Faruk Šehić [1]

LATICE SVJETLOSTI

Sarajevske Sveske br. 01 [2]

Krešimir Bagić (1962), jedan je od najznačajnijih hrvatskih knjižvnih kritičara i pjesnika što su u književni život ušli osamdesetih godina prošlog stoljeća okupljeni oko časopisa Quorum sa naglašenim postmodernističkim poetičkim stavom. Objavio je sljedeće knjige pjesama: Svako je slovo kurva (s B. Gregorićem) 1988; Između dva snažna dima, 1989; Krošnja, 1994. i Bršljan, 1996. Pored poezije i kritike, piše znanstvene studije i bavi se priređivačkim radom. Navijač je Hajduka i OM-a. U sveopštoj postmodernističkoj razuđenosti, u svijetu kojim vlada trauma i informaciona šizofrenija, dok užvamo u vještačkim rajevima tranzicijskog modela društva, neka od temeljnih pitanja, (barem što se knjižvnosti tiče) glase: kako pisati poeziju danas ili šta jeste poezija danas? Čini se da na ova pitanja pokušava dati odgovore knjiga pjesama Krešimira Bagića Jezik za svaku udaljenost. Počev od njenog naziva, odmah je jasno gdje "pjesnik cilja", naime, u problem jezika kao osnovnog konstitutivnog elementa ne jedino isključivo pjesme, nego i njenog svijeta, pri čemu pjesma nije svedena samo na jezik, njim omoćena kao svojim temeljnim referentom, nego je upućena iz vizure poetike nove osjećajnosti istodobno i jeziku i pjesničkom subjektu i svijetu koji tvori. Problem pronalažnja odgovarajućeg poetskog jezika, probijanje kroz slojeve tuđih riječi da bi se došlo do vlastitog diskursa, Bagić rješava na više načina: poetikom malih stvari, moćnim sitnicama, naglašenom lirizacijom banalnih događaja iz svakodnevnog žvota, ukrštanjem poezije i proze, citatno-ironičkim osjećajem svijeta. Sve gore navedeno, naravno, ne predstavlja ništa novo, dosad neviđeno u poeziji. Bagićev stih je sasvim jasan i precizan, pa čak i kada odstupa od elemenata "zadate poetike", metaforizirajući jezik, on i dalje ostaje prozračan i oslobođen modernističkih tlapnji, što su sadržane u riječima: hermetičnost, tamnost ili nejasnost. Njegovi lajtmotiv-stihovi, u kojima je sadržana maksima poetske autoreferencijalnosti, čak neka vrsta poetskog programa koji traž od jezika da u sebe vrati prognanu stvarnost, jesu: "krošnja kaž da je krošnja" i "cvijet da je cvijet". Takvi stihovi vraćaju izlizanim riječima njihovo prvobitno, ali im baš preko te svijesti o ispražnjenosti jezika od stvarnosti donosi i novo značenje. Naime, na taj način Bagić naseljava vlastiti jezik punim, a ne modernistički praznim označiteljima. Pa, ipak, da vjera u "svetu jednostavnost jezika" nije bespogovorna očituju slijedeći stihovi: "otvorio sam oči u drugom gradu, pošumio ga nesigurnim riječima". Gdje akcenat jeste na ovom nesigurnim, kojim se u psihološkoj i emocionalnoj ravni ožvljava općepoznati filozofski stav o jeziku praznom od stvarnosti. S druge strane, izvrsna pjesnička slika "mrakom ulatičen je ovaj grad", upozorava nas da imamo posla sa zrelim obrtnikom rijeČi. Ova poezija je i autoreferencijalna, programska, lišena autoironičnih nanosa, osim kada programski prevazilazi modernističke ili postmodernističke poetske regule, krećući se prema poetici nove osjećajnosti. Tematsko određenje ove knjige, pored onih nekoliko "vječnih zadanih elemenata", Bagić pronalazi u nogometnom svemiru ili u gradivnim jedinicama samog jezika, imenicama, glagolima, uskličnicima itd. Na drugoj strani Bagićeva poezija je u intertekstualnom dopisivanju sa čitavim nizom hrvatskih pjesnika: Danijelom Dragojevićem, Brankom Malešom, Damirom Milošem, Ankom Čagar, ali i sa Matošem, Ujevićem, ili Šimićem. Otud se ona iz jezika, kreće ka razliČitim autorskim jezicima, gradeći neku vrstu poetskog kosmosa. Taj je kosmos u pjesmi-ciklusu Hrvatski pjesnik, grafički oblikovanoj tako da pjesma vizualizira pješčani sat, slikovno zauzet zapravo time da ukaž na tjelesnu kretnju jezika od Šimića s početka stoljeća do Bagića na njegovu kraju. Pjesma u obliku pješčanog sata tako zbira u sebi s jedne strane nezaustavljivo curenje vremena, a na drugoj strani slaganje i zaustavljanje tog nezaustavljivog curenja u jezik. Onaj isti jezik koji je kod Bagića u ranijim zbirkama bio izložn nekoj vrsti ludizma, pjesničkoj igri, čak potpunom svođenju pjesme samo na jezičku igru. Taj je jezik ovom pjesmom dobio i svoju tjelesnost i vremenitost, naslage biografija i poezija, jednom riječju postmodernističku muzealnost, zvitalnu u rezbarenje svijeta poezije. Otud je Hrvatski pjesnik pjesma mnogolikog lirskog subjektiviteta, onaj eliotovski pogled unazad, u tradiciju kojoj se svaka poetska individualnost pridodaje, mukotrpno je osvajajući. Knjiga Jezik za svaku udaljenost montirana je od pet ciklusa. U prvom Jžai bien compris, merci Bagić melanholično oblikuje pseudo biografski svijet, izlazi iz domena jezičke igre u vantekstualnu zbilju, dekribira kako vlastitu melanholiju tako i stanja stvarnosti koju gotovo sinestezijski ožvljuje u pjesmi. Tehnikom montaž i kadriranja, Bagić postiž osobenu unutrašnju deskripciju stvarnosti, da bi se pseudobiografsko ukazalo na koncu kao mozaik slika stvarnosti, melanholija deponovana u jezik koji istodobno nastanjuju i pingvini, i francuski lokaliteti, i hrvatski egzilni likovi, i pjesnikove emocije, a ponad svega toga treperi blagi lahor Bagićeva patosa i melanholije. U drugom ciklusu pod naslovom Možeš li izdržati pogled Bagić oprobava uspostaviti poetski kontakt sa malim, naoko nevažim, a egzistencijalno presudnim slikama iz prirode, iz neposrednog fizičkog svijeta. Djetinje doze nježosti stvari koje nas gledaju, odjednom tom fizičkom ili prirodnom daju ogromnu duhovnu energiju, inkorporiraju pjesnikov slikarski pogled u sebe. U ciklusu Vrijeme slavlja poetski dodir s prirodnim, stvarnosnim elementom još više je pojačan budući da se uspostavlja kao niz mekih filtera, nositelja identitetske odgode i levitacijskog stapanja sa stvarnosnim elementom. Završni ciklus Zašto mi je Thomas Bernhard ukrao pjesmu u kombiniranju poetskog i proznog, u nekoj vrsti poetske proze socijalizira estetsko iskustvo, ispituje traumu u susretu estetskog i sociološkog, da bi se to ispitivanje opet vratilo onomu od čega Bagić i počinje - jeziku koji neposrednim poetskim dodirom levitacijski premošćuje svaku udaljenost. Kada bi tipični bosanskohercegovački lirik na ćumurni pogon pročitao ciklus U bilom dresu, vjerovatno bi odmah nakon čitanja morao otići na ljekovito salijevanje strave. Teško bi on, čija je pjesnička njuška vječito zabodena u nektar romantičarskolivadskog cvijeća, mogao da shvati da fudbalska bubamara ili oči Laurenta Blanca mogu da budu pjesnički rekviziti. "Lopta u očima Laurenta Blanca raste iz trenutka u trenutak./ Ona je more iznad mora, jezik iznad svijeta,/ radost prije svega./ Kada latice svjetlosti zauzmu oči i ekran,/ vraćamo se u zavičaj, u polje zasađeno suncokretima." Ako Bagić dekomponira "svima već mrske" modernističke arhetipe, poništavajući Napoleonovu izreku, "ono što je veliko uvijek je lijepo", on stvara, uslovno rečeno, novi pjesnički mit, mit o najvažijoj sporednoj stvari na svijetu. Ljubitelji "gole istine" u poeziji, oni koji spaljuju metafore kao inkvizicija vještice, ipak mogu pronaći u ovoj knjizi utjehu za svoj ukus. Sve je ovdje brižjivo posložno u uspjele fragmente i isto takve pjesme. Mo訶a ponekad ovakva poezija djeluje previše "ispolirano". Ništa ne "talasa". Odsustvo socijalnog u nizanju lijepih riječi, što je pomalo simptomatično u ovom dobu "vladavine prefiksa", nije golem nedostatak ovoj knjizi, nego je to znak da sam se autor ovih redova vratio nakon čitanja Bagićeve knjige u vlastiti poetski ukus. Ovu knjigu ne možte nabaviti u sarajevskim knjižrama, pa čak ni u najopremljenijoj od njih, knjižri "Buybook". Završit ću citatom, "nogomet je jezik za svaku udaljenost".