Andrej Nikolaidis

ARHEOLOGIJA NOSTALGIJE

Sarajevske Sveske br. 29/30

Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu. Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću.
Sveti Pavle, Rimljanima

Zvono na katedrali tuklo je za podne, kada je zazvonio telefon. Javili su da je majci pozlilo. Istoga sam trena napustio sve obaveze i odvezao se u bolnicu.
Majka je nepomično ležala, činilo se da spava. Sijeda kosa izgubila je svaku elastičnost, visila je sa male glave onako kako grane vise sa vrbe. Njena koža bila je prozirna, paus-papir kojim je obloženo tijelo. Uz ruku su se, sve do vrhova kvrgavih, stablu masline nalik prstiju, pružali spletovi zelenih vena – tako se puzavica penje uz trošni zid.
Ne stoj tu, na vratima, kazala je kada je otvorila oči, dođi, dođi, zagrli majku.
Bila je u kupaonici, pred ogledalom, kada joj se pred očima zacrnjelo. Izgubila je svijest i pala na pod. Bio je to sretan pad: da se njeno tijelo srušilo samo koji centimetar ulijevo, glavom bi udarila o toalet-školjku.
Probudila se u bolnici i odmah zatražila da pozovu mene, mog sina, rekla je .
Zatražila je da odem do njenog stana i donesem joj nekoliko sitnica sa spiska bez kojih ni trena više ne može izdržati u ovoj bolnici, u koju dovode da umru one koji nemaju nikoga, tako je rekla.
U hodniku sam sreo doktora. Dijagnoza je bila loša. Rak je godinama grizao njenu utrobu. Uz operaciju i valjanu terapiju, mogli bi joj produžiti život, mogla bi dobiti još nekoliko godina, možda čak i deceniju, ko zna. Ali takvu operaciju nije moguće izvesti u zemlji. Morali bi je poslati u Italiju. A to košta. Uz svo poštovanje, Oče, nemate vi te pare, rekao je.
Odšetao sam do majčinog stana, više ljut nego tužan. Kao da sam očekivao popust: da sveopšte načelo nesreće neće biti primijenjeno na mene. Takva oholost bila bi dovoljan razlog za najtežu kaznu, sve i da sam živio život sveca. Koliko sam samo puta unesrećenim ljudima koji su mi dolazili sa pitanjem „čime sam to zaslužio?“, odgovorio: tim pitanjem. To je tako užasno i tako nepravedno, govorili bi mi. To je tako užasno, ne i nepravedno, govorio sam im.
Kao i obično: ključ je bio ispod otirača, roletne na prozorima bile su spuštene. Pomislio sam kako bi bilo ravno čudu da majka, po čitavi dan bauljajući kroz mrak, nije pala. Mrak svog stana brižljivo je održavala: tvrdila je da je dnevna svjetlost čini ranjivom, jer je podsjeća na sve ono što je ostalo za njom. Već godinama živim u sijenci sopstvenog groba, jedino mi je još u sijenci ugodno, govorila je.
Kada sam je prošli put posjetio – a od tada je, priznajem, prošlo mnogo, neprilično mnogo vremena – smijao sam se njenoj navici da ništa ne baca, da stare, islužene stvari gomila u uglove sobe. Odrasti u njenom stanu - odrasti u starinarnici. Ne jednom sam dobio batine zato što sam, u igri, jureći za loptom ili električnim automobilom, srušio nešto, neku mašinu za šivenje iz prošlog vijeka ili tronožac koji su pojeli termiti. Čovjek ne može reći kada će šta zatrebati, ako ne meni, onda tebi, kada mene ne bude, imala je običaj da govori sedmogodišnjem dječaku.
Da će majka jednoga dana umrijeti, to sam saznao rano u životu. Ni časa, kako se kaže, nije časila da me obavijesti o tome. Jedna od prvih uspomena iz djetinjstva koje mogu prizvati: u zamračenoj sobi ležim na krevetu i neutješno plačem, jer majka će umrijeti i ja ću ostati sam na svijetu.
Poželio sam da podignem roletne, ali sam se predomislio već na prvom koraku. To bi bio čin nepoštovanja. Umjesto toga, upalio sam svjetlo i zaronio u naslage starina koje su me okruživale, tražeći stvari sa spiska.
Sve sam pronašao iznenađujuće brzo. Sve osim Šta ne valja na ovome svijetu, od Chestertona. Majka, za razliku od mene, nikada nije držala do njegovih knjiga, stoga sam se morao zapitati što ne valja u tome što zahtijeva Chestertona. Smatrala ga je nadmenim licemjerom – niko ne može biti nadmen kao hrišćani, da je citiram – engleskog kova, stoga se nisam mogao prestati čuditi njenoj želji da baš to bude knjiga koju će držati kraj uzglavlja, dok leži u bolničkom krevetu. Kada sam nakon stotinu jada napokon pronađenu knjigu odlučio prelistati, iz nje je ispao novinski članak. Time je napokon bilo odgovoreno na moju zapitanost. Majka je željela Chestertona jer je u njega pohranila članak o majci Terezi. Kao list u herbaru presovala je priču koja je, mogao sam zamisliti, do suza dirnula.
Bilo je to u Kalkuti. U podne vrelog ljetnjeg dana, Majka Tereza prolazila je slumom i čula jecaje koji su dopirali sa smetljišta, gdje je ležala starica koju je tu bacio sin. Starica, koja je umirala u najvećim bolovima, nije mogla prestati plakati. Nije je bilo strah smrti, a ono što je boljelo nije bio rak koji joj je jeo utrobu, nego brutalnost sina, koji se sa ženom udružio protiv nje, sina koji je pao pod uticaj svoje zle žene i po njenom nagovoru, na koncu, da im više ne bi smetala, da bi je napokon uklonio iz kuće, na smetljište bacio majku.
Čitavo popodne i čitavu noć Majka Tereza ostala je uz staricu, ubjeđujući je da oprosti sinu. Sve do jutra starica je ječala, a onda je, prije nego što je umrla, na uho svete žene šapnula dvije riječi: opraštam mu.
To je moja majka – žena koja je u stanju postaviti tako dugačku, tako savršenu scenu: godinama čuvati članak koji, uistinu, govori o njoj, jer sve govori o njoj, umetnuti ga u knjigu, koja govori o razlici između mene i nje, u dramatičnom trenutku poslati me po tu knjigu, a zapravo po taj članak, koji će mi reći što mi je činiti. Da, majko, razumio sam: u ovoj priči ja nisam Majka Tereza, nego loši sin, dok si ti starica bačena na smeće. Pomislio sam na to kako je veliki morao biti njen užitak dok je, po ko zna koji put iznova čitajući članak, zamišljala kako mi, odbačena od svojeg mesa, svoje krvi, onoga kojem je ona dala život, na samrti oprašta to što sam se zaredio mimo njene volje, što sam je osudio na život bez unučadi, što sam je na kraju ostavio da umre u bolnici, uskrativši joj ljekarsku njegu koja joj je mogla spasiti život.
Mogao sam još satima razgledati njen stan, to savršeno poprište za arheologiju nostalgije. Ali morao sam natrag u bolnicu, prije kraja vremena za posjete.
Majka je spavala. Pazeći da je ne probudim, na njen noćni ormarić nečujno sam spustio kesu sa drangulijama i poučnom pričom o praštanju, potom napustio bolnicu.
Kada sam je sutradan posjetio, majka se potrudila da nedvosmisleno izrazi razočarenje činjenicom da dolazim tek popodne. Odbijala je da govori sa mnom, tako da sam sat vremena sjedio kraj kreveta u kojem se stara, ozbiljno bolesna žena, durila poput djeteta kojem je upravo uskraćen slatkiš. Moja isprika – da sam imao obaveze, da ljudi od mene očekuju pomoć, koju im moram dati, vodeći računa najprije o njihovim, tek potom o svojim potrebama – nije bila prihvaćena. Mogao sam znati: svako pominjanje mog posla kod nje je izazivalo samo bijes.
Pomilovao sam je po kosi i rekao: vidimo se sutra. Ujutro.
Nisam imao razloga žuriti doma, pa sam svratio u obližnji bar i naručio čašu vina. Sjeo sam na terasu i posmatrao prolaznike. Turisti su se razmiljeli trgom. Ophodiće starim gradom, diviti se i fotografisati, onda će se vratiti na kruzer, koji će ih odnijeti natrag u njihove živote. Turistu uvijek prepoznaš po tome što očajnički nastoji ubijediti sebe i druge da je predio kroz koji prolazi predivan, a on, sred sve te ljepote, sretan. Od svega što su vidjeli i doživjeli ostaće samo te fotografije, za koje na koncu neće znati ni gdje, niti zašto su snimljene. Od svih načina da se ne sazna ništa o svijetu, putovanje je najskuplji i najnedostojanstveniji, pomislio sam.
Tiskali su se ispred bazilike, boreći se za najbolji ugao za fotografisanje. Nekoliko njih uperilo je objektive ka tvrđavi iznad grada. Širom otvorenih usta zurili su u liticu na kojoj je San Giovanni izgrađen, a koja se izdizala doslovno iznad, kao da je čitava planina stala u zaštitu bogomolje pod sobom. Koliko ljudi je izgubilo život dok su u planinu nosili isklesano kamenje, kako mora da je strašan bio pad neopreznih, ili onih koji su poklekli pod teretom, kakav su užas morali osjetiti preostali nosači, kada bi čuli krik padajućeg i tupi udar kada bi njegovo tijelo udarilo o gradsku kaldrmu? Ono čemu se divimo, toga se ujedno i strašimo, dok ono što volimo, ujedno i žalimo. Ljubav stiže sa sućuti: ono što nismo ožalili, nismo ni voljeli. Ljubav je briga, to je sva priča. Ko u ljubavi traži nešto romantično, u velikoj je zabludi. A kako tek luta onaj koji uzvikuje hoćemo slobodnu ljubav. Već je govor o ljubavi nesnošljiv, a kada se tome, pa još u istoj rečenici, pridruži i sloboda, kilometrima od mjesta gdje je taj iskaz bačen ne opstaje ništa osim gljiva i gluposti, koje su ionako neuništive. Hoćemo slobodnu ljubav znači samo jedno: oslobodite nas od ljubavi. Onaj koji voli je sve, samo ne slobodan. O tome sam mislio kada sam primijetio staricu koja je vještinom Playboyevog fotografa snimala – mene. Otpio sam gutljaj vina, pogledao u vrhove svojih cipela – izveo, dakle, niz pokreta na koje se obično odlučimo kada nekome želimo dati vremena da se izvuče iz neugodne situacije. Ali, starica me i dalje snimala, ne mareći za to što sam, to je do tada moralo postati očito, osjećao nelagodu zbog toga. Prijekorno sam pogledao u njen objektiv, ali to nju nije omelo da nastavi da snima, kao mahnita, sada sam već pomislio. Zagledao sam se u novine pred sobom, u očajničkoj nadi da starice, kada podignem pogled, više neće biti. Nade su mi se, treba li pomenuti, izjalovile. Kada me je snimila iz svih zamislivih uglova – u jednom je trenutku čak kleknula, gipko kao djevojčica, u drugom se popela na žardinjeru sa cvijećem – starica je spakovala svoj aparat i otišla. Prije toga mi se nasmiješila. Nisam stručnjak, ali zakleo bih se da je to bio zavodnički osmijeh. Ako je bilo sumnje, odagnala ih je nježnim poljupcem koji mi je poslala, što je izmamilo opšti smijeh na terasi kafića. Potom se pred mojim stolom ukazao konobar koji je našao za shodno da se našali. Konobari na primorju iz nekog razloga misle da su duhoviti, tako da svoja zapažanja iznose često i sa intonacijom najvećeg filozofskog autoriteta. Malo je starija, Oče, ali kako kažu: od stare koke dobra supa, rekao je sofista sa poslužavnikom, vodeći računa da se njegov glas daleko čuje.
Te noći me je mučila nesanica. Dok sam ležao u znojem natopljenim čaršavima, zlo u meni je divljalo. Rukama sam stezao krevet, da me ne bi odnijela bujica grozomornih slika i sramnih misli. Ustao sam prije zore, skočio iz kreveta, jer sam napokon osjetio šibu stida. Kleknuo sam kraj kreveta i predao se molitvi.
Dok je posluživala doručak, Marika mi je rekla: previše brinete, Oče, vi ste dobar čovjek.
Ta žena je već dvadeset godina sa mnom. Ja sam joj, zapravo, jedina porodica. Nakon što je na porođaju izgubila i treće dijete, muž je napustio. Imala je četrdeset godina i nije imala kamo. Tako je završila kod mene. Oduvijek se prema meni ophodila sa zahvalnošću, iako sam ja, zapravo, bio onaj koji svoj život ne bi mogao zamisliti bez nje. Bila je čista i izmučena duša, njene su riječi bile ljekovite.
Da, draga Marika, dobar sam ja čovjek, pomislio sam. Ovaj dobri čovjek sinoć je – ne po prvi put, o ne, nipošto ne prvi, niti zadnji put – mrzio svoju majku. U snu sam stajao nad njenim krevetom dok je ispuštala dušu. Nisam osjećao žaljenje, čak ni blagu tugu, kakva pristojnog čovjeka obuzme i kada mu umre mačka. Majka je umirala a u meni je tutnjao bijes. Čak i svojom smrću me zlostavlja, urlao sam u sebi, učinila je sve da, onda kada je više ne bude, za sobom ostavi kajanje, koje će me kao sjena pratiti na svakom koraku, sve dok ne uteknem u grob. Čitav sam život proveo gnječen sviješću o ogromnom dugu koji imam prema njoj. Sada se potrudila da svojom smrću taj dug višestruko uveća. Dok je bila živa, mogao sam se nadati da ću dug jednoga dana vratiti. Njenom smrću nestala je ta mogućnost. Ostao je samo dug, tvrd i težak.
Kao dijete imao sam običaj da, po svršetku nastave, sa dječurlijom igram fudbal. U igri, vrijeme brzo prolazi. Da me majka čeka i da će brinuti zbog mene, da će stajati kraj prozora i strepiti da mi se nešto nije dogodilo – toga sam se sjetio prekasno. Napuštam igru i u panici trčim kući. Znojav, blatnjav i zadihan ulazim u hodnik, gdje stoji ona, sva u suzama. Znaš li koliko sam brinula, govori mi dok me grli, znaš li da nemam nikoga osim tebe, sada već kleči preda mnom i ljubi mi ruke, da ni trena ne bih mogla živjeti ako bi se tebi kakvo zlo desilo. Obećaj da mi nikada više nećeš to napraviti, obećaj mi da ćeš ubuduće misliti na svoju majku. Potom i ja plačem, grlim je, dajem svoju riječ, koja boba nije vrijedila onda, kao što ne vrijedi ni danas. Za večerom, majka ponovo plače. Ne govori zašto, ali ja to, svejedno, znam. O ocu, onome koji nas je napustio, u našoj kući se ne govori, ali on je uvijek tu. Njegovo odsustvo je pauza između majčinih rečenica. On je hladna polovina njenog kreveta, prazna stolica na čelu stola, dio fotografije koji je izrezan, sijenka koja se, ma kako uporno je iščekivao, nikada nije pojavila na vratima moje sobe, stala iznad mene i spustila ruku na moje čelo.
To je tek jedna od uspomena, koje kao da su sve iste. Na koncu svake stoji majčina briga i žrtva. Dok leži na samrti, u rukama, sklopljenim na grudima, stišće ključ mojih okova. Želim rastvoriti te ruke, iščupati iz njih ono čime me je vezala za sebe. Lomim njene prste. Pucaju kao suva drva za potpalu. Ruke su sada rastvorene, to više nisu ruke gospodarice, to je tek pauk izvrnut na leđa. Ali u njima nema ničeg.
Tako je sinoć, draga Marika, mislio ovaj dobri čovjek. Ali dobra nikada dovoljno, stoga se on prepustio maštarijama o krađi. Tek što se odmakao od majčine samrtne postelje, stao je nad umirućeg staroga Tonća. Koji ga je pozvao da se primakne, da mu šapne svoju oporuku.
Nedjelju dana prije nego je majka završila u bolnici, došli su po mene u gluvo doba noći i odvezli me u Gornju Lastvu.
Tonćo Bošković neće dočekati zoru, stoga je poslao po vas. Strah ga je da će umrijeti a da još jednom ne porazgovara sa vama, rekli su mi kada sam ih uveo u hodnik, bunovan i zabrinut, jer na moja vrata niko ne zvoni donoseći dobre vijesti, naročito ne u tri ujutro. Tonćove su posljednje ispovijedi do sada postale tradicionalne, rekao sam im, svaki mi je grijeh već više puta povjerio, evo deceniju umire, za to je vrijeme u grob ispratio većinu svoga društva. Umire, insistirali su.
Kada su me uveli kod njega, Tonćo mi je šapnuo svoju posljednju želju, ali ne prije nego što je naredio da i posljednji od uplakane rodbine napusti sobu. Ništa im ne vjerujem, rekao mi je, mogu da ih čujem kako već slave, dolje u kuhinji, čim izdahnem otvoriće šampanjac.
Odlučio je da crkvi ostavi veliki novac. Radio sam koliko god sam mogao, trošio sam što sam manje mogao, rekao je starac. Djeci ostavlja dosta: kuće, imanja, brodice i novac koji će, zna, potrošiti čim ga ukopaju. Za njih ne brine. Želi ostaviti nešto Bogu. Iza slike – bio je to, zapravo, goblen sa bokeškim motivom: nekoliko barki pluta na moru pred Kotorom – sakriven je sef. Dvjesto hiljada i sedamdesetšest eura pohranjenih u tom sefu namijenjeno je Bogu. Nasmiješio se, uprkos bolu, pružio mi ključ od sefa: i vi i ja znamo da je to najbolja investicija na koju sam se odlučio. Zar ne, Oče, ponovio je nekoliko puta.
Novac ću odnijeti i potrošiti ga na crkvene stvari, naložio je. On ima samo jedan uslov: da nikada, nikome ne kažem da mi je on dao novac. Ako bi saznali, njegova bi ga djeca mrzila. On je čovjek crkve, njegova djeca nisu. Dobro ih poznaje: potrošiće sve što im je ostavio, pa ga proklinjati zbog toga što je dao crkvi, a ne njima. On neće slavu, neće ploče u mermeru, nije on takav čovjek. Ako ovim činim neko dobro, to je između njega i Boga, jer kao što je zapisano: Pazite da pravednost svoju ne vršite pred ljudima, da vas oni vide; inače nemate nagrade kod Oca vašega koji je na nebesima. Kad dakle činiš milostinju, ne trubi pred sobom, kako čine licemjeri u sinagogama i po ulicama, da ih ljudi slave. Zaista vam kažem, primili su svoju platu, izdeklamovao je bez greške.
Tonćo je zaista umro te noći. Njegov novac je na mom tavanu. Razmišljao sam gdje da ga sklonim, pa ga na kraju sakrio među knjige, u škrinju koju mi je mati dala kada sam krenuo na studije. Ta škrinja je porodična dragocjenost, generacijama je u našoj porodici, naglasila je kada mi je predala. Od mene je očekivala da je dobro čuvam. I jesam: držao sam je kraj kreveta, u nju sam pohranio odabrane naslove. Naravno: lopovi bi škrinju i novac na tavanu našli jednako kao i u sobi. Ništa se ne može sakriti, barem ja bih to trebao znati. Pa ipak sam škrinju odnio na tavan, skrivajući je više od sebe nego od lopova.
Draga moja Marika... Ovaj dobri čovjek je svu noć razmišljao o tome da uzme novac iz škrinje i njime majci plati liječenje. Nikada ja novac potreban za majčinu njegu neću zaraditi. Kada sam se odlučio na život u siromaštvu majka je to shvatila kao da sam nju osudio na siromaštvo. Oduvijek je smatrala da sam sveštenik postao samo da bih nju kažnjavao.
Mogu uzeti Tonćov novac, time postati dobar sin, ali loš sveštenik. Ili ostaviti novac gore na tavanu, pa ostati dobar sveštenik, ali i loš sin. To je ono što mogu uraditi. Ma koliko se sklanjali, izmicali, popuštali i bježali, na koncu se sva pitanja koja smo izbjegli sažmu u samo jedno. Na koncu se sve svede na jedno ili-ili. Ta crta između dva ili giljotina je koja čitav život stoji nad nama, a kojoj pokušavamo izmaći tako što besprekidno gledamo u zemlju. Zalud... Na koncu dođe kraj vremena u kojem je na pitanje "Hrist ili Baraba" moguće odgovoriti zahtjevom za odlaganjem i formiranjem istražne komisije.
Tako sam, u sebi, govorio Mariki, koja je za to vrijeme vrijedno radila po kući. Uključila je usisivač i posvetila se čišćenju podova. Nije čula kada sam izašao iz kuće.
U bolnici su me sestre dočekale kao najgoreg nitkova. Nisu uspijevale sakriti gađenje dok su odsječno odgovarale na moja pitanja. Majka im je, dakle, već ispričala svoju tužnu priču, o nezahvalnom sinu koji joj dobro vraća tako što je pušta da umre u bolnici, lišivši je lijeka koji je nadohvat ruke: tek jedno more i jedno bogatstvo daleko. Što da se radi: dobre će žene barem imati koga olajavati dok u pauzi budu ispijale kafe, a moj posao i jeste da se ljudima nađem pri ruci.
Ona me je dočekala raširenih ruku. Održao si obećanje, rekla je, sve si ostavio po strani da bi došao da vidiš svoju staru majku. Doktor je optimista, moje stanje nije tako loše kako se isprva činilo. Dobro, operacija je skupa, ali ako se nas dvoje potrudimo, neće te mati tako brzo napustiti. Znaš kako kažu: čovjek je mlad dok mu je majka živa. Šta misliš, interesovala se, da li bi se mogao podići neki kredit za moje liječenje, danas je do tih kredita prilično lako doći.
Uradiću sve što mogu, rekao sam tiho, što je ona shvatila kao odbijanje. Nikada nije mogla podnijeti riječ ne. Namah je promijenila intonaciju. Kako hoćeš, sine, rekla je. Ja za sebe više ništa ne mogu učiniti. Takav je život: nekada si ti, malen i nemoćan, bio u mojim rukama. Sada sam ja, stara i nemoćna, u tvojim. Ja sam tebe podigla u uglednog čovjeka, a ti mene, ako misliš da to zaslužujem, spusti u grob. Ono što sam učinila za tebe, a ti znaš što sam činila, sve to nije bilo zbog nagrade. Tražim li mnogo ako očekujem da se sin pobrine za majčino liječenje? Ili kod vas, u crkvi, liječenje smatraju dobitkom na lotu, pa koga Bog izvuče, njemu je i lijeka, dok ostali umiru? Ja ne moram umrijeti: još ne. A hoću li, to zavisi samo od tebe.
Mama, rekao sam joj, ja sam siromašan čovjek, to znaš. Sve bih dao da ti bude bolje. Ali ono što ja mogu dati ne uzimaju kao zalog za kredit. Nema te banke koja bi meni dala bogatstvo potrebno za tvoju operaciju. Znam, ne moraš mi reći: za neke to nije bogatstvo. Ali za mene, eto, jeste. Stoga je jedino što mi je preostalo da se molim da Bog u mene ima dovoljno povjerenja da me, uprkos svim mojim grijesima, nagradi tvojim ozdravljenjem.
To je to, sa gađenjem je rekla majka i pridigla se u krevetu, najednom puna snage, to je ono što ćeš učiniti za umiruću majku: pomolićeš se za moje zdravlje? Oduvijek sam ti bila nedovoljna. Imao si mene, svaku kap moje krvi, svaku moju kost i uzdah, ali to ti nikada nije bilo dovoljno: oca si želio, onoga koji te je ostavio, koji je od mene pobjegao svojoj kurvi i nikada ti se nije javio. Njega si želio, dok si mene imao. Stoga, kada on nije htio k tebi, ti si odlučio potražiti njega. Od mene si pobjegao ocu, u crkvu. Vidjećeš ti tek što su očevi: i ovaj će te napustiti, kao što te napustio onaj, rekla je. Kao miš u rupu sakrio si se u crkvu. Zalud - nevolje samo nadiru, tvoja mati treba pomoć, ali ti tu ne možeš ništa, jer ti imaš svoj zavjet i svoju službu. Pa ako bi pomogao majci, iznevjerio bi zakon koji slijediš. Ti nisi sin, nego Pilat. Pereš ruke, eto što činiš. Od majke pereš ruke! I gle, kako su čiste, kako sjajne njegove ruke! A kako i ne bi bile! Majčinim si suzama oprao ruke! A sada marš. Odlazi i moli mu se. Marš iz moje sobe, i da te više nisam vidjela, urlala je.
Privučene bukom, sestre su doletjele kao roj muva. Zujale su oko mene, vičući, peckajući uvredama koje su mi upućivale. Na koncu su me izgurale iz sobe. Sramota, sramota, ponavljao je hor crnih, dlakavih sestara, dok sam odlazio niz hodnik, posramljen i prezren.
Kada sam sutradan pokušao posjetiti mamu, osoblje bolnice me je spriječilo u tome. Ne zamjerite, Oče, ali gospođa je izričito naložila da vam ne dopustimo k njoj, rekao je radnik obezbjeđenja. Već je čitavu bolnicu pretvorila u svoju publiku, pomislio sam, publiku koja svjedoči njenoj patnji i mojoj bezosjećajnosti. Po odlučnosti sa kojom je rmpalija u uniformi stao pred mene, nije bilo sumnje da mama briljira: kako i ne bi, ulogu napaćene, ostavljene žene igra čitavi život.
Dani su prolazili, meni je i dalje bilo zabranjeno da je posjetim. Iako sam prozreo igru, ona je postigla svoj cilj: razumio sam svoju odgovornost i krivnju. Bez obzira na sve, bila je moja majka, bila je bolesna, trebala joj je pomoć, nije bilo vremena za inat, mislio sam. Pozvao sam direktora bolnice i pokušao ga ubijediti da je nužno da ta smiješna zabrana posjete bude uklonjena. Nije pristao, pozvao se na stroga pravila bolnice i dodao da je mamim zahtjev bio svakako neobičan, ali ne i nerazumljiv. Mama je, bilo mi je jasno, riješila da igra na sve ili ništa: ili ću se pobrinuti za njeno liječenje u Italiji, ili je živu više neću vidjeti. Uspjela je da postavi stvari tako kao da je pitanje njenog života ili smrti moja volja, moja odgovornost. U to je ubijedila najprije sebe, potom i sve ostale, tako da ja na koncu nisam imao izbora nego da se saglasim.
Ne jednom, pomislio sam: sad ću se popeti na tavan, uzeti novac i prekinuti ovu smijuriju. Niko ne bi primijetio. Niko osim mene čak i ne zna za taj novac. Ah, niko... Stoga to nisam mogao učiniti. Taj novac nije postojao, barem ne kao moj novac. To da uopšte postoji mogućnost da novac, koji dakle za mene nije postojao, iskoristim za majčine, za svoje potrebe – bilo je iluzija. Ono što sam nazvao smijurijom nije bilo drugo nego vrag na tavanu, koji me iskušava. Stare priče koje lako, već nakon prve rečenice prepoznajemo kada se odnose na druge, najednom postanu skrivene, čim se mi nađemo u ulozi njihovog glavnog junaka. Čim bih odbacio mogućnost da njime platim mamino liječenje, poželio bih da se novca otarasim: da ga poklonim sirotinji, dam ga drugome svešteniku... Bilo šta, samo da iskušenje gurnem od sebe. Potom bih se iznova postidio svoje slabosti. Otarasiti se novca samo zato što me iskušava značilo bi priznati nemoć da se oduprem iskušenju, toliko sam razumio, uprkos besanim noćima u kojima se čovjeku sve što misli da zna uskovitla i izokrene, pa se nađemo u strahu od onoga što smo bili sigurni da dobro poznajemo, a sami se sebi činimo tuđi i lažni. A onda bih, opet, pomislio kako sva ljubav koju propovijedam ne vrijedi ni koliko pozdrav lašca, ukoliko tu ljubav ne pokažem kao brigu za bližnjeg. A ko je tvoj bližnji, pitao bi me glas, imaš li bližeg bližnjeg od majke. Sve svoje principe, sve ono što nas čuva da ne krenemo putem puti, sve ono što nas čuva od prokletstva raspadanja mesa, imamo primijetiti samo na mesu. Zašto noćima ne uspijevaš zaspati, pitao bi me glas, a kada zaspiš, zašto iznova sanjaš isti san: kako prilaziš majčinom krevetu, vidiš da je prekrivena bijelom plahtom, ispod koje se meškolji. I zašto, kako strgneš plahtu sa nje, otkriješ da je u krevetu, na mjestu tvoje majke, sklupčana debela, crna zmija. Na što te taj san upozorava: na majku koju sanjaš, ili na tebe, koji sanjaš? O kome san govori, ako ne o sanjaču, govorio mi je glas kojem nisam uspijevao pobjeći.
Skuvao sam kafu, obrijao se, obukao novu odoru, sa tavana spustio kovčeg i u najvećem miru sačekao jutro, kada sam se sa novcem za majčino liječenje zaputio u bolnicu.
Njen krevet bio je prazan. Umalo sam izgubio svijest. Bolničarka me je pridržala da ne padnem. Žao mi je, rekla je, jutros je umrla. Što se desilo, pitao sam, ali ona nije znala odgovor. Uputila me je da potražim novu sestru, koja je bila uz moju majku kada je ova preminula. U perionici je, to vam je u podrumu, možete se spustiti liftom, rekla je.
Bolničarka se uplašila kada sam je oslovio. U mašinu je ubacivala krvavu posteljinu, nije čula da sam joj prišao. Pitao sam je da li je žena koja je jutro umrla ostavila neku poruku za mene.
A ko ste vi, oprostite što pitam?
Ja sam njen sin.
Neće biti, rekla je. Tužno je to bilo gledati, nemoćnu staricu koja odlazi sa tako golemom tugom. Sva suva, kost i koža, takoreći, a suze samo teku iz nje. Znate, oče, kad radite moj posao, nagledate se stvari koje sretan čovjek nikada ne vidi. Tako mnogo jada i smrti prođe kroz moje ruke, toliko ljudskih ostataka operem i predam mrtvozorniku... više ne pamtim ni lica ni riječi. Sve to čovjeka mijenja, pa se više ne sjećam ni sebe. Na neki način smo slični, vi i ja, mogli biste pomisliti... I vama i meni ljudi se ispovijedaju, zar ne? Ali... ali, dobri moj Oče. Smijem se opkladiti da vas lažu, tamo u ispovjedaonici. Dok god misle da imaju još vremena, lažu. Vi to dobro znate, sigurna sam. Ali mene ne lažu. Dok na samrti buncaju, ne lažu. To što govore, ma šta da govore, to je, eto, njihova istina. Zato mene ne lažite, oče, nego mi recite ko ste i što hoćete. Jer njen sin niste. Jer kada sam je pitala ima li nekoga od porodice, želi li da nekoga pozovem da se oprosti sa njim, samo je stisnutih usana odmahivala glavom. Jer posljednju je noć, sve dok nije izdahnula, ponavljala samo jedno: trebala sam sebi roditi sina.