PROGNANIK U MJESTU

Potrebno je tako malo, tako beskrajno malo da osoba pređe granicu iza koje sve gubi značenje: ljubav, ubjeđenja, vjera, istorija. Ljudski život – a u ovom je tajna – odvija se u neposrednoj blizini te granice, čak i u neposrednom kontaktu s njom; on nije miljama udaljen od nje, već samo jedan djelić inče.
Milan Kundera

U Sloveniji, u zemlji u kojoj živim posljednjih deset godina, čini se da se udaljenost od granice do granice mjeri djelićima inče. Sela i polja i ambari, kuće i kameni dimnjaci i uski puteljci, koji nastanjuju ove djeliće inči u Sloveniji, a i u drugim dijelovima Evrope i svijeta, često ljudima izvana djeluju neznatni i nevažni. Oni skoro nikada ne posjeduju tu moćnu uzvišenost ili kulturnu distinkciju glavnih gradova koji su obično smješteni više u središnjim područjima. Prolaznicima, granična područja često izgledaju otrcana i neglamurozna, kao naknadne misli ili nezgode. Na njih se gleda sa istim blagim prezirom kao na skoro svako ljudsko naselje koje se, iako nije odredište, nađe uz autoput. Šteta, može pomisliti putnik dok juri cestom ka jednoj ili drugoj granici, što su prostrli ovaj autoput baš kroz voćnjak jabuka pod tim lijepim poljoprivrednim posjedom. Ali, ni misao ni putnik se neće zadržati duže od jedne sekunde ili dvije.
Mnogi koji prolaze kroz ove općenito nezamjetne predjele dok prekoračavaju državne granice rijetko zastanu da pomisle koliko je unci krvi upila ta nezamjetna zemlja, koliko je suza proliveno zbog svake izgubljene stope i svakog palog života. Jer, djelići ovih inči nisu zanemarljivi. Oni su neizmjerno važni iz jednostavnog razloga što su sve granice neizmjerno važne. Koliko god nerado mi to priznavali, granice nam daju mjesto u prostoru i definiraju ko smo. One definiraju našu ljubav i naša ubjeđenja, našu vjeru i istoriju. Granice mogu biti stvarne i geografske, ili mogu postojati samo u našoj mašti. One mogu ležati na tvrdom tlu zemlje ili u mekim naborima naših mozgova. Neke granice se lako prelaze bez ikakvih dokumenata za identifikaciju. Druge nas, iako posjedujemo važeći pasoš, tjeraju na drhtanje zbog značaja samog prelaska. Za krajnju i najznačajniju granicu od svih ne treba nam pasoš nego smrtni list, iako ne postoje naznake da su čuvari na zadnjoj granici birokratske cjepidlake. Prije ili kasnije, oni puste svakog da prođe. Ljudi stalno idu preko granica. Oni to rade sve više danas i u ovom dobu, često bez namjere da se vrate tamo odakle su došli.
Ovo se dešava rjeđe, ali i granice prelaze ljude. Kao velike ptice grabljivice, one tiho kližu preko pejzaža, na momente zaklanjajući sunce i bacajući sela i polja i puteljke u sjenu. Uhvaćeno u kukaste kljunove ovih moćnih ptica nije mlitavo i krvavo tijelo male životinje, nego tanka tamna nit: linija od crne tinte na karti. Planovi letova ptica su obično ucrtani u karte od strane muškaraca u tamnim odijelima i sa ozbiljnim licima, koji sjede oko stolova od zelenog filca u dalekim glavnim gradovima i pregovaraju o rješenju ratne situacije i drugih sporova oko teritorije. Na svu milost, ptičije maršrute su obično prilično skraćene: milja ili dvije u jednom ili drugom pravcu, jedna mala izmjena u pastelnim oblicima nacija, ništa dramatičnije od djelića inče tamo ili ovamo. Ali, neizbježno je da neki ljudi ostaju nasukani na pogrešnoj strani linije promjene, napušteni u pogrešnoj pastelnoj boji.
To je neizbježno, muškarci u tamnim odijelima gunđaju. Za razliku od apstraktne ljepote karte, situacija u stvarnom životu je zbrkana. Za manje nasilnih i zbunjujućih vremena ljudi su se miješali između sebe, selili iz jednog sela u drugo u potrazi za plodnom zemljom, plodnom suprugom, užurbanim pijacama, svježim morskim vazduhom. Ali u ovom posebnom trenutku, kako se njihove sudbine određuju izdaleka, ljudi koji nastanjuju kuće u selima ne pomjeraju se, oni ne prelaze nijednu granicu. Umjesto toga, ona prelazi njih i oni jednog jutra ustanu iz kreveta, upale radio ili pročitaju novine i otkriju da su se probudili na pogrešnom mjestu. Za doručkom jedno s drugim razgovaraju na pogrešnom jeziku. Njihove zabrinute riječi se sad izgovaraju na jeziku otuđenih, jeziku manjine. Oni su odbačeni od svoje braće i ostavljeni na cjedilu.
I tako se nanose rane. Izdaja se nastanjuje u dotad neukaljanim srcima. Ozlojeđenost inficira mlade umove primljena sa dobrodošlicom u prazninu koja je ostala iza iznenadnog gubitka povjerenja u pravično uređen svijet. Muškarci u tamnim odijelima, koji sjede oko stolova u daljini, uložili su svoju nadu i vjeru – ukoliko su pojmovi kao što su nada i vjera uopće dotakli njihove pogodbe i računice – u činjenicu da rane na kraju zacijele, a ožiljci izblijede. Dobar razum i racionalna težnja za mirnim aktivnostima na kraju će trijumfovati nad gorkim snovima o povratu teritorije i osveti. Pošteno govoreći, bilo je slučaja kad je takva rana u zemlji bila zaboravljena, a ožiljak koji je ostao u srcima stanovnika sela postao predmet nostalgije, prije nego bijesa. Nažalost, ipak mi se čini da je češće slučaj da i sjećanje na početnu ranu i sam ožiljak ostaju kao snažan žig koji preusmjerava i koči civilizirajuće nagone života. Nove crte i boje na karti nisu ubjedljive za stanovnike sela. One nisu ubjedljive ni za njihovu djecu, ni za djecu njihove djece. Čini se da ovakve rane nisu ograničene samo na teritoriju puke kože, da ovakvi ožiljci nisu ograničeni granicama samo jednog života.
Već neko vrijeme mi se misli vraćaju – skoro do opsesije – na priču o životu koji je ispario u upravo ovakvom jednom području. Iz nekog razloga me privlači mjesto gdje je ta velika ptica grabljivica, sa crnim vlaknom stisnutim u svom kljunu, neuobičajeno nemirna. Privlači me sudbina koja je pala pod sjenu ptice ne jednom, već nekoliko puta. Možda je ova moja blaga opsesija jednostavno najuobičajniji oblik pošte: privučenost nepoznatom. Jer, konture mog života i zemlje su oslobođene ovog naročitog oblika tmine, tmine otuđenja. U svakom slučaju, priča sada može preuzeti dvostruki život. Ona postoji i u carstvu istorijske istine i u mojoj sopstvenoj mašti. Nalazim sebe kako stalno iznova nalijećem na istu središnju scenu. Kao suprotni polovi magneta, ona me privlači i odbija u istoj mjeri. Na kraju mi se čini da me privlači upravo ono što za mene mora zauvijek ostati strano i nedokučivo. Kao i granica, ova priča je i poziv i zapreka. Mami me kao odškrinuta vrata i vuče iz bezbjednih ubjeđenja i istorije mog rodnog kontinenta – Amerike, i baca koplje svjetla na opasnije iskustvo ostatka svijeta. Mami me obećanjem razumijevanja i uživljavanja. Ipak, kada otvorim vrata i uđem u zemlju iza njih, svjetlo se gasi. Ja udaram od zid. Više ne vidim.

Kras. Ova čudna riječ daje naziv pograničnoj regiji koja je ključna pozadina ove priče. Ova regija, koja se proteže između Slovenije, Italije i Hrvatske, godinama stvara hiljade i hiljade prognanika u mjestu. Za mene bi, zaista, ova riječ, koja tako grubo zvuči, mogla djelovati kao sinonim za paradoksalni pojam migracije bez kretanja, pojam raseljenosti osobe kod sopstvene kuće. Treba samo razmisliti o sudbini imaginarnog djeteta koje je rođeno prije stotinu godina u kamenoj kolibi u jednom kraškom selu. Da je to dijete živo danas, da je ono danas oronuli stogodišnjak koji uživa provodeći sate sjedeći pod drvetom smokve u sunčanom vrtu, on bi mogao sagledati svoj protekli život, koji je, iako ga je proveo na jednom mjestu – ovom mjestu, u Krasu – poznavao gnjev imperija koje su se raspadale, iskusio jezu uzrokovanu velikim krilatim stvorenjem koje leti iznad. Jer, iako nepomjeren iz te luke od svog vrta ili niskostropne kuhinje svoje majke, ako ćemo tako, ovaj čovjek bi bio podanik jedne imperijske monarhije, jedne fašističke, jedne komunističke, i jedne demokratske vlade. Samo je trebao stajati na pragu kolibe u kojoj je rođen i zuriti u ograničeni svijet svog sela da bi tri puta bio svjedok ratovima. A da je samo kročio preko tog praga dalje, vjerovatno bi se borio, a možda i poginuo, u jednom od njih. Bez da spakuje svoje torbe, bilo radi zadovoljstva putovanja ili neizvjesnosti prognanstva, ovaj čovjek bi, za svog života, živio u četiri različite zemlje.
Kakva slučajnost da Kras nije sinonim niti za prognanstvo u mjestu, niti za bilo kakvo prognanstvo, osim možda za prognanstvo humanosti iz vječnosti vremena i beskrajne misterije planeta. Jer, iza svoje uloge naziva za mjesto, ova riječ ima jako precizno značenje, značenje koje ostaje potpuno ravnodušno prema postavljanju ljudskih granica i boli ljudskog života. Riječ Kras ne opisuje samo tu posebnu regiju koja se proteže od doline rijeke Vipave do Tršćanskog zaliva i južno prema poluotoku Istra, nego i taj poseban geološki teren njemu tipičan. Na površini, to je suhi pejzaž krečnjačkih visoravni prošaranih šumama i plitkim ulegnućima zvanih ponori ili vrtače. Ova jalova zemlja podržava samo najoskudnije poljoprivredne aktivnosti: skromne vinograde, sezonske povrtnjake, tu i tamo poneki šumarak maslinovog drveta koji šalje svoj srebrenkasti pozdrav Jadranu, koji leži tik iza najbližeg horizonta. Ali, ispod ovog pustog pejzaža cvjeta mineralno bogatstvo ogromne fascinantnosti, iako bez apsolutno ikakve svjetovne vrijednosti. Ispod ulegnuća i vrtača vijuga ogromna mreža tajnih pećina, rijeka koje izviru i nestaju na mahove i pjene i tutnje kroz podzemne klisure, nestajućih jezera koja pune špilje u kišnoj sezoni, da bi nestala u poroznoj tmini kad daleko i nevidljivo sunce zagrije daleku i nevidljivu livadu.
Koliko god se ovaj opis može činiti goletnim i skoro lunarnim, on nikako ne pretpostavlja da ovom mjestu nedostaje ljepote. Kras posjeduje sopstvenu grubu i čudnovatu ljepotu. Čak se može reći da ova slabo poznata regija dijeli iste privlačne kvalitete spaljene zemlje koje čine Toskanu, koja je daleko od nepoznatog mjesta u susjednoj Italiji, istinskim desideratom za turiste. Niski kameni zidovi se talasaju duž blagih padina vodeći oko ka čarobnim vidicima. Trošne vile štrče iza šiljastih ruševina starih gradskih bedema i odvlače pogled prema nebu. Šiljasti čempresi marširaju u kraljevskoj povorci oko grobalja, a njihova sumorna prisutnost povlači srce u neku tamnu sferu tamo dolje. Ali, iako Kras, za svijetlih proljetnih jutara, priziva neke od istih estetskih zadovoljstava određenih distrikta Toskane, na kraju, njemu ipak nedostaje ta ključna masa manastira, divnih brdskih naselja i pohotnih katedrala izgrađenih da slave slavu Boga. Kad zapuše hladni sjeverac, Kras se brzo vraća svojoj ulozi zaleđa, ruralne zaostalosti, neriješene pogranične regije. Njegovo crveno tlo ne miriše na stoljeća kulture. Njegove konture nikad nisu ukrasile pozadine slika starih majstora. Dok putnik prolazi kroz Kras putem ka jednoj ili drugoj granici, on može pogledati ove predjele pretražujući ih na isti način na koji bi zavirio u pločicu pored slike u hodniku galerije Uffizi. Kad vidi da napisano ime nije, avaj, da Vinci ili Raphael, nego neki zaboravljeni umjetnik, prolaznik bi slegnuo ramenima i okrenuo se od ovog pejzaža kojim se manje putovalo. Ili bi mu bilo drago da je otkrio sopstveno, blago defektno remek-djelo. U oba slučaja, on ne bi uspio razaznati istinsku veličanstvenost Krasa koja leži skrivena u mrko-crnim podzemnim katedralama ispunjenim bisernim stalagmitima. Ove neviđene bazilike, tihe, izuzimajući odzvanjanje kapljica vode koje se odbijaju o kamene podove, daleko su veće priznanje misteriji stvaranja nego ijedno zdanje koje je izgradio čovjek. Daleke od svjetla i poezije i molitve, od uskih puteljaka i promjenjivih granica, ove pećine nas podsjećaju kako je nemarno i nepažljivo – kako je potpuno slijepo za naše postojanje – vrijeme.
Opet, za sve ovo – ili upravo zbog svega ovoga – ja sam čudnovato nedirnuta ovim pećinama. Moja ravnodušnost nedvojbeno potiče od neke lične slabosti, od tvrdoglave udubljenosti u ono neposredno, što me čini neradom da se suočim sa hladnim beskrajem nastanjenim u pećinama. Pejzaž me je uvijek privlačio mnogo manje od onog ljudskog elementa – od lika i radnje – a kraške pećine nude pejzaž koji je na jedinstven način lišen i lika i radnje. One su sami glečerski nanos, stalni kap, kap, kap kapljica vode u padu, bolno sporo gomilanje vremena na krečnjaku. Za mene je užurbana ljudska obrada zemlje – voćnjak, vinograd, groblje – ta koja očarava: nada uložena u sjeme, nagrada žetve, rođenje, smrt, dobit i gubitak ljubavi, bogatstva, imovine i drugih svjetovnih stvari. Šta bi, na kraju, bio Howard’s End bez gospođe Wilcox, ili stepe Tolstojeve Rusije bez Nataše i njenog ljubljenog princa Andreja, ili upravo bez samog Tolstoja? Ništa uzbudljivije od napuštene seoske kuće i snježne pustoši, a prema takvim nenaseljenim prostorima sam hladna. Tako i u Krasu okrećem leđa bezvremenskim spiljama, gdje se djelić inče mjeri milenijima, i smještam pogled na živu i umiruću površinu platna, na mnogo malih naselja raštrkanih po zemlji, i na često okrutne sudbine ljudi koji su proveli svoje živote u njima.
Postoji jedno posebno kraško selo koje igra glavnu ulogu u ovoj priči. To je jedno malo selo sa brojem stanovnika ne većim od nekoliko stotina, sada većinom vikendaša iz Ljubljane, glavnog grada Slovenije lociranog u središnjem dijelu države. Ipak, bez obzira na svoju veličinu, ovo selo uživa određeni prestiž u regiji. Ovo je djelomično zbog njegove zahvalne pozicije nataknute iznad ravnica, škriljčanih krovova njegovih terasastih kuća koje padaju u kaskadi od zvonika Svetog Petra i Pavla do širokog zelenog prostranstva vinograda i livade ispod. Da bi se ušlo u naselje, mora se proći pored čuvenih grafita na zidovima kuća koje se nižu uz glavnu cestu što se ulijeva u selo. Nijedan turista, koliko god brzo jurio prema najbližoj granici, ne može propustiti riječi: “Duša mi se veseli k’o da je pjana od terana”. Oni slave ekscentrično domaće crno vino Krasa – vino koje je toliko tamno i toliko jako da može zamijeniti objed čvrste hrane dok privremeno crni zube terevenčara, vino koje je tako snažno vezano za ovo mjesto da ima najbolji okus kada se proguta sa komadićem domaće šunke u baš onim podrumina u kojima se čuva. Teran, krv kraških vinograda, ne putuje dobro.
Ali, iznad svega, ovo selo je poznato kao duhovni dom jedne od najnenadmašnijih književnih ličnosti Slovenije. Ova ličnost, koja je glavni ljudski protagonist ove priče, dijeli samo najslabiju sličnost sa onim oronulim stogodišnjakom kojeg sam postavila pod drvo smokve u jednom sunčanom kraškom dvorištu. Ova dvojica dijele nekoliko biografskih podataka – rođenje u ranim godinama prošlog stoljeća, njihovu vezanost za ovo sićušno kraško selo– ali ne mnogo drugih stvari. Za početak, starac postoji samo u mojoj mašti, dok je drugi čovjek postojao u krvi i mesu. Život ovog stvarnog čovjeka je imao stvarni početak, kao što to biva sa životima: 18. mart 1904. godine. Iako niko oko njega nije to znao u to vrijeme, ovaj datum je bio opasno blizu kraju stoljećima dugog uspona Austro-Ugarske monarhije Habzburgovaca u srednjoj Evropi. Da budemo precizni na način koji to samo nišan dozvoljava, dijete je rođeno u 622. godini vladavine Habzburgovaca, koja je trajala 636 godina, vladavine tako duge i tako prosperitetne da bi je samo konstantna moć kraških pećina mogla učiniti relativno malom. Za razliku od zamišljenog starca, stvarni protagonist ove priče nije prvi put udahnuo vazduh u ovom naročitom selu, nego u regionalnom središtu Sežane koje je udaljeno nekih deset milja i danas označava jedno od glavnih graničnih prijelaza između Slovenije i Italije. Niti bi ovaj stvarni čovjek nastavio udisati vazduh sto godina igdje, ali sad već idemo ispred same priče. Dijete rođeno 18. marta 1904. godine je bilo peto i posljednje dijete u ponosnoj, kulturnoj, bliskoj, ali krajnje siromašnoj porodici. Godine 1908, kad je dječaku bilo četiri godine, njegov otac je otišao iz Sežane da bi postao upravitelj seoske osnovne škole udaljene deset milja prema unutrašnjosti. Njegove dužnosti tamo nisu podrazumijevale samo kultiviranje mladih umova već i nekoliko jutara vinograda: jedna, nedvojbeno, zadovoljavajuća perspektiva. Ovom selidbom su sudbine dječaka i sela postale nerazmrsivo i zauvijek povezane.
Selo se zove Tomaj, a dječak je Srečko Kosovel.

Sa selom Tomaj i legendom o Srečku Kosovelu sam se susrela rane 1994. godine. Taj susret se desio oko šest mjeseci nakon što sam se preselila iz New Yorka u Ljubljanu da bih se udala za slovenačkog pisca u kojeg sam se slučajno zaljubila. Ova neuobičajena ljubavna veza – i moja migracija koja je uslijedila kao posljedica – poremetile su inače obično postojanje. Žurim da dodam da, kada je riječ o zadovoljstvu, ljubav mora biti rangirana veoma visoko na listi motiva za započinjanje života prognanika. Svejedno, moje odredište je izgledalo opasno onima koji su znali gdje je, a apsurdno onima koji nisu. Slovenija se odvojila od Jugoslavije 1991. godine, nakon Desetodnevnog rata za neovisnost u ljeto iste godine. Do vremena kad sam ja stigla tamo, bivša republika, ignorišući jezive jugoslavenske ratove za otcjepljenje, koji su se nastavili prema jugu novih granica, uveliko je bila na putu ka shvatanju ideala racionalno uređene moderne države. Portreti Josipa Broza Tita su skinuti sa zidova i spremljeni u buđave ormare iz čisto sentimentalnih razloga. Balkanski seljački tipovi, sa svojim šalovima za glavu i kućnim mantilima i natečenim nogama, otpremljeni su u staromodni muzej od otvorene pijace, kao ostaci davnog vremena. Sve oči su se okrenule ka Zapadu, ka napretku i prosperitetu. Jedini neposlušni distrikti su se mogli naći u dalekim selima u Krasu i na Jadranskoj obali. Stanovnici ovih mjesta, tvrdoglavo zaglavljeni u istoriji, nastavili su obožavati sjećanje na Tita jer ih je on oslobodio od njemačkih i talijanskih fašista na kraju Drugog svjetskog rata. U vinskim podrumima ovih sela lik patrijarhalnog maršala je nastavio gledati na svoje podanike sa vlažnih kamenih zidova, blago opovrgavajući kraj svoje ere.
Prvi put sam ugledala Tomaj 18. marta 1994. godine. Bila je zima i Kras je ostao duboko u agoniji jednog od svojih emfatično netoskanskih momenata. Ulazeći u Tomaj, moj novi muž je žudno pokazao poznati grafit o teranu kad smo se provezli pored njega, ali moja duša je odbila da se veseli. Siva sjenka je lebdjela po ulicama sela. Onako kako to doliči, provela sam nekoliko sati tog zimskog dana na lokalnom groblju, a famozni sjeverac je puhao tako jako da sam se morala praktično pridržavati za grobove da bih se održala na zemlji. Našla sam se na milosti i nemilosti rasporeda koji je diktirala šaka ozbiljnih književnika koji su, ravnodušni prema vremenskim uslovima, marljivo čitali brojne poeme na brojnim jezicima od kojih nisam razumjela nijedan. Pjesnik o kojem se govorilo je bio niko drugi do Srečko Kosovel. Grupa od oko tridesetak ljudi je pozvana na njegov porodični grob da proslave izdavanje mršavog dvojezičnog toma pjesama na dan koji je trebao biti njegov devedeseti rođendan. Veliki dio ceremonije sam provela prelistavajući brošure i knjižice obezbijeđene za ovu priliku i, pored moje dosade i gorke hladnoće, našla se kao zakovana za sliku mladog pjesnika. Veličanstvena i neopisiva mladost njegovog lica bacila je takav sjaj da sam se, iako stojeći na hladnom, vjetrom opuhanom groblju, gdje je on davno ostavljen da počiva u miru, odmah zagrijala njime.
Njegove oči, prerano sazrele i pametne, izgledale su kao da me gledaju direktno iz fotografije, stvarajući vezu koju nerazumljivi recital njegove poezije nije mogao stvoriti. Njegova kosa, gusta i tamna, bila je sklonjena sa širokog i zamišljenog čela. Njegove pune usne pokrivaju dio polja glatke, neoštećene, skoro dječije, kože. Taj mladi čovjek na portretu nosi tamno odijelo, bijelu košulju sa okovratnikom i mašnu pričvršćenu iglom. Svoje blijede ruke – iako se vide samo naspram tamnog serža njegovog sakoa – prekrstio je ispred sebe. Pjesnik bulji smiono, skoro drsko, kroz stakla svojih naočala sa žičanim okvirom, koje su bile sveprisutne u srednjoj Evropi u njegovo doba i koje su se ponovo pojavile sa svim gnjevom New Yorka za mojih univerzitetskih dana. Možda zbog ovih karakterističnih naočala sa obodom od žice, ili možda jednostavno zbog bujne samosvjesnosti njegovog pogleda, odjednom sam se sjetila određenog tipa studenta koji sam poznavala: tip oštrog idealiste koji se baca u neki tajanstveni predmet, kao što je antički latinski ili istorija filozofije, čvrsto vjerujući da je to stvarno bitno – bitnije nego možda bilo šta drugo, vrsta mladog čovjeka koji je uvjerio sebe – a možda i s pravom – da posjeduje nešto jedinstveno i apsolutno esencijalno čim će doprinijeti namučenoj sudbini čovječanstva. Ukratko, lice s fotografije ima sve čudesne mogućnosti života i stoljeća koje se pružalo pred njim. Ne možete pogledati lice mladog Kosovela a da vam se ne svidi, a sviđa vam se jer tako savršeno obuhvata drsku snagu mladosti: Kosovelovu mladost i vašu sopstvenu mladost koja se gubi u sjećanju.
Nakon čitanja na groblju organizovana je večera u lokalnoj taverni. Čudna postavka likova se okupila oko stola. Tu je bila Berta Bojetu, lijepa crvenokosa grande dame slovenačkih pisama. Moj muž i ja smo imali to neobično zadovoljstvo voziti je od Ljubljane do Tomaja dan prije. U jednom trenutku za vrijeme te kratke vožnje ona je ispoljila melanholičnu žudnju za cigaretom. Zaustavili smo auto pokraj kolovoza i ona je izašla i stala pored vozila. Ispuštala je dim na kraljevski način u praznu ravnicu, otresajući pepeo u malenu ukrašenu kutiju koju je nosila u svojoj tašni samo u tu svrhu. Samo nekoliko godina kasnije umrla je od raka pluća, ali stojeći tu, na ivici usamljenog Krasa, bila je treperava i živa i blistala je od ljubavi za nježnim licem odavno umrlog pjesnika. Ujački Austrijanac-Slovenac koji se zove Lojze Wieser, izdavač toma, ponašao se kao gospodar ceremonije tokom čitavog objeda. Kao i sam Kosovel, i on je bio nešto poput prognanika u mjestu, iako je poticao iz jednog drugog od izgubljenih udova Slovenije. Ovaj dio se zove Karintija, jedan djelić inče koji je žrtvovan Austriji nakon Drugog svjetskog rata i nikad vraćen. Konačno, tu je bio i prevodilac toma, Ludwig Hartinger, koji me je na kraju fascinirao upravo zbog svoje apsolutne ravnodušnosti prema onome što se može nazvati običnim životom. To je bio čovjek koji je proveo godine putujući Krasom uzduž i poprijeko u potrazi za suštinom Kosovela, čovjek toliko voljan da se suoči sa hladnom vječnosti da postoje glasine da je jednom čak spavao na pjesnikovom grobu. Tokom večeri, bio je dovoljno ljubazan da mi prevede jednu od pjesama iz knjige. Smatrao je nepodnošljivim to što nisam razumjela ništa za vrijeme čitanja. Bila je to impresionistička pjesma pod naslovom Kraško selo, a opisivala je izgubljenu dušu – jedva prisutnog pjesnika, koji se obznanjuje tek u zadnjem redu – koja se vraća svom izgubljenom domu.

Sam
kroz selo.

U tmini,
stubovi ograde jecaju.
Sjeverni vjetar ljušti
zid, udara o
prozor: “Ko je tamo?”

Prozor osvjetljuje
Tminu.

A na kraju sela
njiše se borovo drvo –
ono drhti,
kad me prepozna.

Ako je društvo na večeri bilo neobično, onda je jelo bilo još neobičnije. Ubijen je medvjed i mi smo se naslađivali skoro osam sati svakim mogućim rezom i pripremom životinjskog trupa – carpaccio, glava, salama, kotleti bez kostiju i veliki mesnati zglobovi– sve okupano peharima terana. Podizali smo čašu za čašom ove ljepljive stvari do usana. Pjevane su tradicionalne narodne pjesme iz grla drhtavih od emocija, a još više od alkohola. Večer je prošla u izmaglici od dima, pocrnjelim zubima i medvjeđim šapama. Do ponoći je površina dugačkog drvenog stola postala gusta šuma čaša i flaša umrljanih krvavocrvenom tečnošću vina. Dok sam gledala po osvijetljenoj prostoriji za ručavanje i dok je posljednje svjetlo gorjelo u zatamnjenom selu, sjećanja na prefinjenije kulturne događaje u New Yorku su se izgubila u čudnovato vještačkoj daljini i ja sam, napokon, osjetila kako se moja duša veseli kao pijana od terana. Ustvari, nema potrebe za onim kao, ona je stvarno bila pijana od terana. Nakon što sam sve to odspavala sljedećeg jutra, ostale su mi samo nejasne slike skoro srednjovjekovne razularenosti kojom se završila noć. Ipak, i sa cijelom tom pomućenosti utisaka, probudila sam se sa nekoliko mučiteljskih fragmenata Kosovelove biografije koji plove po površini moje svijesti i sa slikom njegovog lijepog lica koja se nastanila čvrsto u mom mozgu i proganjala me.

Jednom autsajderu bi u početku moglo biti teško odrediti izvor Kosovelovog ogromnog odjeka u Sloveniji. Škole su nazvane po njemu, njegova porodična kuća je postala neka vrsta svetilišta, a njegov rad ostaje neuzdrmana komponenta slovenačkog kanona. Za razliku od prezira, koji se često gomila na drugim tradicionalnim književnim figurama, nema skoro nijednog živog Slovenca koji bi rekao nešto loše o Kosovelu ili bi ga odbacio kao irelevantnog. Aura svetosti ga okružuje. Sigurno tome pomaže i činjenica da dolazi iz magičnog mjesta, koje je i dalje osnaženo bolom i radosti što je izgubljeno pa ponovo vraćeno. Također se ne može poreći da veliki dio njegovog djela, kao što je pjesma koju mi je preveo Ludwig noć prije, ne samo da za predmet ima simbolizmom ispunjeni Kras nego je također upakovan i u jednu vrstu patosa koji Slovenci traže od svojih književnih ikona. Usamljeno selo umotano u mrtvački pokrivač jutarnje izmaglice, jedno jedino svjetlo koje se probija kroz tamu, borovo drveće koje se njiše i grmlje smreke i, iznad svega, tišina: svi ovi elementi se redovno pojavljuju u njegovim stihovima. Ipak, iako su riječi divne i prizivaju i osjećaj gubitka i određenu melanholičnu žudnju – kao onu što ju je ispoljila Berta za cigaretom na putu do Tomaja – pojedinačne pjesme često zapadaju u sentimentalnost i simplističke rime. Na kraju, bilo bi teško tvrditi da je originalnost stila ili sadržaja opravdala pjesnikov snažni i trajni odjek.
Ono što je čudno, uzimajući u obzir tu ogromnu predanost kojom je obasuo Kras u svom radu i na svu tu predanost kojom je Kras sad obasuo njega, pjesnik je proveo manje od desetljeća svog života tamo. Štaviše, tih nekoliko godina koje je proveo u selu Tomaj – od kojih su se posljednje poklopile sa početkom Prvog svjetskog rata – teško da se mogu opisati kao tihe ili idilične. Kao zamišljeni stogodišnjak kojeg sam prizvala na jednoj od prethodnih stranica, jedanaestogodišnji Kosovel je trebao samo pogledati sa prozora majčine kuhinje da bi postao svjedok jezive parade mrtvih i ranjenih vojnika koje su nosili sa bojnih polja nedaleko od Krasa. Na ovim bojnim poljima, koja su Amerikancima znamenita uglavnom zbog Ernesta Hemingwaya i njegovih romana, vojnici lojalni Austro-Ugarskoj borili su se protiv vojske Italije koja se u posljednji čas udružila sa vojskama Francuske, Engleske i Rusije. Godine 1916, dvije godine nakon početka neprijateljstava, Kosovela su poslali u Ljubljanu da nastavi školovanje. Pored njegovog rano ispoljenog interesa za književnost, upisan je u tehničku srednju školu, a ne u više prestižnu gimnaziju. Njegova porodica se zabrinula da im sredstva neće potrajati za još jednu dodatnu godinu gimnazije, a otac je gajio nadu da će se Kosovel vratiti u Kras kao inžinjer i pomoći obnovu i ponovno pošumljavanje jalove zemlje. Pretpostavljam da je, na sebi sopstven način, on uradio upravo to. Kako god, osim na ljeto i raspuste, Kosovel se nikad nije vratio da živi u malom kraškom selu na čijoj ivici je borovo drvo drhtalo kad bi ga prepoznalo. Ali se jeste vratio da tu umre.
Kao i Kosovelova mlada i žudna fizionomija, stotine i stotine pisama koje je napisao – a do mene su došla mnogo godina nakon „medvjeđe večere” – u meni su probudila osjećaje povezanosti i razumijevanja. Pisao je iz Ljubljane svojoj porodici i prijateljima kod kuće, a za vrijeme ljeta iz Tomaja svojim novim drugovima u Ljubljani. Kolebajući se između entuzijazma za neki projekat (recimo, započinjanja nove studenske publikacije ili svojih planova da objavi zbirku poezije) i očaja vezanog za smisao života i neizbježnost smrti, ne možemo a da se ne podsjetimo samih, mladih, melodramatičnih nas. Mnoga njegova pisma počinju sa žaljenjem zbog kvaliteta rukopisa, koju objašnjava ili lošim papirom ili lošim svjetlom ili svojim jadnim položajem tijela dok se previja po krevetu u iznajmljenoj sobi. U jednom pismu opisuje Ljubljanu kao grad koji puca od šarma, gdje mladi ljudi šetaju ulicama zagrljeni. U drugom, njegova nostalgija je takva da ne samo da se žali na ljubljansku ugnjetačku maglu nego čak i personificira grad kao ubicu svakog i svačeg. On piše na uzvišen način mladoj ženi koja se zove Fanica: “Radim: ali moja težnja za skladom se često rastopi u nesklad u i od sebe. Tek sad shvatam: Haos je u nama i oko nas…Ipak, haos je život. Mora se preživjeti.” U još jednom pismu, običniji dječak piše svojoj majci: “Draga Mama! Bezbjedno sam stigao u Ljubljanu. Na veliko iznenađenje, došao sam u svoj novi smještaj – tavan! Pisaću više kasnije …Poljupci svima, ali najviše tebi, Srečko.” Kakav kontrast između dječaka koji piše tako slatku i jednostavnu poruku svojoj majci – onakvu kakvu bih ja napisala kad sam prvi put ušla u svoju sobu u New Yorku, kakvu bi svako napisao nakon što je napustio svoj dom iz djetinjstva – i dječaka koji nalazi haos u sebi i oko sebe, dječaka koji mora preživjeti haos. Upravo ovaj paradoks me dovodi, iako iz kružnog toka, do središnje scene Kosovelove priče, scene koja, kao i granica, služi i kao poziv i zapreka, scene koja otvara vrata ka čudnoj zemlji, a onda ugasi svjetla.
U ovoj sceni zamišljam Srečka Kosovela kako korača podom svoje iznajmljene sobe na tavanu u Ljubljani. Zamišljam ga kako spušta naočale sa lica i sjedi na istrošenoj stolici od brokata zguranoj do krovnog prozora. Samo što je primio neke vijesti – možda poštom, možda iz dnevnih novina. On polako stavlja svoje naočale na prozorski prag, naginje se prema oknu i golim okom bulji u pravcu Krasa i Tomaja. Dvanaesti je novembar 1920. godine. Ovom dječaku, koji ide u posljednji razred tehničke škole, šesnaest je godina. U talijanskom gradu na obali, Rapallu, muškarci u odijelima su se sastali za stolovima od zelenog filca i raspravljali o tzv. jadranskom pitanju: naime, o sudbini bivših mediteranskih posjeda poražene Austro-Ugarske. Ovi posjedi su uključivali morske luke Trst i Rijeku, poluotok Istru, niz otoka Kornati, slovenački Kras i, ono što je najvažnije za dječaka na prozoru, Tomaj. Nisu ga iznenadile vijesti. Ako ništa, pripremao se za to godinama. Sporazum, kao rezultat sastanaka u Rapallu, teško da se pojavio iz vedra neba. Dvije godine prije toga, u oktobru 1918. godine, Habzburgovci su kapitulirali i njihova imperija je prestala postojati. S krajem rata talijanski vojnici su prešli demarkacionu liniju i zauzeli slovenački Kras. Javno okupljanje je proglašeno nezakonitim, postavljeni su vojni sudovi i uspostavljena cenzura štampe. Predznaci su bili daleko od povoljnih. Ljeto prije toga Slovenački narodni dom su zapalili talijanski fašisti u Trstu. Oni Slovenci koji su otvoreno pokazali svoju oporbu protiv talijanske okupacije svojevoljno su napustili područje ili su ih deportovali. Neke su zatvorili. Porodica Kosovel, kao i bezbroj drugih, izabrala je da drži jezik za zubima, ostane u svom domu i nada se najboljem.
Sastanak u Rapallu, iako nije predstavljao prve takve pregovore, bio je zadnji te vrste. Tako je, kad su stigle vijesti da je tri stotine hiljada Slovenaca ostavljeno na cjedilu pod pogrešnom pastelnom bojom, da su se probudili tog jutra govoreći pogrešan jezik, ovaj sastanak sa sobom nosio užasan smrad konačnosti. Sudijin čekić je udario zadnji put. Sve je bilo gotovo. Pažnja svijeta će se uskoro okrenuti na teža pitanja. Istinu govoreći, već jeste. Glavni pobjednici rata, koji su se sastali u Londonu 1918. godine, s prezirom su odbili molbe lokalnog slavenskog stanovništva, kao što je to uradila i Liga naroda u Parizu godinu dana kasnije, a sada, u Rapallu, i nova jugoslavenska država ih je pustila da odu. Oni su ostali prepušteni slučaju. Ptica je poletjela i svojim tragom pustila da padne proizvoljna crna linija koja sad leži opasno na zemlji. Granica – bestežinska kao magla, a opet čvrsta kao zid od cigle – bačena je nekih dvadeset pet milja jugozapadno od Ljubljane ostavljajući Srečka napuštenog na otoku svoje istrošene stolice od brokata.
Mladi pjesnik je pogledao kroz prozor i činilo mu se kao da se i sam vazduh promijenio, da je stvarno postao jedna drugačija supstanca, teža za disanje. Iako je sve izgledalo isto kao prije, čitav njegov svijet – njegova ljubav i njegova ubjeđenja, njegova vjera i istorija – nepovratno su se i zauvijek promijenile. Slabo zimsko svjetlo je ušlo u njegovu sobu. Dječak se nije pomakao nekoliko dugih minuta. Ostavio je svoje naočale sa žičanim okvirom da leže slijepe na pragu prozora. A, iako je i on također ostao krajnje nepomičan, postao je prognanik u tim trenucima. Ustvari, nije bio prognan jedanput, već dva puta. Srečko Kosovel je postao stranac u mjestu u kojem se našao, u ovoj iznajmljenoj sobi na tavanu u Ljubljani – kakvo iznenađenje, mama, soba na tavanu! – a što je još čudnije, postao je stranac u tom udaljenom mjestu prema kojem je zurio.

Migracija. Otuđenje. Progon. Šta ove riječi stvarno znače? Šta znače meni, tipu svojevoljnog prognanika koji obilazi svijet kasom? A šta znače Kosovelima svijeta, prognanicima u mjestu koji zure kroz svoje prozore u pejzaž koji se mijenja i izmijenjene mape?
Evo jedne anegdote koje ne mogu a da se ne sjetim kad razmišljam o ovim pitanjima. Kad sam prvi put došla u Sloveniju 1993. godine, moj suprug me je vodio na mnogo društvenih i kulturnih događaja, onih poput čitanja na Kosovelovom grobu. Skoro bez iznimke, ja sam uvijek bila jedina Amerikanka i često bi me zadirkivali, zapitkivali ili izazivali o različitim aspektima američkog života. Sjećam se jednog, naizgled, banalnog razgovora. Jedan sportski entuzijasta me je počastio pričom o dvije vrste fudbala – sokera (eng. soccer) (ili onoga što ostatak svijeta naziva fudbalom) i američkog fudbala. Radosno mi je predočio svoju teoriju o ove dvije verzije sporta i koji se zaključci mogu izvući iz njih u pogledu politike i svjetonazora. Kako je samo pravilno zaključio da je fudbal koji se igra u Evropi i ostatku svijeta igra fluidnih granica, gdje se linija razgraničenja između dva tima neprestano mijenja tokom igre: pomjera prema gore ili dolje na terenu, pa ponovo gore i dolje. Američki fudbal, s druge strane, za njega je bila igra gegajućeg teritorijalnog napredovanja i sporog osvajanja djelića inči.
Evo i druge anegdote. Za prvih nekoliko mjeseci u mom posvojenom domu suprug me nije samo pratio na društvenim događajima, nego gore-dolje, uzduž i poprijeko preko polja ove male zemlje. Tokom ovih prijatnih vožnji, kao tipični tek vjenčani bračni par, pričali smo o našoj ljubavi i našim snovima za budućnost i mnogim drugim stvarima. Ono što je bilo nešto manje tipično je to što je moj suprug sve vrijeme govorio o istoriji svoje zemlje, njenoj kulturi i dostignućima, njenim težnjama i strahovima. Pričao mi je, naprimjer, kako nova slovenačka država dobro tretira manjinsko stanovništvo. Onda je nastavio svoj elaborat o Talijanima u Krasu i na Jadranskoj obali, i o Mađarima koji žive blizu istočne granice Slovenije, kako ove etničke grupe imaju svoje predstavnike u državnoj vladi, kako imaju škole u kojima se predaje na njihovim jezicima, svoje sopstvene televizijske kanale i radiostanice i publikacije. Pitala sam koliko dugo ove zajednice žive unutar slovenačkih granica (tj. u jugoslavenskoj Republici Sloveniji do 1991. godine, a nakon toga u neovisnoj državi Sloveniji). Odgovor: od kraja Prvog svjetskog rata u slučaju mađarske manjine, a u slučaju talijanske manjine od kraja Drugog svjetskog rata, kada je Jugoslavija dobila novi odgovor na „jadransko pitanje” i povratila veliki dio onoga što je izgubljeno u Rapallu. Drugim riječima, ptica je opet letjela i druga grupa ljudi je ostavljena na cjedilu pod pogrešnom pastelnom bojom, govoreći pogrešan jezik dok čitaju jutarnje novine. To je bila druga strana poslovičnog novčića. Kako bilo, sjećam se da sam u to vrijeme razmišljala o tome kako su ovi ljudi živjeli u Sloveniji desetljećima. Njihova djeca, a u nekim slučajevima i unuci, rođeni su ovdje. Trebali bi se asimilirati, zar ne? Naravno, shvatila sam da, kao i američki fudbal, ovo je bio suštinski američki stav. Pošto je ljubav tad bila najvažnija za mene, oprezno sam zadržala jezik za zubima.
Ispada da jedan koncept tako jednostavan kao što je kretanje leži u osnovi ovih riječi – migracija, otuđenje, progon. U mom ličnom iskustvu vezanom za migraciju, tlo je ostalo nepomično, a moje tijelo se kretalo – prvo iz San Francisca u New York, gdje sam pohađala univerzitet, a onda iz New Yorka u Sloveniju, gdje sam se udala. Šire američko iskustvo migracije je također ono u kojem zemlja stoji u mjestu, a tijela se kreću, iako je pravac obično suprotan od mog – naime, uobičajen je ulazak tijela u Ameriku, za razliku od njihovog egzodusa iz nje. Izgleda da kretanje, ta najosnovnija vježba ljudske volje, sa sobom nosi implicitnu obavezu koju ima tijelo dok ga vrši. U slučaju kretanja iz jedne zemlje u drugu, ta obaveza je da se asimilira, da se uklopi, da se nauči jezik i običaji zemlje u koju se tijelo preselilo. Kada je, za razliku od moje privilegirane situacije, pobuda za migracijom nešto krajnje neprijatno – ekonomske teškoće, političko ugnjetavanje, etničko čišćenje – kretanje, čak i kretanje u bijegu, i dalje je čin odlučne ljudske volje, tako da i ta implicitna obaveza i dalje stoji. Ali šta je sa slučajevima kad tijelo ostaje u mjestu, a zemlja se pokreće? Biti lišen kretanja je biti lišen volje. To, u nekom osnovnom smislu, znači biti nemoćan. Da li i nemoćni, i oni u mjestu, imaju obavezu da se asimiliraju, da se uklope?
Paradoks između kretanja i njegovog odsustva je ono što me fascinira i frustrira u vezi sa scenom koju sam donekle proizvoljno definirala kao središnju u Kosovelovom životu. To je razlog što me ovaj naročiti trenutak u njegovom životu nastavlja i privlačiti i odbijati, kao dva suprotna pola magneta. Privukli su me univerzalni aspekti Kosovelovog lika i iskustva – njegova mladost, taj divni drski izraz njegovog lica, čežnja za prošlim vremenima u njegovoj poeziji. Sitni detalji njegove životne priče – iako se ta čitava priča tako potpuno razlikuje od moje – prizivaju me kao delikatne karike lančanog mosta podstičući me da pređem kariku po kariku i kročim u inače strano iskustvo. Oboje smo otišli od kuće u školu mladi. Iako odvojeni hiljadama milja i mnogim desetljećima, dijelili smo isti nagon kad smo ušli u malu sumornu sobu u čudnom velikom gradu: nagon da kažemo svojim majkama o tome. Sjećam se vremena kad mi je, za godina na univerzitetu New York bio siv i ugnjetavajući – ubica svakog i svačeg. Budna sam sanjala o toplom plavom nebu iznad San Francisca, isto kao i Kosovel o onom iznad njegovog ljubljenog Krasa. Ali isto tako, kad bih bila kod kuće za vrijeme ljeta, jela sam se pod ograničenjima mog proteklog djetinjstva odjednom visoko cijeneći neometanu slobodu tog bezličnog grada koji sam ostavila za sobom. Kosovel, koji je napisao toliko mnogo sentimentalnih počasti Krasu, Tomaju, i svojoj majci, također je napisao i ove jetke riječi jednog ljeta svojoj sestri Karmeli: “Savjetujem ti od srca: ne dolazi kući jer ćeš se razočarati kao ja…Čitavu godinu osoba živi među strancima – i sad bi mu kod kuće trebalo malo obzira.” Znam taj osjećaj. Sjećam ga se. Možda ga se svi sjećamo.
Ali ipak… ipak… Jednostavno ne mogu podijeliti iskustvo otuđenja koje se desilo u životu Srečka Kosovela 12. novembra 1920. godine. Ne mogu ga namirisati. Ne mogu ga osjetiti. Ne mogu prizvati osjećaje koje bih imala zureći kroz prozor svoje sobe u New Yorku, zureći prema zapadu, prema kući, prema svom proteklom djetinjstvu, prema ljudima koje volim, ljudima koji su moji. Ne mogu zamisliti šta bih osjećala da mi je sve to bilo oduzeto, da sam morala dobiti vizu i preći granicu da bih se vratila tamo. Ja jednostavno ne poznajem otuđenje. Ne posjedujem to iskustvo. Ne poznajem kolektivno otuđenje kad gubite zemlju, ljubav i istoriju, vjeru i ubjeđenja. Amerika ne poznaje takvo otuđenje. Onaj slovenački entuzijast sa kojim sam razgovarala na zabavi morao bi preraditi svoju metaforu radi tačnosti. Matično američko iskustvo nije samo utakmica američkog fudbala, to sporo gegajuće sticanje teritorije, to je utakmica koju smo gotovo isključivo uvijek dobijali. Mi ne znamo šta znači izgubiti djelić inče, gledati preko nevidljive ali čvrste granice na našu odbačenu braću. To nije iskustvo ispisano na našim kostima. Ono nije sakriveno u naborima naših mozgova. Ono što je sakriveno u naborima naših mozgova je iskustvo imigracije: kretanje tijela. Amerikanci poznaju kretanje. Mi ga poznajemo veoma dobro. Ali ne poznajemo njegovu antitezu. Mi ne znamo šta znači biti nepomičan i nemoćan.

Skoro deset godina nakon što sam došla u Sloveniju uhvatila sam pogledom zastrašujuće obrise onoga što je Kosovel mogao osjećati tog dana u novembru. To otkrovenje me je stiglo jednog svježeg septembarskog jutra kad je Amerika, prvi put u svojoj zapamćenoj istoriji, izgubila djelić inče. Istina, teritorija koja je izgubljena tog dana rane jeseni u New Yorku bi se mogla okarakterizirati kao virtualna teritorija – dva srebrenkasta protezna uda koja se izvijaju do neba – ali životi koji su izgubljeni tog dana i osjećanja koja su se razlila u namučeno postojanje bili su više nego dovoljno stvarni. Počinioci tog čina nisu imali dovoljno moći da ili promijene bilans moći u svijetu ili da okupiraju teritoriju, da ne spominjemo da joj nametnu svoj jezik, kulturu i volju. Bili su samo dovoljno moćni da je unište, ubiju njene stanovnike i žrtvuju sami sebe. To radeći predstavili su Amerikancima jedan određen, nepoznat osjećaj.
Upotrijebila sam frazu zastrašujući obrisi da opišem ono što sam vidjela ili osjetila tog dana. Izabrala sam tu frazu djelomično da naznačim da, dok je Kosovelovo stanje otuđenosti bilo manje-više stalno, moje je bilo hitro: jedan utisak o tome kako bi izgledalo biti istinski i kolektivno otuđen. Ipak, riječi zastrašujući obrisi ne uspijevaju potpuno obuhvatiti osjećaj koji je savladao mene, a pretpostavljam i mnoge druge tog dana. Taj osjećaj je bio sve osim vizualnog. Nije došao izvana, nego duboko iznutra, kao neki dugo potiskivani prvobitni strah. Kad sam godinama prije toga prvi put zamislila Kosovela kako sjedi pokraj svog krovnog prozora 12. novembra 1920. godine, mora da sam već naslutila unutrašnje bujanje ovih osjećaja jer sam ga uvijek zamišljala bez vida, sa njegovim naočalama koje su beskorisno ležale na prozorskom pragu pored njega. Uvijek sam ga zamišljala kako zuri, slijep i golih očiju, u pravcu svoga doma. Tog dana, kako sam ja zurila slijepa i golih očiju u pravcu moga doma, osjetila sam kako mi se nešto grozno podiže u stomaku. Punilo je moje nozdrve gadnim smradom konačnosti, nepovrata. Tutnjalo je u mojim ušima. To je bio onaj zastrašujući zvuk haosa koji je Kosovel osjetio u i oko sebe, haos koji mora naučiti da preživi. Amerikanci, a i ja kao jedna od njih, dugo su uzimali zdravo za gotovo to što žive u blaženom mjestu, udaljenom od ludosti rata i nemoći i otuđenja. Mi živimo na sigurnom, daleko od haosa. Mi bismo emfatično porekli da živimo samo djelić inče od granice iza koje sve – ljubav, ubjeđenja, vjera i istorija – gubi značenje. Mi bismo insistirali na tome da nas dva velika okeana razdvajaju od te granice. Ili bismo barem tako mislili prije tog septembarskog jutra.
Narednih dana okrenula sam se Kosovelu u nadi da ću pronaći neku vrstu utjehe. Tražila sam protuotrov za haos u radu mladog pjesnika, čiji je život bio progutan njime. Ali nisam našla ni utjehu ni lijek. Stalno sam se iznova saplitala o stihove koji su izgledali kao da su potekli iz samog dotičnog događaja. Stihovi, strofe i čitave pjesme su me snažno vukle ka stranici. Dva stiha jedne pjesme “Naše suze se guše u dimu. Duše proklinju u gorkom očaju,” i jedan stih druge pjesme, “Ljudi su se skupljali da bi izbjegli da zgrade padnu na njih.” I čitava pjesma pod naslovom Naše oči:

Naše oči su bile preplavljene
gorućom lavom.
I siva prašina
cementnih tornjeva
je spalila naše usne.

Kao drveće koje gori
oslanjali smo se
na novi dan.

Samo što nije bilo novog dana. Bio je stari dan čije su varijacije ponavljane iznova kroz ljudsku istoriju. Željeli smo misliti da je naša patnja jedinstvena, ali ona to nije bila. Naposljetku nekoliko državnih intelektualaca se uhvatilo za klimava žala nade. Oni su dali važnost činjenici da su savremeni Amerikanci napokon šutajući i vrišteći uvučeni u istoriju, u iskustvo koje je tako uobičajeno za ostatak svijeta da treba samo nasumice prelistati zbirku poezije slovenačkog pjesnika da bi se pronašlo nekoliko prilično specifičnih opisa za to. Ali, oni su se nadali da bi nešto dobro moglo proizaći iz ovoga: povećano suosjećanje sa sudbinom onih dalekih drugih. Nažalost, najprirodnija reakcija na prvi tutanj haosa u ušima, na taj gadni smrad, na oči preplavljene gorućom lavom upravo je suprotna. Ona nije da se zagrle svi Kosoveli u našim rukama i da im nježno šapućemo uvjerenja: ‘ajde, ‘ajde, sad kad razumijemo ovo iskustvo, nećemo dozvoliti da iko ikad više prođe kroz to. Najprirodnija reakcija je da se okrenete od haosa i, ako imate snagu odlučne ljudske radnje – kretanja - da se što je više moguće distancirate od haosa. Zatvorite granice, naoružate vojnike, bacite bombe, ako je potrebno, sve vrijeme ponavljajući mantru: nećemo dozvoliti haosu da uđe ikad više. Nećemo mu dozvoliti da zapljusne naše obale. Zadržaćemo tu granicu između duševnog zdravlja i ludosti daleko od nas: ne djelić inče daleko od nas, nego miljama i miljama i miljama.

7.
Nekoliko mjeseci nakon tog septembarskog jutra pročitala sam riječi pisca dnevnika u dodatku Slovenačke subote. Pomalo sam poznavala čovjeka koji je to pisao, bio je to jedan ekscentrični komičar. U svojoj reakciji na sve zagrijaniju polemiku o razmjerama američke odgovornosti za šire uzroke koji su izazvali događaje tog septembarskog dana i odgovarajući moralni odgovor Evrope na njih, napisao je nešto tipa da on ne može, kao prvo, suosjećati sa građanima najbogatije i najmoćnije države na svijetu. Iako mi je ovaj osjećaj bio odvratan, jer mi se čini da bi osoba, suočena s izborom da izgori nasmrt ili skoči sa stotog sprata, ipak trebalo da zasluži suosjećanje, bez obzira na prihod ili nacionalnost – ipak je otkrio istinu koja se rijetko priznaje. Suosjećanje ima tu tendenciju da se umanjuje kako prelazi granice, a najsirovija i najzapaljenija granica u svijetu danas je ona koja se stalno mijenja, između onih koji posjeduju moć, kretanje i bogatstvo, i onih koji to nemaju.
Ipak, doći do tako deprimirajućeg zaključka u svojim razmišljanjima o Kosovelu čini mi se nepodnošljivim. U potrazi za razumijevanjem pronašla sam zlodušnu otuđenost. U potrazi sa suosjećanjem pronašla sam samo želju za pojedinačnim opstankom po bilo koju moralnu cijenu. U potrazi za zajedničkim stajalištem, pronašla sam dva vječno suprotstavljena tabora: one koji imaju kretanje i moć, i one koji nemaju. Što je još gore, Kosovel i ja bismo se, zbog proizvoljnosti datuma i mjesta naših rođenja, uvijek našli u različitim taborima i gledali jedno drugo preko sirove i zapaljene granice. Na prethodnim stranicama priznala sam da nemam odgovarajući sklop da se suočim sa hladnom vječnosti kraških pećina. Previše sam američka možda, previše optimistična. Bojim se smrti i haosa više nego to što želim priznati. Zato ću dozvoliti sebi da nastavim još malo svoju potragu za suosjećanjem i razumijevanjem – pa čak i za radosti i nadom – u Kosovelovoj priči. Još jednom ću se okrenuti životu prognanika u mjestu. Sad više nego ikada mi je potreban njegov recept za preživljavanje haosa. Nerado sam naučila da se haos ne može zauvijek držati skriven. Znam da je on uvijek tu negdje, lebdi na ivici čak i najtišeg sela, vreba i u najpredvidivijoj rutini.
Čudno je, ali me Kosovel nije razočarao. Kao usamljeno svjetlo na prozoru, on nudi zračak nade koji osvjetljuje, inače, zatamnjeni pejzaž. To se čini čudnim jer su, nakon te porazne tragedije gubitka svog sela u šesnaestoj godini, uslijedile mnogo veće tragedije. Nakon sporazuma u Rapallu fašistička vlada Italije je otpočela program italijaniziranja Krasa i nametanja asimilacije njegovim slavenskim stanovnicima. Kao rezultat toga Kosovelov otac, kao upravitelj slovenačke osnovne škole, izgubio je i svoj posao i mjesto stanovanja na premisama škole. A onda, rane 1926. godine desilo se ono što je sigurno bila najveća porodična tragedija od svih. Srečko Kosovel se razbolio u Ljubljani. Opće uvjerenje je bilo da ga je uhvatila prehlada dok je čekao voz na peronu da bi stigao na predavanje o umjetnosti i proleterijatu, za koje je bio bio predložen da da uvod. Kad je izgledalo da je najgore prošlo, 24. marta, napisao je svojoj porodici: “Proveo sam rođendan u krevetu, iako sam ustao kad je neko došao – pogodite ko?- dr. Čibej iz Minhena sa paketićem lijekova i pisama od Karmele. Da samo znate kako sam bio sretan…. Jučer sam bio u talijanskom konzulatu da dobijem vizu za dolazak kući; nije bilo problema …ali sljedeći put moram donijeti dokaz da moji roditelji stvarno žive tamo …” Tom prilikom je Kosovel uspio, bez obzira na smrtnu fizičku slabost i birokratske zahtjeve talijanske države, da stigne kući u Tomaj za uskršnje praznike. Ali, nije uspio da se oporavi od svoje bolesti. Umro je nekoliko mjeseci kasnije, 27. maja 1926. godine. Rođendan koji je proslavio u iznajmljenoj sobi u Ljubljani sa dr. Čibejom i paketićem lijekova i sestrinim pismima bio je njegov dvadeset drugi rođendan. Također i zadnji.
Jedna razumna osoba bi mogla upitati gdje je nada u tako kratkom i tužnom postojanju? Gdje je radost? Nada, kao takva, može se pronaći u transcendentnosti ovog mladića u baš ovim ograničenjima koja mu je život nametnuo. Kao mnogi studenti tada i sada, Kosovel je želio putovati, proširiti svoje vidike, kretati svoje tijelo preko nepomične zemlje. Često je izražavao žudnju da se pridruži Karmeli u Minhenu, da posjeti Pariz i Beč i ostale glavne gradove Evrope. Ali, najdalje dokle je stigao od kuće je bio Beograd. Vrijeme je, međutim, ispalo mnogo okrutnije nego ograničenja udaljenosti i granica, rata i siromaštva. Vrijeme – dvadeset dvije godine, dva mjeseca i devet dana – je ispalo najsuroviji zapovjednik od svih. Ali, ipak, zbog bogatstva svojih unutarnjih putovanja, mladi pjesnik je uspio prkositi vremenu i prostoru. Može se također tvrditi da je nadmudrio samu smrt i postao besmrtan. Jer, za nekoliko zadnjih godina njegovog života, od osamnaeste do dvadeset druge, Kosovel je napisao više od hiljadu pjesama. Također je napisao i nekoliko stotina proznih djela – lirskih komada, književne kritike, eseja i skečeva – i dovoljno bilješki i pisama i zapisa u dnevnik da napuni nekoliko krupnih tomova. Za manje od pola desetljeća pisao je u tri modernistička idioma koja će dominirati poezijom čitavog 20. stoljeća. Slavio je Kras stilom potčinjenosti jednog impresioniste. Psovao je protiv nepravde poslijeratnih teritorijalnih sporazuma, neprilika proleterijata i korumpiranosti Evrope u svojim ekspresionističkim pjesmama. Njegov futuristički rad ispunjen matematičkim simbolima i raznim slogovima i bez jednostavne rime ga je učinio posthumnom književnom senzacijom slovenačke neoavangarde u kasnim šezdesetim. Bila je to prava senzacija i nakon četrdeset godina od njegove smrti!
Svojom poezijom Kosovel je povukao potez koji više nego zaslužuje da se svrsta u raskid sa realističkim predstavama istorije i vremena u 20. stoljeću. Njegovo pisano djelo, stvoreno u mladalačkoj srčanosti, postalo je život samo za sebe. Mali dio tog rada, ne više od četrdeset pjesama, objavljen je dok je to mlado srce još kucalo. Ostatak je izašao tokom desetljeća, desetljeća koja bi pokrila prirodno kreativno životno razdoblje jednog izuzetnog umjetnika. Ali, umjesto da bude diktiran od strane živog i dišućeg stvaraoca, idiosinkrazijski ritam izdavaštva su odredili razni prijatelji i urednici koji su preuzeli zadatak da sortiraju ogromnu količinu neobrađenih i neporedanih stranica. Na neki čudnovat način ovo postepeno gomilanje (prva zbirka 1927. godine, druga 1931. godine, prva sabrana djela 1946. godine, druga 1964, futuristički tom pod naslovom Integrali 1968. godine, još jedan tom futurističke poezije 1974. godine, proza, pisma i bilješke 1977. godine) mnogo je bliže normalnom šablonu umjetničkog stvaranja – prekinutog s vremena na vrijeme dužim nastupom piščeve blokade – nego plodnom intenzitetu četverogodišnjeg perioda koji je prethodio autorovoj iznenadnoj smrti. Samo njegovo djelo kao da se pretvorilo u onog oronulog stogodišnjaka koji uživa provodeći sate pod smokvinim drvetom u sunčanom dvorištu Krasa, sjećajući se sa zadovoljstvom stoljeća istorijskog i kreativnog meteža.
Ali već čujem porugu iz galerije realista. Djelo, uistinu, nije život. Ono nikada ne može biti život. Srečko Kosovel je umro 1926. godine i tačka. Pjesnik je možda nadmudrio smrt, ali čovjek nije, a umjetnost može samo utješiti žive. Gdje je onda radost u tome? Radost se može naći, kao što to uvijek i mora biti, u životu – koliko god da je on skraćen. Savremeni Slovenci, za razliku od njihovih američkih kolega, obdareni su sklopovima koji su skloni pesimizmu i hladnoj vječnosti pećina. Kao rezultat toga, oni više vole da su poetske legende tragične i tako imaju tu tendenciju da posmatraju Kosovelov kratki život kao pukog, neophodnog prethodnika njegove rane smrti. Najčešći pridjev koji se koristi da se opiše njegov rad je proročki, kao da je on znao šta dolazi i kao da se sve u njegovom životu kalemilo neizbježno prema tom definirajućem trenutku. Ne može se poreći da su Kosovelova poezija i pisma više nego obilato poprskana referencama vezanim za smrt. Nekad su ove reference iznenađujuće: naprimjer, u pismu gdje poistovjećuje čarobni ženstveni smijeh prijateljice sa “srebrenim zvonima koja zvone pored leša mladića”. Nekad su srceparajuće u svojoj djetinjastoj izravnosti: naprimjer, u pjesmi Ne, ne želim još da umrem:

Ne, ne želim još da umrem,
dok imam oca, i majku,
sestre i braću,
dragu i prijatelje …

Ne, ne želim još da umrem,
dok još zlatno sunce sija
i mladi prolaze kraj mene
i ciljevi života leže preda mnom …

Bez sumnje je iskušenje čitati ove riječi kao da su proročanske, protumačiti njegovu ranu smrt kao predodređenu. Ali ona to nije bila. Kosovelov život, kao i svaki drugi, bio je sastavljen od nizova trenutaka od kojih je svaki sadržavao, ako ne beskrajne, onda čitav niz mogućnosti. Nije neizbježno vodio ka haosu i smrti ništa više nego bilo čiji drugi život. Iz ovog razloga više me privlače komadi njegovog djela koji sadrže mladalačku veselost, kojoj sam se toliko divila na njegovoj slici, nego oni koji postaju lirični o smrti. U istom pismu u kojem poredi smijeh mlade žene sa pogrebnim zvonima, on piše o talijanskoj djevojci koju je primijetio na raspustu u Krasu. Nakon svih Kosovelovih ogorčenih primjedbi o talijanskim okupatorima i birokratama, gnusnim cenzuri i idiotskim carabinieri koji upiru svoje puške sa zvonika Crkve Svetog Petra i Pavla u Tomaju, može se samo sa čuđenjem pročitati da je mlada djevojka bila “lijepa kao šesnaestogodišnja Bogorodica”. Štaviše, on tvrdi, da je romantičar (a ne impresionista/ekspresionista/futurista, što mi znamo da je bio), oteo bi djevojku i odveo sa sobom. Tako je lijepa bila, piše lakomisleni dječak sav sretan, prije nego što zaključi da Talijani uopšte i nisu tako loši.
Život je čudan i vrijedan zapažanja i pun iznenađenja – i veselih i užasnih. Da je Kosovel propustio predavanje o umjetnosti i proleterijatu, i umjesto toga oteo šesnaestogodišnju Bogorodicu, možda ne bi umro nevin. Možda je mogao poživjeti da postane onaj stogodišnjak pod smokvinim drvetom koji se blago smije dok se sjeća svoje morbidne mladalačke opsjednutosti smrću. Možda bi se sjećao stoljeća koje je ispunjeno ne samo istorijskim i kreativnim metežom, nego i podmlatkom slovenačko-talijanske djece. Čudni susreti kao što je Kosovelov sa mladom talijanskom ljepoticom imaju mogućnost da preusmjere predvidivi pravac života. O ovome govorim iz iskustva sopstvenog života koji je tako preusmjeren.
Kosovelov život – a možda ovdje i jeste izvor njegovog neumirućeg odjeka – nudi nam nadu i jednu vrstu čudesne radosti baš zbog ovog apsurdnog odmršavanja njegove priče i same istorije. Kako je mladi Srečko, sjedeći napušten na svojoj stolici u iznajmljenoj sobi u Ljubljani, mogao predvidjeti da će ta velika ptica grabljivica, sa tankom tamnom niti uhvaćenom u svom kljunu, letjeti opet i iznova iznad njegove domovine? Da će ne samo Tomaj preći iz fašističkih talijanskih u komunističke jugoslavenske ruke nakon još jednog evropskog rata, nego da će se jednog dana, nakon jugoslavenskog rata, naći u neovisnoj slovenačkoj državi? Kako je mogao predvidjeti sopstvenu smrt i zamisliti da će četrdeset godina nakon nje poetske zabilješke koje je škrabao po papirima između časova slaviti gomila divljookih disidenata u baru u centru Ljubljane? Disidenata koji koriste svoju umjetnost da protestiraju upravo protiv onakve proleterske vlade kakvu je Kosovelova umjetnost predviđala sa takvim žarom? Kako je mogao sanjati da će njegovo prezime jednog dana biti pretvoreno u riječ - Kosovelstvo – koja će se koristiti za opis jalove ljepote Krasa? Nemoguće! Ali, ipak istinito. A mi, naravno, nismo ništa manje slijepi za mogućnosti koje leže pred nama. Kao Kosovelovi majka i otac, koji nisu imali pojma da je njihovo zadnje dijete rođeno u 622. godini 636-godišnje vladavine Habzburgovaca, mi također ne možemo znati gdje smo smješteni u istoriji. Ne možemo sa sigurnošću znati da li je ono septembarsko jutro označilo kraj jedne ere ili početak druge. Koliko god neki događaji mogu izgledati proročanski, ono što budućnost sadrži ostaje nedostižno, a u teškim vremenima ima i neke utjehe u tome.
Konačno, kretanje – i baš ta namjernost kretanja – je precijenjeno. Ono reducira istoriju na puku trajektoriju. Ono reducira život na luk između rođenja i smrti od kojeg se ne može pobjeći. Ustvari, veliki dio kretanja i radnje i volje za moći predstavlja ništa više do uzaludne napore da se odgurne haos, da se pobjegne od hladne vječnosti pećina. Ali, visoka cijena se plaća za izvjesnost kretanja. S kretanjem žrtvujemo skoro beskrajne mogućnosti ugrađene u svaki nepomični trenutak. Sa radnjom gubimo bogatu i suptilnu raznolikost osjećanja koja idu uz neodlučnost i nemoć: osjećanja kao što su ambivalencija, žudnja, melanholija. To je nešto poput razlike između jurnjave autom u punoj brzini pored riječi – “Duša mi se veseli k’o da je pjana od terana” – i stvarnog pijanstva od terana, kad vam se duša veseli, a zvijezde obrću na tamnom noćnom nebu. Život se može duboko osjetiti samo u njegovom nepomičnim trenucima. Da li ovi trenuci skupa čine puni život oronulog starca koji se odmara u sunčanom dvorištu Krasa ili kratki život čovjeka koji je nestao u svojim najboljim godinama zbog obične prehlade, nije, na kraju, poenta priče. Jer, bez ovih trenutaka, čitavo postojanje gubi smisao. Samo sjedeći na prozoru i slijepo zureći u prostor možete osjetiti užasni unutarnji naboj melanholije i gubitka. Samo razmišljanjem o nečem hitrom i lijepom može se gorčina neprijateljstva istopiti u predivan san o ljubavi. Samo u najmirnijim trenucima, zastajući na ivici sela da bi vas pozdravilo uzdrhtalo borovo drvo, tražeći usamljeno svjetlo u crnilu, prognana duša može konačno doći kući.

PRINT [3]

Erika Johnson Debeljak [1]

PROGNANIK U MJESTU

Sarajevske Sveske br. 03 [2]