Dževad Karahasan [1]

Tri koraka k vragu- Slučaj Balkan: Kraj političkog društva

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

1. VELIKA POMUTNJA DISKURSA

„My name is Bond, James Bond“ uzviknuo je drug Letica, naš nastavnik moralno-političkog odgoja, ulazeći u učionicu jednog vrelog majskog popodneva 1968. godine. Onda je otišao do svog stola, spustio na njega dnevnik rada, podigao tako oslobođenu desnu ruku i ponovio svoju englesku frazu nešto tiše ali s jednakim užitkom. A onda je, nakon duge pauze, spustio ruku i počeo predavanje.
Najprije nas je upozorio na to kako lukavo buržoazija od svojih špijuna pravi ideološke junake i kako majstorski predstavlja kao junačko djelo i simpatičnu avanturu ubistva, laži, pljačke i sve druge zamislive zločine počinjene „u naše ime“ i „za našu korist“. „To je pametna politika i to je patriotizam“, govorio je drug Letica, analizirajući filmove o tajnom agentu. Uslijedilo je dugo razmišljanje o zastarjelosti klasične etike koja se pravi kako je moguće jasno razlikovati zločin i ono što nije zločin, koja se pravi da zna šta je zločin i u ime tog znanja zabranjuje ubistvo, laž, prevaru, prijateljsku nelojalnost i tako dalje, i tako dalje. „Je li nedostojno čovjeka, prisluškivati šta drugi ljudi govore u svojoj kući i sa svojim prijateljima?Je li mizerno prekopavati po tuđem smetlju i po nečijim korpama s prljavim rubljem?“, pitao nas je u jednom trenutku, praveći se da ne vidi koliko smo stvarno prisutni u vreloj učionici. „E nije mizerno, ako se time služi domovini!“, uzviknuo je nakon kratke stanke i jako udario rukom po stolu. „Nije to ubistvo ako se ubija za onoga kome se služi“.
Uslijedila je nova usporedba „nas“ i „buržoazije“, s neizbježnim zaključkom da je buržoazija pametnija od nas jer oni, eto, svoje špijune, agente, tajne policajce ili kako se sve zove ta čeljad iz državnih sekt i stiliziraju u simpatične mangupe, dok „ mi“ “svoje“ napadamo, osuđujemo, maltene preziremo. Najkasnije u tom trenutku postao je jasan cilj ovog predavanja: u očima učenika popraviti sliku jugoslavenskih policija, pogotovo tajne policije Udbe koja je, nakon političkog obračuna s njezinim vodećim ljudima 1966. godine i s tim povezanih otkrića o zloupotrebama, morala biti jako loša. Vjerujem da su upravo otkrića o zloupotrebama policije, koja su objavljena nakon obračuna s njezinim vodećim ljudima, jako doprinijela da se među mladim ljudima raširi osjećanje da bilo koja država i bilo koja policija mogu biti upravo „moje“, a kako u ovom svijetu neka država i neka policija to moraju biti - onda su najviše moje one koje najmanje vidim i osjećam.
Valjda zato ovo predavanje druga Letice nije postiglo neki veliki uspjeh, a vjerujem da je tako bilo i s predavanjima ostalih nastavnika moralno-političkog odgoja u ostalim osmim razredima ostalih škola. Ne znam jesu li i drugi nastavnici svoja predavanja u odbranu policije počeli Bondovom frazom, ali znam da sam ja, slušajući druga Leticu bez želje da ga čujem, zamišljao kako se u tom trenutku iz hiljada, iz desetina hiljada nastavničkih grla širom Jugoslavije, iz svih osmih razreda svih osnovnih škola, u teško vrelo nebo majskog popodneva uzdiže moćni poklič: My name is Bond, James Bond.
Ne mogu znati koliko su uspješni u odbrani policija bili drugi nastavnici, znam da su se jugoslavenske policije ponašale u skladu sa željom koju sam sebi formulirao tokom ovog predavanja: bile su za mene neosjetne i nevidljive, pravile se da me nema ili da one barem ne znaju za mene. Tako je bilo sve do devedesetih godina 20. st., recimo do 1989-90., kad su nas sa svih strana, iz svih „novooslobođenih medija“, razne tajne i javne policije počele zasipati svojim saopćenjima, prognozama, upozorenjima, analizama. To agresivno prisustvo tajnih policija u javnosti obavještavalo nas je o opasnosti koja dolazi od „razbijača Jugoslavije“, od „agenata stranih sila“, od „terorista“ i „kontrarevolucionara“, od... Sveprisutnost tajne policije u javnosti osjećao sam naravno kao svojevrstan contradictio in adjecto i iskreno se zbog nje nervirao (zar nije njihov posao u tišini spriječiti sve one na koje me upozoravaju, umjesto da u javnosti o njima tako obilato brbljaju?), ali se njome nisam ozbiljno bavio. To jest, ozbiljno sam se pozabavio jedino tipom diskursa koji je javno brbljanje tajnih policija uvelo u javni govor, a koji se bitno razlikovao od tipova policijskog govora što smo ih imali prilike upoznati u Drugoj Jugoslaviji.
Prvi tip policijskog govora što su ga jugoslavenske policije ponudile svojoj javnosti bio je „diskurs opsadnog stanja“, dominantan u komunikaciji države i građana u godinama neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, kad smo bili „okruženi neprijateljima“ sa svih strana. Jasno je da taj tip govora nastoji od društva, kao određenog broja osoba, individua, napraviti masu, relativno homogenu grupu u kojoj članovi odustaju od nekih elemenata svoje osobnosti ili ih barem privremeno suspendiraju u korist homogenosti grupe. To je ono stanje društva u kojem smo mnogo više pripadnici nacije nego ljudi, mnogo više građani jedne države nego osobe. Drugi tip govora koji su građani Jugoslavije upoznali od svojih tajnih policija pojavio se pedesetih godina, u vrijeme kad je Jugoslavija raskinula sve veze s komunističkim blokom (1948.), a bilo bi ga najtačnije nazvati „diskursom proizvodnje straha“. To je govor koji upozorava na sveprisutnost neprijatelja „u našim redovima“, u Vašem susjedstvu, možda u Vašem stanu, naglašavajući da se vraško lukavstvo tog neprijatelja vidi upravo u tome što se ne može prepoznati po vanjskim znakovima, jer se on, neprijatelj, uspješno pravi da je jedan od nas, da je normalan student, trgovac, susjed. Tako nastaje društvo straha, jer se svaki građanin, suočen s tako preciznim opisom i jasnom definicijom neprijatelja (koji je „staljinist“, „trockist“, „terorist“ ili naprosto „neprijatelj“), počinje pomalo osjećati kao neprijatelj jer i on sasvim očigledno odgovara opisu. Pogotovo kad upravo takvi kakav je on, dakle oni što opisu neprijatelja odgovaraju koliko i on, počnu nestajati ili se počnu pojavljivati pred sudom.
Ja pripadam generaciji koja je imala sreću da ni jedan od ova dva tipa policijskog razgovora s društvom ne upozna neposredno, nego samo analizom teksta. Valjda smo zato ovaj treći morali upoznati i iskustvom kože i analizom teksta.
Taj tip govora bih najradije nazvao „diskursom prinudnog povjerenja“: u svim javnim istupima tajnih policija i tajnih policajaca pozivalo se na izvore i znanja koja se ne smiju otkriti „u interesu istrage“, iz razloga državne sigurnosti“, „radi odbrane zemlje“, tako da je govornik zauzimao poziciju proroka i dovodio svog sugovornika u poziciju sljedbenika, bez obzira na to da li sugovornik na poziciju pristaje. Poput proroka, tajni policajac raspolaže znanjima koja građaninu moraju ostati uskraćena, a građanin, kao i onda kad mu se obraća prorok, nema načina da provjeri tvrdnje koje mu se nude, da stekne znanja koja mu se uskraćuju, da provjeri ima li govornik stvarno znanja na koja se poziva... Građanin naprosto mora vjerovati ako neće da govornik svoja tajna znanja okrene protiv njega, čime zapravo pristaje na status podređenosti govorniku i ovisnosti o njemu. Slušalac nije partner onome koji raspolaže znanjima što su njemu nedostupna, on je sljedbenik ili ovisnik. Masovna prisutnost „diskursa prinudnog povjerenja“ u javnosti pouzdan je znak da se jedno društvo kreće prema vladavini straha i da se u njegovim građanima proizvode osjećanja podređenosti i nesigurnosti. A mi smo bili svakodnevno izloženi razmišljanjima, analizama i upozorenjima raznih tajnih policajaca koji su nastupali u svoje ili u ime institucije, doslovno u svim listovima, radio i televizijskim stanicama što su se upravo u to vrijeme počeli nazivati nezavisnim.Tako su jugoslavenske tajne policije dale svoj ogromni doprinos uništenju Jugoslavije.
U to je vrijeme i u neposrednoj vezi s dominacijom „diskursa prinudnog povjerenja“ u medijima, postala očigledna i „velika zbrka diskursa“ koja je bila u punom jeku i nemilice razarala jugoslavensko društvo. U književnim i bulevarskim listovima, naprimjer beogradskim „Književnim novinama“ i „Dugi“ počinju u tom periodu (recimo u godinama 1989, 1990. i 1991.) nad književnim ili zabavnim prilozima i njima primjerenim tipom govora očigledno dominirati prilozi posvećeni vojnim, historiografskim i političkim temama pisani jednom mješavinom diskursa koja je, barem meni, do tada bila doslovno nezamisliva. U historiografskom tekstu Vasilija Krestića, naprimjer, historiografski govor se kombinira sa stihovima iz epskih pjesama, naglašeno emotivnim personalnim iskazima i lirskim pasažima, tako da taj tekst sasvim očigledno ne poziva na razumijevanje i analizu (čak ih i ne dozvoljava), nego na emotivnu reakciju. Vojno-politička mudrovanja publicista i književnika Vuka Draškovića, filozofiranje o ratu i vojnoj strategiji slikara i kunsthistoričara Dragoša Kalajića, vojno-taktička razmišljanja i historiografske ekspertize propalog redatelja, generala hrvatske vojske i rušitelja Starog mosta u Mostaru, Slobodana Praljka, nebrojene geo-političke i policijsko-obavještajne analize iz pera lirskih pjesnika i novinara poput Milana Komnenića - svo to brdo tekstova koje se na nas valjalo iz književnih, bulevarskih i dnevnih listova ne treba ni komentirati jer se iz odnosa profesije autora i teme njegova teksta može makar naslutiti karakter pojedinih tekstova. S tim da treba naglasiti kako su svi ljudi koji su se u tom periodu javljali za riječ, bez obzira na profesiju i nacionalnost, političku poziciju i starost, dakle svi tajni agenti i redatelji, lirski pjesnici i zubari, autoprijevoznici i mesari, svi su oni, kažem, tip govora koji su usvojili radeći svoj posao kombinirali sa religijskom retorikom, slikama i stihovima iz epskih pjesama i pseudo-historijskim (zapravo folklornim) razmišljanjima o sudbini naroda, čime su i historijsku sliku vremena potisnuli i zamijenili je pseudo-mitskom, zapravo eshatološkom sadašnjošću koja sadrži svo vrijeme. Prirodu toga brbljanja koje je preplavilo javni prostor i učinilo nemogućim svaki ozbiljan govor, možda sasvim dovoljno ilustrira tvrdnja beogradskog publicista Brane Crnčevića da „Srbi ubijaju iz ljubavi“.
Babilonska pomutnja diskursa u jugoslavenskom društvu tog perioda nije mogla, naravno, proći bez političara, to jest ljudi koji su se odlučili tako predstavljati. Neki od njih, recimo Miloševićev bliski suradnik Mihaly Kertesz, vojvođanski Madžar, uvodi u političku javnost govor ulice, vjerujući valjda da time demontrira „bliskost narodu“. Velika većina tadašnjih političara, međutim, uvodi u svoje govore retoriku i slike proroka, tako da naprimjer Radovan Karadžić tvrdi kako je „u ovom mandatu i Bog - Srbin“, Franjo Tuđman govori o božanskoj misiji ostvarenja samostalne hrvatske države, gotovo svi srpski političari tog perioda govore o Srbima kao „nebeskom narodu“ i o koncentracijskom logoru Jasenovac kao o „nebeskoj srpskoj prestonici“, čime se direktno uspostavlja paralela s nebeskim Jeruzalemom kao rajskim gradom. Jasno je da od retoričke pomame naših tadašnjih političara nisu ostali pošteđeni ni geologija, ni meteorologija, ni biologija, ni scijentistička dogmatika... Srpska televizija s Pala javila je 1993. da je „danas pao prvi srpski sneg“, Srpska demokratska stranka u Bosni i Hercegovini još uvijek se reklamira sloganom „Glasajmo srpski“, Franjo Tuđman je jednom govorio o „onima koji su genetski programirani da mrze sve hrvatsko“ (meni neupućenome geni liče na arche, dakle na izvor i temelj sveg postojanja u scijentističkoj religiji).
Ne namjeravam polemizirati s citiranim iskazima i njihovim autorima, samo nastojim pokazati sveobuhvatnost, totalnost, neumoljivu potpunost s kojom je uništen javni prostor jugoslavenskog društva, a time i samo to društvo. Jer nemojmo se zavaravati: ovo o čemu govorim nije književna nego egzistencijalna tema i nije pitanje stila nego opstanka jednog društva. Jezik, to jest tipovi njegove upotrebe, uređuju ljudski svijet, oblikuju i organiziraju realnost u kojoj ljudi borave, formuliraju čovjekov doživljaj svijeta, čine realnost kosmosom. Ne mora se, poput mene, biti sljedbenik Wilhelma von Humboldta i vjerovati da čovjek razumije i čak osjeća svijet onako kako mu ga njegov jezik predstavlja, da bi se shvatilo ono što govorim i da bi se s tim suglasilo. Jer bez obzira na to kako se odnose ljudski duh i jezik, pogotovo duh pojedinačnog čovjeka i jezik, jasno je da društvo postoji isključivo na temelju jezika i u jeziku - izvan jezika nema društvene realnosti, društvo je zajednica ljudi koji se razumiju jer govore jednim jezikom. Zajednice koje nisu utemeljene na jeziku, nego recimo na krvnom srodstvu ili interesima, nisu političke, dakle kulturne „zajednice ugovora“, nego prirodne ili prinudne zajednice. Jezik je prvo što svaki od nas dijeli s drugima, što moramo dijeliti s drugima da bismo ga imali za sebe. Zato je jezik temelj na kojem se uspostavlja društvo kao kosmos a tipovi upotrebe jezika, dakle pojedini diskursi, jesu sfere toga kosmosa. I zato je brisanje granica među pojedinim diskursima jednako razaranju društvenog kosmosa i njegovom pretvaranju u kaos.
Ne treba zaboraviti da se Bog objavljuje, u monoteističkim religijama riječima odnosno jezikom, u politeističkim religijama slikom, skulpturom, prirodnim fenomenom, i da upravo Svojom objavom omogućuje nastanak značenja i smisla, jer objava dodaje materijalnom tijelu duhovnu dimenziju, neposrednom postojanju formu i konvenciju, dakle temeljna svojstva jezika. Kad mu se dodaju osobine jezika postojanje, materijalni svijet, počinje značiti i postaje sposoban za smisao. Zato je Božiji svijet kosmos i zato je on utemeljen u jeziku, prema svetim knjigama monoteističkih religija zapravo izgovoren. – Đavo se, kako dobro znamo, ne objavljuje, on djeluje, on je sposoban za puki čin i golo postojanje koji ne upućuju izvan sebe, koji nemaju značenja nego samo posljedice i koji zato nisu sposobni za smisao. Temeljna osobina kaosa, odnosno pakla, vražijeg svijeta, jeste njegova nestvarnost jer je u njemu sve, doslovno sve, moguće; u kosmosu, u Božijem svijetu, moguće je samo ono što je realno, što je dakle bar donekle u skladu s logikom, zakonima, gramatikom objave to jest svijeta.
Nadam se da je iz ovih napomena jasno zašto tvrdim da je „velika zbrka diskursa“ o kojoj govorim uništila Jugoslaviju kao društvo; ratovi koji su uslijedili 1991-1995. nisu trebali za uništenje Jugoslavije nego za podjelu njezinih ostataka. Kad je prvi rat počeo, u ljeto 1991., Jugoslavije više nije bilo jer nije bilo jezika kojim bi njezini građani govorili i nije bilo društva koje bi ih okupljalo u političku zajednicu - u tom trenutku stanovnici Jugoslavije više nisu bili građani nego masa, nisu bili politički narod nego objekt politike koja nema programa nego je samo djelovanje. Već prije početka prvog rata boravili smo u kaosu, u ambijentu u kojem je sve moguće - da visoki politički funkcionari govore kao proroci i uličari, da se kultura brani rušenjem kulturnih spomenika, naprosto sve. Samo jedno nije moguće u kaosu - ljudsko društvo kao zajednica ljudi organizirana tako da svaki član zajednice ima svoj udio u javnim poslovima zajednice. Nije moguć kosmos, nije moguće političko društvo.

2. DIJALEKTIKA SAMOPARODIRANJA

„Koja je razlika između milicije (kako se to zvalo u komunizmu) i policije (kako se to isto zove sad, nakon oslobođenja)?“ - pita jedan bosanski vic iz novijeg vremena. „Temeljna: milicija je pratila ko ide u crkvu, a policija prati ko ne ide“ .
Ovaj vic je tipično bosanski komentar napadne prisutnosti vjerskih zajednica u politici balkanskih zemalja nakon „oslobođenja“. Već sam rekao da je javno brbljanje kojim je onemogućen javni razgovor u balkanskim zemljama bilo jako obilježeno religijskim slikama, simbolima, retorikom, a to je retoričko dozivanje religijskih zajednica dopunjeno nakon „demokratizacije“ dopunjeno i neposrednim prisustvom tih zajednica u politici svedenoj na puki čin. Pritom su rituali javnog demonstriranja svoje „religioznosti“, javnog pokazivanja odanosti svojoj crkvi, javnog pohođenja vjerskih manifestacija postali nezaobilazan dio javnog ponašanja, svojevrstan kriterij „demokratičnosti“, „naprednosti“, političke ispravnosti. Poplavu javnih osoba koje demonstriraju svoju novootkrivenu religioznost u Bosni su komentirali imenom što su dali novim „vjernicima“ - „model 1990.“. A koliko je stvarna bila religioznost novih vjernika pokazuje činjenica da je par godina ranije većina novih vjernika isto ovako agresivno demonstrirala svoj ateizam bez kojeg je karijera u komunizmu nezamisliva. Jedan od tih novih vjernika, Franjo Tuđman, govorio je naprimjer o trinaest apostola - sasvim javno i sasvim u skladu s ovim „buđenjem vjere“. Zato i govorim o prisutnosti vjerskih zajednica, dakle institucija, u novoj politici, a ne o prisutnosti religije ili, Bože sačuvaj, vjere - ovdje se radi o čistoj trgovini u kojoj vjerske zajednice iznajmljuju „svojim strankama“ svećenike i retoriku, da bi od tih stranaka zauzvrat dobile adekvatnu mjeru bogatstva i moći. (Valjda je zato franjevačka provincija Bosna Srebrena jedina religijska institucija u ovim krajevima koja je iz ratova na prostoru bivše Jugoslavije izišla siromašnija nego što je bila kad su oni počeli? Bosanski su franjevci nastojali zadržati distancu prema političkoj moći i njezinim nosiocima kakvu su imali i u komunizmu, pa su ostali bez moći i bogatstva. Ali to vrijedi samo za franjevce i samo za bosanske.)
Treba li, nakon napomene o 13 apostola, upozoravati na uvelike parodijsku prirodu „nove religioznosti“ u zemljama bivše Jugoslavije? Treba li upozoravati na parodijski učinak braka između političkih stranaka i vjerskih institucija na politiku i na religiju? Politička stranka koja javno leži u prisnom zagrljaju sa „svojom“ crkvom govori, htjela to ona ili ne, da svojoj vlasti želi osigurati onu vrstu „metafizičke legitimnosti“ koju su imali srednjovjekovni kraljevi. Ali zašto onda idu na izbore? Legitimnost dobivena na izborima i legitimnost dobivena „božanskom promisli“ i ne korespondiraju jedna s drugom: legitimnost na izborima dobiva se od suverenog naroda, koji nema pravo ni mogućnost opozvati onoga ko je legitimnost dobio od Boga svemoćnoga, naprimjer sunce koje prejako prži, poplavu ili anđela smrti Azraila kojemu se rijetko radujemo. Ali se niko od ovih što ih spomenuh - ni sunce, ni poplava, ni Azrail, nije kandidirao na izborima i nije uplitao u našu politiku. Jasno je da stranka koja nastoji osigurati „božansku legitimnost“ za svoju vlast, nastoji zapravo ukinuti politiku i izbore kao instrument politike, što znači da političke stranke na prostoru ex-Jugoslavije svojim radom parodiraju same sebe jer one, baveći se politikom ukidaju politiku. (Slično je naravno i sa vjerskim zajednicama koje se ponašaju kao da je Bog statističar a vjera isključivo aritmetički fenomen.)
Ako neka vlast upravlja po Božijoj volji, narod kojim ona vlada nije politički narod nego vjernička masa. Kao što vjernici crkve koja javno leži u zagrljaju s jednom političkom strankom nisu više vjernička nego glasačka masa, nisu dakle apsolutno neponovljiva i jedinstvena Božija stvorenja nego činjenice u službi aritmetike.
Ovo je jedan od najočiglednijih znakova da stvarnost u zemljama ex-jugoslavenskog prostora već duže od jednog desetljeća funkcionira kao manirističko umjetničko djelo - cjelina ima u sebe ugrađenu vlastitu parodiju, sistem se ne dovršava jer jednim svojim dijelom ironizira, to jest parodira samoga sebe, što znači da će stanje strogo kontroliranog kaosa trajati vječno, ako se nešto temeljno ne promijeni. Upravo kao u manirističkoj umjetnosti koja sebe mora parodirati jer nije spremna ili sposobna priznati svijet izvan sebe.
Zanimljiv aspekt ovog samoparodiranja može se opet promatrati na planu „velike zbrke diskursa“. Devedesetih godina se uobičajila praksa da se vođe velikih političkih stranaka i u odsutnosti, i u najslužbenijim prigodama, oslovljava njihovim imenima ili čak nadimcima. Tako je, naprimjer, Slobodan Milošević bio „Sloba“, Alija Izetbegović bio je „Aljo“, a Franjo Tuđman - „Franjo“, jednako na mitingu svoje stranke, u razgovoru dvojice pijanaca ili u povjerljivom šaputanju kojim se raspoređuje moć u paralelnim političkim strukturama. U isto vrijeme je njima ili njihovim ideološkim pokroviteljima dodijeljen počasni naziv „očeva nacija“ (u Srbiji „otac nacije“ nije bio Milošević, nego njegov ideološki pokrovitelj i „autor“ Dobrica Ćosić koji je pad svog pulena veoma dobro preživio), što više nego jasno pokazuje da forme vlasti koje su nastale raspadom Jugoslavije ne treba razumijevati njihovom usporedbom s „mističnom monarhijom“, u kojoj je monarh „na ti“ sa svim pripadnicima svog naroda jer je on zapravo otjelovljenje tog naroda, on i narod se odnose kao krug i njegovo središte.
Ova gospoda nisu „mistično tijelo“ svojih naroda, oni su njihovi očevi, to jest još više - oni su očevi svojih nacija kao politički organiziranih naroda. Jedna digresija se ovdje ne može izbjeći: Josip Broz Tito je, kao počasni naziv, imao titulu „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“. Doslovno shvaćeno, to bi počasno ime govorilo da je Tito bio čedo ljubavi tih naroda i narodnosti, takoreći otjelovljenje njihovih međusobnih veza. Tito je nesumnjivo bio diktator, ali je, kako vidimo, i on htio biti manje od „naroda i narodnosti“ - njihov sin, što je u tradicionalnim predodžbama manje vrijedno od roditelja jer je dalje od izvora, početka, arche. Gospoda političari iz devedestih su „očevi nacija“, dakle stariji od samih nacija i time bliže biti, početku, arche. Oni su, recimo, vodili ljubav sa historijom ili sa samom biti, pa su njihove nacije nastale kao plod te ljubavi.
Počasna titula nosilaca vlasti u „post-jugoslavenskim društvima“ pretvara društvo u porodicu odnosno pretvara jednu ugovornu zajednicu u zajednicu krvnog srodstva. To, naravno, nije moguće ostvariti potpuno, kao ni pretvaranje društva u zajednicu vjernika, o čemu se ranije govorilo, nego se i ova kombinacija „zajednice krvnog srodstva“ i „ugovorne zajednice“ pretvara u samoparodirajuću, u sebi proturječnu, kombinaciju nespojivoga koja društvo uspostavlja kao sistem koji sam sebe parodira. Ujedno se, zahvaljujući ovoj kombinaciji porodice i institucije, otkriva mafija kao neposredni uzor strukturi post-jugoslavenskih društava: središnja figura mafije je kum, funkcija koja u sebi spaja osobine srodstva (odnos koji se ne može raskinuti) s osobinama ugovornog odnosa (kuma se bira). Valjda se zato iz ovih političkih zajednica, kao i iz mafije, u pravilu izlazi umorstvom a ne ostavkom ili raskidom ugovora - broj ubijenih moćnika i onih koji su u misterioznim okolnostima dali ostavku na život simptomatično je visok i govori sam za sebe. Kumstvo i srodstvo prekidaju se jedino smrću.
Kao i sve drugo što postoji u stvarnosti, ovo je samoparodiranje, naravno, krenulo iz jezika: sve su stranke koje su se pojavile devedesetih godina ponudile „programe“ koji su, poput čeda doktora Frankensteina, bili skrpljeni od ostataka ideoloških sistema 19. i prve polovine 20. stoljeća, tako da su se pojedini dijelovi njihovih „programa“ međusobno poricali ili bar mimoilazili. A međusobno poricanje i mimoilaženje njihovih govora i stvarnosti proizvedene njihovim djelovanjem toliko je drastično da ostavlja dojam groteskne komike kod promatrača koji njihovim djelovanjem nije pogođen. Samo par primjera: jedno od temeljnih Tuđmanovih obećanja u predizbornoj kampanji 1989-90. glasilo je „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“, a na kraju njegove vladavine, kao i danas, sve su hrvatske banke u stranom vlasništvu. Svi su političari i sve stranke devedesetih strasno govorili o narodnom suverenitetu, a sada se iste te stranke trude oko ulaska u EU u kojoj su članice mnogo manje suverene nego što su to bile jugoslavenske republike. Već devedesetih godina su se sve stranke pozivale na Evropu, nudeći stvari neuskladive s evropskom tradicijom od prosvjetiteljstva naovamo. I tako dalje.
Jasno je da ni jedno društvo i ni jedan čovjek ne mogu u potpunosti raditi ono što govore, jasno je da ni jedna stvarnost ne može ostvariti sebi zadani ideal i Bogu hvala da je tako. Podudarnost između riječi i čina nije moguća jer se oni razlikuju i po načinu postojanja, i po svojoj prirodi, i po djelovanju. Možda Božiji govor ukida razliku između riječi i čina, ideala i stvarnosti, rečenog i urađenog, ljudima to u svakom slučaju nije moguće. Čovjek može osjećati da ga njegova riječ obavezuje, ljudsko društvo može imati ideal kao obavezu, kao cilj prema čijem se ostvarenju teži i koji se naravno neće ostvariti. I dok je tako, dobro je jer su stvari u skladu sa svojom prirodom. Problemi nastaju kad čovjek prestane misliti da ga njegova riječ obavezuje, onda kad jedno društvo povjeruje ili ustvrdi da je ostvarilo zadani ideal ili onda kad su društvena stvarnost i proklamirani ideal u karikaturalnom neskladu. A to se dogodilo na Balkanu, gdje su govor i djela političkih vođa direktno suprotni jedno prema drugome. Kao da riječi čovjeka ni na šta ne obavezuju, kao da je moguć ljudski život tamo gdje je potpuno raskinuta veza između jezika i stvarnosti.
Po tome je, uostalom, Balkan bio ispred vremena. Naše su mafije, poput fundamentalista neoliberalizma, odustajući od svih ideologija, nudeći javnosti privid programa koji nisu uzimale ozbiljno, poričući vezu između jezika i svijeta, duha i materijalnog postojanja, proizvele stanje stvari, faktičnu životnu stvarnost koja je nepodnošljiva, a onda to stanje stvari „objašnjavale“ ideološkim Frankensteinima koji naravno ne objašnjavaju ništa jer se iscrpljuju u sebi kao svi samoparodirajući sistemi.

3. OBITELJSKO PODUZEĆE DOMOVINA

Rat je, kako rekoh, trebao da se raspodijele bogatstva što su ostala nakon raspada Jugoslavije, a ne da se ona uništi. Čarobna formula zvana privatizacija, masovno primjenjivana još dok su ratovi tutnjali i dok je uvjerljiva većina ljudi imala sasvim druge brige, omogućila je raspodjelu radi koje su ratovi i vođeni i koja pod normalnim uvjetima vjerovatno ne bi mogla biti provedena. Raznim metodama privatizacije postignuto je to da par hiljada ljudi ili još manje posjeduje doslovno sve što vrijedi posjedovati na prostoru bivše Jugoslavije. Ne znam dokle se došlo s privatizacijom sunčeve svjetlosti i ljubavi (voda je već privatizirana), ali se s razlogom bojim da se uskoro nećemo smjeti voljeti ako ne nađemo način da naši vlasnici od toga profitiraju.
Jesam li već rekao da u stvarnosti postaje moguće sve, nakon što sve postane moguće u jeziku? Nekoliko godina nakon što su političari progovorili kao proroci i uličari, redatelji i vozači kamiona su počeli postajati generali, a onda i milioneri, milijarderi... Jedva da je nekolicina od danas ekstremno bogatih ljudi na Balkanu prije rata imala nešto i mogla govoriti o svom posjedu, a gotovo svi od tih bogataša su - treba li to napominjati?- u bliskim vezama (srodničkim, prijateljskim, poslovnim) sa oslobodiocima naroda iz devedesetih. Je li bio neophodan kaos da bi nastala gusta mreža odnosa spletenih od srodstva i poslovnih interesa, zajedničkih strahova i neprijatelja, prijateljstava i mržnji, međusobnih ucjena i uhođenja, ona nerazmrsiva mreža u koju su uvezani aktualni vlasnici Balkana? Ne znam je li bio neophodan da bi ta mreža nastala, znam da je neophodan da se njome uspostavljeni odnosi ozakone, jer je jedino u kaosu sve moguće, pa i uvođenje legalnosti koja suspendira legitimnost.
Ambijent u kojem se danas odvija život na području bivše Jugoslavije može se iz svega rečenoga naslutiti relativno jasno. Novi bogataši kontroliraju sve - od medija i privrede do političkih stranaka i instrumenata države, tako da ni milioni pojedinaca, čak i kad bi se uspjeli organizirati, ne bi mogli promijeniti ništa jer su naprosto bez sredstava i instrumenata javnog djelovanja. U jeziku i u svijetu moguće je sve, doslovno sve, osim logike i smisla. Prošlost nam je nejasna jer imamo historija koliko političkih partija, sadašnjost nepodnošljiva i amorfna, pa prema tome s onu stranu razumljivosti, a budućnosti nema jer ona nije moguća bez jezika, logike, nade. Valjda je iz toga jasno zašto od ono malo ljudi s kojima još razgovaram u Sarajevu, sve češće čujem kako nam je prekrasno bilo u ratu. Čovjek je biće koje eminentno živi u jeziku i u vremenu; bez svijesti o prošlosti i bez mogućnosti da sebe projicira u budućnost koju sebi zadaje kao ideal ili san, on je mnogo više pas pred zidom nego čovjek. Može kućica pored zida biti udobna i namještena kako vas volja, može zid biti raskošno oslikan i prelijep - stanovnik te kućice će ostati pas ako je zid neproziran. A naši zidovi postaju sve neprozirniji, mi nemamo pojma kako će se sutra dogovoriti naši novi bogataši i njihovi strani pokrovitelji.
Neki moji prijatelji nastoje povjerovati da bi neko rješenje moglo, moralo uskoro doći od tih stranih pokrovitelja koji su nam, eto, poslali mnogo vojnika i još više činovnika. Pogotovo ih uzbuđuju vojnici, strane trupe koje su zaposjele Balkan izgledaju mojim naivnim prijateljima kao jedne vrste Jamesa Bonda koji će, onako raskošno opremljen tehničkim čudesima, uskoro, sasvim uskoro, kazniti krive i nama donijeti pravdu, dobro i mir. Ja ne dijelim njihovu nadu, ne zato što ne bih bio naivan kao oni, nego zato što sam se bavio dramaturgijom i znam da klišei proizvedeni u jednoj kulturi o njoj kazuju najdublje istine, čak i one što bi ih tvorci klišea najradije sakrili. Ja sam naprimjer morao primijetiti da sva tehnička čuda kojima James Bond operira služe isključivo tome da on druge ljude ubije ili ih dovede pod svoju kontrolu, bez pitanja o pravdi, dobroti ili istini u tehničkim čudima i u ljudima koji ta čuda opslužuju. Morao sam primijetiti i to da na kraju svakog filma James Bond odvede sa sobom najljepšu ženu, a domaćoj čeljadi ostavi iza sebe katastrofu - jednom otok koji eksplodira, drugi put grad u plamenu, u najboljem slučaju brod koji tone ili avion koji se ruši. Ostavi doduše i poruku koja se zatvara u sebe samu, tako da ne proizvodi značenje i nema smisla: „My name is Bond, James Bond“.