.

Čar, osmijeh na dobrim ustima,
Žive oči otišle pod zemljin kapak,

Zbog par stotina izlomljenih kipova
Zbog nekoliko hiljada ofucanih knjiga.

Ovo razočarenje se snažno odražava u gotovo svim književnim djelima koja se bave ovim periodom, u Evropi, ali i u Americi, u poeziji i u prozi.

Početkom ove godine, 2014. pojavila se u izdanju nezavisne engleske izdavačke kuće Serpent's Tail (Profile Books), koja uglavnom objavljuje knjige prevedene s drugih evropskih jezika, zanimljiva antologija od nekih 500 stranica proznih tekstova vezanih za I svjetski rat koje je odabrao osnivač ove izdavačke kuće i poznati engleski urednik Pete Ayrton, pod naslovom Ničija zemlja: književnost iz svijeta u ratu (No Man's Land: Writings from a World at War). Među četrdeset šest tekstova nalaze se tri pisca iz bivše Jugoslavije, Voranc, Crnjanski i Krleža sa „Barakom 5B“. No, prvi tekst, odmah nakon Ayrtonovog uvoda jeste početak Barbussovog romana kod nas prevedenog kao Oganj (Le Feu, journal d' une escouade), iako je možda prikladniji, ako ne i tačniji, naslov engleskog prevoda Pod vatrom (Under Fire). Krleža je mnogo kasnije, 1952., pisao o njegovom romanu ovako:
Barbusseov Oganj je djelo pisca, za koga se kao prosječnog beletrista do onog trenutka nikako ne bi moglo pretpostaviti da će se razviti do stjegonoše čitavog evropskog pokoljenja. Oganj je krik utopljenika koji nad brodolomom evropske civilizacije vapije za spasenjem, to je fantastična pobuna protiv besmislenog pokolja koji je tada urlao usred Evrope već drugu godinu.
Ovaj roman nije značajan samo zbog svoje ideološke pozadine ili podloge i prizvuka, nego ima i razne druge kvalitete. U Hemingwayevom ključnom romanu o I svjetskom ratu, Zbogom oružje (A Farewell to Arms, 1929.) protagonist Frederic Henry i grof Greffi razgovaraju o ratnoj književnosti i Greffi spominje „jednog Francuza, Barbussea“ . Ko je zapravo Barbusse i šta se zbiva u njegovoj knjizi?
Henry Barbusse (Asnières-sur-Seine, 1873. – Moskva, 1935.) bio je proizvod mješovitog braka; majka mu je bila Engleskinja, a otac Francuz. Kao pisac je počeo u neosimbolističkoj struji objavivši 1895. zbirku pjesama Ožalošćeni (Pleureuses), da bi kasnije postao naturalistički prozni pisac u romanu Pakao (L'Enfer 1908.). Kad je rat počeo 1914. Barbusse se dobrovoljno prijavio u francusku vojsku, iako mu je bilo četrdeset jedna godina, gdje je služio u pješadiji do kraja 1915. kad je zbog višestrukog ranjavanja, plućnih oštećenja, iscrpljenosti i dizenterije premješten s fronta u kancelariju, gdje je 1916. napisao i objavio Oganj, navodno prvo u jednom časopisu, da bi izbjegao ratnu cenzuru koja se uglavnom bavila knjigama. Kritički prijem Ognja je bio mješovit, no iduće godine 1917. je roman preveden na engleski (Fitzwater Gray) a dobio je i prestižnu Goncourtovu književnu nagradu. Barbusse je već do tada doživio transformaciju: od patriote je postao pacifist, i ideološki marksist. 1918. se preselio u Rusiju i oženio Ruskinjom, da bi umro od upale pluća, pišući drugu Staljinovu biografiju.
Prva osobina Ognja koja čitatelju pada u oči jeste raznolikost i razuđenost u stilu i događajima. Roman počinje u tuberkuloznom sanatoriju u Švicarskoj, ispod Mont Blanca, gdje bolesnici pričaju o početku rata. No poglavlje se zove „Vizija“ i sadrži jasnu uvodnu ideološku poruku:
dolina koja otiče i curi, izbrazdana dugačkim uporednim rovovima, izbušena jamama punim vode, izgleda ogromna, a brodolomci koji se upiru da se spasu zemlje što ih davi predstavljaju čitave narode... Ali trideset miliona robova, bačenih jedni na druge zločinom i zabludom, u rat blata i gliba, uzdižu svoja ljudska lica na kojima se najzad zari jedna volja. Budućnost je u rukama robova, i jasno se sagledava da će stvarni svet biti promenjen savezom koji će jednog dana izmeđ sebe izgladiti oni čiji su broj i beda beskonačni.
Ovaj ton se produžuje na jednoj drukčijoj razini u sljedećem poglavlju, „U zemlji“, dakle u rovu, gdje dobijamo od pripovjedača prve opise njegovog voda. U njemu su zapravo svi različiti, osim što „nema... takozvanih slobodnih profesija“ . Uprkos razlici u godinama, u geografskom porijeklu, u dijalektima koje oni govore te u obučenosti, oni su svi radnici i seljaci koje vojska mrvi u zrna pijeska, potpuno nalik jedni na druge. Njihov odnos prema vanjskom svijetu, postojanju izvan njihovog voda, oslikan je dok čekaju na supu i gunđaju na te druge koji nisu u rovovima, ali se među njima lagano pojavljuje i pomisao da su možda i Švabe „ljudi, skoro kao i mi“ . Ovo se proširuje podacima o brojevima poginulih i ranjenih, opisima blata iz rovova koje se skorilo po vojničkim šinjelima tako da ih je teško razlikovati od blata. Slijedi priča u kojoj dvojica iz voda, Volpatte i Fouillade, ostaju u nekoj plitkoj rupi četiri dana i noći, zajedno sa dva zarobljena Nijemca, jer su u komandi na njih zaboravili. Dodatna ironična poenta ove priče jeste činjenica da je Volpatte ranjen – dvije granate su mu gotovo odnijele obadva uha – ali je sretan zato, jer ide na odsustvo, dok mu svi drugovi zavide.
No, nije sve u romanu Oganj potčinjeno ratu i njegovim užasima. Ponekad bljesne slika nečeg drugog kao nagovještaj nade da bi moglo biti drukčije. Takva je, naprimjer, ljubav između Farfadeta i Eudoxieje, koja se, istina, završava tragično, ali dok traje zrači nadom. Tako će biti, recimo, sa Hemingwayevim ljubavnicima, Catherinom Berkley i Fredericom Henryjem, u romanu Zbogom oružje.
Još jedno posve neobično, šokantno poglavlje jeste Poglavlje XII pod naslovom „Stubovi“, u kome saznajemo ne samo da Peterlooovo selo Souchez više ne postoji, da je jednostavno i neprepoznatljivo izbrisano sa lica zemljinog iako u njemu nije bilo nikakvih legitimnih vojnih ciljeva, ne samo da je Peterloo vidio, jednom drugom prilikom, za vrijeme jednog kratkog neformalnog primirja, svoju ženu Klotildu kako se smije u kući njihovih rođaka sa njemačkim podoficirima, nego on sam, Peterloo, gine na kraju poglavlja, uzdižući se od udara granate, sa glavom u plamenu. Prvo je izgubio svoje selo, onda je možda izgubio ženu, a na kraju gubi i život, potpuno besmisleno, ali se, bar naizgled, poput spasitelja uzdiže u nebo.

Sam pripovjedač, čije ime ne saznajemo iz knjige se otkriva, u sljedećem, moglo bi se reći programatskom, poglavlju pod naslovom „Psovke“ (Poglavlje XIII) , preko svog pristupa, svoga metoda. Naime, na pitanje drugara Barquea šta to stalno piše, autor odgovara da piše knjigu, i dodaje „pričaću o tebi, o drugovima, o našem životu“ . Barque ga dalje pita hoće li u toj knjizi vojnici govoriti kako zaista govore ili će to biti nešto „veštački“ , a pripovjedač odgovara: “Staviću psovke na njihovo pravo mjesto, čikice, jer to je istina.“ I zbilja, ovo je jedna od izuzetnih osobina Ognja: Barbusseov naturalistički pristup se ogleda u jeziku, koji se trudi da bude istinit, iako je antiratna poruka zapravo nespojiva sa naturalizmom u kome deterministički pobjeđuje jači i nemilosrdniji. U ratu, prema Barbussu, ne pobjeđuje niko.

Još jedna zanimljiva razina Ognja jeste precizan opis razlike u stavovima i mišljenjima između vojnika (engleski je termin „nation at war“) i civila, onih koji su ostali kod svojih kuća, neboraca („nation at home“). U poglavlju XXII pod naslovom „Šetnja kroz grad“ ovo je precizno i detaljno opisano, do te apsurdne mjere da sami vojnici s prve linije, kad su na odsustvu, lažu civilima da im ne bi uništili ili oštetili njihove zablude i iluzije. Ono što iz vojničke perspektive u romanu ostaje dominantno jeste osjećanje izgubljenosti: „prokleti smo“ , što je podcrtano bizarnim ali i realističkim slikama u kojima se „sama zemlja pretvorila u veliki leš“ , a jedino rješenje jeste ono što grupa vojnika pred kraj romana govori u apsurdnoj paroli:“Rat treba ubiti!“ Netom prije toga pripovjedač i sam daje prvo negativnu, a zatim opisnu definiciju rata:
ovaj rat ti je užasni umor, natprirodni, i voda do pupka, i blato i smeće i paklena prljavština. To su uplesnivljena lica, tela u ritama i leševi koji, čak, više i ne liče na leševe, nego plove po zemlji koja ih guta. Eto, to je rat, ta beskonačna monotonija bede, prekidana svirepim dramama, to, a ne bajoneti što svetlucaju kao srebro i zvuci truba u osunčanom danu!

U mom izdanju Ognja iz 1980. (štampanom u Moskvi, iako je izdavač zapravo „Obelisk“, iz Beograda) nedostaje originalna Barbusseova posveta, koja glasi:
“Posvećeno sjećanju na drugove koji padoše kraj mene kod Crouŷa i na koti 119 u januaru, maju i septembru 1915“ . Njome je, po mom mišljenju, autor htio podcrtati faktički a ne fikcionalni karakter svoje knjige. I zbilja, iako je termin „nefikcionalni roman“ skovan tek u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, on je dakako postojao i ranije. Ernest Hemingway u svojoj ne baš popularnoj knjizi Zeleni bregovi Afrike (Green Hills of Africa, 1935.), u kratkom Predgovoru kaže: „Pisac je pokušao napisati potpuno istinitu knjigu da vidi može li se opis jedne zemlje i slika djelovanja u mjesec dana, ako su istinito predstavljeni, takmičiti sa imaginativnim djelom.“

Obično se uzima da je prvi nefikcionalni roman Hladnokrvno (In Cold Blood) Trumana Capotea iz 1965., iako neki tvrde da je prvi zapravo roman argentinskog pisca Rodolfoa Walsha pod naslovom Operación Masacre (Operacija masakr) iz 1957., koji govori o streljanju pobunjenih peronista 1955. No meni se čini da je Barbusseov Oganj prvi moderni primjer korištenja stvarnih događaja i stvarnih ljudi kao novelističke građe da bi se rekla istina o užasnom pokolju kao što je bio I svjetski rat. U tom smislu je Barbusseov nefikcionalni roman imao ogromni uticaj na pisce o I svjetskom ratu.

Miroslav Krleža (1893. – 1981.) je još 1926. u Jutarnjem listu pisao o Barbusseovim putovanjima po Balkanu 1925., prikazujući jednu drugu, kasniju Barbussovu publicističku knjigu koja je, čim se pojavila, bila zabranjena u svim balkanskim zemljama; naslov joj je Krvnici (Les Bourreaux, 1926.). Krleža nastoji čitateljima što detaljnije predstaviti ovu nedostupnu knjigu, prenoseći Barbussova zapažanja o kulturnim, prosvjetnim, ekonomskim i političkim prilikama u pojedinim balkanskim državama. Tu spadaju detalji o procentu nepismenosti, brojevima nezaposlenih, rastu cijena, te lihvarskim kamatama. On također govori i o lažiranim, nedemokratskim izborima, te finansijskoj moći vladajuće klase koja između ostalog posjeduje i medije. Posebno se osvrće na politička ubistva u Bugarskoj. Barbusse, po Krleži, smatra da je katastrofalno stanje na Balkanu opomena Evropi i njenoj neodlučnoj civilizaciji, kojoj bi se, ako se nešto ne poduzme, moglo dogoditi slično. Odatle je njegov prijedlog rješenja osnutak „Ujedinjenih država Balkana“. Sve ovo Krleža prenosi, uz minimalne komentare. No nije teško zapaziti da ovaj Barbusseov i Krležin opis stanja jako podsjeća na zemlje zapadnog Balkana u drugoj deceniji 21. stoljeća.
Krležina knjiga Hrvatski bog Mars, objavljena po prvi put (sa šest novela) 1923. Nema sumnje da u njoj ima mnogo sličnosti sa Ognjem; obojica pišu o istom ratu, iako o raznim frontovima, ali su brojne i razlike. U „Napomeni autora“, Krleža ističe:
Nije to bio nikakav Barbusse (koji je đavo onda znao za Barbussea?), niti želja za aktualnim senzacionalističkim ratničkim motivima, niti antimilitarizam, niti što ja znam što, nego je to bila smrt četrdesetorice nevinih mučenika koja je bila u meni i grizla me iz dana u dan.
Zar ovo ne podsjeća na već ranije pominjanu posvetu Ognja, osim što kod Barbussea nema brojeva? S druge strane, ovih sedam novela su, kako sam Krleža a nedavno i Miljenko Jergović ističu, zapravo građa ili dijelovi, „fragmenti jednoga velikog, nikada napisanog romana“ koji je trebalo da se sastoji od četiri dijela. Ono što imamo jeste sedam novela o ratnicima koji, kao što ni Krleža nije bio, većinom nisu u rovovima i ne bore se, nego manje-više skapavaju, da ponovo citiram Jergovića, „po kasarnama i na vježbalištima, u lazaretima, stacionarima za venerične bolesti i u vlaku“ Biografski posmatrano, Krležina predratna i ratna iskustva izgledaju ovako: 1913. je pokušao da se probije do Beograda preko Pariza i Soluna, da bi uzeo učešće u Balkanskim ratovima, ali je u Srbiji bio smatran austrijskim špijunom, pa su ga vratili, to jest deportirali u Zagreb, gdje je nekoliko godina pisao za novine i književne časopise. Pred kraj 1915. je regrutiran u austro-ugarsku vojsku, te je u ljeto 1916. poslan na bojišnicu u Galiciji, no zbog bolesti je oslobođen aktivne vojne službe te se vratio u Zagreb pri kraju 1917. To što nema u Hrvatskom bogu Marsu rovovskog iskustva, međutim, ne znači da je Krležina proza manje bizarna, manje stvarna i manje moćna od Barbusseove.
Bez obzira što se prva novela već po naslovu, „Bitka kod Bistrice Lesne“, vezuje za Galiciju i Karpate, ona većim dijelom govori o Austrougarskoj monarhiji, o Zagorju, i vrsti života u njemu. Monarhija je uspjela podići „crkve i kaznionice“, ali nije promijenila način života, a ni mišljenja u Zagorju, gdje se još uvijek zna da rat nije seljački: “To je gospodska stvar, taj njihov rat.“24 Krležina proza bi se mogla, kao što mnogi kritičari čine, nazvati ekspresionističkom, jer ako je cilj ekspresionizma, prema Holmanu, „otjeloviti unutarnje iskustvo“25 onda Krleža to svakako radi, no pitanje je da li njegovo probilje slika otjelovljuju vlastito iskustvo ili iskustvo njegovih ličnosti. Evo kako izgleda jedan od tih prvih njegovih vitmenovskih „kataloga“ u Hrvatskom bogu Marsu koji opisuje kako su seljaci zamišljali da će im biti u vojsci, u ratu:
Kako tu mora da je divno u nedjelju poslije podne kada čovjek nosi u džepu čitavu mazdu, pak još gucne fraklić šljivovice i gverca, zasladi se licitarskim srcem i sve zalije vinom i špricerima, pa kad je cura i tambura i harmonike, drmeš trese krčmom, a ženske su sise tople da ih sve grizeš i na nepcu upaljenom osjećaš slani znoj ženskog tijela i sukrvicu, golotu, te plešeš kao fašnik krvavi, napio si se divno, sve same cure, sluškinje, štirkane podsuknje, crvene pantljike, gola crna blatna koljena i stegna ...26
U stvarnosti se sve završava samo smrću, a prije toga su dočarani mnogi naturalistički ratni detalji, poput nedobijenih cipela, nedobijenog odsustva, seksualnih prevara, slučajnih i namjernih, otkinutih glava prijatelja, i neuspjelih pokušaja korupcije uz pomoć tuste guske i dvadeset sedam jaja.
Usred ovih slika pojavljuje se i uobičajena Krležina potreba za dociranjem, često ideološki obojena, koju ne govori narator nego, očito, autor. Ovako to izgleda u priči sa dugačkim naslovom na dva jezika, hrvatskom i mađarskom, „Kraljevska ugarska domobranska novela – Magyar királyi honvéd novella“, u kojoj satnik Dušan Jugović muči dvjestotinjak vojnika vježbom strojevog koraka i drugim manevrima:
I ona kretenska, ogavna, prokleta, glupa, idiotska takozvana carska i kraljevska disciplina koja kao otrov kakav ukleti teče po žilama hapsburških građana već više stotina godina, ta užasna struja opasna i grozna razlila se po udima od dvije stotine zagorskih tjelesa. Već stotinama godina teče ta strahovita ognjena tekućina arterijama zagorskim, i danas, tog tužnog februarskog dana kada snijeg kopni i vrane grakću, dvjesta se madžarskih domobranskih pučkoustaških nogu prignulo u koljenu u smislu Nagodbe od 1868. u prvom hipu.27
Svakako da u ovom odlomku postoji neka vrsta obrazovne funkcije, no pitanje je da li čitatelj više voli neposrednost opisa i činjenice na osnovu kojih se mogu, uz prosječnu inteligenciju, donijeti odgovarajući zaključci, kao kod Hemingwaya, recimo, od ovih parola rastegnutih na desetine stranica kojima se ne sugerira nego nameće zaključak. Zanimljivo je u ovoj istoj noveli da anonimni pripovjedač zove svoj stil pripovijedanja beletrističkom hronikom28 u okviru koje se, osim mučenja strojevim korakom i manevriranjem, ništa ne dešava na gotovo stotinu stranica. Na samom kraju se satnija poistovjećuje s prirodom, preciznije s nekom šumom ili prašumom koja će „i opet dalje da raste, crna i čvorasta, u svetom očekivanju da dođu veliki radnici tminosječe koji će po njoj udariti sunčane i svijetle prosjeke i putove i navrnuti svjetlost u guštaru i tminu dugotrajnih krvavih vijekova.“29

Sve ove parolaške naznake počinju da blijede kad se kao glavni likovi pojave tri Zagrepčana: kapetan Juraj Ratković Jablanski, domobran Franjo Skomrak, i domobran Račić, iz pripovijetke „Tri domobrana“. Naslov donekle podsjeća na Dos Passosova Tri vojnika, no ovdje je sklop okolnosti zanimljiviji: kod Dos Passosa, kao i kod Barbussa, vojnici su iz raznih sredina, a u „Tri domobrana“ su sva trojica išli u istu „pučku“ školu, a Račić i Ratković Jablanski i u gimnaziju. U pripovijetci su u istom bataljonu, no naravno u različitim položajima. Kapetan je iskvaren vojnim životom, društvenim položajem, te je izgubio saosjećanje sa svojim nekadašnjim drugovima: umjesto da im pomaže on ih još žešće muči. Domobran Skomrak mu se osvećuje provalom i krađom, te uvredljivim pismom, pa na kraju biva uhvaćen i pretučen. No najzanimljiviji lik jeste Račić, prototip Krležinog intelektualca „jedan od onih naših intelektualaca koji su mnogo toga htjeli, a nisu nikad i nigdje pustili korijenje; pa kad je došao ovaj veliki potop, digao ih je kao gnjilo smeće što se staložilo po našim kanalima...“30 Iako i sam tučen i mučen, na kraju priče Račić pokušava racionalnim argumentima spriječiti Ratkovića da batinama ubije Skomraka, ali konačno uviđa da ni takav pristup, kao niti bilokakav drugi, nema smisla, te popušta kapetanu. U trenutku njegovog mučenja, njegove Golgote, kad ga objese na prekrštene ruke na leđima, on se vidi kao Krist, ali i ta simbolična slika nema smisla u modernom prufrockovskom svijetu: „bolećiv smiješak raspetog čovjeka. Smiješak nad glupošću jedne simbolike bez smisla“31.

Simbolika uloge Hrvata u Krležinoj „Pustoj zemlji“, jer to je zapravo funkcija Hrvatskog boga Marsa, možda je najsnažnija u najčešće antologiziranoj pripovijetci iz ove zbirke, „Baraci Pet Be“. Tu se, kao i kod Eliota, dovode u žižu fragmenti prošlosti, bez obzira koliko davne, koja kod Krleže djeluje suludo u srazu sa sadašnjošću. Priča počinje rečenicom koja na scenu izvodi besmislenu prošlost: „Grof Maksimilijan Axelrode, komtur Suverenog Malteškog reda postao je johaniterski chevalier de justice, u potpunoj gali sa srebrnim krstom, u svojoj četrnaestoj godini.“32 Ova individua u crnom plaštu imenovana je na početku I svjetskog rata za šefa „velikog malteškog špitala“33 na istočnom frontu, u Galiciji. Ta vojna bolnica je u pripovijetci imala između 1500 i 2000 pacijenata, smještenih u četrdeset dvije drvene barake, sa cijelom kompanijom sestara Crvenog Križa. Ruska vojska neprestano, a naročito u augustu 1916. prijeti da će ih opkoliti i preseliti ih negdje na istok u zarobljeništvo. Ličnost iz čije se perspektive uglavnom posmatraju dešavanja jeste student Vidović, prostrijeljen kroz pluća, te svi očekuju njegovu skoru smrt, do te mjere da se njegovi sobni drugovi klade hoće li preživjeti tu noć. U toj noći u kojoj se grof Maksimilijan sklonio na obližnji majur, dolazi do scena valupurgijske noći: dvije su Njemice silovane, pokretni bolesnici su provalili u magazin pića i uskoro je cijela bolnica bila pijana. Nakon ovog karnevala, dešava se vojni obrt, te se Rusi povlače, a grof vraća i naređuje defile u čast austro-ugarske pobjede u kome moraju sudjelovati svi bolesnici, čak i oni nepokretni, čak i umirući Vidović. U još jednom „katalogu“ Krleža nabraja ko tu idiotski defilira:
Unuke mrtvaca što su pali na bečkim barikadama četrdesetiosme, djecu Garibaldijevih stjegonoša, husite, božje bojovnike, Jelačićeve graničare, madžarske Kossutove honvéde, sakate, šepave, iznakažene, povezane, amputirane, na štakama, kolicima, nosiljkama, guraju, nose i turaju, a tamo stoji velika crno-žuta zastava, i pod njom grof Axelrode u crnini s malteškim krstom, a za njim sestre bolničarke sa crvenim krstovima i doktori, i svi pjevaju u koru: Gott erhalte! 34
I Vidović se vidi kao Krist, ili se makar poredi s njim, te umire, ne uspijevajući da poremeti proslavu „pobjede“ u sjenici. Na taj način, sarkastičnom jukstapozicijom jada, prljavštine i smrada ranjenika i grofove proslave, Krleža pokazuje neodrživost ovog apsurdnog austrougarskog načina života i svijeta, a dakako, u pozadini, i rata koji je prouzročio sve ove ranjenike. U svemu ovome je Vidović samo kolateralna šteta, slučajna pojava koja nema niti neku značajniju ili presudnu ulogu – osim topovskog mesa.

Tako je i sa junakom priče „Domobran Jambrek“, u kojoj Krleža na zanimljiv način spaja tegobu i jad običnog vojnika (riječ „domobran“ se upotrebljava u tom smislu) ranjenog na frontu sa seksualnim snovima „Njezinog Visočanstva Marije Anuncijate“, koja je „žrtvovala“ u karitativne svrhe svoje najmanje imanje, Belvedere, od dvadeset tri hiljade jutara sa baroknim dvorcem „za teško ranjene proste soldate“.35 I tako zgodni domobran Jambrek, kome su, nakon jednog ruskog kontranapada na istočnom frontu, odrezane obadvije noge, jedna iznad koljena a druga u kuku, postaje seksualni fetiš članice kraljevske i carske obitelji, i u jednom nadrealnom obrtu kasnije tvrdi da mu je Marija Anuncijata u Belvedereu odgrizla obadvije noge, što je u nekom prenesenom smislu djelomično i tačno. Usput se u nekoliko odjeljaka osuđuje austrougarski spoj katoličanstva i dinastije, pa se tako daje slika svećeničkog ispiranja domobranskih mozgova preko propovjedi u kojoj Boga brane anđeli od Lucifera i Belzebuba na isto način na koji domobrani brane svog cara i kralja od onih što „neverujeju v našu cirkvu, patareni prekleti!“36

U noveli „Smrt Franje Kadavera“ se već po naslovu može predvidjeti atmosfera: radnja je smještena u paviljon za venerične bolesti garnizonskog špitala u Zagrebu. No u tom prljavom i žalosnom smještaju Krleža uspijeva objediniti sve svoje teme: apsurdnost rata, raspravu između socijalizma i klerikalizma, pohlepu sitnih lopova, da bi sve kulminiralo Kadaverovim samoubistvom, kao vrhuncem besmisla.

U konačnom tekstu, koji je pridodat Hrvatskom bogu Marsu 1946., iako je bio i ranije objavljivan u nekoliko verzija, postiže se neka vrsta sinteze preobilja ekspresionističkih slika. Ovo je pretežno dramski tekst koji u okviru treće klase madžarskih državnih željeznica okuplja bit prevarene, bolesne, izranjavljene Hrvatske. U duljim odlomcima oličena je beznadežnost i besperspektivnost: pijani muškarci muče bolesno dijete, pokušavaju da mu izravnaju kičmu, da bi ga poslali na front. Tu ima i dijalog dvojice intelektualca, Rezigniranog i Borbenog koji izlažu svoje viđenje hrvatske situacije. Nakon sveopćeg plesa u kome se ne zna ko pleše s kim ili zašto pojavljuju se crni sanduci:
A u tim crnim sanducima, u svom stoljetnom snu brižno zakopana, leži sva hrvatska tradicija. I knezovi dubrovačke republike u skupocjenim ornatima, mrki kraljevi sa stjegovima, amblemima, kacigama – u oklopu – na poveljama kao na uzglavlju, i ludi bogumili i junaci, skolastici i fanatici, svi snivaju unakrštenih ruku, voštani, nijemi, u crnim sanducima u sivom teretnom vagonu.37
Ali poenta je da u jednom sanduku sniva ili bdije „Njegovo Veličanstvo Hrvatski Genije“38, te avet Markova gnjeva – u pitanju je dakako kraljević Marko - koju je prizvao „smion čovjek u crvenom talaru“39. Na kraju Hrvatski Genije upravlja vlakom koji više ne ide po tračnicama, „trese i ništi katedrale, kazališta, akademije, kasarne, palače, dvorove redakcije, atelijere, urede, crkve, sabore, kapelice, laži, luksuriozne hrvatske laži – to več i nije vlak, to je sjajni užareni komet...“40, razarajući sve pred sobom, da bi stvorio novi svijet.

Neosporna je činjenica da je Krleža u ovoj zbirci, vođen prvenstveno modernističkim načelima, uspio objediniti komadiće razlomljene stvarnosti u jednu snažnu antiratnu viziju. Uprkos povremenim ideološkim digresijama, zbirka djeluje koherentno i beskompromisno osuđuje rat. Slijedeći Barbusseov naturalistički put, ali ga i modificirajući u svom modernističkom maniru, Hrvatski bog Mars pokazuje koliko fragmentarnost i raslojenost mogu biti djelotvorni u prikazivanju savremenog svijeta i njegovih pojava, ali istovremeno potvrđuje i činjenicu da su gotovo svi savremenici koji su pisali o I. svjetskom ratu bili saglasni u svojoj osudi, bez obzira na kojoj su strani bili, i bez obzira na privatnu ideologiju (Remarque, Hemingway, Faulkner, T. S. Eliot, Ezra Pound i mnogi drugi). Ono što je vrhunski zanimljivo jeste da su ove dvije knjige proizvod naizgled suprotstavljenih ličnosti – Staljinovog dvostrukog biografa, s jedne strane, te beskompromisnog protivnika staljinizma, autora „Dijalektičkog antibarbarusa“, s druge strane. Ipak, oni I svjetski rat vide na vrlo sličan način, potvrđujući svoj identitet umjetnika suprotstavljenog zlu.