Ali Aliu

ALBANSKI ROMAN U POSLJEDNJEM DESETLJEĆU

Sarajevske Sveske br. 13

Početak posljednjeg desetljeća XX vijeka (nakon velikog sloma političkog sistema, naročito unutar granica albanske države), albanska književnost – dakle i roman, u cjelokupnom albanskom prostoru na Balkanu: na Kosovu, Makedoniji i Crnoj Gori, našla se pred velikim izazovom; oslobođena od okova socrealističke doktrine – da li svjedočiti stvaralačku moć ili nemoć? Tokom druge polovine XX vijeka među književnicima bio je ne mali broj onih koji su vegetirali ispod prosječnih stvaralačkih kvaliteta, prebacujući krivicu na pomenutu doktrinu. Veliki broj prognanih pisaca, interniranih i zatvaranih za svoje stvaralačke i "stvaralačke" grijehove nagovijestili su veliki književni bum, bilo svojim rukopisima nastalim u ćelijama zatvora i koncentracionim kampovima, ali i zbog stvaralačke eksplozije nagomilane godinama i desetljećima provedenih po zloglasnim kazamatima, naročito u prostoru albanske države.
Ali nastade razočarenje: pisci skromnih stvaralačkih mogućnosti zalud su se latili književnosti, čast izuzecima, ostavši bez socrealističkog alibija sasvim su se izgubili. Ni rukopisi iz kazamata i kampova ne doniješe ništa novoga albanskoj književnosti ni u žanru duge proze, izuzev pisaca kao što su Visar Zhiti, Bashkim Shehu ... Značajniji pisci ove književnosti osvjedočeni i tokom socrealističke diktature (u Albaniji) su Ismail Kadare, Dritëro Agolli, Fatos Kongoli, Vath Koreshi, Zija Çela i drugi.

Ismail Kadare je najpoznatiji pisac evropske i svjetske književnosti. Tokom poluvjekovnog stvaralaštva ostvario je monumentalni književni opus kojeg čine više od četrdeset djela, prvedenih na skoro četrdeset svjetskih jezika. Kadareu se pripisuje uloga velikog Homera zbog njegove grandiozne književne misije za svoju naciju. Zahvaljući njegovoj genijalnosti rađala su se djela koja su uspijela da uliju nadu i dostojanstvo narodu žrtvi slijepe nacionalističke mržnje pod najnehumanijom diktaturom. Ova veličanstvena uloga nije se postigla populizmom, za razliku od većine pisaca koji su uspijevali tako prodrijeti u šire slojeve čitateljstva, Kadare ne upada u zamke klišea i pseudo vrijednosti, već stvara jedan novi intelektualni model za albansku elitu unutar i van zemlje. U društvu u kojem je riječ bila neshvatljivo kontrolirana, Kadare je našao način da postane poseban i da bude istvovremeno i čitan pisac. Nalazio je jedini opravdani izlaz, što je značilo i potpuno žrtvovanje za pisanu riječ, stvaranje neke dvojnosti sačinjene od realnog života (u kome su pisac i njegovo djelo službena i državna stvar) i virtualni života pisane riječi, koja je jedini prijenosnik istine i jedino priznato sredstvo istine. Ova dvojnost, kakva odlikuje jedino veliku dušu i um, našla je svoj izraz u Kadarevojoj žestokoj samokritičnosti, u nadčovječanskom žrtvovanju pisca koji je stvarao u egzilu, kao izgnanik u svijet riječi, od kojih je stvorio najveća književna djela. Ova djela su spasila ljudske snove, jedine koje grubi režim nije mogao savladati pokušavajući ih proždrijeti u paklu koje je autor prikazivao: "Što sam duže mislio, sve mi je bilo jasnije: bilo je to jedno carstvo smrti, ne u sebi samima, bijahu to san i naši snovi, dakle jedan dio nas koji se nalazio nekako preko, s onu stranu, u vremenu kada smo se mi nalazili sa ove strane" - govorio je Kadare. Poziv u studio (Ftesë në studio). U svoj romaneskni univerzum će Ismail Kadare projektovati najimpresivniji lavirint albanske izolacije tokom vjekova, a naročito u enverhodžinskom periodu mentalnog i fizičkog obeščašćenja. Kadare iznosi na svjetlo dana razloge izgradnje lavirinta – domovine, kroz više carstva preživjelih kroz stoljeća. Ismail Kadare ni u ovoj ravni ne zaobilazi glavni razlog koji odlikuje i karakteriše književnost još iz samih početaka njegovih – planetarnu misteriju između života i smrti. Zato stvaranje vizije pakla, odnosno čin transcedencije, Ismail Kadare počinje romanom General mrtve vojske (Gjenerali i ushtrisë së vdekur) djelom kojim se proslavio u svijetu. U ovom romanu genijalnim idejama prilazi ka istraživanju "mrtvih duša", praktično nekadašnjih generala, vraćajući ih savjestima albanaca (koji vrše iskopavanja), i sjećanjima nekadašnjih živih vojnika u sukobima sa svojom zemljom i Albancima. Ovaj "transcedentalni povratak" poklapa se na poseban i originalan način sa vizijom balkanskog pakla.
Ismail Kadare nastavlja biti prisutan u književnosti, svake godine obogaćujući svoj veliki opus. Samo u pet zadnjih godina iz štampe su izašli romani: Sjenka (Hija), Nasljednik (Trashëgimtari), Hladno martovsko cvijeća (Lulet e ftohta të marsit), Život, igra i smrt Lula Mazreka (Jeta, loja dhe vdekja e Lul Mazrekut), Stvar ludila (Çështje të marrëzisë), Pred ogledalom jedne žene (Përballë pasqyrës së një gruaje) (trilogija), itd. Svakim novim romanom, Ismail Kadare, osvaja još jedan novi prostor u mozaiku svog veličanstvenog projekta tako da, čitajući njegov posljednji roman, zapažamo da je postojao jedan prazan prostor u obuhvatanju albanskog svijeta unutar ljudskog univerzuma. Koji dio mozaika je predvidio unutar romanskog univerzuma, i koje je mjesto odvojio budućem najavljenom romanu u prostoru i historijskom trenutku, vidjet ćemo uskoro.
Za ovu priliku izdvojit ćemo roman Sjenka (Hija), koji je, izuzimajući roman Kronika na kamenu (Kronika në gur), najnarativnije djelo Ismaila Kadarea. Skriven dvostruko iza romana Kineasti (Kineastit) i iza Drugu sa studija iz Moskve (Shokut të studimeve nga Moska), pripovjedački glas u stvari tokom čitavog pripovijedanja žudi i insistira upravo za spoznajom pretvaranja dvojne u jednu ličnost. Ne jednom čujemo šaptanje: evo, tamo sam ja, nemojte me tražiti ovdje, ili evo gdje sam blizu, nemojte me tražiti daleko. I glasno tamo i ovdje pretenduju potpunom izjednačavanju. Ovom igrom pripovjedačkih perspektiva, Ismail Kadare u romanu Sjenka (Hija) je čvrsto artikulirao duševni i psihološki portret albanskog intelektualca tokom komunističke diktature. Glavno saznanje kroz (auto)pripovijedanje ovog pisca vezuje se za nemogućnost potpunog oslobađanja, stvarnog izlaska iz okova zatvorenog svijeta tog carstva komunizma, izlazak iz svijeta neslobode u svijet slobode. Često ulaženje i izlaženje Kineaste iz Albanije-groba u živi Pariz, na kraju će se prihvatiti kao izlazak iz mrtvih prema živima, da on – Kineast, djeluje mehanički, kao fizičko lice, ali ne kao kompletno biće: on je definitivno iznutra vezan kao dio albanskog kolektivnog stanja, slično onostranom Knostantinu nad kojim primjenjuju drugačije nedodirljive zakone. Tako Kadare kreće ka iznalaženju dubinskih psiholoških slojeva, ka osvjetljavanju tamnih zona, pokušava da shvati onostranost, da sazna vijesti iz Pakla i između Zemlje i Neba vijesti koje možda oni šalju jedan drugom. Žudi da uhvati lebdeću perspektivu međ Zemljom i Nebom, međ čovjekom i zemljom koja izgoni a istovremeno prikiva za zemlju koja proganja, nasuprot čvrstog držanja za Nebo koje je takođe izgnano davno.

Fatos Kongoli je autor koji je u zadnjem desetljeću zadnjega stoljeća snažno izbio na književnu scenu. Unutar jednolikosti, sa malim izuzecima kako je već gore pomenuto za albanski socrealistički roman, i drugo albansko "K" – kako ga često pominju u evropskoj kritici, nije se isticao, odnosno nije činio izuzetke, uostalom i kao prvo "K" – dakle Ismail Kadare. Fatos Kongoli se predstavio serijom romana kao što su: Izgubljeni (I përhumburi), Mrtvac (Kufoma), Dragon od slonovače (Dragoi i Fildishtë), Pasja koža (Lëkura e qenit). Pred portom Svetog Petra (Para portës së Shën Pjetrit). Ta djela su prevedena na desetine evropskih jezika i u potpunosti se uklapaju u veliki albanski politički pokret u posljednjem desetljeću ovoga stoljeća. U svojim romanima Fatos Kongoli se oslobodio albanske akumulirane more, koja je praktično bila nametnuta komunističkom diktaturom. On stvara jednu novu, snažnu i posebnu književnost u kojoj rasvetljava albansku diktaturu – i univerzalnu diktaturu – preko mnoštva efektnih svjedočenja iz prve ruke (dokumenti, dnevnici, sjećanja...).
U romanu Dragon od slonovače (Dragoi i Fildishtë) se opisuje neočekivano putovanje Genca Skampe, u Pariz na jednu tribinu balkanskih novinara, početkom 90-tih godina u vremenu početka pluralizma u Albaniji. Ta posjeta i boravak od nekoliko dana Genca podstiče i pokreće, oživljava sjećanja o "utamničenoj" prošlosti. Ispovijest u romanu počinje raslojavanjem sjećanja koja dosežu iz vremena studentskih dana Genca Skampe (1961) u Pekingu do 90-tih godina, isprepletenih između Tirane, Pekinga i Pariza. Pod teretom proživljene životne drame, na rubu propasti zbog korištenja alkohola, Genc počinje da piše bilješke, pokušava oživjeti prošlost s ciljem da se ona nikada više ne ponovi, uglavnom kao svjedočanstvo za svoju djecu, nakon što ga ne bude više bilo u životu. U vremenskoj matrici u Pekingu (61-63), Genc doživljava snažnu ljubav sa Sui Lin, zbog čega ga "Sigurimi" (bezbjednosna služba Albanije) povlači odatle prije završenih studija i doživljava veliku neprijatnost zbog nedozvoljene ljubavne veze sa Kineskinjom. Tako će se otkriti zanimljivi detalji faze života glavnog junaka romana tokom četrdeset godina. Dakle, tokom posjete Parizu, koja je bila prvi izlazak iz domovine u toku trideset godina, Gencu Skampiju se priviđaju nezaboravne žive slike sjenke Sui Lin. Glavni dio pripovijedanja se odvija između Pekinga i Tirane. Ono što pripovijeda glavni junak romana o sebi ali i onom što kažu drugi o njemu, je snažno i zadivljujuće kazivanje, kako o ispričanoj realnosti, tako i o majstorstvu pripovijedanja.

Luan Starova, rođen je u Podgradecu u Albaniji (1942), a živi i djeluje u Makedoniji. Piše i na albanskom i na makedonskom jeziku. Uspješno prati u stopu Ismaila Kadarea i Fatosa Kongolija. Njegova su djela također prevedana na desetinu stranih jezika. Njegovi romani, ciklus poznat pod nazivom Balkanska saga (osam romana), počeli su izlaziti na pragu zadnjeg desetljeća prošloga stoljeća, a na početku ovoga vijeka i u pariškom Fajaru. U svojim romanima on opisuje sudbinu svoje porodice u Podgradecu i u iseljeništvu, odvojene od svog rodnog ognjišta. On sanja snove kojima pokušava da se oslobodi od emigrantske sudbine u tragičnom balkanskom vrtlogu, gdje granice ostaju i dalje kao nesavladiva nesreća. Okosnicu pripovijedanja čini historijski period koji se prostire od druge polovine XIX vijeka pa do kraja XX vijeka, historija koja se isprepliće mnoštvom niti na svom putu sa sudbinom, dramama, balkanskim mitovima. On prikazuje jedno drugačije lice ovoga prostora, jedan drugi portret Balkana sa svojim antičkim korijenima i prokletom sudbinom.
Radnja u romanu Vreme koza (Kohe e dhive) se odnosi na stvarne događaje koji su se desili nakon II svjetskog rata, krajem četrdesetih godina. Tadašnja narodna vlast u Makedoniji donosi odluku o uništenju koza, kao štetočinama prirode. Istovremeno pastire pretvara u radničku klasu. Odmah nakon toga ulice i trgove Skoplja preplavljuju bela stada koza. To je bio znak demonstracije nezadovoljstva zbog donete odluke. Izgladnjelo i bijedno stanovništvo velikodušno i sa simpatijama prihvata stada koza, možda zbog toga što su one bile jedini izvor njihovog opstanka ali možda i više zbog toga što su koze imale hrabrosti da volju naroda suprotstave vlastima, volju koja je njima nedostajala. Tri koze iz ovoga stada kroz priču oživljavaju život izbjegličke porodice u jednoj staroj gradskoj mahali. Čitav ovaj događaj se prelama kroz biće tadašnjeg osmogodišnjaka kao snažan doživljaj kojeg će sada već talentirani pisac četrdesetogodišnjak pretočiti u priču u romanu. U ovom romanu se na prirodan način ukrštava i izvija snažno obojena stvarnost, kao i začuđujuće osmatranje naratora priče ironično obojene stvarnošću uz tihu strepnju. Evo kako se to prepliče kroz odluku o istrebljenju koza: s jedne strane imamo mizernost zakona uzdignutog u simbol nasilja, a s druge strane jednu odlučnu biblijsku tišinu istrajnosti. U ovom balkanskom vrtlogu glas pripovijedača otkriva nasilje – kao sindrom nesreće ovoga prostora – isključivost u predrasudama jednih prema drugima, patološku mržnju, koja redovno donosi međusobne sukobe. Roman Vrijeme koza (Koha e dhive) kao i čitav ciklus Balkanska saga izmiješan je i ostvaren u vrtlogu ovoga balkanskoga raskršća, kroz preplitanje historije, mitova, ubjeđenja, vjerovanja, jezika, i artikuliran je kao jedan originalni Babilon.

Književnost kosovskih Albanaca čini skoro polovinu cjelokupne književne produkcije na albanskom jeziku. Skoro pola vijeka imala je nesreću da se razvija u uslovima ometanja ne toliko od doktrine socrealizma, koliko od antialbanske srpske politike. Na ovom polustoljetnom putu, pomenut ćemo samo jednu značajnu činjenicu: veliki kosovski pisac Anton Pashku je tokom sedamdesetih godina XX stoljeća zabilježio veliki preokret u pravcu prema modernom evropskom romanu (kao i književnosti). U tom pravcu se kreću poznati kosovski albanski pisci kao što su: Zejnullah Rrahmani, Mehmet Kraja, Eqrem Basha i drugi.

Zejnullah Rrahmani (Zejnulah Rahmani) još prije trideset godina romanima Trg prstena (Sheshi i unazës) i Izgubljeni glasnici (Zanoret e humbura) je jasno pokazao da je pisac velikih mogućnosti. Zabrinutost iskazanu u pomenutim romanima i začaranost arbreshkom historijom u posljednjim romanima Putovanje kroz Arbriju (Udhëtimi adbdhetar) i Roman o Kosovu (Romani për Kosovën) čine glavnu tematsku osovinu. U objavljenom romanu provejava jasan globalni stvaralački projekat u ovom tematskom krugu, sa sve potpunijom fizionomijom u vremenu i prostoru. Ali ne radi se o historijskom žanru konvencionalnoga tipa. Historijsko vrijeme koje u ovom romanu teče kroz dva sloja, zamišljeno je kao niska otoka otkinuta od hronološkog registra, naracijom "upaljenih fenjera" na razdaljini gdje mogu čuti "jedan drugoga". Vremensko uplitanje, odjeci prije i poslije toga, oblici, kombinovane perspektive, višeznačnost teksta, sadejstvo različitih žanrova, jesu samo neke od odlika pripovijedanja u Romanu o Kosovu (Romani për Kosovën) koji ga predstavljaju u tokovima iskustva o modernom romanu. Sužavanje svearbreškog prostora može se doživjeti i prihvatiti kao metaforičko raslojavanje, odnosno kao metaforičko otkrivanje arbreškog postojanja kroz stoljeća.
Pripovijedanje teče u dva smjera: onaj koji se veže za lik Ahmeta Zećirija (Ahmet Zeqiri) kosovskog intelektualca, školovanog u Albaniji i tok jednoga mitskoga pripovijedanja, koji dolazi kao onostrani glas, s onu stranu vremena. Čitalac ima osjećaj da sluša jedno božansko biće, kao da je živo, koje luta kroz arbreško vrijeme od mitoloških i antičkih davnina, e da bi ispričalo događanja onako kako ih je vidio i shvatio. Izvan dviju glavnih narativnih osovina, na samom početku i na kraju romana, nalazimo nekoliko uvodnih prizora, ne kao početak i kraj, ne kao uvod i epilog, već kao prepoznatljive simbolične predznake, kako bi se bolje prilagodili glavnom prostoru pripovijedanja.
Poglavlje kojim otvara roman Albanija 29 Novembar Albanija 29 Studeni (Sqipni 29 Nanduer Shqiperi 29 Nentor) groteksnim i sarkastičnim izražajnim sredstvima pruža nam slikovit izgled, jednu vanjsku simboličnu usporedbu radi sugeriranja određenog stanja, unutrašnjeg jezgra stvarnosti. Završno poglavlje romana pod naslovom Kosovo 28 Novembar (Kosovë 28 Nandor) (dakle ni 29 Novembar /29 Nanduer/ a ni 29 Studeni /29 Nëntor/ već jednim posrednim i zbližavajućim oblikom između dvije strane) pruža jednu drugačiju tmurnu simboličku sliku, također uzmemirujuću: albanska kočija, sada na Kosovu, skuplja strane zastave u kola za smeće, ali umjesto normalnog hoda, prevrtanjem zastrašenih konja survavaju se u provaliju lomeći se u dva dijela: jedan dio zlobno će ući u albansku kafanu uzdrmavši i lomeći sve, dok drugi dio zajedno sa konjima slomljenih nogu na suprotnu stranu. Točkovi kočije, kao da bejahi točkovi sudbine, otkotrljaše se niz pravi put ka kraju svijeta. To je zadnja rečenica u Romanu o Kosovu.

Mehmet Kraja je u periodu od trideset godina napisao četiri zbirke pripovijedaka, dvije drame i tri knjige kritika i publicistike. To je zdrav stvaralački put koji prikazuje nekakvu stalnu uznemirenost: na završetku svake knjige, stalno biva nezadovoljan, ubjeđen da je mogao biti još bolji, i da nije ispunio zamišljeni cilj u realizaciji misli. I ide dalje, piše sljedeću knjigu. Tako bez prekida kako i priliči pravom stvaraocu. U romanu pod naslovom I luđaci lete (Edhe të çmendurit fluturojën) Mehmet Kraja sebi postavlja kao izazov dvije stvari – nesvladive tehnike pisanja i pripovijedačku poetiku romana uopšte: bliža artikulacija, svakodnevna stvarnost – bez podrške sa strane i viđenja jednog luđaka – dakle iz jednog ograničenog okvira sa strogo utvrđenim i limitiranim pogledom. U oba fronta je pobjednik. Riječ je o romanu koji bilježi najviši umjetnički uzlet na njegovom tridesetgodišnjem stvaralačkom putu i o djelu u tom književnom žanru na albanskom jeziku koji zauzima visoko mjesto među najplodnijim piscima. Mehmet Kraja je pisac formirane stvaralačke svijesti i koncepta sa prepoznatljivim estetskim predznakom. On majstorski i hrabro postavlja i artikuliše vrlo značajne stvari za opstanak ljudskog bića uopšte u nekoj sredini i nekom društvu.
Današnja albanska i kosovska stvarnost – u ključnim domenima kao što su nasilje, agresivnost, moralna degradacija i blaćenje vrijednosti, proždrljivost, licjemerni patriotizam, korupcija i naročito indiferentnost spram zla, ističu se i prikazuju kroz fabulu romana I luđaci lete (Edhe të çmendurit fluturojën). (Naslov romana postaje ćitaocu još jasniji kada se on dokraja pročita: i luđaci /ili samo oni/ znaju maštati jedan normalan i srećan svijet.) Otkrivanje stvarnosti kroz pripovijedanje – naše stvarnosti, autor u romanu artikuliše i pretače u umjetničku priču kroz pogled luđaka Kukuma. Priča počinje od prvih dana oslobađanja Kosova (juni 99) kroz usta stanovnika Ludnice u Štimlju: Kukuma, glavnog junaka i drugih sporednih luđaka, i drugog lika po prostoru i funkciji, Balo-a, psa koji se ne odvaja od Kukuma. Zajedno, odjednom slobodni, pred željeznim kapijama sada širom otvorenim, oni nalaze "otkrovenje". Zajedno sa slobodom eksplodira i zagađuje se prostor kao kada se otvari Pandorina kutija, i iz nje izlazi zlo, za njih nepremostivo. Svo ovo lutanje (hodanje u krug) Kukuma i psa Balo-a, predstavlja u našoj književnosti kao kosovski donkihotski binom. Kukum nije svjestan ničega, ni o polovima dobro/zlo u ljudskom biću, već u svom lutanju, suverenim vođstvom autora, nesvjesno čini istu stvar. Pas Balo će nanjušiti upravo to unutrašnje, nesvjesnost Kukuma, postaće jedini vjerni saputnik u najtežim trenucima i tačna busola u lutanju. I kad god se pojavi zlo, Balo pobjesni, predskazuje da nešto nije u redu. Kukum se tada pokorava Balo-u. On, Kukum, se dva puta instiktivno suprotstavlja zlu: onda kada čine zlo Balo-u (nesvjesno udara i ubija Balo-a) i onda kada se popreči ispred kola NATO-a prilikom nasilnog privođenja nekog stranog novinara i na kraju plaća sopstvenom glavom.

Ećrem Baša (Eqrem Basha) preko svog lika Alpinista u romanu Alpinist snažnom fabulom, koncentrisanom u jednu tačku, otkriva unutrašnje sukobe ličnosti – nadu, sanjarenja, strah, revolt – koji su kao nekakvo stalno prateće optrerećenje i karakteristika ambijenta i našeg vremena. Čitalac će u svojstvu glavnog lika doseći i neosvojivi najviši vrh nazvan Djevojačka stijena (Shkëmbi i Vashës) ili možda gradić odakle polazi Alpinista. Njegovo prisustvo u romanu je slično šaputanju ili priči bačenoj u etar, ali koje će ga kao sjenka pratiti u stopu. Alpinista sanja o osvajanju planinskog vrha. To je njegov glavni cilj, jedina pasija od životnog značaja. Međutim planinski vrh šalje signale neosvojivosti: on ga je odbio, u prošlosti ga prezreo i kaznio svaku njegovu takvu težnju. Alpinista će se sukobiti i prkositi na život i smrt. Pored svega Alpinista će se jednoga dana uputiti ka planinskom vrhu, ka putu, prema pričanjima i svjedočenjima, koji je imao polazak ali ne i povratak.
Privedimo priču kraju: Alpinista koji sanja osvajanje Djevojačke stijene, san kojeg nije niko prije njega ostvario, umjesto da doživi sreću neponovljivog trijumfa, čini samoubojstvo, skokom u ambis upravo sa osvojenog planinskog vrha. Čitalac će se neizbježno zapitati: zašto? Tokom čitavog dramatičnog penjanja čitalac prati Alpinistu, osjeća i sudjeluje u njegovim naporima, sa čestim sučeljavanjima sa smrću, sa groznicom nagona koji ga gura prema planinskom vrhu, krvavih ruku koje se hvataju za šiljasta kamena sječiva nalik nožu, očekujući da i čitalac dijeli sreću trijumfa. Dakle, kako se može očekivati jedan takav svršetak, šta je Alpinistu podstaklo na takav tragičan trijumf, na takvu odluku?
Dva su podstrekača za takav kraj: lično ubjeđenje, filozofsko potčinjavanje prirodi i duhu apsurda i zaludnosti: ne postoji vrh, nema osvojenih vrhova koja vrijede na ovom svijetu, nema trijumfa koji nas na koncu čini sretnim. Takvo ubjeđenje postaje jasno čovjeku, Alpinisti, upravo u trenutku kada je na samom planinskom vrhu, kada je pobjedio veliki izazov, kada je savladao nesavladivu prepreku. Kao da je u tom trenutku osjetio nastalu prazninu, uzaludnost nastojanja osvajanja neosvojivih vrhova. Možda zato Sizif – barem do danas – ne stiže izgurati kamen do vrha. Ovo dakle može biti tema za daljna razmišljanja u vezi sa pretpostavkama i neizbježnim pitanjima oko ovog problema.
Da li je odluka Alpiniste donijeta unapred, prije nego li se poče peti ka planinskome vrhu, ili je ta odluka donijeta tokom penjanja? Ili je to neka fatalnost: osvajanje kao grijeh? Da li je to nakakva zaslijepljujuća opijenost misterijom planinskoga vrha, slično zasljepljenosti suncem Mersosa, ili je to odluka donijeta poslije neprijateljstva sa prostorom u toku penjanja, ili možda zbog onog neprihvatljivog ukusa gradića? – to bi bio drugačiji prilaz pretpostavki.
Ipak, čitalac tokom čitanja romana može dalje razmišljati prelazeći iz jedne pretpostavke u drugu: može biti riječi o jednom aktu jedinke kao posljedica neke konkretne okolnosti neke sredine, neke konkretne stvarnosti, recimo slično onome kojom se sučeljava Jozef K., ili kao čin-izazov za osvajanjima nesavladovih vrhova jedinke kao unutrašnje gonjenje a ne ono spoljašnje – zaključak da je sve to jedno veliko ništa.

Na horizontu, sigurnim koracima stupaju i profilišu se kao jake spisateljske ličnosti Visar Zhitija, Agron Tufa, Arian Leka...

Prevod: Enes Tuna i Qazim Muja