Enes Karić [1]

SLOVO O VODI

Sarajevske Sveske br. 02 [2]

Kur'anu se veli da kiša ne pada. Kišu Bog s neba spušta!
Još od praskozorja islama teozofima nije promakla cinjenica da se spuštanje kiše iz oblaka u Kur'anu opisuje istim rijecima kojim se opisuje i objavljivanje same kur'anske Objave. Spuštanje kiše jednako je objavljivanju, "spuštanju" kur'anskih rijeci, poglavlja i kaža.
Kad dragi Bog dariva pramenove kiše, zapravo nas suocava s neposrednim prizorom zbivanja Objave same! - sugerira se u Kur'anu.
Od vode smo stvorili sve živo! - kaže se u Knjizi. I sam je covjek stvoren od kaplje vode koja se izbaci i na sigurno mjesto pohrani - veli se u Knjizi. Brojna su mjesta u mistickoj književnosti islama o covjekovom zametku kao malehnom crvuljku koji je klicu zametnuo baš u - vodi!
Stoga su teozofi islama zapazili da je voda u Kur'anu najintezivnije spominjana kao cuda stvaranja, ili pak kao stvaranje samo!
Voda se u Kur'anu spominje u gotovo svim svojim stanjima: voda je kiša, voda je rijeka, voda je more, voda je rosa, voda je socica i led, voda je svježina, voda je para?
Prizor izvorske vode nekoliko se puta spominje u Knjizi; napose je snažno istaknuta izvorska voda koja kulja iz kamenja?
Mora sa svojim prostranstvima, te motiv "sedam mora", povezuju se s mastilom i nevjerovatnim prijedlogom za razmišljanje: kad bi sva mora bila mastilo, i sve drvece pisaljke - pa da se ispišu sve Rijeci Božije -, usahla bi mora prije negoli bi ponestalo Rijeci Božijih!
Stoga Ibn Arebi, mistik iz sedmog islamskog stoljeca, veli da je Kur'an more bez obala.
Morske vode u islamskim su komentarima opisane kao donje vode, prostrane, ispunjene tmušnim dubinama i katovima neprozirja!
Ali, mora sa svojim plavetnilom i valovima jesu i cežnjiv zov za beskrajem, za daljinom, za Putovanjem i Putom.
Nigdje nije rjecitija tišina od one u prizoru naslanjanja plavetnila neba na plavetnilo okeana. Jedan arapski pjesnik mirno more naziva "zamkom tišine"!
Na morsku se pucinu u Kur'anu svraca pozornost kao na krug sudbine u kojemu se nahode stvorenja, covjek napose.
Ma koliko naša lada bila prostrana, i jaka, i mocna, pucinski vali od nje su jaci i na olujnoj pucini Bog se usrdno zaziva da podari dolazak do kopna, do luke!
U Kur'anu se, pak, za rijeke veli da teku, bez prestanka. I u samom raju rijeke teku. Odmah ispod vrtova!
Islamski mistici u neprekidnoj seobi rijeka (Hadžem Hajdarevic kazao bi "seoba obala") gledaju veliki znak: kako se sve Bogu vraca, to ni voda ne odlazi, ne otjece! Rijeke ne teku svojemu ušcu/uvoru, vec svojemu Izvoru. K tome, rijeke su pokretni dijelovi kopna, valovi su pokretni dijelovi mora!
U beskraju Sveobuhvatnog, u kojemu smo, život ovozemni traje tek koliko je trajanje mijene dvaju valova kad udaraju o hridinu. Stoga o ljeskanju morskih valova o hridine pjesnici žalovito pjevaju.
Dželaludin Rumi u kretanju vode i valova citao je opomenu:

O, ti, koji si usnuo u cunu tjelesnosti svoje,
Vodu si vec vidio, sad gledaj Vodu vode.
U vodi ima Voda što je dalje tjera,
U duh Duh što ga vazda doziva!

Sufijska je književnost mocno naglasila motiv vode i cistoce. Voda je, naime, a ne vino, u islamskom kredu uvedena u fontanu obredne ravni!
Priroda posredstvom vode zakoracuje u kulturu, dok, opet, kultura, covjekovim življenjem i kohabitiranjem s vodom, zakoracuje u prirodu!
Na ovoj tacki dolazimo do važne spone u Knjizi izmedu vode i Božije milosti. Kad se umivamo, kao da lica svoja ne mijemo vodom, vec bezbrojnim valovima Božanske milosti, koji nam danonocno pritjecu!
Oblaci su u Kur'anu, u najmanju ruku, dvostruki znak: njihovo prolaženje nebeskim svodom znak je prolaznosti i nestalnosti ovozemnog života, i, k tome, oblaci ne samo da su znak preobražene plinovite vode, oni su sami po sebi one vidljive, "gornje vode".
Voda u oblicju oblaka pokazuje svoju cežnju za duhovnim stanjima i usponima.
Gledanje silnih oblaka i neba disciplinira prekomjerne želje, veli Gazali. Gledanje u zelenilo lijeci i oplemenjuje vid, veli on.
Kur'anska besjeda umnogome se potrudila podsjetiti covjeka, gotovo ga zaklinjuci, da zaumi kako puhanje nevidljivih vjetrova nosi vidljive oblake do krajolika zemlje, zamrlih i pustih.
I onda voda, bezbojna, bezokusna i bezmirisna, pomogne da pusti krajolici obrastu i ocvatu svakovrsnim i mnogostruko miomirisnim cvijecem i biljem!
U klasicnim raspravama o bojama opcenito, i o bojama cvijeca posebno, veli se da se voda voli skrivati, povlaciti. Sama nema boju, ali boju omogucava! Nema okusa, ali okus omogucava! Nema mirisa, ali miris omogucava!
Islamsko ezotericko mišljenje, nalicno mišljenju starih Latina iz patristike, opcenito je u materijalnim tvarima i njihovoj raznovrsnosti ocitavalo mnogolike tragove Božije.
Izvorske vode jesu s onu stranu prijesnog i pecenog! Ne ovise o godišnjim dobima, ne ceka se da dozriju?
Napose se na vodu gledalo kao na najzacudniji trag Božiji, bezbojan, bezokusan, bezoblican, bezmirisan? Transcendentan. Stoga je voda u islamskoj arhitekturi prigodno korištena kao simbol Božije jedinosti, tevhida.
Vrijedno je dovesti do rijeci, kažu misticki komentari i glose, što se voda zahvalila Bogu da od nje ljudi ne mogu spravljati kipove, kumire i idole. Voda se ne da u to ime oblikovati.
Voda se onda obavezala Bogu na stalno i predano klanjanje žuborom, vodopadom, valovima, izvorskim kuljanjem, isparavanjem?
I zbog toga se u Kur'anu veli da mogu gorjeti i ljudi, i drva, i kamenje! Ali, voda ne! Voda vatru trne!
Kur'an podsjeca da je Božije Prijestolje bilo na vodi!