Davor Beganović [1]

Jezik, povijest, geografija. Egzil i emigracija u postjugoslavenskim književnostima

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

Alchiviadi al Nusa imao je čudno ime, kao iz Hiljadu i jedne noći. Postalo je čudno kada je u neka doba nestalo
Cincara iz naših varoši i čaršija. Ali bilo je vremena kada se i u nas čovjek mogao tako zvati.
Tada su se svud okolo čuli različiti jezici i bezbrojni glasovi, tako da nijedan glas nije bio tuđ, nijedan jezik nije bio stran.
Mržnja među ljudima ticala se tada njihove vjere, a ne jezika, kulture, imena. Od vjerske je mržnje nacionalizam gori, jer je tješnji, plići i opakiji.
(Miljenko Jergović Babe slave, preziru junake, o Branislavu Nušiću)

Problem egzila, migracije ili e-migracije u svjetskoj je književnosti relativno nov fenomen čiju se novinu prije može interpretirati kao posljedicu nedovoljnoga interesa ranijih generacija znanstvenika ili znanstvenica nego njegovoga nedostatka u samoj književnosti, točnije književnome materijalu. Senzibiliziranje znanosti o književnosti za tu tematiku započelo je promjenom paradigme što ju je sobom donio poststrukturalizam, nastavilo se u postkolonijalnoj kritici i u raznoraznim obratima (turns) čija je dominacija na kraju dvadesetoga i na početku dvadeset i prvoga stoljeća postala neprevidiva. Uz njihovu je pomoć prošireno motrište s kojega se promatra književnost (a skupa s njom i kultura). Samim tim dolazi i do reformiranja studija komparativne književnosti koje se oprašta od svojega tradicionalnoga polja interesa (usporedbe nacionalnih književnosti, prije svega) i prebacuje na područje transnacionalnosti i, što je iznimno važno, translacije. Naravno, takva promjena nije grom iz vedra neba, niti je do nje došlo u sterilnome području kulture, potpuno odvojenome od društva – dakle, jednome utopijskome stanju idealnosti. Naprotiv, znanost je o književnosti reagirala na globalizaciju i medijalnu promjenu do koje je, prije nekih dvadesetak godina nezamislivo, dovelo masovno širenje (ili masovna pristupačnost) interneta. U nastavku ću teksta sporadično ukazivati na teorijske inovacije koje odlikuju promjenu što bi ju se, s izvjesnom dozom patetike, moglo proglasiti i dramatičnom. No ipak će glavni cilj mojega eseja biti promatranje jugoslavenskih (ili eksjugoslavenskih) književnosti u tako promijenjenom kontekstu. Pitanja koja ću postavljati, ali i teze koje će proizlaziti iz njih, bit će grupirana na više razina, ali najbitnijom ću smatrati onu jezičnu. Uz nju odmah dolazi prostorna koju ću nazvati geografskom, dok je nešto manje značajna, ali nedvojbeno prisutna, povijesna.
Paradigma koja je dominirala svjetskom književnošću od kasnoga devetnaestoga stoljeća jest „monolingvalna paradigma“, koju suvremeni znanstvenici i znanstvenice obilježavaju i kao „monolingvalnu predrasudu“ a čije je najsnažnije obilježje inkorporirano u metafori „maternjeg jezika“ kao jednog i jedinstvenog izražajnog sredstva ljudskoga bića. Yasemin Yıldız ističe: „Prema toj paradigmi pojedinci i društvene formacije su zamišljeni tako da posjeduju samo jedan 'istinski' jezik, svoj 'maternji jezik' i preko toga su posjedovanja vezane za ekskluzivnu, jasno obilježenu etniju, kulturu i naciju.“ (2012, 2). Povezanost monolingvalizma s nacionalnom državom, i uz nju usko smještenih fenomena poput nacionalne književnosti, nemogućno je previdjeti. Nakon njezina nametanja kao osnovne ideje vodilje u procesu formiranja kolektivnih identiteta multilingvalizam je potisnut u drugi plan, što ne znači da je prestao postojati ili djelovati.
Za Yıldız je prvi moment političkog omekšavanja paradigme monolingvalnosti sadržan već u samoj konstituciji Europske Unije kao zajednice više nacionalnih država. Makoliko se ta koncepcija na prvi pogled mogla učiniti labilnom, već su u samoj suštini političke organizacije Unije sadržani momenti koji ukazuju na nužnost multinlingvalnosti do koje se dolazi prije svega prevođenjem ali i intenzivnim sporazumijevanjem na nekom zajedničkom jeziku koji ne mora, nužno, biti danas dominantni engleski. Mimo te političko-pragmatičke kategorije koja se u najvećoj mjeri razvija na razini briselske birokracije, na nižim se stratifikacijskim slojevima zbivaju migracijski pokreti koji nisu određeni u tolikoj mjeri komponentom političkoga, koliko pragmatičkim potrebama tržišta radne snage. Kako bi točnije definirala sadašnje stanje, koje se može opisati kao prijelazno, Yıldız rabi termin „postmonolingvalno“ koji se „odnosi na tenziju u kojoj se monolingvalna paradigma nastavlja potvrđivati a multinlingvalne prakse istrajavaju ili se iznova pojavljuju.“ (5). Važno je primijetiti razliku koja se uspostavlja između statički shvaćene paradigme i dinamičkih praksâ koje se uvijek javljaju u množini. Tim se implicira da promjena paradigme mora biti abruptna a proizvesti je mogu tek konzekventno sprovođene jezične prakse koje snažno divergiraju od nje. Te prakse postoje u vremenskoj protežitosti koja ih može prevladati ili determinirati na raznolike načine.
Promotri li se druga razina koju sam naglasio, geografska, vidjet će se da je ona manje vezana za političku matricu a više za moment disperzije koji sobom nosi tržište radne snage. Naravno, ne želim ni u jednome trenutku ustvrditi da je migracija isključivi fenomen redistribucije radne snage, naprotiv, moj će se primjer bosanskohercegovačke književnosti koncentrirati na potpuno drugu dimenziju, uvjetovanu ratom, masovnog kretanja stanovništva, no ona je u onim slučajevima kojima se bavi studija Yasemin Yıldız nedvojbeno primarna. Geografija se u raznim tekstovima koji ispisuju egzil stilizira kao determinanta prevladavanja udaljenosti, smanjivanja prostora koji stječu kvalitete kulture (ili ideologije) i gube neutralnost protežitosti. Oni se počinju pojavljivati kao odrednice formiranja identiteta koji odbijaju biti jednoznačnima, te tako, na stanovit način, poriču sami sebe.
Na sličan se način, ali u suprotnome smjeru, deformira i povijest. Ako smo u prvome slučaju svjedoci ideologiziranja geografije, u drugome je riječ o deideologizaciji prošlosti i znanosti koja se bavi njezinim izučavanjem. Povijest više nije nužno koncentrirana na nacionalno, njezina se interpretacija u književnim djelima pojavljuje kao korekcija u kojoj se monolitnost razbija i prevodi na područje hibridnosti. Pitanje se identiteta, ovaj put onog nacionalno-kolektivnog, odvaja od jedinstvenosti i nedjeljivosti i disperzira na jednu višestrukost koju je nemogućno objediniti pod zajedničkim nazivnikom, koju valja uvijek iznova pregovarati. Na toj se dimenziji dovodi u pitanje monolitnost nacija, štoviše – čak i samoga načela nacionalnosti kako ga je definiralo i činom jednostrane aproprijacije determiniralo devetnaesto stoljeće.
Polazeći od ta tri ishodišta – jezika, povijesti i geografije – pokušat ću formulirati teze koje će se u suženome očištu odnositi na specifične razvoje što su ih jugoslavenske književnosti, ponajprije zbog rata ali i zbog tranzicijom prouzročenih društvenih i kulturalnih preobrazbi, doživjele od kraja prošloga stoljeća pa sve do danas. Pri tome neću moći izbjeći ni diskusiju o tome kakve su posljedice te promjene ostavile i na komparativno izučavanje književnosti – kako u nas tako i globalno. Kao teorijska podloga poslužit će me inovativno reinterpretiranje uloge komparativne književnosti u promijenjenim uvjetima što ga je pružila Emily Apter (2006, 2012) kao i određeni postulati Pascale Casanove u vezi sa suvremenim položajem „svjetske književnosti“ (2004). Rebecca Walkowitz je ustvrdila da je „[s]uvremena književnost, u doba globalizacije, na mnogo načina komparativna književnost: djela cirkuliraju istovremno u nekoliko književnih sistema i mogu – netko bi rekao i trebaju – biti čitana uz pomoć nekoliko različitih nacionalnih tradicija.“ (Walkowitz 2006, 529)
Na taj način obilježen teorijski okvir komplementirat ću relativno uskim, ali uzoritim, korpusom pripovjednih tekstova koji će mi poslužiti da pokažem u kolikoj se mjeri postjugoslavenske književnosti formiraju kao multilingvalne ili točnije, da se iznova poslužim terminologijom Yasemin Yıldız, postmonolingvalne. Spisatelji koje sam izabrao potječu iz Bosne i Hercegovine. To nije slučajno. Sama je ta zemlja multikulturalno određena. S druge strane ona je u procesu raspada Jugoslavije najviše stradala i od toga se stradanja ni do danas nije uspjela oporaviti. Stoga je i emigracija, koja je započela ratnim a nastavila se nakon njega ekonomskim izbjeglištvom, u njoj najočitija. Dva su spisatelja (Aleksandar Hemon i Ismet Prcić) egzil našla u Americi, jedan (Saša Stanišić) u Njemačkoj a posljednji (Miljenko Jergović) u Hrvatskoj (u kojoj, doduše, danas živi u stanju svojevrsnog unutarnjeg egzila no to je druga priča). Ovaj se izbor može učiniti samovoljnim. I drugi spisatelji i spisateljice su ušli u korpus postmonolingvalne književnosti koja nastaje nakon raspada Jugoslavije. Napomenut ću tek nekolicinu, ne pretendirajući na iscrpnost: Jagoda Marinić, Marica Bodrožić, Nicol Ljubić, Tea Obreht, Sonia Ristić, Alen Mešković. Ako ne želim ostati samo na literaturi, mogu navesti i nedavno objavljeni izvrsni hibridno, uz pomoć fotografija, koncipirani strip Nine Bunjevac Fatherland. No četvorica gore navedenih autora paradigmatični su za sve tri razine – jezičnu, geografsku i povijesnu – koje sam istakao kao cilj svojega istraživanja.
Romani o kojima ću govoriti napisani su na engleskom (Hemon, Nowhere Man, Prcić, Shards), njemačkom (Stanišić, Vor dem Fest) i hrvatskom (Jergović, Buick Rivera) jeziku. Već samim tim opiru se tradicionalnoj filološkoj podjeli na nacionalne književnosti pripadnost kojima se određuje prema kriteriju, monolingvalnom, jezika kojeg se upotrebljava. Hemon i Prcić bili bi, tada, američki pisci, Stanišić njemački a Jergović hrvatski. Oni to dijelom i jesu ali ih se ne može odrediti isključivo takvima. U njihovome se identitetu ne može govoriti kao o nečemu monolitnom. Tradicionalno shvaćanje po kojemu jezik pripada jednoj etničkoj grupi te ga se ne može steći na drukčiji način negoli rođenjem, to jest biološkom pripadnošću, a pogotovu ne aproprijacijom (što je tipična pozicija emigranta/egzilanta) u novoj se raspodjeli pokazuje neodrživim. Jezik na kojemu pišu postjugoslavenski autori pokazuje se odvojenim od konkretne etničke grupe, štoviše nesamjerljiv s njom. Čak i u slučaju Miljenka Jergovića dolazi do kolizije s jezičnim okolišem. Njegovo sustavno odbijanje konzekventne upotrebe „čistoga“ hrvatskoga idioma nekadašnjeg zajedničkog jezika dovodi do trvenja s purističkim čuvarima diferencija između hrvatskog i srpskog. Ostali se autori nalaze u sredinama koje su nedvojbeno jezično tolerantnije od hrvatske, pa ipak ni njihova djelatnost ne ostaje pošteđena, makar i dobrohotnoga, ukazivanja na jezični alteritet. Drugost se, svejedno da li benigno ili maligno, percipira i komentira od strane onih koji drže da posjeduju monopol na upotrebu „maternjeg jezika“. U prvome slučaju rezultat je obilježavanje spisatelja kao neprijatelja ili nekoga tko ocrnjuje vlastitu naciju shvaćenu kao proširenu obitelj (nipošto se ne smije previdjeti u kolikoj se mjeri, u ovoj konstelaciji, nacija pojavljuje kao generička i organička institucija); u drugome benevolentna patronizacija dovodi do osjećaja nelagode kod pogođenih. I u jednome i u drugome slučaju riječ je o tematiziranju nerazumijevanja koje se s područja jezičnoga relativno lako podiže na općenitije, kulturalno. Upravo su autori i autorice koji djeluju u postmonolingvalnom okolišu sposobni promijeniti u monolingvalizmu uvijek već upisanu paradigmu nužnosti kulturalnog nerazumijevanja i potkopati njezine temeljito netočne i, u krajnjoj liniji, štetne premise. Koliko će im to uspjeti, ovisi i o vanjskim faktorima – književnoj kritici, znanosti o književnosti ali i publici spremnoj da prihvati izazov potencijalnog nerazumijevanja i prevlada ga vlastitim svrstavanjem u svijet koji ne misli da je poznavanje više jezika, ili više jezičnih kodova, nužno štetno. U nastavku ću se teksta pozabaviti pojedinačnim modusima koje moji egzemplarni autori koriste kako bi se pozicionirali u tuđem svijetu, izvlačeći iz svoje situacije vanjske unutarnjosti maksimalni profit.
Otpornost prema maternjem jeziku
Nowhere Man je druga knjiga Aleksandra Hemona koja se na američkome tržištu pojavila 2002, dvije godine nakon prvijenca, zbirke pripovjedaka The Question of Bruno. Makar i stajao u izravnoj tematskoj vezi sa zbirkom pripovjedaka, roman se od nje odmiče na jednom bitnom mjestu: to je knjiga u čijem je geometrijskome središtu egzil. Takav zaključak nameće već i sam naslov. Doista, „čovjek niotkuda“ jest oznaka kojom se intendira pokazati nepripadnost, štoviše potencirati stanje bez identiteta. Prva pojava Jozefa Proneka u Hemonovoj prozi zbila se u zbirci The Question of Bruno. Pripovijetka Blind Jozef Pronek & Dead Souls opisivala je, djelimice i autobiografski, odlazak Bosanca ukrajinskoga porijekla na putovanje u Ameriku. Povratak s toga putovanja spriječen je ratom u Bosni i Hercegovini. U romanu vidimo Proneka koji se pokušava snaći u novoj sredini, bez podrške koju je imao na početku boravka. Vještim narativnim potezom Hemon ga prikazuje iz prizmatične perspektive. Svako poglavlje romana ima različitog pripovjedača koji Proneka reflektira iz različitoga kuta. U prvome je pripovjedna instanca njegov poznanik iz Sarajeva kojega slučajno i nakratko sreće u školi za učenje engleskog u Chicagu; u drugome je to ekstradijegetski pripovjedač koji rekonstruira njegovu sarajevsku prošlost; u trećem ga promatramo kroz prizmu Amerikanca, s jedva prikrivenim homoseksualnim preferencijama, s kojim Pronek provodi ljeto u Kijevu, učeći ukrajinski jezik i povijest, u društvu drugih egzilanata, ponajviše Amerikanaca, ukrajinskoga porijekla; u četvrtome sam Pronek prevodi na engleski pismo koje mu iz Sarajeva, tek oslobođenog iz neprijateljskoga obruča, šalje najbolji prijatelj Mirza – epistolarna forma kao privilegiranje fizičke udaljenosti; u petom se iznova pojavljuje ekstradijegetski pripovjedač, ovaj put predočujući o Pronekovoj egzistenciji, sad već egzilantskoj, u Chicagu; šesto slijedi istu mustru, dok sedmo i posljednje priziva postmodernističku atmosferu zbirke pripovjedaka The Question of Bruno, preskačući u širokim potezima s jednog povijesnog (ili pseudo-povijesnog) događaja na drugi, sažimajući zbivanja u kišovskome maniru. Rezultat takvog prelamanja pripovjedne strukture jest višeslojni narativ u kojemu junak stječe uvjerljivu trodimenzionalnost.
Već na prvim stranicama jasno se razaznaje u kojoj se mjeri problematika jezika pozicionira u središte romana. Pri tome Hemon pravi važan odmak u odnosu na stereotipne pristupe u kojima se stvara konfiguracija utemeljena na primarnom nerazumijevanju. Ona je u takvoj konstelaciji izvor humornih situacija u književnim tekstovima, a često se iza nje krije navodna superiornost jedne instance (ponajčešće autorske) koja sebi dodjeljuje pravo prosudbe tko suvereno vlada jezikom, samim time pridajući sebi (politički) nadmoćnu poziciju. Hemonov se tekst pokazuje inovativnim upravo razaranjem pretpostavke vertikalne stratifikacije moći i raspodjeljivanjem njezinog prostiranja na horizontalnoj razini – koja podrazumijeva ravnopravnost sudionika i sudionica pripovjednoga teksta. Pripovjedač (ne Pronek, ali o toj važnoj narativnoj bifurkaciji nešto kasnije) traži posao na školi za učenje engleskog. Upravitelj i sekretarica škole nalaze se u povlaštenome položaju u odnosu na budućega nastavnika, ali i na njegove učenike, no ta hijerarhijska komponenta teško prodire u sam tekst. Prešutni joj otpor pružaju i pripovjedač i ostali sudionici dramatski organiziranih scena – nastavnici čiji rad pripovjedač prati, učenici koji sami prekidaju nit hijerarhije odbijajući sudjelovati u nastavi ili dajući netočne odgovore. Još je važniji indikator narušavanja autoriteta kreiranog „adekvatnim“ poznavanjem jezika na drvo pričvršćena poruka kojom se izvještava da djevojčica traži svojega izgubljenog psa:
LOST DOG
I LOST MASCULINE DOG, THIS COCTAIL SPANIEL. AND HIS NAME LUCKY BOY. HE HAS LONG, LONG EARS AND CURVE HAIR GOLD BROWN COLOR WITH SHORT TAIL ALSO HE IS VERY FRIENDLY, LITTLE CRAZY. IF ANYONE FOUND MY DOG PLEASE, PLEASE CONTRACT MARIA. (Hemon 2003,7)
Tekst ne ispunjava jezične norme ni na jednoj od tri „zakonodavne“ razine: gramatičkoj, ortografskoj i vokabularnoj. This (umjesto It is), rudimentarno pogrešna upotreba točke i zareza, riječi koje se pišu tako da promašuju značenje (coctail spaniel, contract Maria). Naravno, pripovjedačev je alibi u tome što je poruku napisala djevojčica, ali je simbolika situacije nedvosmislena: u oči mu je mogao upasti i kakav drugi oglas, ali kontingentni izbor ovog konkretnog jest jasan signal publici da će jezik koji će on predavati svojim budućim učenicima biti u jednakoj mjeri lišen samodopadne „ispravne“ gramatike, strogo normiranoga pravopisa i autoritarnoga, u sebe sigurnog vokabulara kao što je to jezik Marie koja je izgubila svojega koker španijela.
Pripovjedač prema Proneku zauzima dvostruku poziciju: onoga koji izvještava o njegovoj prošlosti u Sarajevu i onoga koji ga promatra kao objekt pripovjednog teksta, kao jednog od učenika u školi engleskog za strance u kojoj će sam predavati. Druga pozicija budi snop asocijacija kojima se omogućuje da zaboravljeno ispliva na površinu i da se od njega stvori konzistetna priča. Na taj se način dolazi do komponente koju sam obilježio kao središnju za konstruiranje egzilantskoga teksta – do povijesti. Naime, rekonstruirajući Pronekov život o Sarajevu pripovjedač metonimijski rekonstruira i povijest samoga grada u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Pronekovo sazrijevanje u toj sredini, jedna vrst bildungsromana in nuce, reflektira se u paralelnome procesu kroz kojeg prolazi pripovjedač. Razlika se sastoji u tome što pripovjedač samoga sebe stilizira (i konstruira) kao biće bez prošlosti, otuda bez identiteta, kao, dakle, „čovjeka niotkuda“. Kontrastivno supostavljanje Sarajeva i Chicaga, Jugoslavije i Amerike služi gradnji binarnih opozicija između svjetova koji ostaju tuđi jedan drugom. Kako bi dodatno potcrtao tu komponentu Hemon interpolira kulturalne momente u tekst koji američkome recipijentu (a ne smije se zaboraviti da je Nowhere Man pisan na engleskom te time primarno usmjeren na to jezično područje) ne znače ništa. Strategija takvoga pripovijedanja sobom nosi nužne rizike – ponajprije onaj da se ne bude „prepoznat“. No prednosti, u estetičkome smislu, su nedvojbene. Očuđavanje je jedna od njih. Druga je buđenje radoznalosti čitateljstva koja vodi ka želji za spoznajom Drugoga povezanom s otkrivanjem nepoznatog s jedne, i njegovoga prihvaćanja u različitosti s druge strane. Dimenzija lokalnoga uvlači se u pripovjedni tekst, narušava njegovu potencijalnu univerzalnost ali se, što zapravo i jest najvažnije, realizira kao gesta upućena vanjskom promatraču, kao poziv za njegovu izvornu participaciju u svijetu egzilanta, kao molba za empatiju, za prihvaćanje drugosti Drugoga bez želje za njegovim mijenjanjem ili asimiliranjem.
Hemonov pripovjedač, u rekonstrukciji Pronekove povijesti, izaziva čitateljstvo tražeći od njega emocionalno sudjelovanje u sudbini emigranta koji se pokazuje kao čovjek s porijeklom koje ga determinira kao biće koje posjeduje povijest. Neposjedovanje jezika se modificira. Barbar, kao osoba bez jezika u izvornome značenju, jest nešto drugo. Bez obzira na to što ne posjeduju engleski jezik, pripovjedač i Pronek promatrani iz dubinske perspektive, u idealnom slučaju posjeduju potencijal da se preobraze u bića civilizacije. Sve su ove izvedbe, naravno, prelomljene kroz prefinjenu prizmu hemonovske ironije, usmjerene na one koji junacima-egzilantima na dobrohotan, dakle paternalistički, način žele nametnuti osjećaj niže vrijednosti. Obrana integriteta prihvaćanjem integracije i odbijanjem asimilacije formira se kao središte pripovjednoga teksta. Ona se postiže humorom, ironijom, vrlo često i autoironijom, čiji je cilj ponovno definiranje tako važnih pojmova kakvi su nacija ili politička povijest. Komentirajući roman Caryla Philippsa The Nature of Blood Rebecca Walkowitz ukazuje na fenomen čitanja „s one strane nacije“. Koristeći tu narativnu strategiju Philipps „spoznaje književne kulture koje prevazilaze naciju ali i one koje su uže od nacije, ili, pak, one koji naglašavaju alternativne osnove kolektivnosti.“ (Wallkowitz 2006, 540) Hemon postupa paralelno. Alternativa nacijom dominirane kolektivnosti pronaći će se u skupinama bez korijena. Čak nije nužno da se ti ljudi povežu na bilo koji način – sasvim je dovoljna činjenica njihove prisutnosti na mjestu kojemu ne pripadaju. Zajednica ljudi niotkuda stvorit će alternativu navodno čvrstim vezama što spajaju one koji se osjećaju dijelom jedne nacije. U središtu te alternativnosti naći će se jezik kojega se može nazvati kako se želi. Jedino ime koje mu ostaje uskraćeno jest „maternji“. Hemonovi junaci tako odbijaju čvrstu biografiju, odbijaju organsko ili biološko interpetiranje društvenih pojava i smještaju se u središte utopije (ili distopije) koja ih čini drukčijim od onih koji u nju ne vjeruju. U delezovskoj se akciji i kod njih učvršćeni (i učvršćujući) vertikalni korijen zamjenjuje kontingentnim horizontalnim rizomom.
No Hemonovi rizomi stječu dodatnu kvalitetu. Oni se ne odnose samo na povijesno kretanje, već zahvaćaju i u geografiju koja je jedna od središnjih tema njegovih proza. Pronek se definira kao figura nomada. Njegova kontingentna kretanja između kontinenata slijede putanje imigranata iz devetnaestoga stoljeća koji su nastanjivali navodno prazne prostore američkoga kontinenta. Ako se konstrukcija nacije, ili njezino imaginiranje, predoči kao paradigma kontinuiteta, tada je paradigma migracije diskontinuitet. Upravo se kontingentno prevladavanje prostora pokazuje konstitutivnim elementom Hemonova romana. Čovjek niotkuda nije morao doći do Amerike. Zaputivši se iz Sarajeva u Kijev mogao je upoznati ukrajinsku emigranticu s boravištem u Kanadi ili u Njemačkoj. Tada bi ga put odveo drugdje. Globalizacijski su putovi gotovo uvijek nepredvidivi, njihove su linije koje presijecaju glatku površinu zemaljske kugle skokovite. Zbog toga, i to je jedini moment u kojemu Hemonov roman postaje eksplicitno političan, treba izgraditi atipičnu poziciju koja će se modelirati kao čista suprotnost egzilu. Zastupnik je takve pozicije jedna epizodna ličnost u poglavlju The Deep Sleep (Duboki san), grotesknoj sceni u kojoj Pronek ostvaruje „američki san“ igrajući jednu od njegovih paradigmatskih figura, makar i s negativnim obilježjem – privatnoga detektiva. Epizodna ličnost je čikaški Srbin koji pokušava izbjeći plaćanje alimentacije razvedenoj ženi. Pronekov je zadatak da mu, kao privatni detektiv, uruči sudski poziv. Muškarčevo je ime Branko Brđanin. Pronek se predstavlja kao Ukrajinac, stječe njegovo djelimično povjerenje kao „pravoslavni brat“, da bi u monologu kojeg drži na „broken English“ Brđanin izrekao sljedeću „misao“: „How long you been here? I been here twenty years. I don't come from nowhere. I leave my parents, my sister. I come here. Good country, good people. I work in factory, twenty years. But not my country. I die for my country. American die for his country. You die for Ukraine. We all die. Is war.“ (Hemon 2002, 156). Ključna je rečenica, naravno, „nisam došao niotkuda“. U njoj se kao na negativnoj foliji zrcali cijeli splet asocijacija koje Jozefa Proneka čine pripadnikom širokoga kruga egzilanata u globaliziranome svijetu, dok se Brđanin determinira kao figura koja bez obzira na potenciranu fiksiranu pripadnost zapravo ne pripada nigdje. I kod jednoga i kod drugoga trauma igra centralnu ulogu. No, dok je kod Proneka ona povezana s gubitkom kulture i pokušajem aproprijacije nove, te ju je prema tome moguće i prevladati u procesu kojega Dominic LaCapra obilježava kao „working through“, kod Brđanina ona odgovara onome što Emily Apter označava kao „traumatsko obračunavanje s onim što za grupu znači da postane manjina.“ (Apter 2006, 70). Otuda se on može tek prevrtati u negativnom polu LaCaprine binarne opozicije uspješnog i neuspješnog prevladavanja traume – „acting out“. Kao i ostali pripadnici „nesraslih“ manjina, on može na njezino nasilje odgovoriti jedino generiranjem novoga nasilja, a da toga, što je svojevrsna unutarnja tragedija, zapravo i ne bude svjestan.
Slomljeno zrcalo
Shards (Krhotine), prvi je roman tuzlansko-bosansko-američkoga spisatelja Ismeta Prcića. Njegova je recepcija u američkome (a i u njemačkom) prostoru praćena floskulom o sličnosti, ako ne i identičnosti, s Hemonom. No usudio bih se ustvrditi da je Prcićev pripovjedni glas potpuno različit od Hemonovoga, toliko različit da bi se (gotovo) moglo reći da su Krhotine svjesno pisane kao anti-hemonovska knjiga. Razlog za tako apodiktičku tvrdnju može se naći u dijametralno suprotnim poetikama koje slijede dva autora. S jedne strane se nalazi radikalni postmodernizam, fiksiran na identitarne momente formirane u konstelaciji odnosa jedinke prema svijetu (uzor Nabokov), a s druge radikalno sučeljavanje sa samim sobom iz kojega će se, tek sekundarno, pojaviti prihvaćanje (rijetko) ili odbijanje (zakonito) okoliša (poetika iza koje stoji Beckett, naravno na tematskome a ne na formalnome planu). Pojednostavljujući moglo bi se reći da Hemon raste pod sjenkom nabokovljevske, dok se Prcić akomodira pod sjenkom beketovske paradigme.
Krhotine su pripovijest o mladome bosanskome emigrantu u SAD koji se slama pod teretom svoje nerealizirane egzistencije. Iza ovog reduciranja krije se daleko složenija priča, protegnuta na, aproksimativno, period od dvadeset i pet godina obilježen, u individualnome smislu, pubertetskim sazrijevanjem junaka i njegovim samoubojstvom u ranoj mladosti, a u povijesnome izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini i formiranjem emigrantske zajednice s one strane oceana, kao i njezinim, manje ili više uspješnim, integriranjem u novo društvo. Povijesna kategorija, međutim, ostaje zasjenjena snagom individualnoga, ona služi tek kao kulisa za njegovo rasprostiranje, razvijanje i, na kraju, uništenje. Prcićeva priča tako stvara koreografiju u kojoj se prošlost i sadašnjost, individuum i kolektiv, povijest kao globalna pojava i pri/povijest, njezina inačica realizirana na mikrorazini individua izravno aficiranih poviješću samom, amalgamiraju na razini pokušaja interpretacije svijeta i vremena koji su, hamletovski ali i deridijanski, iskočili iz šarki, koji su „out of joint“.
Kako bi realizirao ovu kompleksnu pripovjednu konstrukciju Prcić dalje razvija i komplicira ishodišnu strategiju podvajanja. Povijest i pri/povijest, kolektiv i individuum dodatno se parafraziraju, na prvi pogled, u konvencionalnoj i tradicionalističkoj narativnoj gesti, uvođenju figure Doppelgängera. Pripovjedač u prvome licu, po imenu Ismet Prcić, isprva je diskretno a potom sve penetrantnije, suočen s figurom Mustafe Nalića. Mustafa se pojavljuje na početku romana, u odjeljku koji će istim riječima biti ponovljen i pri njegovu kraju. Budući da se radi o ishodišnoj točki, nejasno je o kome je u njemu riječ, jedino iz naslova poglavlja saznajemo da ono predstavlja ulomak iz Prcićeva (pripovjedača a ne autora) dnevnika. Prijekid toga pripovjednoga slijeda obilježen je i grafički, prelaskom na priču o pripovjedačevu dolasku u Ameriku. Poetički se princip neobaziranja na linearnost vremenskoga protoka tako od samoga početka postulira kao središnje mjesto ekspresije. No on se tu pokazuje kao impuls nečega mnogo značajnijeg od tematskog razbijanja tradicionalnog poimanja vremena. Tek u takvoj konstelaciji uloga se dvojnika može verificirati kao nezaobilazan moment formalnoga oblikovanja teksta – on se u njega jedino i može nastaniti zato što je cjelokupna struktura izlomljena, prelomljena, razbijena, zato što je, u suglasju s psihom protagonista, supsumirana i sublimirana u slici krhotina razbijenoga stakla.
Metafora stakla produžava se u središnjoj metafori svake dopelgengerske motivike – ogledalu. Vidi li Ismet Prcić u svome zrcalnome refleksu Mustafu Nalića? Ili je riječ o unutarnjem dvojništvu čija se optička inačica ne pojavljuje pred samim pripovjedačem ali ni pred publikom? Na to je pitanje teško pružiti jednoznačan odgovor. Kao što se u svijesti čitatelja dva lika postupno stapaju u jedan, tako se ni pripovjedač ne može odlučiti je li za njega dvojništvo rezultat dugotrajnoga, te tako procesualnoga, raspada protagonistove psihe, radi li se o nekoj vrsti „wishfull thinking“ induciranoga Ismetovom nelagodom zbog izbjegavanja sudjelovanja u ratu, ili je doista riječ o jednoj ličnosti koja samu sebe promatra u raznolikim modifikacijama? Uostalom, potraga za jedinstvenim odgovorom odvela bi nužno do osakaćenja višeznačnosti teksta, te se stoga čini i razumnim ostaviti je po strani i promatrati kako sam tekst izlazi na kraj sa svojom vlastitom labilnošću. Taj mi se moment čini i ključnom točkom romana. Naime, onoga trenutka u kojemu se silnice Mustafinog i Ismetovog pripovjednog toka stapaju u jedno, dolazi do definitivnog razbijanja pripovjedačeve ličnosti čiji će neumitni ishod biti samoubojstvo. No put je do toga tragičnoga razrješenja dug i meandrira kroz brojne rukavce, od kojih se neki intenzivno istražuju, dok drugi ostaju na marginama, zatvoreni u svojoj sekundarnosti. Ovo se drugo u najvećoj mjeri odnosi na „američki“ dio priče, dok je onaj „bosanski“ konzistentniji, konzekventniji, zatvoreniji u svojoj unutarnjoj koherenciji, te samim time i manje konvencionalan.
Bosanski dio priče, želi li ga se linearno rekonstruirati, započinje u predratnoj Tuzli, ali zahvaća i šire slojeve prošlosti, prizivajući u flash-backovima povijest dvaju obitelji, pripovjedačeve i Mustafine, ukazujući na inkompatibilnost njihova socijalnoga porijekla. Ovdje mi se osobito zanimljivim čini presjecište koje se tvori između tih dviju povijesti. Naime, Ismetova majka, a to je fino poigravanje omniprezentnim bosanskim socijalnim rasizmom, dolazi iz nižih društvenih slojeva te se tako ne uklapa u obsoletni, ali iz pozadine dominantni, master-narrative o plemićkome porijeklu kao društvenome sine qua non, kao svojevrsnoj integrativnoj nad-determinanti, a u koju je utopljena očeva grana obitelji. Unutar kruga obitelji Prcić majka ostaje marginalna figura. Pogledajmo sada kako se u pripovjedni tekst uvodi, jednim historicizirajućim zahvatom, sam Mustafa: „Mustafin djeda rođen je u štali. Štala je bila odmah pokraj sirotinjske, ruševne kuće u kojoj je ostatak obitelji sjedio u bijednoj tišini. Iščekivali su sa stravom najnoviji dodatak već bujajućem kućanstvu Nalićevih [...] Prvo mlijeko iz majčinih grudi bilo je oskudno. Kada ga je donijela u kuću, obitelj ga je pogledala i u njemu nije vidjela ni sina ni brata već neprijatelja.“ (Prcić 2011, 85). Kratka povijest obitelji Nalić koja slijedi tako se unaprijed određuje kao povijest sveprisutnog siromaštva. Pođe li se od činjenice da se povijest Ismeta Prcića-pripovjedača ne može definirati drukčije nego kao manje ili više nesretna (ili sretna) povijest dječaka i adolescenta u teškim vremenima rata, vezu ćemo s Mustafom moći pronaći tek preko figure majke u kojoj je kondenzirana razarajuća energija koja će život pripovjedača (a skupa s njim i Mustafin) pretvoriti u krhotine. Majka-potencijalni samoubojica dovodi preko sina-samoubojice svoje osujećene činove do pune realizacije te tako zatvara procjep stvoren između sjećanja plemstva na svoju, navodno, sjajnu prošlost i njezine prosječne ili ispodprosječne artikulacije u „nezahvalnoj“ sadašnjosti. Postajući Mustafin dvojnik (ili birajući upravo njega za svojega Doppelgängera) pripovjedačava se pozicija određuje u grotesknome sukobu između imaginirane bosanske aristokracije i bosanskoga plebsa.
No u nabore romana je, poput kakva nijema stražara, upisan njegov neprimjetni junak – grad Tuzla. Ona fungira, s jedne strane, kao kulisa na kojoj se odvijaju zbivanja vezana za predvidiv krug protagonista, s druge, pak, kao autohtoni entitet, otcijepljen od protagonista kao nositelja zbivanja. Njezina patnja postaje autentičnom patnjom pripovjednoga teksta, razaranja kojima je grad izložen u isto su vrijeme razaranja psihe ljudi koji u njemu žive, najveća trauma grada, pokolj mladosti 25.5.1995. na Kapiji, urezana je u narativnu strukturu preko zamjene fotografije na grobu kojom se aktualna žrtva, brat Mustafe Nalića, pretvara u potencijalnu, samoga Mustafu. Zašto se Mustafina fotografija nalazi na grobu brata? Želi li se time sudbina grada poistovjetiti sa sudbinom njegovih stanovnika? Potencirati njegovu tragediju projicirajući je na širokoj površini svekolikih bića koja ga nastavaju, uključujući tu i životinje (pas Archibald) i biljke? Možda čak i na zgrade i mostove koji, isto tako, prozopopeično pate pod tuđom opsadom, ne toliko uskim krugom kakav je bio onaj sarajevski, ali ipak... Upravo na tom mjestu dolazi do kolizije između dva dijela romana, što će činiti i ključnu razliku između Shards i Nowhere Man. Onaj američki funkcionira tek kao preslika bosanskoga. Kalifornijske su ulice, očito, odveć šematizirane da bi se na njima mogao realizirati potencijal beskrajnoga udvajanja inherentan „bosanskome“ tekstu. Stoga i emigrant kudikamo lakše (i virtualnije) realizira skok kroz prozor nego što to čini majka, u svojemu tuzlanskom unutarnjem egzilu.
No kako stoje stvari s jezikom u Shards? Na koji način se Prcić odnosi prema monolingvalnoj paradigmi? Pokušava li je i on, poput Hemona, razoriti i instalirati postmonolingvalnu ili multilingvalnu? U ovome segmentu pripovjednoga teksta Prcić koristi strategiju isticanja kulturalnih specifičnosti Bosne i nemogućnosti njihova adekvatnog prevođenja na engleski. Tako i on stiže do polilingvalnosti. Primjeri se otkrivaju prije svega na području prehrane. Nutricionističke slike tipičnih bosanskih jela rabe se kako bi se istakla antropološka drugost u odnosu na američku sredinu – i unutartekstualno i paratekstualno. Tako se i fiktivni Amerikanci i realni recipijenti Prcićeva romana sučeljavaju s gastronomijom koja im može malo što reći – osobito uzme li se u obzira da je bosanska emigracija relativno novijeg datuma te da se stoga njezini specijaliteti još uvijek nisu stigli etablirati na američkome kulinarskom tržištu. Najinteresantniji moment multilingvalnosti u Shards miješa kulinarsku terminologiju s psovačkom a pripovjedač ga rabi u izravnom susretu s rasistički orijentiranim policajcem na aerodromu u New Yorku. Cijeli odlomak navodim na engleskom kako bih održao atmosferu što je kreira Prcić:
„The rats are a-coming,“ said the redheaded cop to passing American who had noticed the commotion. I glared at him, right into his green-blue eyes. He held my gaze.
„You speak English?“ he boomed toward me, overpronouncing.
There's a word in Bosnian, zaprška, which is a culinary term for the finishing touch to a lot of Bosnian meals. It's golden butter melted in a pan with red paprika, a violently orange sauce (the exact color of cop's hair) that is poured into stews and over stuffed peppers.
„Zaprška,“ I said to him, smiling my best fresh-of-the-boat smile, „jebem li ja tebi mater hrđavu, jesi'l čuo!“ (12)
Scena je bazirana na višestrukom stereotipiziranju. Dok se policajac definira kao rasist u označavanju putnika kao štakora, nalazeći se tek korak od prakse „racial profiling“, pripovjedač, sa svoje strane, njega smješta u okvire „bijele rase“, definirajući ga preko zeleno-plavih očiju i crvene kose koju, u činu nemoćne obrane, uspoređuje s hrđom. Policajac gradi svoju superiornost na poznavanju jezika za kojega pretpostavlja da je tuđ imigrantima, a imigrant koristi svoje dvostruko poznavanje jezika kako bi ispunio policajčeve predrasude (on me doista ne razumije), ali i pokazao svoju nadmoćnost koja se sastoji u vladanju dvama jezicima.
Što se tiče geografije, Prcić ostaje ispod standarda koje je uspostavio Hemon. Kretanje njegovih junaka prelazi granice kontinenata, ali se u njima ne može otkriti nomadska kontingencija – kao da je vladavina čiste mehanike, i pripovijedanja, odnijela prevagu nad komplesknom strukturom besciljnoga putovanja. No poveže li se geografija s poviješću vidjet će se potencijalni izlaz iz strukture linearnosti i prelaska u delezovsko-gatarijevski zaobljeni prostor. U jednu riječ: kompenzacija geografskih deficita zbiva se na razini historiciteta. Amerika je za Prcićevog pripovjedača prostor bez povijesti, dok se Bosna reprezentira kao otjelotvorena povijesnost. Na prvoj razini aktualizira se povijest obitelji Nalić koju se da iščitati kao mikropovijest zemlje. Nalići se mogu promatrati i s organicističkoga stajališta kao neiskorjenjiva suština, kao svojevrsno plodonosno tlo Bosne. Time bi se, ipak, Prcićev tekst odveo u pogrešnome smjeru, jer u njemu jedva da ima mjesta za alegoriju. Nalićevski je kod plodotvoran tek ako ga se kontekstualizira u suvremenoj povijesti Bosne i poveže s tragedijom Tuzle koja se zbila na Kapiji s jedne i s egzilom druge strane. Tragedija se ne opisuje izravno ali su njezine posljedice sveprisutne, ne samo u fingiranoj smrti Mustafe Nalića. Egzil je u tekst upisan u poglavlje porcus omnivorus. To se poglavlje integrira u traumatsku struju unutar egzilantske bosanko-hercegovačke književnosti, a jedan je od njezinih središnjih toposa susret žrtve i zločinca na neočekivanom mjestu. Ismet Prcić-pripovjedač slučajno upada na zabavu koju organiziraju bosanski Srbi. Na njezinu vrhuncu četnik Jovan Cvetković pripovijeda koliko je neprijatelja ubio kada se ubacio u njihove redove. Jedini izlaz koji Prciću prostaje jest bijeg, ali i on je tek privremen, bjekstvo od nečega od čega se ne može pobjeći, od vlastite prošlosti koja se perpetuira u repetitivnoj formi traume. Otuda potječe i legitimnost interpretativnoga pitanja koje se može postaviti u vezi s položajem traume u cjelokupnoj strukturi romana. Je li Prcićevo samoubojstvo rezultat upravo tog susreta koji mu demonstrira nemogućnost otklona od vlastite prošlosti i prošlosti zemlje iz koje je emigrirao? „Život je negdje drugdje“ – možda u delezovsko-gatarijevskome konstruiranju jedne kafkijanske littérature mineure, na američkom jeziku.
Sadizam i trauma
Miljenko Jergović je spisatelj koji je doživio iskustvo unutarnje emigracije. Valjda se tako može nazvati ono koje je nastalo raspadom nekada jedinstvene zemlje i preseljenjem iz jednoga njezinoga dijela u drugi. Rekonstruirati razne faze Jergovićeve integracije u Hrvatskoj i konačne dezintegracije nije pitanje koje bi me ovdje moglo ili trebalo zanimati. Ono što je važno jest način na koji on tematizira vanjsku emigraciju i povezuje je s osobnim iskustvom, na razini pripovjednog teksta. Paradigmatski roman u tome smislu jest Buick Rivera (2002), prvi dio njegova automobilskog ciklusa. Jergović njegovu radnju smiješta u Ameriku. Automobil funkcionira u primarnome narativnom smislu kao metafora, ali središnje mjesto koje zauzima u romanu determinirano je njegovom funkcijom spajanja nespojivog, dvojice bosanskih egzilanata na sjeveru Amerike, Bošnjaka i Srbina, ljudi s dijametralno suprotnim biografijama koji će se naći u istome pripovjednome toku samo zahvaljujući nadnaravnoj moći kontingencije. Hasan Hujdur i Vuko Šalipur dvije su književne figure koje su formirane na razini potpunoga međusobnog isključivanja. Njihovo stupanje u kontakt uz pomoć pokvarenog automobila rezultat je paradoksa upotrijebljenog kako bi se generiralo tkivo pripovjednoga teksta.
Rukovaše se, Vuko... Hasan, i tako usred osniježenog Oregona prvi put u povijesti te zemlje, ili barem jedne lokalne ceste, prostruji osjećaj po kojem već stoljećima dišu bosanke šume i postoji ta zemlja. On sumnja u mene, pomislit će i jedan i drugi i osmjehnuti se poput kurjaka, koji drugome kurjaku u zajedničkom zatočeništvu hoće pokazati da nije opasan i da ne misli zlo.“ (Jergović 2002, 53)
Jergovićev se roman od dva prethodna razlikuje po tome što je napisan na hrvatskome jeziku. No to ne znači da u njemu monolingvalizam odnosno multilingvalizam i njihova dijalektika ne igraju prijesudnu ulogu. Naprotiv, u razgovorima Vuke i Hasana, ali i u pripovjedačevim komentarima, upravo se i tematizira za egzil toliko važan moment mogućnosti odnosno nemogućnosti sporazumijevanja. Dva se buduća kontrahenta, makar u danome trenutku i ne znali da će to postati, kao Drugi u odnosu na Amerikance i predstavljaju kroz nemogućnost prevođenja. „Ma kakva Amerika, jadan ne bio. Bosna, jadan ne bio... Eto, kako ćeš ti na engleski prevesti to jadan ne bio.“ (60). Riječ je o frazama koje jedva da mogu pronaći semantičku ekvivalenciju na stranom jeziku. Njihovo se prebacivanje u tuđu sredinu može realizirati opisivanjima. Međutim, ključ u ovome dijelu teksta nalazi se u tome što dva govornika „maternjeg jezika“, koji znaju što je značenje fraze „jadan ne bio“, objašnjavaju jedan drugome kako Amerikanci nisu u stanju razumjeti što se njome želi reći.
Jergović pitanje jezičkoga razumijevanja podiže na sljedeću razinu pripovjednog teksta. Sam jezik na njoj igra tek sekundarnu ulogu a primarnu preuzima povijest, odnosno šire shvaćena kultura. Hasan Hujdur i Vuko Šalipur prekidaju svoje kratko saveznišvo i zamjenjuju ga unutarnjim neprijateljstvom koje je jače od svake koalicije što je mogu skovati protiv onih koji s njim ne dijele isti kulturalni prostor. Dapače, taj se ratom zagađeni prostor pokazuje kao prepreka u kojoj će se antinomije i animoziteti dvojice protagonista pokazati još nepremostivijima nego što bi bili da su se agirali u samoj Bosni. Hasanova mirna dobrota i Vukino zlo kojega se može obilježiti kao otjelotvoreno nemaju ništa zajedničko s njihovom američkom egzistencijom. Oni su presađeni iz biografija koje Jergovićev pripovjedač brižljivo i sažeto rekonstruira. Roman se tako razvija dvopolno – dok američki pol opisuje koliziju dvaju suprotstavljenih svjetova, bosanski je anticipira i priprema. Na taj se način realizira predodžba o egzilu koja je oprečna onoj što se mogla prepoznati u Nowhere Man i u Shards. Auktorijalnost pripovjedača dominirajuća u bosanskome dijelu romana u američkome se povlači otkrivajući nam narativnu instancu koja je nesigurna u vezi s prosudbama Amerikanaca o Bosancima. Stoga se i prikriva iza krinke nepouzdanosti koja se oprisutnjuje brojnim indicijama tipa „ne znam“, „nitko tu ne može ništa shvatiti“. (Jergović, 145). Geografska distanca formira egzil kao mjesto na kojem se ne sukobljavaju samo interesi (ili isprepliću sudbine) „domaćih“ i „doseljenih“, već i kao mjesto na kojemu različiti „doseljeni“ egzerciraju svoje sukobe koji su skupa s njima importirani u novu sredinu. Osobito je bitno promatrati kako Jergovićev pripovjedač postupno opskrbljuje Hasana potencijalom nasilja. Makar emigrirao u Ameriku davno prije rata, on ne može ostati imun na duhove prošlosti i prostora i mora jednakom mjerom odgovoriti na Vukove nasrtaje.
Na ovome se mjestu otvara i sljedeći segment egzilom determinirane ali simbolizmom slika prožete strukture. Naime, zaplet se priče dodatno komplicira time što je i Hasanova supruga emigrantkinja, Njemica Angela Raubal. Stereotipno bi poigravanje zahtijevalo da je njezin emigrantski status drukčiji od Hasanovog, što se djelimično i realizira. No Jergović priču raslojava pridajući Angelinoj biografiji dimenziju traumatskoga koja će je povezati s Hasanovom, ali na odlučujući način i sa Vukinom. Naime, u dobu sazrijevanja Angelina majka obolijeva od terminalne bolesti, a otac je, kako bi je poštedio od prisustva majčinoj agoniji, šalje u pansion u bavarskim brdima. Nadrealna atmosfera samoga mjesta potcrtana je prisustvom apartnih figura koje kao da su preslikane iz kakva kabineta rijetkosti. Riječ je o skupini radikalnih ekologa koji u pansionu održavaju tajnoviti sastanak. Fizis im je sve prije negoli ugodan, ali ono što je za simboličku konstrukciju Jergovićeva teksta najvažnije jest sljedeći moment: „[N]a dva koraka iza njih stajao je zalizani tip s brčićima i ogromnim mirnim vučjakom koji je po propisu sjedio pokraj njegove lijeve noge.“ (Jergović, 115) Mirni vučjak se u sljedećoj sceni susreta s Angelom i njezinim psićem Cocom pretvara u zvijer. „Prestravljena ispustila je roman kad joj se iza leđa prolomio užasan životinjski urlik, pa oštar cvilež; dok se osvrtala, vidjela je zalizanog kako trči i viče Wolf, Wolf, pa vučjaka kako je Coca ščepao za vrat i baca ga s jedne na drugu stranu.“ (116). Njemačko se ime „Wolf“ pojavljuje kao indeks traume. Međutim, postavlja se pitanje što je doista traumatiziralo Angelu: vučjakov napad na psa ili obračun vlasnika s njim koji slijedi. „Mlatio ga je dugo, duže nego što gospodari to čine i još puno duže nego što bi to učinio prijatelj prijatelju, čak i nakon što je ovaj nekoga pokušao zaklati.“ (isto). Obranu svojega postupka koju mučitelj motivira osvetom zbog izdaje i potvrđuje iskazom „To nije sadizam“ valja promotriti u dvostrukoj motivacijskoj konstelaciji. Tek tada će se razotkriti kompleksnost pripovjedne konstrukcije koju realizira Jergović.
Stvaraju se pripovjedne niti između tog i drugog događaja u čijemu se središtu ne nalazi odnos čovjeka i životinje nego čovjeka – naime Vuke – i čovjeka – njegovoga oca. Efektivno upotrijebljena narativna figura jest paralelizam koji se u tekst ukotvljuje sadizmom. Jednako i bezidejno, ničim motivirano, nasilje kojemu zalizani izlaže psa po imenu Vuk primjenjuje i Vukov otac na svojemu sinu. Njemu zasigurno nedostaje argumentacijska profinjenost zapadnog intelektualca, ali je proces mučenja kojemu se podvrgavaju slabiji i podložni u biti jednak:
Uzeo korbač za konje i počeo me lešiti po goloj guzici. Ovo ti je što si ukro, ovo ti je što si ga vraćo, ovo ti je što si ukro, ovo ti je što si ga vraćo. I tako jedno pedeset puta. Kajiši kože su mi s guzice visili, tetka je morala dovesti Almasa, travara. Mjesec dana mi je meleme stavljo, pola godine je prošlo prije nego što sam opet čestito sjeo. (63)
Životna priča Vuke Šalipura pokazuje se obrnuto proporcionalnoj Angelinoj. Dok ona nasljeđuje vidljivu traumu gledajući zlo kojega netko nanosi drugome, on se, kroz sadistički čin koji sam doživljava, pretvara u sadistu, gubeći pri tome i najmanju mjeru etičnosti koju bi mogao imati ili steći. Hasanov je narativ usađen između dvaju oprečnosti – između nesigurnosti i (lažne) samosvijesti – i kao takav može postojati samo u stanju ekstremne labilnosti: i najmanji pomak dovoljan je da ga izbaci iz stanja normalnosti i katapultira u novu neizvjesnost. Miljenko Jergović se ne fiksira na opciju u kojemu će se smjeru razvijati njegova putanja. Oproštajno pismo u kojemu veli da odlazi u Kandahar indicira novi, radikalni, egzil. No izostanak informacija, točnije njihovo uskraćivanje, i nemogućnost rekonstrukcije te putanje ostavlja otvorenima i druge mogućnosti koje neće ići u smjeru opetovane emigracije. Ovjerovljenje Hasanove daljnje sudbine ostat će pripovjedačeva tajna iza koje se ne krije želja za otkrivanjem, već za, usudio bih se reći, očuvanjem statusa quo. Tri egzilantske priče koje su oprečne preko momenta traume povezuju se u jednu, zajedničku. Ono što ih veže pokazuje na koji se način individue, bez obzira na dijametralnu suprotnost životnih iskustava, stapaju u kolektiv. Pripadnost njemu neće donijeti spas već tragediju.
Preko geografije i povijesti do aktualnosti
Roman kojega je na privp pogled najteže integrirati u šemu egzilantske književnosti bivše Jugoslavije jest Vor dem Fest (Prije proslave, 2014) Saše Stanišića. Problem koji se postavlja pred teoriju egzilantske, višejezične književnosti jest nedostatak tematske spojke s „matičnom“ zemljom. Na taj je moment u provokativnom tekstu Letzte Ausfahrt Uckermark (Posljednji izlaz Uckermark) ukazao Maxim Biller. Biller ne ostaje dužan svom polemičkom habitusu, no ovdje mi nije cilj predstavljati njegove teze o navodnoj neplodnosti suvremene njemačke književnosti. Sažet ću tek one momente koji se pokazuju važnima za argumentaciju što je slijedim u ovome eseju. Prema Billeru njemačka je književnost sterilna i prepuštena stereotipima. Osobito se to odnosi na onaj njezin dio koji potječe od spisatelja i spisateljica s emigrantskom pozadinom. Njegova se kritika usmjerava na dotirane i nagrađivane romane tzv. „gastarbeiter-književnosti“ koji ciljaju na prikazivanje uspješne integracije imigranata (i djece imigranata) u njemačko društvo. Billerova nam radikalno zaoštrena teza priopćuje da je bilo koji berlinski raper kurdskoga ili turskoga porijekla autentičniji generacijski glas od uglađene proze kakvu se uči bilo na kursevima „creative-writing“, bilo iz lektire knjiga za koje veli da su napisane na „Suhrkamp-njemačkom“ ili iz gledanja u prezentu napisanih TV drama u produkciji ARD-a. Na tome mjestu Biller dolazi do Saše Stanišića:
Pritisak kojemu su izloženi njemački spisatelji s nenjemačkim korijenima nije za slabiće. Kada se pojavio prvi roman Saše Stanišića, grandiozan zato što je na univerzalno razumljiv način progovorio o ljubavi, življenju i ubijanju u Bosni devedesetih, Stanišić je od brojnih naših kritičara morao slušati da je sve u njemu odveć razigrano, jer kičasto, tja – na neki način previše orijentalno. Ako je želio pisati o ratu, moralo bi mu napamet pasti nešto drugo od jednog pripovjedača u prvome licu, zasnovanog na Oscaru Mazerathu, što – kao da je stajalo napisano između redova – smije samo najveći Günther Grass svih vremena. U međuvremenu je Kako vojnik popravlja gramofon preveden s njemačkog na 27 jezika Stanišić je u SAD i Engleskoj jedna od zvijezda nove svjetske književnosti, poput Junota Diaza ili Jumpe Lahiri – ali njegov se novi roman odigrava u jednome selu u Uckermarku, među bivšim Istočnjacima o kojima Stanišić zna isto toliko koliko njegovi kritičari o jugoslavenskom građanskom ratu od kojega je Stanišić s 14 godina morao bježati u Njemačku. Je li ta radikalna, antibiografska, promjena teme tek slučajna? Je li negdašnjeg lajpciškog studenta književnosti Sašu Stanišića napustila hrabrost? Je li mu važnije da kao Nenijemac piše o Pranijemcima nego o ljudima poput sebe? (Biller 2014)
Biller ovdje otvara nekoliko problematičnih mjesta u vezi sa suvremeno shvaćenim pojmom „svjetske književnosti“, koji i u mojim razmišljanima zauzima centralno mjesto. No mogu li se pripadnicima nove svjetske književnosti smatrati samo oni koji tematiziraju svoju Drugost unutar zajednice u kojoj zauzimaju egzilantsku poziciju? Je li Stanišić takav spisatelj kada piše Vojnika a to prestaje biti onog trenutka kada, kao u Proslavi, uzima sebi za pravo da piše o „pranjemačkoj“ temi o kojoj, navodno, nema pojma? Naravno, takva je argumentacija nedovoljna, a sa znanošću o književnosti jedva da može imati veze. Stoga je i valja registrirati kao pojavu ograničenu na feljton i pokušati odgovore na virulentna pitanja pronaći izvan biografija spisateljica i spisatelja.
Prije proslave koncentrira se na seosku zajednicu Fürstenfeld u Uckermarku, jezerskome pejsažu u Brandenburgu, srcu Prusije, dijelu Njemačke koji je nakon pada Berlinskoga zida i nestanka DDR-a utonuo u potpunu zapuštenost. Jedino što mu je preostalo jest idila koja ne nalazi nikakvo ispunjenje u gospodarskome smislu. Posljedica je takvoga stanja općenito nezadovoljstvo stanovništva koje prelazi u otvoreno nasilje, često obojeno smeđom bojom desnoga radikalizma. No Stanišiću nije stalo do stereotipiziranog predočavanja ljudi i zemlje o kojima govori njegov roman. Naprotiv, on se koncentrira na nasilje u izvornome smislu, analizira ga s antropološkoga stajališta, kao nešto što pripada čovjeku i ne da se definirati ili odrediti isključivo socijalnim parametrima. Ta biološka dimenzija nasilja prvi je moment kojim se novi Stanišićev roman povezuje s opsesivnom temom pokušaja objašnjavanja zla koja je dominirala Vojnikom. Druga se poveznica krije u epizodi s početka romana koja kao da nudi optimističan pogled u mogućno zajedničko prevladavanje nametnutoga zla. Lokalni vlasnik svinjogojske farme Gölow u ranim devedesetim, za vrijeme rata u Jugoslaviji, namješta dvojicu „Jugosa“ kao pomoćne radnike. Jedan od njih je Bosanac, drugi Srbin, „nije imao pojma kakva je točno razlika.“ (Stanišić 2014, 36). U činu koji se može smatrati idealizacijskim dvojica radnika odlučuju da napišu pismo Billu Clintonu u kojemu će zahtijevati od njega da bombardira Srbe kako bi prekinuo rat u Bosni i Hercegovini:
A Srbin je tada rekao da nas, Srbe, moraju bombardirati. Ako samo prijete, to neće nikad prestati. Samo ne civile. Bombardirane civile ne voli nitko. Bosanac nije imao ništa protiv te ideje. Da, a onda je Gölow predložio, pa napišemo pismo predsjedniku. Obojica su se odmah složili, makar to i bila šala. Srbin je diktirao, Bosanac je znao bolje njemački i prevodio je, Gölow je onda pokušao pogoditi o čemu je riječ, a Barbara je sve zapisala na engleskom. Trajalo je to dugo u noć, na kraju se grlilo i plakalo i pismo je bilo poslano, adresirano na Bijelu kuću. (37)
Zajedništvo nominalno zaraćenih strana realizira se uz posredništvo Nijemca koji ni na koji način („nije imao pojma kakva je razlika“) ne sudjeluje u sukobu ali osjeća obavezu da nešto pokuša kako bi se „sve okrutnosti“ (36) okončale. Osobito je važno što Stanišićev pripovjedač, konzekventno realiziran u mi-formi iza koje se krije zajednica, cjelinu zbivanja te noći prelama kroz prizmu jezika. Srpski koji se transponira na loši njemački, koji, opet, biva doveden donekle u red, da bi ga, na kraju, Gölowljeva supruga prevela na engleski – sve to svjedoči o višestruko isprekidanoj komunikaciji čiji su rezultat, zasigurno, semantički šumovi koji se reflektiraju u konačnoj devijaciji izvornoga teksta. No, ni to nije sve. Poziciji razumijevanja koju pokušava uspostaviti Gölow suprotstavlja se ona nerazumijevanja i odbijanja čiji je nositelj kolektiv sela: „Nama baš i nije bilo pravo to s Jugoslavenima. Tako kratko nakon promjene. Nedostatak posla i bijes a on namješta njih. Nije baš da je tako kao što zvuči. Selo se čudilo.“ (37). Filantropiji se suprotstavlja ksenofobija. Makar i bila relativirana iskazom „Soll es jetzt nicht so klingen, wie es klingt“ (što se može prevesti i sa „nije tako kao što jeste“), ona je prisutna. Otuda Stanišić i povlači konzekvencu (i opciju) nasilja prema drukčijima koja je, što nije nikakva tajna, jedna od dominanti istočnonjemačke provincije.
Ovom epizodom roman doista tematski napušta Jugoslaviju. No ono što slijedi jest snažno asocijacijski, pa ako se hoće i simbolički, povezano s autorovom nekadašnjom zemljom. Vidjet će se to promotri li se sljedeća scena u kojoj dolazi do civilizacijski uvjetovanoga sukoba u kojemu se Nijemci pokazuju slabijom stranom. Riječ je o sceni u sauni u kojoj oficir Nacionalne Narodne Armije (NVA – ime vojske Njemačke Demokratske Republike) postaje žrtvom uzbečkoga generala sovjetske vojske Trunova. Arogantni oficir pokazuje superiornost svoje nacije tako što ponižava oficira savezničke vojske, čije tijelo nije sposobno izdržati vrelinu i vlažnost zraka u sauni. Njegov se kolaps koristi kao povod za grubo ismijavanje povezano s dovođenjem u pitanje ljudske vrijednosti individue: „Cherrz? Ichh dichh nichht fragen über Anatomie. Auch ihh dihh nihht frage, warum du nihht bleiben. Ihh dihh frrage warrum du bist werrt gehhen. Überrzeug mihh deine Wihhtigkeit, ßoldat!“ (43). Stanišić parodira teškoće koje izvorni govornici ruskoga imaju s pojedinim njemačkim glasovima. N postaje NJ, Ich je Iš itd. Govorna se manja vrijednost, koja se u konkretnom slučaju zbog pozicije moći onoga kojemu je svojstvena ne doživljava kao manjak, suplementira kulturalnom razlikom izraženom i u socijalnim kodovima što ih slijedi uzbečki general. Stanišićev pripovjedač scenu vodi tako da ona na kraju stječe elemente grotesknosti, u momentu u kojemu se jedan od protagonista romana, potpukovnik Schramm, suprotstavlja Trunovu, ukazujući mu na nepriličnost takvoga tretmana. Trunov to tumači kao čin osobne hrabrosti, ljubi Schramma u usta („kao brata“, 46) i završava sukob.
Sljedeći dokaz povezanosti Uckermarka s bivšom Jugoslavijom jest geografski. To što ga Biller previđa očit je primjer površne lektire ili, što je još i gore, potpunoga nečitanja i isključivog informiranja o knjizi preko onoga što pruža njezin zaštitni omot. Gospođa je Kranz devedesetogodišnjakinja koju o njezinim životnim iskustvima ispituje mladi novinar lokalnoga lista. Njegovo se prvo pitanje odnosi upravo na porijeklo vitalne starice. Ispostavlja se da je ona podunavska Švabica, na što je reporter pita: „Točnije rečeno, jugoslavenska Njemica.“ (55). On joj nameće pitanja koja bi je trebala uputiti u pravcu uspoređivanja/pronalaženja sličnosti između dvaju regija: „Možemo govoriti o Banatu. Gledao sam fotografije. Ravan je i seoski kao i Uckermark. Pomaže li sličnost pejsaža u prilagođavanju?“ (isto). Odgovor je odsječno ne. Ona odbija i svaku pomisao na nostalgiju. Porijeklo ju je sustiglo tek jednom, 1987, na dodjeli slikarske nagrade prilikom koje je „na lošem hrvatskom pjevala pjesmu Poljima i traktorima.“ (56). Slušatelji iznervirani „sirovim hrvatskim“ pokušali su odstraniti gospođu Kranz s bine u čemu su ih spriječili drugi slušatelji koji su joj bili skloniji. Opet je jezik izvor turbulencija i sukoba, opet se, makar to pripovjedač izravno ne kaže, zbog njega budi prikrivena ksenofobija koju nije teško povezati s onom što su je oćutjeli Bosanac i Srbin gotovo dvadeset godina kasnije.
Moment geografije nastavlja se i u povezanosti s poviješću. O tome zorno svjedoči fiksiranost Fürstenfeldea na vlastitu prošlost koja mitološku formulaciju pronalazi u jednome zapisu iz Zavičajnog muzeja:
Ljudska ruka nije podijelila vode oko Fürstenfeldea tako da sada imamo dva jezera, to je učinio jedan div. Prije mnogo, mnogo vremena s dalmatinskih se Dinarida obrušio vrh jednoga brda i bio je tako zavitlan da je završio ovdje i vode zauvijek podijelio na dva dijela.
I na Dinaridima pripovijedaju istu priču. Vrh je jednoga brijega divu priječio pogled na Jadran, dakle uklonio ju je. Ne spominje se da je kamenje stiglo sve do Uckermarka. No na njima se mogu otkriti moćni otisci prstiju kao i izblijedjeli pozdrav na staro-crkvenoslavenskom koji bi mogao značiti: „Božja je ljubav spas“, ili „Bogoljub je jedna špargla“. (124, potcrtao S.S.)
Na ovakvim se mjestima lako prepoznaje Stanišićev rugalački duh koji se može smatrati i konstantom Hemonova pripovijedanja. Spajanje nespojivog u apsurdnim kalamburima još jedna je poetička odlika koja literaturu egzila čini jedinstvenom, bez obzira na tematska odstupanja.
Već ovaj kratki prikaz četiriju ključnih scena s početka romana pokazuje u kolikoj mjeri Stanišić, bez obzira na udaljenost primarnoga pripovjednog toka od teme egzila, ostaje povezan s njom. Sada valja progovoriti ponešto i o simboličko-asocijacijskoj razini na kojoj se problematika jezika, povijesti i geografije realizira na jednoj dubljoj dimenziji. Naime, siže je romana prožet poviješću. Ona se pojavljuje u najraznolikijim oblicima, počev od prizivanja u rekonstrukcijama onoga što je bilo i intenzivnome praćenju, stvarnih ili izmišljenih, tradicija, što u interpoliranju elemenata iz aktualnih kronika, ali i prikazivanjem likova koji se bave očuvanjem zavičajne prošlosti. Kao indeks tog općeg poštovanja povijesti može se navesti sljedeći iskaz anonimiziranoga mi-pripovjedača: „Imamo povjerenje u stare pripovijesti, i vjerujemo u vrijednost bakra.“ (53). Bakar je povezan sa zvonima koja se u tekstu pojavljuju kao simboli ustrajnosti i regeneracije zajednice. Nakon što ih se istopi kao dobrovoljni prilog za rat, opet ih se izlije kako bi zajednicu podsjetili da doista i jest zajednica, i to preko dijeljenja prošlosti. U tu svrhu se unutar pripovjednoga teksta instalira sljedeća figura koja dodatno potcrtava značaj kulturalnoga pamćenja. Riječ je o voditeljici zavičajnoga muzeja, arhivarki ali i koordinatorki aukcije koja se organizira svake godine povodom proslave. Objekti koji mijenjaju vlasnike najčešće su memorabilije što se potvrđuje i listom koju Stanišić integrira u roman.
Njime dominiraju dvije dodatne inerpolacije koje se s glavnim dijelom vezuju tek asocijativno: navodi iz arhiva Fürstenfelda koji sežu do šesnaestog stoljeća i priča o prirodi čija je glavna junakinja lisica. U ta se dva slučaja pripovjedna perspektiva bitno mijenja. Dodatno, „arhivarski“ dio operira i drukčijim jezikom, jednom od strane pripovjedačeva glasa modificiranom verzijom donjonjemačkoga, ipak razumljivom suvremenom čitatelju. „Životinjski“, pak, prisvaja unutarnju fokalizaciju same lisice. U noći prije proslave, koncentriranome središtu priče cijeloga romana, ona se potkrada i šunja ljudskim putovima, tražeći kokoši, njihova jaja kojima bi prehranila mlade. Putanja joj se križa s ljudskom, instinktom otkriva tko joj želi zlo, tko je pak ravnodušan prema njoj. Krađa iz kokošinjca simbolički-asocijativno povezuje se s krađama što se u noćno vrijeme pripovijedanja zbivaju u Fürsteneldeu, provala u arhiv, krađa bakra; nasilje koje će ona sprovoditi nad kokošima (smisleno jer nužno) uspoređuje se s nasiljem koje ljudi nanose jedni drugima (besmisleno jer kontingentno). Stradanje lisice od pijetla, bijeg iz kokošinjca kojega napušta povrijeđena ali ipak trijumfalno, budući da se dočepala željenih jaja, paralelizirani su s pričama o ljudima koji se susreću jedni s drugima, stoljećima, samo da bi si naudili. To je pesimistična slika koju na kraju pruža Stanišićev roman, koja ostaje dominantna, u svojoj tragici, bez obzira na povremene proplamsaje humora, na ruganje ljudskim nesavršenostima, dakle na one elemente na koje nas je navikao Vojnik. No poetika smijeha kroz suze koju je Stanišić razvijao u tome romanu ovdje se zaoštrava, postaje čak i ozbiljnija – možda upravo zato što ne govori o ratu, već o svakodnevici, i to onoj koja jedno selo ostavlja u stanju zaleđenosti i ukočenosti već stoljećima. Realizirajući potencijal svojega vješto zamišljenog zapleta bosansko je njemački pripovjedač ispričao globalnu priču koja se, ma što o tome mislio Maxim Biller, bez šavova uklapa u povijest nove globalizirane svjetske književnosti, neovisne o nacionalnim identitetima ili maternjim jezicima.

Za kraj mi ostaje sažeti dosada rečeno. Slijedeći postulate što ih je postavila moderna komparatistika shvaćena i kao znanost o prevođenju, i kao znanost o kulturi, i kao „svjetska književnost“ pokušao sam u te tokove integrirati i one dijelove južno-slavenskih književnosti zahvaćene globalizacijskim strujanjima. Na primjerima četiri bosanska autora koji stvaraju u različitim sredinama i na različitim jezicima htio sam ukazati na niti koje povezuju njihova djela i integriraju ih u jednu cjelinu koja će pokazati zajedništvo ali u isto vrijeme napustiti okvire tradicionalno shvaćene nacionalne književnosti. Koristeći se teorijskim okvirima što su ih postavili znanstvenice i znanstvenici poput Edwarda Saida, Emily Apter, Pascale Casanova, Yasemin Yıldız, između ostalih, ukazao sam na potencijal, ako se želi i politički, koji nudi takav pristup. Istovremeno, htio sam usmjeriti svoje istraživanje na područje jedne periferne kulture koja se, i preko spisateljica i spisatelja koji su aproprirali jezik centra, pomjera prema njemu ne želeći pri tom žrtvovati, ponekad blagotvorni, status littérature mineure. Kao najvirulentniji moment tog kretanja pokazao se, nedvojbeno, egzil. Otuda i snažan akcent koji sam stavio upravo na njega.

BIBLIOGRAFIJA
a) Primarna
Hemon, Aleksandar (2002): Nowhere Man. London.
Jergović, Miljenko (2002): Buick Rivera. Zagreb.
Prcić, Ismet (2011): Shards. New York.
Stanišić, Saša (2014): Vor dem Fest. München.
b) Sekundarna
Apter, Emily (2006): The Translation Zone. A New Comparative Literature. Princeton i Oxford.
----------------(2013): Against World Literature. On the Politics of Untranslatability. London.
Auerbach, Erich (1958): Literatursprache und Publikum in der lateinischen Spätantike und im Mittelater. Bern.
Avdagić Anisa (2005): „Cross the Border – Close the Gap. Aleksandar Hemon, Čovjek bez prošlosti“. In: Razlika/Différance. 4 (10-11). 85-94.
Beganović, Davor (2009): Poetika melankolije, Na tragovima suvremene bosanskohercegovačke književnosti. Sarajevo.
Biller, Maxim (2014): „Letzte Ausfahrt Uckermark“. http://www.zeit.de/2014/09/deutsche-gegenwartsliteratur-maxim-biller [3], posljednji pristup 20.9.2014.
Casanova, Pascale (2007): The World Republic of Letters. Prijevod s francuskog M. B. Debevoise. Izvorno 1999. Cambridge, Mass. i London
Curtius, Ernst Robert (1948): Europäische Literatur und lateinisches Mittelalter. Tübigen, Basel.
Denić-Grabić, Alma (2005): „Wo bin ich? – Mapiranje – Mjesto na kojem želite sanjati“. In: Razlika/Différance. 4 (10-11). 75-84.
Galijaš, Armina (2011): Eine bosnische Stadt im zeichen des Krieges. Ethnopolitik und Alltag in Banja Luka (1990-1995). München.
Hayot, Eric (2006): „Immigrating Fictions. Unfailing Mediation in Dictée and Becoming Madame Mao“. In: Contemporary Literature. Vol. 47 (4). 601-635.
Hitzke, Diana i Ivan Majić (s.a.): „The State(s) of Post-Yugoslav Literature”. http://www.kakanien.ac.at/beitr/re_visions/DHitzke_IMajic1.pdf [4], posljednji pristup 20.9.2014.
Jergović, Miljenko: „Babe hvale, preziru junake“. http://www.jergovic.com/ajfelov-most/ [5], posljednji pristup 20.9.2014.
LaCapra, Dominick (1998): History and MemoryAfter Auschwitz. Ithaca I New York.
Mathes, Frauke i David Williams (2013): „Displacement, Self-(Re)Construction, and Writing the Bosnian War. Aleksandar Hemon and Saša Stanišić“. In: Comparative Literature. 10 (1). 27-45.
Walkowitz, Rebecca L. (2006): „The Location of Literature. The Transnational Book and Migrant Writer“. In: Contemporary Literature. Vol. 47 (4). 527-545.
Yıldız, Yasemin (2012): Beyond the Mother Tongue. The Postmonolingual Condition. New York.