Aleš Čar [1]

KARDELJ U ZENITU

Sarajevske Sveske br. 02 [2]

Petnaest minuta do dva zasjeo je u hlad parka ispred palace Vlade. Kardeljev kip, skoro trometraš, s rukama oslonjenim na bok, uspravan, zagledan u buducnost, usamljeno je prkosio suncu usred travnate krpe, odmaknut od najbližih hladova drveca, grmlja, gredica s tulipanima i klupa. S Viktorove desne strane stajali su u grupicama dva po dva ili tri stariji gradani, uglavnom starci, medu kojima je Viktor brzo locirao dugu, mršavu pojavu Lojzeta Stremšeka, s poštenom ogrebotinom preko obraza i mobitelom u ruci.
Na Viktorovoj desnoj strani, ispred pješackog je prijelaza stajao drugi stric, Vladimir Stremšek. Odjeven u lagane platnene hlace, kožni remen, lagane kožne cipele, laganu košulju s kratkim rukavima, tamnu kravatu, sa suncanim naocalama i hanzaplastom na arkadi. Kraj njega na podu platnena putna torba.
Viktor je protrljao guzu o bankinu i prebacio se u ono jutro kad se probudio, a gdje drugdje nego kraj Anite, u Dolenjskoj, i pred kucom natašte zaradio slican prizor: Vladimir Stremšek s hanzaplastom na glavi na jednom kraju stola, s cašom punom kockica leda i malo fante, jeo nije ništa, pred njim nije bilo tanjura. Lojze Stremšek s modricom na licu na drugom kraju stola tamanio je pecena jaja na oko, na sredini je stola profesor Hieronim malom rukom podizao šalicu s kavom i Viktoru lagano kimnuo - Viktor odmah i vrlo ljubazno njemu. Anitina mama, koja se jedina trudila maskirati ocitu katastrofu, Viktora je ljubazno posjela za stol, Anita ga je odlucno pokupila iza stola, Anitina mama se zajapurila, Anita je gurnula Viktora tako da je kao katapultiran poletio nekoliko koraka prema autu. S njive krumpira, sav zaprljan dojurio je neki mješanac i Viktoru polizao lice. U trenu je postalo napeto. Anita! Bila je zgrožena mama. Ali ne... bez dorucka! Ništa. Vruc dan, zar ne, Viktore? javio se profesor i necujno odložio šalicu. Hocete kavu... ili možda kakvo hladno pice za put, okrenuo se Anitinoj mami. Viktor bi možda... hladno pivo? I poznata nedužnost u dioptriji. Viktor se istrgao i Aniti i Anitinoj mami i sjeo kraj profesora, koji je, kako se god okrene, bio jedina mogucnost da u miru popije kavu. I popio ju je. Onda je od profesora saznao što se trebalo dogoditi taj dan u dva. Saznao je, jer nije bilo što za skrivanje, jer je sve bilo na rubu pucanja i jer ce sutra ionako vec znati cijela-cjelcata Slovenija. Profesor je dao Viktoru nekoliko vrlo cinicnih opaski na racun oba brata, Viktor ga je ovako ili onako podržao i vracao mu lopticu, tako da su se gospoda na krajevima stola gundajuci brzo pokupila u auto. Prica se Viktoru cinila jedva mogucom. Sad je tu. Promeškoljio je guzu i prebacio se u real time.
Viktor je iza sebe imao višekatnicu Ljubljanske banke, desno palacu Vlade, iza nje ogromno parkiralište, cestu, Parlament, ulice s ministarstvima i sjedištima stranaka, mozak nove države, ispred sebe mrcinu starog sustava, Kardeljev kip. I naravno, obecavajucu najavu za bezizlazno kolovoško poslijepodne.
Apaurini su krenuli putevima malog piva i vec je obecanje bilo dovoljno da Viktor od ugode promeškolji guzom. Osjecao se bolje. Bubnjevi su trenutno bili zaboravljeni, isto tako i Anita i još ponešto. Samo da se Viktor nepotrebno ne izloži.
Lijevo su se borci podijelili u nekoliko manjih skupina i živo diskutirali. Jedan starcic, sasušen i s velikom glavom, istrgao je Lojzetu mobitel i bijesno tipkao, a Vladimir je sve cešce pogledavao na sat. Bio je ogromno ispisan na višekatnici banke, gdje se na displeju mijenjao sa stupnjevima. Deset do dva i trideset osam u hladu.
U ulici se s Viktorove lijeve strane zaustavio policijski golf. Lojze Stremšek je odmah ponio u susret svoju glavu s ogrebotinom i suncanim naocalama. Odmah za njim navalili su i drugi borci. Viktor je vidio da u svadi Lojze ne dolazi do rijeci. Nekoliko je puta pokušao smiriti starce, a onda je pobjesnio: trojica najsitnijih, koji su ujedno i bili fizicki najslabašniji, svi sa štapovima i šeširima, Lojze je posjeo na obližnju klupu, otvorio kovceg i svakome u ruku stisnuo mobitel i papir. Uhvatili su se nazivanja.
Pet do dva. Vladimir je krenuo s druge strane parka sa svojom torbom i bez rijeci policajcu u ruke gurnuo papir. Viktor je pogadao da se radi o slavnom ugovoru o najmu parcele sa spomenikom.
Skupini oko policajaca pridružili su se pankeri koji su projurili na skuteru iza Viktorovih leda. Dva crvena irokeza, obojica s tetoviranom petokrakom na ledima, obojica goli do pasa, s hrpom željeza u ušima i nosu, ravno do staraca s mobitelima na klupi. Pokazali su prema grupici s dva strica i policiji. Prvi panker u crnim tenisicama zaputio se ravno Lojzetu, Vladimiru i obojici uniformiranih, a drugi u cizmama zapalio pokraj mase koja se skupljala do grupe heavymetalaca i rolera nedaleko od Viktora. Zatulio je u grmlje kose i brade:
Halo - akcija! Tulum na vidiku! Ovim se tipovima valjda necemo pustiti jebat! Hej, metalce, gurnuo je najbližeg bradonju duge kose sa suncanim naocalama koji se nije ni pomakao. Hoce sjebat Kardelja... hej... sve nas hoce jebat! Tišina. Hej!
Ništa.
Hej - aloha!
Ništa.
Irokezic se zbunjen zagledao po ostaloj masi najrazlicitijih gradana, koji su bili isto takvi ili još apaticniji od metalaca i rolera.
Pljunuo je najbližem ispred noge, ništa. Ocajan se okrenuo i rekao:
Kažem ti, Zeki, da su ovi Jamesi Hetfieldi obicni pederi...
Kad je bilo izgovoreno 'James Hetfield', najbliži se heavymetalac, trokrilni ormar, izdvojio iz reda, zavrtio irokezica i tri puta ga tako udario po licu da ga je u trenu pretvorio u truplo. Ostao je ležati krvav. Metalac se vratio u red, popravio si suncane naocale i opet se apaticno zagledao u park. Policajci na drugoj strani parka okretali su se na drugu stranu, nekoliko heavymetalaca je zadovoljno polagano kimalo.
Viktor se oduševljen preselio s razbijenog i krvavog pankera desno, gdje je u meduvremenu medu pregovaracima nastala jaka nervoza. Naguravanje. Irokezic u tenisicama poletio je nekoliko koraka ulijevo, sljedeci je trenutak svemu bio kraj: ležao je na podu s lisicama na rukama i onda je strpan u "maricu".
Pankeri su izbaceni iz igre, konstatirao je i zapalio cigaretu. Nevjerojatno. S prepunog križanja u ulicu se kraj zida palace Vlade i drvoreda kestena dovezao strahovito veliki, sivi "audi". Lojze, Vladimir i uniformirani odmah k njemu.
Izašao je muškarac srednjih godina s kravatom i žena u bijelom kostimu s plavom paž frizurom, mobitelom i notebookom koja je preuzela rijec. Oboje sa suncanim naocalama. Viktor je razgledavao skupljenu masu. Zapravo su svi sa suncanim naocalama.
Dvije minute poslije dva Viktoru su oci prenijele sljedecu poruku: u park je zakoracila žena na dugim, potamnjelim nogama, u bijelim kratkim hlacama, bijeloj majici, s dva fotoaparata medu malim, pljosnatim prsima i najvecim suncanim naocalama na svijetu. Viktor nije želio vjerovati, ali bilo je istina: susjeda. Žena iz ležaljke, iz susjednog vrta. Mama one male djevojcice. Gazdarica one ogromne kuce, žena onoga muža koji navecer parkira svoj "audi" u garažu, ispred kuce s nervoznim ovcarom. Viktorova susjeda pred kojom je paradirao gol. Velika Sfinga dobila je pukotinu. Viktor nije znao i nije htio komentirati. Samo još jaca koncentracija.
Na drugom se kraju kroz masu probio kamerman u vojnickim hlacama i s ogromnom reggae frizurom na golemom tijelu. Totalno na spidu, ocjenjivao ga je Viktor iz svojeg apaurinskog hlada. Reggaeman kamerman i susjeda su nakratko prokomunicirali, Vladimir im je mahnuo ispod kestenja, gdje je sad pregovarao s civilima, uniforma je cekala nekoliko metara dalje sa svojim pendrecima na naredbu za aktiviranje. Vladimir je u pregovorima ocito imao pravo na svojoj strani, jer na žensku s paž frizurom, cvrstom kao puding, sve su više ludovali još samo starci, borci. Vladimir je sa strane gledao na sat.
Ispred Viktora je pao konopac. Konopac. Pogledao je gore i vidio da je dolazio preko grane neka cetiri metra iznad njega i u kutu od cetredeset i pet stupnjeva se spuštao u ruke mladica u crnim hlacama do ispod koljena, crnoj majici, s jajolikim suncanim naocalama, plavom, prema natrag zalizanom kosom. Povukao je i iza Viktora se u zrak podiglo platno. Dizalo se i kod susjednog kestena. Viktor je stupio nekoliko koraka naprijed do irokezica koji se polako dizao iz krvi i gledao što se zbiva. Bio je plastificiran natpis: Moderna galerija, Škuc i Galerija Kapelica predstavljaju: Kardelj u zenitu.
Viktor stvari u glavi nije znao komentirati. Popravio je sjenila na naocalama, skinuo preznojenu majicu, zavezao je oko pasa i samo stajao, naslonjen na kesten. Povukao je lagani dah kroz raskuhan zrak koji odjednom više nije bio tako gust i nesnosan, vec su se zracni kolobari kikotali i bockali Viktora po preznojenoj koži.
Masa se brzo skupljala, trube s križanja gdje je promet preuzeo jedan od brojnih policajaca koji su nicali posvuda.
Susjeda je stavila film, kamerman je lovio svoje prve umjetnicke kadrove.
Žena u civilu izdala je naredbu uniformiranima - naš ih je junak u glavi ponižavao u smetlare - pomakli su se, masa se prebacila s lijeve na desnu nogu, zvižduci heavymetalaca, napelo se nekoliko vratova. Borci su zgroženi izmicali ruci pravde po parku, policajci koji su ih još malo prije štitili sad su ih maltretirali, ponižavali i tukli. Morali su napustiti park. Kad je zadnji napustio mjesto dogadaja, sa svojom je platnenom torbom, pred sada vec sigurno strmoglavu masu, izašao Vladimir Stremšek. Elegantan s hanzaplastom. Tamo su ga cekali samo Viktorova susjeda s novim filmom i kamerman s rezervnim baterijama, koji su vec veselo lovili, svatko sa svojim objektivom.
Vladimir je teatralno otvorio torbu i na pijesak ispred Kardeljevih nogu položio tri metalne kutije. Polako je i dobro promuckao i protresao svaku, iz torbe izvukao veliki izvijac, otvorio kutije i s tri jednostavna zamaha pod budnim okom kamere i škljocanjem fotoaparata napravio umjetnost. Na Kardeljevu desnu ruku, oslonjenu na bok, tresnuo je plavu boju, na prsa bijelu, na lijevu ruku crvenu.
Zvižduci i usklici 'prase', 'svinja', 'orangutan' i 'kurva' s lijeve strane, krici odobravanja heavymetalaca. Viktor je zbunjen razmišljao da metalci, koliko je njemu poznato, uopce nemaju mišljenje o politici. Tamo prijeko pljeskanje na razdeljak pocešljanih prilika u zakopcanim košuljama i vecinom s ogromnim naocalama, koji mogu biti samo aktivisti jednog od mnogih citanja jedne od svetih knjiga. Posve na rubu parka Lojzetova je glava totalno poludjela. Iz ruku su mu vukli ogromni kamen, ocito je umirovljeni povjesnicar i filatelist posve izgubio vlast nad sobom, a s time i dostojanstvo, sve je po zakonu i ako se ne smiri može završiti na policiji.
Vladimir je izvukao nekakvu plocu i svecano je položio ispred spomenika, potom u ruke uzeo bušilicu.
Žena iz velikog, sivog "audija" pocela je divlje tipkati po mobitelu.
Vladimir je cetiri puta zabušio, pracen susjedinim škljocanjem i reggaemanovim snimanjem, mijenjao nastavke na bušilici i primio se pricvršcivanja ploce. S lijeve strane, kroz cep na križanju i kroz masu je dojurila žena na motoru, na koferu iznad zadnjeg kotaca natpis POP TV, odnekud se pojavio još i kamerman s istom oznakom i pridružio se umjetnickom snimatelju, snimatelju performansa, da bi u objektiv uhvatio još skandalozniju i spektakularniju stranu dogadaja.
Žena u civilu u pratnji cetvorice uniformiranih zakoracila je u park i zaplela se u razgovor s Vladimirom.
Novinarku i kamermana POP TV pod budnim su okom kamermana performera i škljocanja Viktorove susjede izbacili iz parka. Vjerojatno je i to dio umjetnickog dogadaja, razmišljao je Viktor.
Žena u civilu je nešto odlucno objašnjavala Vladimiru, Viktorova je susjeda stavljala novi film. Viktor se u svojoj intenzivnoj apaurinskoj magli uspijevao ne cuditi stvarnosti.
Vladimir je mahao svojim papirom ispred ženina lica i vikao:
Papir! Radi se o papiru i ni o cemu drugome, a ovo je upravo taj papir! Ugovor! Imovinsko-pravna problematika?
? zakon o pricvršcivanju spomen-ploca na spomenike je veoma jasan, gospodine Stremšek?
? tocno to: zakon! Samo i iskljucivo zakon! Ovaj ugovor mi u šestom clanku izricito dozvoljava slobodno raspolaganje svime?
? država ce odluciti o zakonu, zakon o papiru, a ja sam u ovom trenutku država!
Najmladi uniformirani, sa strogim ray-ban suncanim naocalama, Vladimiru je odlucno istrgnuo izvijac iz ruke, Vladimir natrag od njega, odlucno, da što je, nekoliko usklika, policajci su odmah poceli posezati za lisicama, ali ih je žena zaustavila. Policajac je lupnuo izvijacem kao pendrekom i napuhnutih prsa stupio do spomenika.
Zviždanje heavymetalaca, aplauz boraca.
Kad je odvio prvi vijak, žena u civilu se trgla i zaustavila ga. Na svoje potpuno iznenadenje, morao ga je prišarafiti natrag. Izvijac je pao pred Kardeljeva ogromna stopala. Aplauz, uzvici, zbrka. Potpuni zastoj na križanju. Sveopca zbrka.
Što se zbiva?
Svakako je vrijeme da Viktor razgleda tu famoznu plocu.
Izabrao je put izmedu ogorcenih boraca, iza leda strica Lojzeta. Viktor je stao tocno ispred Kardeljeva lica i pogledao trometarski masiv bronce s rukama na bokovima, zagledan u buducnost koja je nestajala u tri ispljuvka boje po rukama, prsima i glavi. Izgledao je doista jadno. Još je prkosio suncu, ali više nije prkosio Vladimiru i vremenu.
Prošao je kraj nervozne novinarke POP TV i procitao natpis na ploci:
U ime IO OF i CK KPS dne. 1. listopada 1942. izdana tajna naredba Edvarda Kardelja - Krištofa komandantu slovenskih partizana Ivanu Macku - Matiji glasi:? svecenike sve strijeljajte. Isto tako i oficire, intelektualce itd. te osobito kulake i kulacke sinove?
Iz skupine boraca kraj ceste diglo se nekoliko državnih zastava, nekoliko Kardeljevih slika. Na drugoj strani isto tako nekoliko državnih zastava i nekoliko slika uskoro blaženog Slomšeka. Viktor se osvrtao i samo hvatao. Što se zbiva?
Kroz apaurinsku maglu Viktora je uhvatio prvi udarac tramalske pozitive i u vidno polje se u cudnom sinkronitetu dovezao mikrofon, pred njega je doplivao objektiv kamere. I ona macka s POP TV koja je sjela Viktoru tocno na zlatno jaje u gacama.
Gospodine, jeste li za to da se kip Edvarda Kardelja ostavi ispred palace Vlade, s desne mu je netko škljocao u glavu - susjeda, opet objektiv kamere u Viktorovu glavu, ili da se kip pretopi u blaženoga, nakon papine skorašnje beatifikacije Slomšeka?
Tišina, objektiv, mikrofon kao sladoled. Pomislio je da bi joj obliznuo tu crnu pjenu koju mu gura pod nos. Dakle? Tišina. Problem je u tome što imaju? pauza pametnih? kipovi svoj život kao? još jedna pauza? kao i njihovi originali. Prije ili kasnije vecina od njih dobiva? pauza?ako sam jasan, status prognanika. Tišina. Prognani su iz parkova, s ulica. Tišina.
Ispred nosa je dobio još jedan mikrofon, a ispred lica drugu kameru, nacionalna TV.
Novinarka nacionalne: Možete li ponoviti što ste maloprije rekli?
Viktor je ponovio.
Novinarka nacionalne: Možete detaljnije objasniti tu zamisao?
Macka s POP TV: Predlažete da kip Edvarda Kardelja dobije status? prognanika?
Udahnuo je. U misli je Viktoru doplivala slika u objektivu kamere, iscrtao se Zvijezda park posut plastikama i kipovima. U sredini snažan Kardeljev kip. Viktor je namignuo i zagledao se u obje novinarke, jedna mlada, lijepa i pohotna macka, druga starija, prepredena macorica. Recimo Park sjecanja u koji bi postavili te? stvari kao ? kao sjecanje i opomenu na naše, na njihovo mijenjanje. To se Viktoru svidalo. Pokazao je zamazanog Kardelja. Naše mijenjanje, još je jednom zakucao u zamrljan i iznakažen kip, literarno uzvišenim i pateticnim glasom. Zanio se.
Nakašljao se i ušao u masu, dalje od kamera, vec malo udaren. Odgovarajucu službu, zaduženu za pricvršcivanje i skidanje ploca sa spomenika, opet je docekao na onoj strani parka gdje je bilo sigurnije. Mali komunalac, Šiptaric, možda Makedonac, došao je u park. Nešto mršavo, obrašteno, u plavim radnickim hlacama na gola, izgorjela ramena.
Prišao je i vidljivo se zanjihao ispred uspravne gospode s cvrstom paž frizurom, mobitelom i notebookom. Izdala je naredbu za skidanje ploce. Muškarac je zgrabio Vladimirov izvijac, ali je Vladimir jurnuo medu policajce i grubo mu ga istrgnuo:
Neceš mojim!
Muškarac se sklonio. Viktorova susjeda, koja je škljocala razbijenog irokezica kraj Viktora, namijenila mu je - mogao bi se zakleti - baš lijepo i sugestivno namigivanje. I Viktor odmah vratio.
Žena u civilu izdala je naredbu da se covjeculjak vrati. I policajcu naredila da donese izvijac. Bio je vec spreman u rukama patrole na rubu parka. Ploca je ispred Vladimirove uspravne glave odletjela na pod i potom u prtljažnik policijskog "golfa". Vladimir se ispred umjetnickog kamermana i susjede naklonio, potom u park pozvao novinare koji su prije toga skupljali mišljenja samo od ljudi oko scene umjetnosti. Sad ce Vladimir davati izjave za javnost.
Policajci su poceli tjerati ljude i puštati promet na križanju. Viktor ravno u bar koji se brzo punio. Sedam tisuca se pretvorilo u pet i pol. Pivo, sendvic, kutija cigareta i smijeh u sebi. Viktor se odjednom odlicno osjecao. Grizao je sendvic i gledao kroz izlog u plastificirani natpis medu kestenjem koji je upozoravao na umjetnicku stranu dogadaja, potom u rasutog irokezica koji je zaradio još nekoliko udaraca od heavymetalaca u odlasku. Kardelj je zamrljan opirao ruke na bokove i gledao prema baru u kojem je Viktor odvezao preznojenu majicu s pasa, okrenuo se i ugledao najvece suncane naocale na svijetu.
Sve u skladu s pozitivom kojoj je bio na tragu.

(Ulomak iz romana "Pseci tango")