Elizabeta Šeleva [1]

Otadžbina / domovina / tuđina

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

U makedonskoj književnosti postoji jedna kultna pjesma, čiji je nostalgični naslov iskorišćen i van literature, kao ime omiljenog i, van granica Makedonije jednako popularnog, crnog vina. To je pjesma Konstantina Miladinova Tuga za jugom (Т`га за југ), koja počinje nezaboravnim stihovima:
„Орелски крилја как да си метнех
и в наши стрни да си прелетнех.“
U njima inicijalno prepoznajemo dva snažna motiva:
a) snažnu želju lirskog subjekta za re-patrijacijom u rodnu zemlju, koja se u trenutku nastajanja ovog djela nalazi na velikoj prostornoj udaljenosti u odnosu na njega samog;
b) čežnju lirskog subjekta za prevodom ili, uopštenije rečeno, za odlaskom nekud, preseljenjem, dislokacijom s konkretnog i zadatog prostora na kojem se piše i stvara odnosna pjesma.
Kad je riječ o domovinskoj pripadnosti pisca, odabrala sam drugačiji i, možda, i više nego radikalan pristup – raščlanjivanje pojma otadžbina (татковина) od pojma rodna gruda (родина – zemlja porijekla, rođenja, pripadnosti po rođenju). Pojam otadžbina, naime, trebalo bi da konotira dopunske atribute, kao što su: pripadnost, udomljenost, duhovno jedinstvo; pojmove koji su još uvijek zadržani u pojedinim jezicima, kao što je to slučaj sa širim slovenskim terminom domovina.
Imajući u vidu sve to, i pojam tuđina ovoga puta ne tumačim s (inače, uobičajenim) ciljem da označim neku drugu, daleku, stranu zemlju; već, mnogo više, s ciljem da označim vlastitu rodnu grudu kao tuđu, otuđenu, neprepoznatljivu.
Umjesto opozicionog duskursa i reske podjele između otadžbine i tuđine (što izvorno preovlađuje i tradicionalno se iščitava kao dominantna poruka u datoj pjesmi Miladinova); umjesto razgovora na temu „u“ otadžbini ili „izvan“ nje i resko odvojenih prostornih markera koji se tiču (ne)pripadnosti pisca (što je i zadato tezama za ovu raspravu) – ovoga puta govoriću o piscu kao o eklatantnom tuđinu u ovom i ovakvom svijetu, o njegovom unutrašnjem izgnanstvu kao polaznoj tački i opredjeljenju; o difuziji i interferenciji između domovanja i stranstvovanja, koje pisac stalno doživljava u okviru svoje egzistencijalne i stvaralačke uključenosti u neizvjesno bivstvovanje, bez obzira na to gdje se (da li „kod kuće“ ili u „tuđini“) nalazi u datom trenutku.
Takav doživljaj iščitavamo i u najnovijoj priči Aleksandra Prokopijeva Autobajka:
„Nerijetko, i pored svih svakodnevnih radosti koje je ponekad izmišljao samo da bi postojale, Prokopijeva napada snažno osjećanje da je u egzilu – u zemlji u kojoj živi.“
Pored uobičajenog, postoji i jedno, ne toliko vidljivo, odloženo, izgnanstvo ili izgnanstvo na nulti stepen, samo naizgled paradoksalno, ali i dalje suštinsko izgnanstvo, ovoga puta izgnanstvo ostajanja „kod kuće“, u otadžbini-tuđini (koja prerasta u „otadžbinu“ s navodnicima zbog okolnosti koje se nalaze izvan realnog dometa i moći pisca da ih promijeni i, makar malo, da ih ublaži ili poboljša).
Pisac, drugim riječima, može da osjeća da je (ili, još i više od toga, da zapravo postane) istinski izopšten(ik) i u svojoj otadžbini; čime se gubi njen suštinski efekat, izražen u hrvatskom, engleskom ili njemačkom jeziku na osnovu doživljaja otadžbine, manje kao činjenice porijekla, a više kao jedne daleko važnije duhovne i duševne udomljenosti (domovina, homeland, Heimat).
Savremeni pisac je, isto kao i stranac, liminalna figura – po definiciji ne-pripadnik i, ujedno, svepripadnik jednog velikog, interliterarnog zajedništva, ali je suštinski bezimotan.
Njegova situacija se sastoji u udvajanju – jezičkom, teritorijalnom, egzistencijalnom – s obzirom na stalno prisutni i, u osnovi, stvaralački (a ne isključivo politički, kakvim se obično smatra) poriv i čežnju da se bude negdje drugdje.
Savremeni pisac nosi u sebi paradoks tuđinca, o čemu govore i savremeni sociolozi poput Baumana. Ovaj paradoks se sastoji u činjenici da pisac teži tome da fizički bude blizak, a socijalno udaljen u odnosu na ljude iz svoje najbliže okoline.
Takav uvid u imanentno stranstvovanje pisca, bilježimo u posljednjem tekstu Gorana Stefanovskog, jednog od naših dijasporičnih pisaca. On govori o jednom dubinski prisutnom problemu, koji proizilazi iz njegovog ličnog i poražavajućeg „neprepoznavanja vlastitog doma“:
„Teško je kad je čovjek stranac u inostranstvu. Ali je još teže kad je čovjek stranac kod kuće. Najstrašnija su ona vremena kad se i sam dom pretvara u tuđinu, u džehenem, u jabanu. Kad je čovjek unutrašnje raseljeno lice. Kad tuga nije prouzrokovana odsustvom, već prisustvom. Kad sjedi usred vlastite kuće, a ne može da prepozna svoj dom.“
Stefanovski čak i radikaluzeje problem stranstvovanja, koji se ne odnosi toliko na sami fatum, na boravak u drugoj sredini, koliko na uvid da ni dom više nije mjesto domovnosti, pripadnosti i samoidentifikovanja.
I Julija Kristejeva kaže da egzilant nije stranac samo za spoljašnju upotrebu, već je i stranac po definiciji, stranac (čak) i za rođenu majku; nesvodljiv čovjek, koji se uvijek i ponosno drži upravo toga što mu nedostaje.
Zar ovo ujedno nije i sinonimna definicija pisca? Koji, čini se, isto tako, po definiciji traži, stvara i brani upravo ono što mu nedostaje, i ne samo lično njemu, već i svijetu u cjelini?
Pisac istovremeno naseljava više od jedne domovine. Pjesnik Kazimiro de Brito u svojim stihovima piše o tome da je stvaralaštvo iznevjeravanje maternjeg jezika. Time, naravno, ne misli na nekakav banalan i direktan čin izdaje, već na uzvišeni pokušaj prevazilaženja ličnog porijekla (pisca) u okviru univerzalne, stvaralačke vrijednosti i imperativa.
Za pisca kao intelektualca, po mišljenju Edvarda Saida, izgnanstvo postaje čak i lični imperativ. Obaveza da se stalo bude i ostane po strani u odnosu na stege restriktivnih kulturnih normi, veriga i stega, koje vode samo prema jednom: prema obezličavanju stvaralačke autonomije, slobode misli i stvaralaštva.
Nažalost, još uvijek preovladavajuća koncepcija identiteta je prevashodno teritorijalna: pa je i zaslužna za uspostavljanje jednačine između doma i mjesta i slijepog vladanja narativa ukorijenjenosti.
Otud i naturalizacija veze između geografskog/nacionalnog porijekla autora i vrjednosne prosudbe njegovih djela. U vezi s tim, Dubravka Ugrešić s pravom protestuje – pisac ne treba i ne može da se čita prvenstveno na osnovu porijekla, kao što se njoj lično, kao piscu egzilantu, najčešće i dešavalo po svijetu.
Iskustvo pisca, naprotiv, po mnogim pokazateljima jeste (i mora da ostane) eksteritorijalno – on ili ona osjeća da „nigdje nije kod kuće“.
Pisac je, bez obzira na mjesto u kojem živi, uvijek – stranac.
Pisac je alterego ili, još bolje, zajednički imenilac modernog čovjeka, i nastupa uvijek kao razvlašten u odnosu na svoj dom/identitet, kao fundamentalno razdomljen subjekat.
Pisac se kao takav nalazi usred jedne načelne nemogućnosti da se odomaći, da se udomi u ovom i ovakvom svijetu, uvijek mnogo udaljen od svojih suštinskih, humanističkih i stvaralačkih pretpostavki. Od njegovog suštinskog vjerništva u odnosu na Dom, koji se, međutim, ne izjednačuje u potpunosti s ovozemaljskim (topografskim, geografskim i svakim drugim opipljivim) porijeklom. Pisac je osuđen – na osnovu snage svojih stvaralačkih nemira – da ostane i da postoji samo kao neudomljen.
Osuđen je na to da hrani metafiziku čežnje za istinskom – nažalost, realno nedostižnom, ali zato autentičnom – otadžbinom, koja se, ipak, ne ograničava samo na nacionalne granice države u kojoj živi. Takvu otadžbinu pisac će nagovijestiti i predosjetiti ako ima talenat i stvaralačku sreću, upravo u svom stvaralašvu, u svojim djelima i knjigama.
To, svakako, ne znači iznevjeravanje, napuštanje, izdaju u odnosu na svoj rodni kraj, niti pak znači odricanje od njega.
Budući da pomalo zaboravljamo kako je pojam otadžbina po prirodi višeslojan, polivalentan. Otadžbina bi mogla drugačije da se tretira – da se razumije, da se doživi u nekoliko ravni: kao zadata, naslijeđena – od drugih (predaka, prethodnika); ali, osim toga, kao stečena, zaslužena – svojim (ličnim, stvaralačkim) imenom.
Otadžbina, zapravo, nije jedino teritorijalna kategorija ili čulna pojavnost. U tom smislu, možemo da kažemo da se ona nadograđuje kosmopolitizmom, kao stalno aktivnom repatrijacijom i dopunjavanjem zatečene otadžbine novom; što se dinamično stvara u procesu upoznavanja sa čitavim svijetom ili s književnošću/umjetnošću kao otadžbinom.
Čak i da se trajno suoči s bezotadžbinskom konstantom u sebi! Kao što, u stvari, u svojoj veseloj hermeneutici izgnanstva i ne bez izvjesne ironije, o tome govori i D. Ugrešić: „Jedini način koji preostaje egzilantu da prevaziđe traume egzila je u tome da ih uopšte ni ne prevazilazi već da ih proživljava kao trajno stanje.“
Međutim, iskustvo izgnanstva (ili bezdomništva), kao što smo već rekli, nije uvijek ispraćeno datom dislokacijom ili kretanjem u geografskoj sferi (pomijeranjem na prostornim i teritorijalnim koordinatama).
To iskustvo je moguće ostvariti i u okvirima interne geografije razdomljavanja u procesu ekspatrijacije čija se scena uopšte nije ni pomakla s početnog „sajta“, gdje se otvorila izbjeglička drama. Drama tzv. unutrašnjeg stranca (ili, kao što ga Kristeva naziva, „stranca u nama“, „stranca samog u sebi“), čija dijalektika stranstvovanja je stalna, neizlječiva, neopoziva i, prije svega, inkluzivna (unutrašnja, imanentna, autohtona), ipak, ne zavisi od banalnih (isključivo) prostornih pomijeranja. Diskurs za ovaj suštinski tip egzila ima spekularni karakter, ispisuje se strogo u prvom licu jednine, što odgovara i pokušaju da se dodirne jedna viša filozofičnost domovanja zajedno s egzistencijalnom tetovažom bola.
Osjećanje egzila (trajno izgnanstvo) na ovom svijetu stalno prati pisca i obilježava ga žigom bolne, ali, ipak, inspirativne nepripadnosti jednom (za)datom mjestu (lokusu).
Moglo bi se čak reći i to da pisac po pravilu prolazi jednom buntovničkom trajektorijom razdomljenosti koju bi mogli imenovati sintagmom „od oikosa (doma) do prkosa (razdomljenosti)“.
Biti pisac, znači živjeti egzil kao doživotni kondicional koji se sastoji od neprestanog umnožavanja pitanja, različitih tipova porijekla, identiteta, ali i stvaralačkih (zasluženih) otadžbina.
S obzirom na to, možda ne bi trebalo toliko govoriti o porijeklu (o poziciji status quo, koja potiče iz prošlosti, pa i pripada prvenstveno njoj, prošlosti), koliko o pravcu pisca (kao o aktivnoj komponenti, koja se veže i zavisi, ne samo od sadašnjosti, već, u još većoj mjeri, i od budućnosti). Treba još više da se govori o kosmopolitizmu (semipripadnosti) pisca onoj otadžbini koju sam stvara djelom kao svojim, ne manje i našim (budućim otadžbinskim) zavjetom.
Otud, u Miladinovljevoj pjesmi Tuga za jugom, pored objave nostalgije za rodnim krajem, može da se pročita i postojanje paralelne objave, upućene univerzalnom stvaralačkom motivu za prevodom, svojevrsnim pretvaranjem ovozemne otadžbine u superiornu, stvaralačku domovinu s virtuelnim, ali i izvanredno moćnim koordinatama.
Imajući to u vidu, enigma hiperpripadnosti većem broju kulturnih domovina možda se ne tiče isključivo pisaca selica (kakav je bio i sâm Miladinov), već postaje i tekovina jednog postojanja koje, po svojim morfološkim obilježjima, ne bi ni moglo da se smatra (strogo) selidbenim.
Tako postaje moguće i jedno simultano opijevanje Drugosti (u sebi) praćeno pojačavanjem participacione svijesti pisca u vezi s njegovom pripadnošću većem broju domova, kultura, otadžbina, prostora.
Upravo zbog toga (i ako ovo mišljenje još potkrijepimo i nekim svježim primjerima iz makedonske stavaralačke prakse) možemo ustvrditi da se na dom pisaca može gledati i u jednom hroničnom pluralu:
„Možda je najbolje nemati ognjište, a imati vatru“ – prkosno svjedoči i Lila, autobiografski lik iz romana Lidije Dimkovske, u kojem je riječ isključivo o iskustvu stranstvovanja.
Upravo zato, retoričko pitanje srpskog pjesnika Milovana Danojlića: „A gde se to u ovom svetu stvaralac ne oseća kao tuđin?“, dobija snagu i značenje duboko ubjedljivog i, pritom, ne samo modernog aksioma.
Riječ je o aksiomu radikalne apatridnosti!
I o rekonstrukciji pojma otadžbina, bar kad je riječ o piscu, sličnoj onoj koju doživljava Matilda, iz drame Bernara Mari Koltesa: „Da li je otadžbina mjesto gdje se ne nalazimo? Smučilo mi se od toga da ne budem na svojem mjestu i da ne znam gdje je moje mjesto. Ali otadžbine ne postoje, nigdje, ne.“
Upravo obezdomljenost je zajednički imenilac i ugrađena pretpostavka autentične stvaralačke egzistencije – koja po svojim najširim odlikama ostaje ustrijemljena nečemu višem: nekom istinskijem, ljepšem domu.
Iako naizgled paradoksalno, upravo je stranstvovanje kao polazno, izvorno, imanentno iskustvo pisca ono što generalno čini izvodljivom samu restauraciju njegovog identiteta i Domovnosti, odn. čini izvodljivim – ponovno stvaranje otadžbine kao domovine.