Nikolina Andova Šopova [1]

Nikolina Andova Šopova 45/46 - odabrana poezija

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

U mojem tijelu

Ja sam turista u svojem tijelu
i nemam mapu u rukama
Neko ko će slučajno proći
pokazaće mi put do kvarta s muzejima
do velikih parkova, trga
do rijeke koja se ulijeva u moje ime
Što radim u međuvremenu
Pijem makijato u tihom kafiću
i razlistavam dnevne novine
napisane na jeziku koji nikad nisam naučila
Uvijek bi se, sjećam se, kad bih se vraćala s nekog
putovanja
nebo razvedravalo, Sunce bi padalo po
anđelima od mermera
i tek tad bih im uspijevala primijetiti
osmjehe na licima

Pokucaj prije nego što uđeš

Budi uvijek pažljiv, pokucaj prije nego što uđeš
znaj da u sobama koje su u tebi
uvijek ima nekoga
Ostani najduže u onima u koje će te primiti bez riječi
u koje ćeš ući i u kojima ćete sjediti
dugo ćuteći
Neki od njih pitaće te kako se zoveš, pozvaće te
da sjedneš
ponudiće te kolačićima, pridržaće ti
kaput
potrčaće za tobom ako zaboraviš kišobran
Neke ćeš ugledati samo kroz okance tišine
na vječno zatvorenim vratima
i često nećeš ni znati da li su svi oni tvoji gosti
ili, pak, jednostavno, ti nisi kod kuće

Prvi put sam srela

Prvi put sam srela sebe kraj jednih ruševina
dok je padala kiša. Nisam ti prišla, samo sam te posmatrala
kako gledaš u njih kao kroz prozor kupea
kraj kojeg se izmjenjuju
lica, oblaci i pejzaži
I sve ono što se nije vidjelo bilo je brže od
istorije
Blatnjavo lišće jedva se ponovo susresti može
jedno s drugim
pošto padne na zemlju
iako se dešava da ubode neko u nj vrhom
kišobrana
ili da ga osuši na cipeli
I tokom svih tih susreta
(u prolazu, po ulicama, među ljudima i kroz prašinu)
ono malo što sam htjela da ti kažem
bilo je bjelje od tvoje kose
I, kad god bih otvorila usta, para bi
izašla u vazduh
Prvi put sam srela sebe kraj jednih ruševina
i svakom narednom prilikom nisam bila sigurna jesam li to ja
Nisam se približila dovoljno da bih otkrila
A možda ćeš me jednog dana pitati
„Sjećaš li se naših susreta?
Magle su se spuštale i dizale
nad sudbinama“

Stope

Neki od nas nosili su padobrane na leđima umjesto ranaca
i samo su s vremena na vrijeme zemlju dodirivali
Tajni putevi koji su nicali iza svakog ugla
uvijek su uvirali u liniju dlana
našeg malog boga
Ćutali smo i slušali
snijeg koji nam je držao predavnja
na nekom jeziku koji smo odavno zaboravili
i znali smo da je tu i ljeti
nevidljiv, poput sniježne kugle u kojoj
nikada neće početi da pada
a ne poželiš da je staviš na svoj dlan
baš kao što su i zvijezde padale i danju
iako se nisu mogle vidjeti
Horizont je koračao s nama
i sve što bismo dodirnuli gubilo je svoje ime
narcis nije bio narcis već samo cvijet
topola nije bila topola već obično drvo
i izgledalo je kao da će svakog trenutka
poželjeti da se otrese i toga imena
Sve sam više sigurna u to
da djetinjstvo nije za nama
već ispred nas
čeka da ostavi svoje stope
po svježe asfaltiranim putevima

Med i tišina

Oduvijek mi je bilo teško da se odlučim
koji med da odaberem na pijaci
planinski, šumski, livadski...
Vrste tišine biram još teže
jer ih ima više od vrsta meda
planinska tišina
podrumska tišina
šumska tišina
grobna tišina
livadska tišina
školska tišina
seoska tišina
tavanska tišina
gradska tišina
kućna tišina
pozorišna tišina
ljubavna tišina
Viđala sam kako pčele prave rukav
nedopletenog džempera pčelaru
a ne znam ko stvara saće tišine
i kako da je pripitomim – da me ne ubode

Nekad sam znala sve o tebi

Nekad sam znala sve o tebi
Kad sam ostajala da prespavam u kućici od slame na tvojem
stomaku
dok su se stubići od trske njihali u vodi
Srne su pasle ljekovite trave koje su rasle na
tvojem vratu
i miris mošusa širio se šumama
Nekad sam skupljala mjesečeve kapi
koje su se rađale na tvojoj koži
i brala sam zrna nara koja su sazrijevala među tvojim
bedrima
još u vazduhu sam znala da zagrizem u tvoje meke zaobljene
riječi
i čuvala sam ljepljive fleke s naše odjeće
s tanjira i zapisa
Pogledaj, ptice još uvijek dolijeću na mjesto
na kojem je je posječeno drveće
i kruže oko njegovih nevidljivih grana
Kažeš mi da se pred nama prostire jedna zemlja
koja će biti sveta samo ako ne kročimo na nju
i znam da će svaki njen osušeni djelić
postati naša jedinstvena domovina
Nekad sam znala sve o tebi
Čekam samo da me podsjetiš

Dom

Sve vrijeme to radimo, pakujemo se i raspakujemo
odnekud, od nekoga
Svoj strah pakujemo na dno kofera
zajedno s neseserima ispunjenim reklamnim testerima
šampona i losiona
Tablete, punjač za mobilni
smiještamo po džepovima i ćoškovima
Ispeglane košulje stavljamo odozgo
nježnošću udovice koja polaže cvijeće
na lice voljenog
Uzduž rastežemo remene
kako bismo dali više prostora praznini
Pokušavamo da sparimo među sobom razbacane riječi
kao da su čarape – crnu s crnom, crvenu s
crvenom
neko uvijek ostaje sam

Jednom sam čula priču o nekoj ptici
koja nigdje nije svila svoje gnijezdo
i tako joj je čitav svijet postao dom

Naučimo zaboravljati

Počnimo od malih stvari
zaboravimo da namjestimo alarm za buđenje
na primjer
Strpajmo imena svih stvari u jednan sef i zaključajmo ih
zaboravimo sve lozinke, kodove, brojeve
koji bi nekad nekoga mogli da uznemire
i kad nam svi bezimeni prostori, predmeti i lica
jednog dana kažu „hvala“
da se ne dosjetimo zašto nam to govore
Naučimo da zaboravljamo stope u travi
sve dok i one ne postanu trava
i dlanove pod aparatom za sušenje ruku
sve dok nas ne prevare
da su i sami zaboravili kapi pod kožom
Zaboravimo, dok smo negdje napolju, i ključeve svog
doma
da bismo se vratili nekome bez adrese i bez broja
zaboravimo i godine koje su za nama
i koje nas u vlastitim sjećanjima preskaču poput igle
pokvarenog gramofona
pod kojom se okreće izgrebana ploča vremena
Ako smo samo nagomilana praznina
voda, glasovi
koje jedva čujemo kako u daljini
ponekad pjevaju neku pjesmu
ostavimo tišini
da nam otkrije koju

Tragovi

U nekim ljudima postoje mjesta
na kojima se čuvaju stakleni labudovi
koji se dodiruju kljunovima kao na svadbenim pozivnicama
Njihove porculanske šoljice s iscrtanim cvjetovima
bliješte poređani po bijelim tacnama
ivice miljea vise s poslužavnika
za služenje slatkog
konci i dugmad su im podijeljeni po bojama
u staroj limenoj kutiji za kolače
jastučići su izvezeni božurima i srnama, i
lišćem
San nikad ne briše svoje cipele prije no što
u njih uđe
i tako ostavlja tragove od blata, od psećeg izmeta
od vjetra, od pijeska, od ljubavi

Ništa nije tvoje
(pjesma koja nije moja)

Ništa nije tvoje
Prostorije u kojima pažljivo rezbariš svoje ime
travnjak i rijetke biljke koje čuvaš i polijevaš
u vrtu
ispeglana, meka košulja iz koje se oko tebe širi miris
bebe i doma
ni to nije tvoje, ni taj miris nije tvoj

Ništa nije tvoje
Ni cipele, ni krevet, ni prepun plakar
odjeće
ni koža koja ti se peruta kao stara, prelistavana
knjiga
ni kašika kojom večeraš, ni čovjek s kojim
doručkuješ
ni riječi koje izgovaraš
ni one, srećom, nisu tvoje

Sjećaš li se malih, bijelih puževa iz djetinjstva
koji su se, kad ih staviš na dlan, činili teškim kao
da su živi
a bili su samo male ljušture ispunjene zemljom?

Ništa nije tvoje
ni taj časovnik na tvojoj njegovanoj ruci
koji odbrojajava odrone jutra s tvojega tijela
zraci, nemir, prah koji iščezava iz vidokruga
ništa, baš ništa
ništa nije tvoje