Kemal Bašić [1]

Semezdin Mehmedinović: Melankolija nepripadanja

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

Nakon pauze od skoro deceniju, i zbirke poezije Devet Aleksandrija (2002), Semezdin Mehmedinović objavio je knjigu svojevrsnih dnevničkih bilješki Ruski kompjuter (2011), a ubrzo nakon toga i zbirku mikro priča, prozno-poetskih crtica i ilustracija Autoportret s torbom (2013). Iako su objavljene u relativno kratkom vremenskom roku, između njih je vremenska distanca od oko petnaestak godina. Naime, Ruski kompjuter „pisan je u vremenskom rasponu od kraja avgusta 1995. do avgusta 1996. i predstavlja nenamjerni dnevnik selidbe, koji prati put Sarajevo–Prag – Zagreb – Phoenix – New York – Phoenix – Washington D.C.“ Zaboravljene bilješke, snimljene na floppy disk koji je u međuvremenu zastario, postale su igrom slučaja ponovo dostupne, a Mehmedinovićeva odluka da 'očisti suvišak' i objavi ih, rezultirala je knjigom koja pokazuje, iz potpuno unutrašnje perspektive autora/naratora, putovanje s jednog kontinenta na drugi i sve ono što već sama odluka za takvo putovanje u sebi nosi. Autoportret s torbom na prvi pogled nema previše sličnosti sa Ruskim kompjuterom, u njemu Mehmedinović donosi slike američke svakodnevnice na koju je već naviknut i koju doživljava svojom, ali ono što neraskidivo povezuje ova dva naslova je vrlo slična estetska emocija, neka vrsta melankolije koja dolazi iz autorovog osjećanja svijeta.
U uvodu u Ruski kompjuter Mehmedinović kaže: „Odlazeći iz Sarajeva, na kraju 1995. godine, ja nisam mislio o tome kao o potrazi za novim mjestom koje ću trajno nastaniti, već sam odlazio kao 'turist', uvjeren da ću se, čim potrošim putničku radoznalost, vratiti. Čitajući sada ono što sam u to vrijeme pisao, otkrivam da je u jeziku, u onom njegovom sloju gdje progovara naše nesvjesno, moj odlazak, prije svega, bio potraga za novim mjestom, koje ću prepoznati kao svoje.“
Upravo ova potraga za novim mjestom koje će se prepoznati kao svoje jeste ono što je u centru Mehmedinovićevog 'dnevnika selidbe'. Tekst je formiran kao putovanje kroz različite prostore, hronološki niz situacija i događaja, od kojih često neki izvana izgledaju manje važni, ali se upravo u njima nalazi motivacija i snaga za pokret i nastavak putovanja. To je potraga za novim prostorom koji će se, barem u nekoj mjeri, poklopiti sa onim što je unutarnje biće onog koji traga. To poklapanje treba dovesti do transformacije prostora, koji je hladan i stran, u mjesto, koje je ispunjeno intimnim i zbog toga blisko. Tekst se formalno prekida na onim mjestima koja se mogu odrediti kao stanice putovanja, a to su različiti gradovi. Svaka od tih stanica, svaki grad, nosi sa sobom različita iskustva.
Tako, uvjetno rečeno, prvi dio, Sarajevo, pokazuje ambijent u kojem nastaje odluka o odlasku. Višegodišnja opsada uništila je grad kao mikrokosmos, a razumijevanje toga i svakodnevno ponovno suočavanje s tim dovode do umora, zasićenja, nakupljanja tereta kojeg se ne može tek tako osloboditi, a ipak, to oslobađanje uslov je za nastavak života. „Volio bih kad bi postojao neki bezbolan fizički način da se iz mene iznese ovo nešto što se cijeli rat skupljalo“. Odstraniti iz sebe to 'nešto', osloboditi se, na ovakav način nije moguće, ali je moguće iznijeti sebe iz jednog svijeta koji to 'nešto' stvara. Rat ne nestaje kada prestane pucanje. On ostaje tu, prisutan, živi u svojim rezultatima: prisutan je prostoru u kojem se obitava, a koji je ispunjen njegovim tragovima, ali, također, on je u odsutnome, u ljudima kojih više nema, bez kojih je nemoguće obnoviti onaj mikrokosmos koji se prepoznavao kao svoj.
Naredne stanice putovanja, Prag i Zagreb, na različite načine su također povezane sa proživljenim iskustvom rata. One se u neku ruku mogu posmatrati kao mjesta iz kojih se, zbog distance, jasnije vidi šta je ono što se napušta i ostavlja. U Pragu se, kroz susrete sa poznanicima iz Bosne, pokazuje jedna vrsta opterećenosti etiketom ratne žrtve. Boravak u Zagrebu (čekanje američke izbjegličke vize) na trenutke je ispunjen nostalgijom. Ona dolazi iz dva izvora. Jedan je ambijent koji podsjeća na život u Sarajevu prije opsade, vrijeme provedeno s ljudima kojima se ništa ne mora objašnjavati. „Ujutro se sretnem s Miljenkom. Nekada on dođe kod Nenada, a nekad se nađemo u kafani. Tako počinjem svaki dan. Pijemo kafu i pričamo. I svaki put dođe trenutak kad se u razgovoru zanesem i tada krojim plan o budućnosti u kojoj nigdje nisam otišao.“ Drugi izvor nostalgije je u samom odlasku koji se čekao, o kojem je već odlučeno. Kao da svijest o tome da se zaista odlazi pojavljuje tek kad se ljudi opraštaju. „Oprostio sam se sa svima. Miljenko je rekao: 'Zanimljivo. Ja sam mislio da se ovo nikada neće dogoditi'. A iskreno govoreći, i meni je ovo nalik na san: čekao sam da me neko autoritativnim glasom probudi: Vraćaj se kući! I da se spuštene glave vratim. Mi se hrabrimo uvjerenjem da o svemu sami odlučujemo. Ali mi ne donosimo važne odluke u svojim životima. Nama se život, mimo naše volje, događa.“
U Mehmedinovićevom doživljaju Amerike, novog svijeta u kojem se kreće ispočetka, prisutna je ideja o povratku kući, ali ona funkcionira samo kao neka vrsta utopije. Stvarni povratak uopšte nije izvjestan, ali se potraga za američkim domom odvija u skladu s idejom povratka. U Američkim gradovima u kojima boravi, on pokušava prepoznati nešto iz grada iz kojeg dolazi. On Phoenix, New York i Washington D.C. mjeri Sarajevom. U gradu koji ima najviše poklapanja, najlakše će se napraviti dom. To, ni slučajno, nisu samo vanjska poklapanja, već se radi o potrebi duhovnog doživljaja nekog prostora svojim. Ovo se čini kao jako važna stvar za očuvanje vlastitog identiteta, sveukupnosti onoga što čovjek jeste. Mehmedinović je emigrant (i to je, naravno, njegov identitet), ali pronaći način da ta činjenica ne bude ono što ključno određuje život, uslov je za slobodu. Ostati, u novom svijetu, sve ono što si bio, a uklopiti se, najteže je iskušenje emigranta. „Spuštam se niz Columbia Road do metro stanice, i svako jutro srećem mlade emigrante, tek pristigle iz Afrike. Znam to zbog toga što iz metro stanice izlaze bosi i nose cipele u rukama. Oni su našli svoj način da ostanu u sebi i svome svijetu, da zaštite svoju slobodu, a ja još nisam.“
Emigrantsko osjećanje nepripadanja kod Mehmedinovića se javlja kao motiv za promjenu, za nastavak kretanja i pronalazak načina da se to osjećanje umanji, pri čemu spomenuta ideja povratka kući igra važnu ulogu. Kuća kojoj se želi vratiti ne poklapa se sa stvarnim mjestom iz kojeg se otišlo. Jer, upravo bi se druga vrsta osjećanja nepripadanja mogla pronaći u motivima za odlazak. To, dakle, nije grad, nego ideja grada, sačinjena samo od bliskih, poznatih stvari, onih koje se osjećaju svojima. Kao da geografska distanca i hladnoća novog svijeta imaju sposobnost da iz razmišljanja o domovini potisnu ružne slike, a naglase one koje su lijepe, gurnu u sjenu zaborava razloge zbog kojih se otišlo i stvore mogućnost da se to mjesto opet zove kućom. „Šta ja ovdje radim? Tražim grad u koji ću se naseliti, tražim mjesto koje ću prepoznati kao svoje. Tražim onaj gradski izlog u kojem ću prepoznati svoj odraz i reći: To si ti... A onda, postoje te vremenske zone kojih sam u posljednje vrijeme postao svjestan. Preseliti se iz Phoenixa u D.C., to znači biti za tri sata bliže Sarajevu. To bi bio prvi korak u povratku kući.“
Ruski kompjuter, već samom svojom formom dnevnika, postavlja se kao intimni razgovor, ispovijedanje autora samom sebi. Ova potreba za bilježenjem emigrantskog puta se može posmatrati i kao potreba za bilježenjem sebe, da bi se sutra, ukoliko se iz bilo kojeg razloga posumnja u svoje postojanje, ono moglo provjeriti na papiru.
Autoportret s torbom, neobična je knjiga. Ova zbirka kratkih proza obogaćenih ilustracijama, kao što je već spomenuto, vremenski je više od deceniju daleko od Ruskog kompjutera. Ponovo se radi o književnosti koja je izrazito intimna, u kojoj je nemoguće odvojiti stvarnu ličnost autora od pripovjedača, ili razlučiti šta je od pripovijedanog stvarni događaj, a šta fikcija. No, ovakvo pisanje je obilježje Mehmedinovićeve književnosti, a razlog za to bi se mogao pronaći u činjenici da je on, prije svega, pjesnik – i kad piše prozu – on ispisuje isključivo subjektivno osjećanje svijeta koji ga okružuje. Ova knjiga i jeste Mehmedinovićev književni autoportret, baš kao što je to, na drugi način, Ruski kompjuter. Dva autoportreta, između kojih stoji duži vremenski interval, nikako ne mogu biti ista. U ovoj knjizi nema više onog osjećaja izgubljenosti i nepripadanja, bar ne na način kakav je u Ruskom kompjuteru. Ovdje vidimo čovjeka koji je naučio živjeti u novoj zemlji, ali i uspio ostati u svom svijetu. U kratkim proznim fragmentima opisuje se svakodnevnica. U tim opisima važno mjesto imaju sjećanja. Kao da se povlačenjem paralela između američkih i bosanskih situacija i događaja pokušavaju pomiriti dva svijeta kojima se jednako pripada. Ova sjećanja, ali i usamljenost, izvor su osjećanja melankolije koje prožima knjigu. „Naočale za čitanje pomažu da se odbranim od samoće. To je zbog toga što se s rijetkim prijateljima srećem u tekstovima. Ja živim ovdje, a oni žive u drugim zemljama, i na drugim kontinentima. (...)Naočale za čitanje drže na okupu ovo što je preostalo od moga svijeta.“ Književnost je neodvojiva od Mehmedinovićevog svijeta i važan oslonac njegove stabilnosti. Nije samo čitanje odbrana od samoće, već i pisanje. On piše da bi razgovarao, na svom jeziku, sa ljudima koji su daleko, ali koji ga razumiju. Književnost, dakle, funkcionira kao most kojim se ukida prostorna distanca. Pisanje o svakodnevnici, bilježenje onoga što se dogodi na ulici, metrou ili u podzemnoj garaži, način je da se uspostavi veza između materijalnog i duhovnog svijeta. Mehmedinović se osjeća ugodno u književnosti, prenošenjem svakodnevice u književnost i nju čini ugodnijom. On posmatra svijet oko sebe i prenosi u tekst svoje viđenje tog svijeta. Isto čini i crtežima koji prate tekstove. Jezički doživljaj čitaoca, zahvaljujući često neobičnim ilustracijama, dobiva i dodatnu dimenziju.
Ruski kompjuter i Autoportret s torbom knjige su koje odišu melankolijom. Ta melankolija dolazi iz svijesti o tome da se više nigdje ne može potpuno pripadati. Zbog toga se Mehmedinović osjeća kao stranac u zemlji iz koje je otišao, jednako kao i u zemlji u koju je došao. On je stranac svuda osim u književnosti. I on je našao način da ostane svoj i u svom svijetu, da zaštiti svoju slobodu, kao i oni afrički emigranti iz Ruskog kompjutera.