Jasna Šamić [1]

EXIL DOM BIJEG UZLET PONOR

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

Biti opsjednut onim « drugdje» znači biti
nesposoban da prihvatiš ovaj čas, a ta
nesposobnost zove se nostalgijom.

Cioran

Kada bih pravila bilans svojih spisateljskih ljubavi, onda bi se ispostavilo da među moje najdraže autore spadaju oni koji su proveli veći dio života u tuđini, koji su napustili mjesto rođenja, jedni morali izabrati, a drugi svjesno izabrali život u exilu. Da budu umjetnici « sa strane ». A potom su ti spisatelji « na strani » postali pisci « u centru », da, mnogi od njih u centru pažnje svjetske čitalačke javnosti, autori čija riječ i djela su brisala, bez oružja, granice među zemljama, nacijama, narodima, etničkim skupinama, i ko zna kako se sve zove ono što je danas u « modi », što je lako zapaljivo, zbog čega se vode ratovi.
U gore pomenute, « moje » pisce spadaju između ostalog Vladimir Nabokov, Elias Canetti, Isaac Bashevis Singer, Thomas Mann, Henry Miller, Emile Cioran, Marguerite Yourcenar, a od autora iz bivše Jugoslavije, mislim prvenstveno na Mirka Kovača, potom i na Danila Kiša. Lista je predugačka da bih navela sve velikane pera koji su usmjeravali moj pogled na svijet, pokretali potom i moje pero, sve one koji su ponekad ostavili pečat tek jednom, ili sa dvije svoje rečenice, jednim likom, ili slikom iz knjige. Svi oni su me uznosili i znali ganuti, a uzbuđenje i duša su ono što sam oduvijek tražila u knjigama.
Riječi takvih umjetnika služile su mi kao vid lakmus-papira da bih provjerila svoja djelovanja i razmišljanja.

Težak život koji su ponekad vodili, njihove sudbine, bile su i za mene, kao i za Gazdanova, sudbine njegovih poznanika koje je stekao u noćnim lutanjima Parizom, lekcija, u onoj mjeri u kojoj to nečija sudbina uopšte može biti, odnosno ukoliko ona « ima ikakve koristi za drugog, predstavljajući naizgled apsurdne i možda krajnje varljive analogije », kako je zapravo mislio ovaj taksista, veliki i nedovoljno priznati ruski pisac, pariški egzilant, kome su Francuzi izdali njegov, inače izvrstan roman « Noćni putevi » (Chemins nocturnes) tek nedavno, gotovo četrdeset godina nakon smrti. Upoznavši, zahvaljujući taksiranju, i buržujski i marginalni Pariz, ovaj «bijeli Rus » je ostavio takvo svjedočanstvo o noćnom gradu svjetlosti kakvo do sada još niko nije.

Posebno poglavlje predstavljali bi pisci koji su voljeli otoke, i našli utočište, ili izbjeglište na njima, kao Lawrence Durrel, za kog su otoci bili isto što i hramovi, kako je i sam pisao jednom drugom piscu egzilantu, Henryu Milleru. O ostrvima i piscima s « lutajućih otoka », govorio je u svojoj, posthumno izdatoj knjizi Vrijeme koje se udaljava, vrlo nadahnuto Mirko Kovač, napominjući da su takvi književnici « neka vrsta moreplovaca, a njihove lađe pristale na otoke i tu našle spas. Uvijek će se istaći da je neki pisac boravio na otoku; nema nijedne biobibliografske jedinice koja ne navodi da je Orwel svoj glasoviti roman 1984 napisao nakon bijega na otok Jura, ili pak da je Somerset Maugham na otoku Pago Pago stvorio lik Sadie Thomson ». Mirko Kovač je dodao da su se ovi moreplovci odnosili prema ovim svojim lukama - exilu nasred mora - kao prema ljudima, a među njima je bilo i « jalovih otoka », i onih koji su « djela božanske čarolije ».

Nije mali broj spisatelja koji su proveli dio života izvan svoje zemlje, a koji su tvrdili da je njihova jedina istinska domovina jezik. Takav je bio i Danilo Kiš, koji je posljednje godine svog kratkog života proveo u Parizu, takav je i Nedim Gursel, turski pisac i moj dugogodišnji prijatelj koji odavno živi u «gradu svjetlosti ». Za razliku od Danila Kiša koji je i u Parizu pisao na maternjem jeziku, sjetimo se da su, primjerice, Vladimir Nabokov i Elias Canetti pisali na jezicima koje su usvojili, Nabokov na engleskom, Canetti na njemačkom. Zna se opet da je Singer, iako je veliki dio života proveo u Americi, ostao vijeran jidišu, i jedan je od rijetkih koji je pisao na tom jeziku, jedini Nobelovac čija su sva djela napisana jezikom poljskih Jevreja.

I Tolstoj, još jedan od mojih duhovnih vođa, što je kao mlad neumorno lutao Evropom, osjetio je pri kraju života bolesnu žeđ za bijegom, pa se zna kako je Lev Nikolaevič i završio : na stanici Astapovo, pošto je u tajnosti napustio porodični dom, uvjeren da je zauvijek utekao svima i svemu što ga je tištalo; taj njegov exil bio je, uistinu, kratki preludij za vječno putovanje koje je ubrzo uslijedilo.

Nesposobnost prihvatanja « ovdje » i « sad » svaki egzilant može tumačiti različito (ako to uopšte tumači), i kao potragu za (većom) slobodom, i kao potrebu za različim, i kao želju za snom otvorenih očiju, a možda i kao pokušaj bijega od sebe samog, najčešće od svoje melankolije, uvjeren da će promjena sredine donijeti nove uzlete, nova ispunjenja (iako, naprotiv, može izazvati čežnju za bivšim, pa i otvoriti ponore). Nekad je to pokušaj promjene vlastite ličnosti, svoje naravi s kojom pisac nije uvijek saglasan, načina reagovanja na okoliš, makar to izgledalo utopijski. Iluziju utočišta u tom « drugdje » daje mu sâmo napuštanje onog što ukratko zovemo domovinom, atmosfere u kojoj je odrastao, ljudi koji su ga okruživali, nekad sputavali, svega što je predstavljalo sinonim za stvarnost, monotonu svakodnevnicu. Od ovog treba izuzeti pokušaj da se umakne dželatu iznad glave, što je bio slučaj sa hiljadama duša koje su se dale u bjekstvo ispred Miloševićeve podivljale horde i njezinog samrtnog zagrljaja (da ne idem dalje u povijest i ne pominjem one koji su bježali ispred Hitlera, pa i od Lenjinovog Oktobra). Znamo da je među njima bilo i pisaca, ili onih koji su to postali tek u izgnanstvu. Rat je « podneblje » u kome se izlijevaju stihovi, i uopšte literatura, poput lave iz nanovo probuđenog vulkana, a mnogim autorima u tim vremenima exil postaje drugo ime za dom.
Ili, da parafraziram pjesnika Enesa Halilovića, kiše nanose puževe, ratovi pjesnike.

Moj exil – ukoliko je to pravo ime za ono što živim - donekle je drukčiji od onog u čemu se zadesio veliki broj mojih sunarodnjaka (ili bivših sunarodnjaka i sugrađana), jer sam mnogo prije rata devedesetih i opsade Sarajeva, odlazila, čak i živjela drugdje. Bolje rečeno, sklanjala sam se često u to ailleurs, težeći od djetinjstva za stranstvovanjem, za osjećanjem zvanim dépaysé, vjerujući i sama da je « život negdje drugdje ».
Moj otok, moj hram najčešće se zvao Pariz.

Ako bih se oslonila na rječnike po kojima exil znači progonstvo, ekspatrijacija, protjerivanje, izgon, nekad i deportiranje, došla bih do zaključka koji sam već ranije donijela: to što sam živjela nije bilo ni progonstvo, ni ekspatrijacija. Od kraja sedamdesetih, od kada se « klatim » između Pariza i Sarajeva, nisam bila prinuđena manu militari da napustim zemlju. Ako je i napustiti spretno izabrana riječ, budući da se nikad nisam uspjela otisnuti daleko od luke u kojoj su mi bili korjeni, u koju su me iznova nanosile struje, ka kojoj sam jedrila i stvarno i figurativno, i gdje opet nikad za dugo nisam bacala sidro. A obje te luke, oba moja ostrva, i Pariz i Sarajevo, doživljavala sam oduvijek gotovo čulno, i ma kako paradoksalno izgledalo, nisam nalazila da postoji velika razlika među njima. Čini mi se da je ono što ih je povezivalo, i što ih i danas veže, bila moja fascinacija, gledanje na njih kao stranac. Možda sam stoga u romanu Mraz i pepeo zapisala:

Čovjek u Parizu može da živi samo od bola, govorio je Henry Miller, zgrabi te kao kakva uspaljena kučka, koja bi prije crkla nego da te pusti iz šaka. …. Uprkos svemu što sam živjela ovdje, nisam prestala da osjećam Pariz na senzualan način.

Veza sa Sarajevom je slična:

Sunčan dan. Kao rijeka, grad protiče ispod nas. Sjedeći u kafani Jekovac, gledam Vijećnicu, obojenu za olimpijske igre.... Kandilji na džamijama se pale, Sarajevo treperi pod svjetilma, čuje se glas mujezina.

I napokon :
– Nemoj misliti da Francuzi vole one koji napadaju svoju vlastitu zemlju ! – kaže mi Branka. – Niko ne voli one koji ne vole svoju zemlju !
A ja mislim kako sam ostala ravnodušna, nije mi se « primila » ta ljubav prema domovini. Moj ideal je oduvijek bio da budem stranac, da sve udišem iz daljine. I više nego stranac, ja bih voljela da budem sjena. Oko koje sve vidi, ni od kog viđeno. U Parizu sam, nažalost, postala svjesna iluzije o utočištu. Da, Pariz uistinu nekada podsjeća na „pozornicu pobačaja“.

Ovakav je bio doživljaj moja dva grada u doba komunizma, odnosno pred njegov kraj, devedesetih, kada sam smatrala da ljubav na koju smo se morali gotovo svakodnevno zaklinjati, kao nijedna te vrste, ne može naći plodno tlo u mojoj duši, upravo zato što je bila nametnuta odozgo, obaveza poput poslušnosti Titu i Partiji, poput radne akcije i vojne vježbe koje smo morali upražnjavati, ukratko vrsta siledžijstva. U doba opsade Sarajeva, te moje riječi mogle su i meni samoj naličiti na običnu koketeriju iako su pisane iskreno.

Rat me je zadesio u Parizu. Zacvilila sam sa prvim granatama koje su počele padati, utroba mi se izvrtala, nostalgija za bliskima udvostručila, kao i briga i bol, i miješali, udvosručenom žestinom, sa čežnjom za rodnim gradom, njegovim osmanskim i austrijskim zdanjima, od kojih sam najviše voljela Vijećnicu, za modrim brdima, prošaranim kafanama, koje su bombe brisale sa lica zemlje. Ostajali su samo brežuljci i priroda, obrštena, pretvorena u ćelavu ljepoticu, bez drveta i cvijeta. Iz te čežnje izašlo je nekoliko dokumentarnih filmova, nekoliko predstava i više objavljenih knjiga, pa i roman Soba s pogledom na okean, gdje sam zapisala :
Popela sam se uz polusrušene stepenice, do prvog sprata. Među arkadama, podigla sam pogled prema kupoli i ugledala ostatke žutih i crvenih zvijezda koje su pokrivale svod što je nekoć naličio na šareno nebo. Sada željezo visi sa plafona, poput džinovske paučine. Tajanstveno vlada srušenom zgradom. Bila mi je jedna od najdražih u Sarajevu. Provlačim se do velike sale koja je služila kao čitaonica. ...Vijećnica je sad počišćena, nema kamenja. ... Ispod lukova, kroz stubove te velike prostorije u kojoj su se u austrougarsko doba održavali prijemi i balovi, vidim kržljavu rijeku i sjećam se Selimovićevog junaka koji kaže : trebalo bi ubijati prošlost, da ne boli, lakše bi se podnosio današnji dan, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

Kao da sam tek otkrila da imam domovinu.

Pariz kao ni jedan grad, nema više čari. Prolazim pored Eiffelove kule u ruševinama, vidim kako bi izgledala nakon četničkog bombardovanja. Svi spomenici su lešine. Cijeli grad je ogroman skelet, a ljudi mrtvaci, nesvjesni vlastite smrti. Svuda je Sarajevo. (Soba s pogledom na okean)

Zar nedavno nisi drugu molitvu izgovarla u tim hramovima, upitao bi neko. Zar te nisu salijetale neke druge slike? Na što bi se opet moglo uzvratiti: To je prirodno. Patiš za rodnim gradom. Slično se dešava i sa ljudima. Koliko smo ih voljeli, spoznajemo tek u trenutku njihovog nestajanja, kada ih ugledamo na samrtničkoj postelji.

Ova, i slična pitanja, s perom u ruci, postavila sam ne jednom samoj sebi posljednjih dvadesetak godina, ne znajući je li moj očaj bio znak stvarne ljubavi koju sam nesvjesno oduvijek osjećala, odnosno, da li se osjećanje, koje se javilo skupa s granatama što padaju po Sarajevu, moglo općenito nazvati ljubavlju. Bez dvojbe sam, međutim, saosjećala sa gradom koji krvari, u kome su krvarili i moji najbliži i kada nisu bili direktno pogođeni mecima i gelerima, a moj stvarni exil, tačnije, moj exil u očima drugih, počeo je zapravo tad, s ratom. Tada su na mene, više nego ikada ranije, u Parizu počeli gledati kao na stranca. Iako već tada Francuskinja, postala sam naglo « bosniaque ». A treba li objašnjavati šta je to suštinski značilo u « domovini ljudskih prava » ? (Za « besprijekorne » prevode bili su zaduženi «demokrate » sa Balkana. Dijaspora je uvijek ogledalska slika pravog lica otadžbine.)

Moglo bi se zapravo reći da je to bio moj drugi po redu exil, čijem rađanju su kumovali i moji bivši sugrađani i istorija, i koji još uvijek traje. Ako bi se exil, kao da je pridjev, mogao stepenovati, onda bih rekla da je moj exil rastao, bivao od devedesetih naovamo sve izrazitiji.

O ratu i mom stranstvovanju, o stepenovanju exila, u ovom času sve manje razmišljam, a moja gorčina, iz užarenog revolta prerasta u stanje tuposti. Jesam li se svikla na sve? Oduvijek sam, međutim, bila poklonik Rimbauda za kog je patriotizam bio podvala.

U nemogućnosti da se pomirim s ovim časom, kako reče i već pominjani Cioran, vraćam se sve više uspomeni na dane kad sam se otisnula u neznano, u doba kad sam mislila da neznano postoji, gdje sam se znala ušuškati kao neko u svom ognjištu. Kad, pak, dugo živiš u takozvanom inozemstvu i s tuđincima, vrlo brzo shvatiš, ili imaš iluziju, svejedno, da stranci ne postoje. Postoji duh, ljudi bliski duhovno, i stranci po duhu.
Iz razloga zaljubljenosti u « drugo », izabrala sam i studij orijentalnih jezika. Šetala sam se Širazom, Samarkandom, Heratom koje nikad nisam vidjela drukčije nego u poeziji velikih orijentalnih majstora. Živjela dvostruko Hiljadu i jednu noć, čitajući je u originalu, i prevodeći dio bajki na naš jezik. A svi ti predjeli, priče i stihovi koji su ih risali, bili su ne samo moj dobrovoljni exil, nego i moj dom.
Susret s dalekim civilizacijama i kulturama, odveo me je i do sufijske poezije koja je bila istovremeno i tuđina i ogledalo u kome su se prilično zrcalili i moji svjetonazori, pogled na univerzum, i na Tajnu, čiji sam ostala « vjernik ». (Preciznije, laički mistik, ili mistički laik.)

Kasnije sam se i s perom u ruci krenula u obilazak krajolika u koje nikad nisam nogom kročila. Na takva putovanja, kao ono u Indiju, odvelo me je prvenstveno djelo jednog « Tigra », što je pseudonim čagatajskog pisca i gospodara Indije 17. vijeka. Zaveli su me i « njegovi » pjesnici, njegove princeze, njegove prilježnice, njegove robinje…
Sa strašću sam se uvlačila pod kožu tih ličnosti, domišljala njihove sudbine, prislanjala ih, kao uz psihu, uz likove koje su mi služili kao modeli iz vlastite okoline, da bih, napokon doletjela i do drevnog Egipta i egipatskih bogova, koji su mi postali vijerni « ljubavnici ». Ta knjiga se danas zove L’Amoureux des oiseaux /U ptice zaljubljen i smatram je više autobiografskom od svih ostalih koje sam objavila.

A svaki tekst koji sam kasnije pisala, bilo da se radi o fikciji ili naučnoistraživačkom radu, bio je vrsta pustolova. U te predjele, vodilo me je pero, u te predjele sam umakala pero.
U jednom času, nije mi bilo dovoljno putovanje na tračnicama vlastitog jezika, pa sam se otisnula u jedan drugi (mislim tu na fikciju, budući da sam naučne radove odavno pisala na francuskom i engleskom, rijetko i na turskom). Da li sam ja izabrala francuski ili on mene?
Napokon sam počela sve više da mislim ne samo riječju, nego i slikom, praveći predstave i filmove čim mi se ukaže prilika. A prvu ozbiljniju sam napravila od « Tigra », u Sarajevu u Pozorištu mladih, 1986.
Sve je to, istovremeno, bila i ostala igra, egzil i jedinstvena domovina, u kojoj se fikcija miješa sa zbiljom, fantomi s bićima od krvi i mesa, izmišljeni krajolici s onim stvarnim. I pri tomu svemu, ostala je bliska sufijska ideja da je ovaj svijet San, samo privid, a jedina Stvarnost, s one strane. Ništavilo. Smrt.
Neki to zovu Bog.

Držala sam se i uputstva Oscara Wilda, još jednog meni dragog
pariškog egzilanta, da samo ljudi bez mašte izmišljaju, kao i izgnane Marine Cvetaeve (moje pariške susjetke) da je svaka pjesma prevođenje vlastitih osjećanja. Njene riječi, upućene Rilkeu s kojim je vodila prepisku iz Pariza (gdje je i okončala svoj život), prevela sam na sve ostalo, na svaku fikciju.

Ne mogu a da se ne prisjetim ovom prilikom da je Mirko Kovač znao citirati Singera, jednog od mojih učitelja, po kome svaka stvarnost “stavljena” u korice knjige postaje fikcija. Da li se pri tome zaboravlja da stvarnost uvijek prevazilazi fikciju? A za mene je fikcija bila i ostala let u prošlost, ma kako se to može učiniti paradoksalnim.
Pri tome ne zaboravljam ni na «ukaz» Danila Kiša da pisanje nije ništa drugo do krik, krik i pitanje (na koje nema odgovora), bitka u koju ulazi pisac, a za koju zna da je unaprijed izgubljena. Nije važno podneblje, nije važno je li se krik digao iz njega u domovini ili egzilu. Nije važno šta to dvoje uopšte znači.
Treba li naglasiti i ono drugo, što svi odavno znamo: da pisanja nema bez čitanja, niti (velikog) pisca bez (velikog) čitaoca? Čitalac i pisac za Kiša su susret dvije samoće, kratkotrajno prepoznavanje, svejedno na kom kraju svijeta se našli.

Bez obzira na sva mudrovanja o putovanjima, o bijegu, o letu, ili o ponoru iz kojeg se čovjek želi izbaviti a u kojem se unatoč svemu opet nađe, bez obzira na sva filozofiranja u vezi s pisanjem kao exilu, literaturi koja je i sama exil, a koji za pisca postaje jedini stvarni dom, uvjerena sam da niko ne luta za svoj račun, kako je tvrdio i Seneka. Kako ne misliti i to da smo se svi našli u exilu, čim smo napustili majčinu utrobu? I istovremeno se ne slagati s Platonom, po kome je cijeli život samo jedan kratki egzil?

Ja nemam domovine i ne patim za njom... Koncept domovine falsifikovan nacionalizmima mi je stran! ... Moja zemlja, to je duh... Nikad neću poželjeti da zamijenim slobodu izgnanstva za gnusnu parodiju domovine.

Ova dva citata, prvi Odöna von Horvatha i drugi, Vladimira Nabokova, poslužila su mi kao moto, devedesete, za roman koji sam tad pisala u “exilu”, Mraz i pepeo; ova knjiga je u prevodu na španski nosila podnaslov ”Dvostruki exil”.

Ovoj istini se sve više ponovo okrećem kao vjernik Kabi, ili Jerusalemu, pa sam o svom hramu, iz kojeg sam potekla, nedavno zapisala i ovo:

Kao da sve gnjili i Tvoja misao grobnica Iskopana uspomenom Na grad pretvoren U kloaku gdje Svjetlucaju dukati lupeža Lakeja zla A i mučenici se šepure Svojom Tamnicom Boli
Iskrvavljene duše zure U dukate lupeža I lakeja zla
Kao da sve gnjili Osim njih Lakeja zla I njihovih dukata

I ovo :

Danas kiše više nisu teške poput olova ali leleću
Danas djeca ne razgrću sjenke Hada da bi odrasla
Ona ne rastu - odavno su odrasla od nesreće i tuge ne od hrane –
Danas ptice zamahuju uprazno krilima
Danas slijepci pjevaju i zapomažu a ptice su nepomične i nijeme
Sve stoji
Samo Bog raste
Raste
Ne prestaje da raste

A o otoku, uz koji sam davno pristala, i ovo :
Pariz ponekad Na nevidljiva vješala nalikuje Pritajena iza koprene uskovitlanih čula i lomljivog smijeha
Tu sjeni mojih mrtvih avetinjskim morima promiču pred zatvorenim kapcima Kao jedrenjaci Mračni i smradni iznemoglim nadama natovareni Sjećaju na moje bivše gradove i moje bivše živote
Ima li išta tužnije od uspomene na radost?
Osjećaj stranstvovanja, kao i svega onoga što bi se moglo nazvati sličnim imenom, naliči na rijeku koja teče, uvijek ista i uvijek različita.

„Treba šetati idejama kao što se šeta predijelima i gradovima“, pisao je jedan od pariških „prognanika“, slikar i pjesnik De Picabia.

Moj vlastiti krik osjećam sve više kao vrstu mémoires d’outre-tombe, ne poredeći ni u času svoje kržljavo pero sa genijem Chateaubrianda.

Sve bliže Gazdanovu. Koji će na kraju svoje knjige Les chemins nocturnes reći da je, vraćajući se u zoru kući, razmišljao o svojim noćnim putovanjima po Parizu, po kojem je razvozio razne tipove, od onih najbogatijih i najarogantnijih, do onih najjadnijih i najsimptačnijih, od onih izbjeglih, bijelih ruskih aristokrata, do onih s margina društva, prostitutki i makroa, mislio na smrt ljudi s kojima se na tom putu zbližio, kao i na onu „snažnu i tihu struju“ koja bi mu se ispriječila u gradu „ispunjenom košmarima, koji je pred sobom brisao sve te nemoguće drame“.
„Imao sam osjećaj da ću ubuduće gledati svijet novim očima ..., ispred mene će se neprestano dizati kalcificirani pejzaž, mračne ruševine ovog stranog grada, u jednoj dalekoj i indiferentnoj zemlji, poput skamenjenog i nijemog mementa“.

A uz ovakav krik, ostaje i ovakvo pitanje:

Dopada ti se da zaroniš u truplo svoje slike? Oboje ste samo mrak i čežnja, suzdržanost. Čovječe, niko tvoje ponore nije premjerio,
More, niko nije izmjerio tvoja blaga !

Pitanje i nedoumica, krik i usklik su odavno poput talasa, propinju se, sudaraju, i udaraju u (nepostojeće) obale, povlače se i slivaju u tačku iz koje, kao iz sufijske Tajne, šikne fontana svjetlosti, odakle pohrle riječi, pretvarajući se u novi krik, krik u usklik, usklik u pitanje, pitanje u tajnu, tajna u tačku, tačka u more, mistički okean na kome se zaljulja profani splav, čije je kormilo pero.
Hvala još jednom Seneki, koji me je davno upozorio da svi pišemo samo za jednog čitaoca.