MANUFAKTURA

Saša Stanišić [1]

Fabrika

Sarajevske Sveske br. 51 [2]

Moje auto u sniježnim smetovima na Romaniji pravi piruetu u jarak i već kucaju male ruke u šoferšajbu, ljudi u vučjim kožušcima i puma-trenerkama izvlače me napolje, tebe ne znamo, kažu i vode me na jedno imanje nedaleko od puta, da, da, kola, kažu, sutra, vidjećemo, kuhaju vodu za čaj na otvorenoj vatri, nutkaju mi Mars čokalade, a čaj miriše na ovce.
Mi smo pastiri, kažu, to smo mi.
Ja kažem hvala, vruće mi je, ništa ne boli.
Oči pastira velike, ne žele da znaju bilo šta.
Možda je ovdje zbog fabrike, kažu.
Samo u prolazu.
Zbog fabrike, kažu pastiri, iza borova, tamo. Pokazuju prema prozoru, prozor je opkovan željezom i najmanji pastir propinje se na prste i trlja rukavom staklo, i sve što bi se moglo vidjeti odnosi sniježna oluja.
Fabrika se, kažu, vremenom nakašljala.
Šta to znači, pitam, kako se to zgrade nakašlju, je li to neki vic?
Mi smo to čuli, kažu pastiri, bili smo tu. U zavjetrini iza zidova smo igrali karte. Rado će ti i oponašati kako je to nakašljavanje zvučalo. Osorno i metalno, kao krkljanje kroz lijevak njihovih ruku, i ništa sebi pri tome ne možeš predstaviti.
Pastirima su linije života pune zemlje i prljavštine.
Od tada oklijeva fabrika, kažu pastiri. Od tada čeka visoravan, čekaju magla i vjetar, čekamo snijeg i mi, da još nešto dođe.
Oni kažu: Mi ćemo te odvesti kod nje.
Kod koga?, pitam ja.
Kod naše fabrike.
Bolje nemojte, kažem.
Pastiri umaču Mars u čaj. Dogovaraju se iza podignutih ruku. Najmanji pastir sjeda mi u krilo. Pjeva lagano i čupa moju kragnu. To je dječija pjesma, jedna od starijih, brutalnih, sa krivnjom i kaznom, a kada i ja zapjevam refren, on prekine i pokaže mi svoje očnjake.
Pastiri su obukli kape, već stupamo kroz snijeg, psi prtine pred nama, ovce kasaju iza nas, zvonjava njihovih zvona grije me.
Vjetar, vjetar, vjetar, opirem mu se ukoso spram njegovog čela, čini se da vremenske prilike samo meni smetaju, pastiri stavljaju samo ruke na oči. Iznad krševite visoravni puše uvijek vjetar. Lažu, u tome su uzdisaji svih Srba i Bošnjaka i Hrvata, koji su ikada na Romaniji uzdisali, voljeli, tugovali, utkani u čitavoj vječnosti.
Oni to ne kažu sasvim tako, pastiri.
U šumi je lakše, drveće češlja vjetar uz dlaku, borovi, crni i neranjivi poput dječije pjesme. Pitam pastire, ima li ovdje mina, a jedan mi baci grudvu snijega u prsa, tako da sam mogao osjetiti svoje srce.
Pastirske brade od bodlji borova.
Na Romaniji se jedna zgrada nakašljala i od tada oklijeva, velika je i četvrtasta i stoji na rubu šume, goli betonski zidovi iza željezne žice, trošne sohe, dvije tri poderane vreće šljunka, jedna zahrđala testera, jedna izbušena kanta. U smeću šuti radio.
Najmanji pastir trči preko snijega, kao da niko ne leži, stenje, možda od sreće, možda od straha, nestaje među zidinama.
Obrve pastira od ledenih kristala.
Jedan se brine za pse, oslobađa im šape mašću od snijega.
Pastiri pričaju: Voda se ovdje treba puniti i prepakivati. Šerif je našao u okolici dva izvora, pa je na osnovu toga podnio zahtjev za EU-novac i dobio ga, za placeve, bunare, postrojenje za punjenje, i, i, i. Šerif, jer uvijek nosi šešir i farmerice, Amerikanac je bio, kažu, Hrvat, kažu.
Sa Lady, kaže jedan, sise.
Cerekanje pastira od karijesa.
To je bilo kratko nakon rata. Nalog za gradnju je dobila firma iz regije, šerif je lično zaposlio majstore iz okolnih sela.
Radna mjesta, kapital, oživljavanje ekonomije, nabrajaju pastiri u horu, i dok oni broje i nabrajaju oko nas se topi snijeg.
Rečenični znak zasniježi u nemoguće zeleno.
I jednog jutra se građevinski nadzornik ne pojavi na građevini. I majstori ne dobijaju više plate. I zemljoposjednici ne dobiju obećanu kiriju za korištenje zemlje. Trgovci građevinskog materijala, koji su vidjeli tek jednu pišljivu prvu ratu, ne dobiju daljnja plaćanja. Šerif se ne javlja više na pozive, uskoro je i linija bila mrtva.
Pastiri pljuju, pljuvačka pastira čokoladno smeđa.
Nekoliko sedmica nakon njegovog nestajanja došla je EU lično da vidi o čemu se radi. Pastiri su uredili fabriku za igranje karata, ovce su se naslađivale u zelenilu, koje ovdje tako bogato uspijeva, kao da je zemlju sam dobri Bog gnojio, pošto je njihov lični Bog njihovu zemlju pretvorio u krš.
Oni dočekuju EU kako dolikuje – njihove ovce blokiraju prilaznu cestu satima. EU odbija Mars zahvalno i vraća se potresena nazad u EU.
Četiri od šest rata primio je šerif, prije nego li je isplata zaustavljena. Pastiri pokazuju visinu sume, tako što se češkaju kažiprtsom i palcem po bradi.
Najmanji pastir otvara jedan Mars, njegovo se lice nabora kao borova kora. Domahuje mi i vodi me ni kroz kakva vrata u fabriku. Ulazimo u fino strujanje vrućeg zraka, muhe zuje uokolo, pastiri odlažu kožuške.
Gdje bi trebalo da je pod, zemlja. Lozasta biljka gdje bi trebalo da se vijugaju cijevi, jedna fabrika stoji nezavršena na Romaniji i čeka. Za pastire i njihove životinje ona je skrovište od oluje, jedan plastični sto, na kome igraju remija, nešto supstance, odneseno za ovu ili onu pastirsku građevinu.
Oči pastira: razgledaj stranče.
U zidinama su ptice selice svile svoje gnijezdo. Jedan gušter kruži oko drugog guštera. U sredini fabrike slažu dva pastira kamenje za kule i smješkaju se pri tom kao zaljubljeni. Ili to plaču? Priupitam, a oni kažu, prvi naseljenici, koji su sa visoravni dolje na svijet gledali bilu su Iliri, pastiri kao i mi, žilavi i vjerni.
Oni to ne kažu baš tako, pastiri.
Oni klimaju glavamana suhim vratovima.
Najmanji pastir penje mi se za vrat. Mi znamo, šapće, sve izvore. Snažna voda moraš biti, da bi se mogao probiti gore kroz naš kamen, i to još pametan, da te nismo već ranije pronašli.
On miriše tako jako na čokoladu da ga moram spustiti dole. Uzima moju ruku, vodi me do igrača remija. Oni u potkošuljama mašu kartama zrak jedan drugom.
Možda su pastiri očistili snijeg. Ali otkud vrućina?
Možda fabrika proizvodi godišnja doba.
Oprezno zveče ovčija zvona u šumi.
Jedan u uglu potapa krompir u vodu.
Na današnji dan, prije 73 godine, viče on, mog su djeda sa Prvom proleterskom brigadom ovdje opkolili Nijemci. I brigada je krenula na marš kroz snijeg i led, preko visoravni i dalje preko strašnog Igmana na minus 30 stepeni. Pjevajuća partizanska kolona, kaže pastir, a jedan drugi pita, otkud on zna da se pjevalo.
Telefoni pastira sa aluminijumskim antenama vlastite izrade i potpunim prijemom, a ja ga nemam.
I najmanji pastir se penje na jedne ljestve, pjeva glasnije nego ranije, glasom stare žene, blago i promuklo:

U hladnoj zimskoj noći u visinama visoko gore
potočić se zaledio, u snijegu skrovit leži
zec traži potočić svud ga traži, bježi
Da li se izgubio? To bi bilo strašno i još gore

Plače dobri zeko za potočićem svojim jako
plače iz sveg srca i sve više sumnja drug
Da li je potočića ikada i bilo? Osjeća se prevarenim tako
Da nije sa pticama selicama odletio na jug?

Brzi psi pastira ujedaju se za vratove u igri, moram ih izbjeći, a i pastiru sam na putu, izgleda kao da im više ne trebam.
Zubi pastira ljetnje žuti.
Najmanji pastir sjedi na najvišoj ljestvici i podupire ruže puzalice.
Napustili su me.
Govorim jezik pastira, ali ne razumijem ono što oni razumiju.
Čuo sam na čuki sa imenom Romanija, da između komada krečnjaka i humki grobova od kamenih gromada, grobova ilirskih pastira i jugoslovenskih partizana, stoji jedna fabrika. Ona je proizvela nekoliko skromnih snova. Pastiri su prisluškivali njeno kašljucanje i čuvaju njeno čekanje.

Sa njemačkog preveo Sead Porobić