Lidija Vukčević [1], Dimitrije Popović [2]

U običnosti stvarnog drijema poetika imaginarnog

Sarajevske Sveske br. 43-44 [3]

„Riječ je u tekstu kao linija na slici. Disciplinira emociju i izražava jasnoću misli.“

Lidija Vukčević: U svijetu i kod kuće ste odavno prepoznati kao slikar. No zadnjih godina, više od desetljeća dobar dio svoje stvaralačke energije posvećujete pisanju. Za Vama stoje nekolike zbirke pripovjedaka, memoarska knjiga Priče iz Arkadije kojom ste ako se ne varam, započeli beletrističko pisanje, dva romana, nekoliko knjiga eseja. U Vašem su umjetničkom izrazu nerijetko neodvojivo povezani slikarstvo i književnost od ranih radova, književni likovi i književnici - Judita, Saloma, Marija Magdalena,Dante, Petrarca, Leonardo, koji je bio i pjesnik, te kasnije Kafka, Sartre, i u najnovije vrijeme Njegoš. Što Vas tako snažno veže osim uz sliku i skulpturu i uz samu literaturu? Kako doživljavate književnost i književnike, što Vam oni znače? Što književnost oslobađa u Vama što nije oslobodila likovnost?

Dimitrije Popović: U godinama moje mladosti u kojima se otkriva, prepoznaje ili potvrđuje vlastiti senzibilitet literatura je imala gotovo podjednak značaj kao i likovnost, odnosno slikarstvo i skulptura. Kratkotrajno ali intenzivno, u četvrtom razredu gimnazije bio sam zaokupljen i arhitekturom. Čak je moj maturski rad bio naslovljen Moderna arhitektura. Zaokupljala me ideja kako oblikovati kuću za stanovanje. Smatrao sam da takav objekt mora biti usklađen s osobom koja ga naručuje i u njemu živi. S njenim afinitetima, navikama, slabostima, ili pak nastranostima. Jer u intimnosti kuće se odvija pravo istinsko življenje. Izvan intimnog prostora odvija se život određen normama društvenog ponašanja. Kaže se da je čovjek najslobodniji između svoja “četiri zida“. Među njima živi, boluje ili umire... No da se vratim Vašem pitanju. Kao što sam naveo, literatura je imala veliku važnost za moje formiranje,ili kako bi se reklo moj svjetonazor. Lautreamontova “Maldororova pjevanja“ snažno su obilježila moju mladost. Bila su neka vrsta evanđelja onirizma. Čuvena rečenica “Lijep kao slučajan susret kišobrana i šivaće mašine na stolu za seciranje“ imala je za mene značaj otkrića. Imala je istu važnost kao neke od modernih slika koje sam u to vrijeme otkrivao. Dakle da stvari odnosno predmeti nisu samo ono što u stvarnosti jesu u konvencionalnom smislu, nego da u novim odnosima postaju i nešto drugo, u novom poretku zadobijaju nova značenja. Otvaraju polja novih mogućnosti, novih konteksta i novih konotacija. U običnosti stvarnog i svakodnevnog drijema poetika imaginarnog.
Lautreamonovski je trag vidljiv u mojim ranim crtežima, kolažima i objektima. Takođe sam u mladosti sa zanosom čitao Rimbaudov Boravak u paklu, čitao sam Novalisove Himne noći, Gerara de Nervala... Snažan dojam koji je na mene ostavilo čitanje Kafkine pripovijetke Preobražaj, takođe u gimnazijskim danima, rezultiralo je jednim crtežom naslovljenim “Kafka“. Na njemu je prikazan veliki tamni insekt kako noću prolazi jednom ulicom pored visokih zatvorenih vrata nekog vrta. Ovaj stari crtež iz 1967. godine, kojim se označava početak mog stvaranja, simbolično nosi pojam preobrazbe, metamorfoze, što će biti bitna odlika formalnog i simboličkog karaktera mojih kompozicija.
Kada sam se kasnije nakon studija bavio Danteovim Paklom ili biblijskim tekstovima poetske i simboličke slike tih sižea nikada nisu kod mene budile potrebu za ilustracijom. Taj oblik likovnog izražavanja nisam volio, jer nužno ograničava likovni izraz, nameće mu neku vrstu luđačke košulje u kojoj se likovnost sputava. Više me zanimalo kako likovno uobličiti onu impresiju, onaj doživljaj i refleksiju koji je u mom biću inicirao, nadahnuo ili isprovocirao literarni siže. Mislim da se na taj način najbolje sjedinjuje literarno i likovno.
Kako ste naveli da se bavim i pisanjem, ona stara dilema je li u početku bila riječ kako nam govori Evanđelje po Ivanu, ili su u početku bila samo tijela i njihove slike kako smatra Rosbrock, u mom se slučaju razrješava na način obostranog zadovoljenja. Jer riječ uvjetuje sliku kao što slika uvjetuje riječ. Budući da je „Riječ postala tijelom“ pojam tijela automatski implicira sliku. Kada se bavim likovnim izrazom za mene je važan motiv, tema koju obrađujem. Iz karaktera teme proizilazi odnosno određuje se karakter likovnog medija klasičnog ili modernog.

Kada se bavim nekom beletrističkom formom, pričom novelom ili romanom, uvijek za osnovu imam neki stvarni događaj. Taj događaj čini nukleus sižea iz koga se razvija struktura kompozicije. I u likovnom i u literarnom procesu rada imam sličan postupak. Riječ je u tekstu kao linija na slici. Disciplinira emociju i izražava jasnoću misli.

Što se tiče kraja vašega pitanja, rekao bih da svaki temat ima u sebi nešto specifično likovno i nešto specifično literarno. Nekad motiv naprosto traži da se iz jednog medija “produži” u drugi. Tako je bilo sa temom “Marija Magdalena”. Uz ciklus slika crteža i objekata nastao je i moj roman Raspeće strasti. Slika uvijek inicira široko polje literarne interpretacije. Bez obzira radi li se o figurativnoj ili apstraktnoj kompoziciji. “Retoriku slike“ čine podjednako njene ikoničke i semantičke vrijednosti. I na kraju o odnosu slike i riječi da parafraziram Jana Parandowskog: Magična moć riječi počiva na njenoj sposobnosti da izaziva slike.

L. V.: Kritika je često u Vašim djelima prepoznavala nadrealistički utjecaj, žudnju za bizarnim ili pak metafizičkim sadržajima. Jesu li oni dio Vašeg poetičkog erosa ili su prije dug Vašoj kulturi, obrazovanju, utjecajima?

D. P.: Ono što se označava riječju „utjecaj” nikada nisam smatrao kao nešto što je na mene izvršilo utjecaj na način da me je promijenilo. Utjecaj prije vidim kao ono što mi je omogućilo da prepoznam, da osjetim nešto što je već bilo u meni, kao dio moga bića, a to je moj senzibilitet i afinitet za određenu vrstu umjetnosti. Već sam spomenuo Lautremonta, kome su se divili nadrealisti smatrajući ga svojim duhovnim ocem.
Naravno, kultura i obrazovanje su imali važnog udjela i pomogli da se razvije ono sjeme što se rođenjem zametnulo u dubini moga bića. Tako su se očitovale moje sklonosti kako navodite za nadrealno, bizarno odnosno metafizičko. Kada govorimo o nadrealizmu u mom djelu onda ne mislim na onaj da ga tako nazovem “Bretonovski nadrealizam”, dakle kao “čisti psihički automatizam lišen bilo kakve moralne ili estetske preokupacije”. Ne mislim ni na slike kao ilustracije snova. Mislim na onaj nadrealizam u širem smislu riječi, onaj, ako ga tako mogu nazvati “arhi nadrealizam”, kojeg nalazimo u djelima Boscha, Brueghela, Duhrera, Arcimbolda, Goye, Odilona Redona... ili u literatuti kod Dantea, Blakea, Poea... To su djela umjetnika što su nazrijeli unutarnje pukotine ljudskog bića, osvijetlili dubine podsvijesti i nesvjesnog. U tom smislu mene je više zanimala imaginacija od fantazije u značenju koje ovim pojmovima daje C. G. Jung. Po njemu je imaginacija moć stvaranja slika dok fantazija znači puko izmišljanje i odnosi se na nebitno. Imaginacija nastoji uhvatiti predodžbama ono što predstavlja “unutrašnju datost”. Htio bih napomenuti također i ono o čemu sam pisao u Pričama iz Arkadije, a odnosi se na, u izvjesnom smislu, nadrealističke prizore koje sam nalazio igrajući se u proljetnim danima po cetinjskim glavicama. Tako se znalo dogoditi da pored nekog lijepog divljeg cvijeta leže ostaci kostura neke sitne zvijeri, psa ili mačke. Prije nego što su ušli u slikarstvo, lijepo i odbojno su harmonirali u prirodi.

L. V.: Kao umjetnik zarana ste doživjeli brojne satisfakcije, mnoštvo samostalnih izložbi u zemlji i svijetu, od izlaganja u pariškim galerijama još u mladosti, 1974., kontinuirano do danas. Ove jeseni Vaš ciklus slika Lica doživio je velik uspjeh u Parizu a za jednu instalaciju jedan od kolekcionara Vam je nudio basnoslovnu sumu. Niste je svejedeno prodali niti napravili repliku. To jasno govori o skrupulima koje imate i od kojih ne biste ni pod koju cijenu odstupili. Prije nekoliko godina ste kao jedini umjetnik s naših prostora i jedan od 15 umjetnika u svijetu odgovorili na molbu Pape Ivana Pavla II poetičko-teološkim esejem o Bogu i vjeri. Ako ne smatrate ovo pitanje odviše osobnim, biste li rekli koliko je religijsko zastupljeno u Vašem osobnom životu, vjerujete li i što Vam znači vjera? Je li umjetnik na drugačiji način reliogiozan od običnog čovjeka?

D. P.: Što se tiče prvog dijela Vašeg pitanja, doista postoje neki radovi koji su u mom vlasništvu i ne želim ih prodati. Tako je bilo i sa objektom “Isidore Ducasse”, odnosno Lautreamontom, na mojoj posljednjoj pariškoj izložbi. Jedan tamošnji ugledni kolekcionar je želio da kupi to djelo za koje sam uostalom i emotivno vezan. Radi se o objektu iz 1974. godine. Žao mi je da nijesam mogao udovoljiti kolekcionaru, jer on u svojoj zbirci ima puno radova vezanih za Lautreamonta. Kao na primjer, neke Dalijeve ilustracije Maldororovih pjevanja.
Drugi dio pitanja je kompleksniji i pokušat ću sažeto odgovoriti. Moj odnos prema religiji i sakralnim temama na određen je način izražen u mojoj knjizi Corpus Mysticum (Prometej, Zagreb, 2008.). Mnogi umjetnici znaju izjavljivati da je umjetnost jedina njihova religija. U tome ima izvjesnog smisla i izvjesne istine. Jer umjetnost jest jedna vrsta epifanije. Ja ne spadam u praktične vjernike. Moj odnos prema Bogu je najbliži onom učenju koje je propovijedao Majstor Echart, njemački mistik iz srednjeg vijeka. On je govorio o “rađanju boga u duši”.
Umjetnik je u posebnoj ulozi u odnosu na druge, takozvane obične ljude. U svom glasovitom pismu kojim se papa Ivan Pavao II obratio umjetnicima ističe jednu važnu distinkciju što se odnosi na Boga i umjetnika. Bog je Stvoritelj a umjetnik stvaratelj. Umjetnik stvara od stvorenog. Princip čovjekove kreacije zasniva se u osnovi na procesu transformacije. Jer koliko god jedna slika ili kip bili realistički vjerno prenoseći model u novu stvarnost umjetničkog djela i kip i slika određeni su stvaralačkim temperamentom umjetnika. Oni su “isti” ali na drugačiji način. Sva raznovrsnost slikarskih postupaka na primjer u objektivnom slikanju portreta od Holbeina, Velasqueza ili Ingresa do Freuda ili Closea, proističe iz istog: gledanje, mišljenje, osjećaj. Ako govorimo o Isusu Kristu i njegovim uprizorenjima u slikarstvu, susrećemo se sa mnoštvom različitosti Mesijinog lica. Svako je od njih realno, da ne kažem istinito, u onoj mjeri i obliku kojeg je odredio umjetnikov stvaralački temperament.

U djetinjstvu me jako privukla i gotovo snagom opsesije na mene djelovala Grunewaldova slika Kristovog raspeća sa isenheimskog oltara. Vidio sam je u jednom starom njemačkom ilustriranom leksikonu u mojoj rodnoj kući na Cetinju. Pod mračnim nebom Golgote Kristovo od bola izobličeno tijelo umire u strašnim mukama. Moju dječačku svijest je mučilo pitanje kako to da svemogući Bog može umrijeti na tako okrutan način. U toj slici kojoj se i danas divim bilo je neke zastrašujuće ljepote koja je u meni ostavila duboki trag. Što se tiče mojih sakralnih kompozicija iz ciklusa Corpus Mysticum, u kojima dominiraju slike Kristovog raspeća, isticao sam da to nisu slike pred kojima bi se čovjek molio. To su slike koje potiču promatrača na razmišljanje o činu stradanja odnosno žrtvovanja sa fizičkog i duhovnog aspekta značenja kršćanske religije.

L. V.: Žena i ženstvo su od samog početka jedno od središta Vaše likovne ontologije. Mnoge znamenite žene, starozavjetne ili pak suvremene, žene-mitovi, ušle su u vašu Sliku. Osim tamo gdje je to razvidno, kao na primjer kod Marylin Monroe, nekoliko ste puta napominjali kako nikad ne crtate prema nekom stvarnom modelu. Ipak jedan isti lik, nalik Vašoj supruzi, akademskoj slikarici Jagodi, zamjetan je na mnogim vašim slikama, iako je čini se, doveden do arhetipskog ženstva. I u Vašim književnim djelima često su žene glavne protagonistice ili pokretači radnje. Mnoge su sudbinski vezane za epiloge, njihovi doživljaji istaknuti su posebno u Vašim novelama, za koje ste dobili nekolike nagrade, usredištene su u proznu fakturu. Vidljivo je da je Žena najbliža u Vašem djelu božanskom ali nerijetko i dijaboličkom načelu. Kako sagledavate ženstvo, kao generativni princip, ili pak kao Anđela bola?

D. P.: Dopada mi se sintagma anđeo bola. Bila bi odlična za naslov neke priče da je S. S. Kranjčević već nije iskoristio za svoju pjesmu. Što se tiče općenito ženskog lika i njegovog uprizorenja u mojim radovima od mitskih heroina svetih i svjetovnih fatalnih ljepotica od Judite, Salome, Magdalene, Kleopatre, do Marilyn Monroe – kod svih tih likova uz ljepotu i senzualnost postoji neki oblik tragičnog. Ta tragičnost u baudelairovskom smislu daje njihovoj ljepoti poseban karakter. Ljepota prožeta udesom i smrću. U ciklusu o Juditi hrabra lijepa udovica iz Betulije spašava svoj narod zavevši svog neprijatelja, asirskog vojskovođu Holoferna. Ljepota i eros Juditin kažnjavaju onog u kome su ponovo oživjeli i doživjeli trijumf svoje dotad potisnute ženstvenosti. Tako u smislu ženstva starozavjetna femme fatale postaje žrtvom svoga čina. Odsječena Holofernova glava koju je odrubila njegovim vlastitim mačem posllije strasnih zagrljaja tijela omamljenih erosom i vinom predstavlja istovremeno i njen trijumf i njen poraz.
Zanosna Saloma je takođe na svoj način tragična heroina Za ples koji izvodi pred Herodom i visokim uzvanicima dobit će ono što je uvjetujući ispunjenje kraljeve želje tražila. Odsječenu glavu Ivana Krstitelja. Stoga Salomino zavodljivo plesanje, gipke kretnje njenog zamamnog tijela nije opušteno uživanje u sjedinjenju muzike i tijela. To je ples koji u sebi sadrži oštricu smrti. Osvetu onome koji nije udovoljio njenoj požudi. U osnovi Salomine drame je nemogućnost da se spoje razuzdanost i asketizam, da se prožmu senzualnost i svetost. Zato ono što se nije moglo spojiti u životu kratkotrajno se spojilo u smrti. Kada ljubi prorokova mrtva usta na odsječenoj glavi položenoj na srebrnom pladnju, Saloma osjeća svoj poljubac nemoći i očaja. Smrt vlastitog erosa.

Magdalena, kao fatalna žena Novog zavjeta koja od bludnice postaje svetica, lik je čiju ljepotu i senzualnost preobražava pokora, asketizam i razmišljanja o smrti. Lijepa žena iz Magdale se mogla odreći svoje prošlosti, ali se nije mogla odreći svoga tijela. Tijela u kojemu i u pokori živi sjećanje na sva minula iskustva strasti, na sve zanose prohtjeva puti. Radeći na ovom ciklusu postavljalo mi se problem kako likovnom i literarnom mediju tijelom grešnice izraziti duh svetice.

Kod Marilyn Monroe je uz ljepotu i zavodljivost također prisutna tragičnost sudbine holywoodske zvijezde. Njena tragičnost počiva na paradoksu. Komunicirajući sa svijetom zavodila ga je a samoj sebi je izmicala. Blještavi oreol njene planetarne slave lebdio je nad rasapom njenog bića. Njene lične nesreće. Tri su elementa na kojima sam gradio njene portrete: ljepota, erotizam i smrt. Ljepota Marilin Monroe je ljepota osjenčena smrću. Ekstaza prožeta s boli. U ovom ciklusu radova zanimala me mračna strana njene zvijezde.
Točno je da izbjegavam rad sa živim modelom. Model nikada ne može pružiti ono što može dati slobodna interpretacija tijela. Naravno uvjet tome je izvrsno poznavanje tijela u njegovom formalnom odnosno anatomskom sklopu. Na taj se način tijelom može izraziti ona unutrašnja dimenzija motiva koji me zaokuplja. U tom smislu govor tijela je neiscrpan. Ali želim naglasiti da je tijelo uvijek izazovno i onda, kad ne izražava nikakvu temu, kad postoji kao motiv za sebe. Kao na primjer motiv akta. Kad spominjete lik moje supruge, ima jedna zanimljivost u vezi s tim. Prije nego što sam upoznao Jagodu na Likovnoj akademiji u Zagrebu, na jednom crtežu iz 1972. godine uradio sam jedan izmišljeni ženski profil koji je jako po karakteru odgovarao Jagodinom licu odnosno profilu. Vjerojatno se radi o nekom tipu osobnog pra lika kojeg je samo potencirala bolje reći osvijestila moja veza sa Jagodom pa se njen lik nesvjesno javlja u mnogim mojim radovima, slikama i skulpturama.
U svakom slučaju mogućnosti prikazivanja ženstva je uvijek inspirativno, bez obzira je li određeno prirodom pramajke Eve ili mitske mračne Lilite.

L. V.: Moćan temat u vašem slikarskom ali sve više i književnom radu je smrt. Ne bih htjela ponavljati uobičajena odveć rabljena mjesta o susretu Erosa i Tanatosa u Vašem slikarskom opusu, ali kao da je postojanje ktonskoga uvjet zemaljskoga, putenoga. Ne, obratno, kako je uvriježeno u kršćanskoj umjetnosti, da smo zbog svojih žudnja i zemaljskih grijeha osuđeni na onostranost. Premda ste to već dotakli prethodnim odgovorima, recite nam, zašto volite smrt kako ste nam jednom povjerili, je li njena atrakcija zaista tako velika, ili ste sačuvali nešto od djetinjeg doživljaja koji mazohistički uživa u izazovu i strahu?

D. P.: Više puta sam isticao da je smrt imaginarna kralježnica svih mojih ciklusa. Ona ih sve povezuje usprkos njihove različitosti. Točno je da sam govorio da volim smrt i da me ta tema privlači i nadahnjuje. U pravu su egzistencijalisti kada kažu da je čovjek počeo živjeti onda kad je postao svjestan svoje smrtnosti. Ovim uistinu, kako kažete moćnim tematom, bavim se i u literarnom obliku kroz eseje ili u beletrističkoj formi. Najimpresivnija slika smrti je ona koju sam maloprije spominjao, Grunewaldovo “Raspeće”. Mi znamo da Krist umire na Golgoti, ali takođe da ta smrt nije definitivna i da ne završava u ništavilu. U eshatološkom smislu smrt umire na Golgoti i Krist je pobjeđuje svojim uskrsnućem od mrtvih. On je prvi novorođeni iz mrtvih. Snaga raspeća je posebno izražena u tom fizičkom stradanju. Poniženju i mučeničkom umiranju. O tome sam detaljno pisao u knjizi Corpus Mysticum. Malreaux njemu svojstvenim osjećajem i poznavanjem problema navodi zanimljivu usporedbu Sokrata i Krista. Sokrat koji, kako kaže autor Antimemoara, dostojanstveno razgovara pred smrću pod mukama ne bi imao što reći. Potom ističe kako jedino žrtvovanje sebe može stati oči u oči s torturom te da Kristov Bog ne bi bio Bog da nije bilo raspeća. Osim ovog sakralnog aspekta smrt je u mojim ciklusima prisutna i u ciklusima sa takozvanom svjetovnom tematikom. Na primjer u mom nedavno nastalom ciklusu “Kafka”. Njegov život i djelo prožeti su smrću. Na nekim mjestima na dirljiv način. U “Razgovoru s bogomoljcem“ doslovno kaže ”Nikada nije postojalo vrijeme u kojem sam sebe mogao ubijediti da sam živ”. Veliki broj vrhunskih ostvarenja u slikarstvu ili u umjetnosti uopće inspirirano je stradanjem i smrću. Remek-djelo slikarstva dvadesetog stoljeća, Picassova „Guernica“ inspirirana je ratnom tragedijom istoimenog baskijskog grada. O vitalnosti smrti kao inspirativnoj temi pisao sam u knjizi Smrt u slikarstvu (Matica Hrvatska 2001. Zagreb.) Dakle smrt je na ovaj ili onaj način permanentno prisutna u čovjekovoj svijesti. Gledano općenito s pravom je puno puta isticano kako je dvadesetim stoljećem dominirala “kultura smrti”. Ako danas gledamo na aktualnu situaciju i učinke neoliberalizma, te egzistencijalnu ugroženost ljudi diljem svijeta koji su se preko noći našli na cesti, čini se kako današnja stvarnost oživljava ili aktualizira one Brechtove mladalačke stihove očaja i beznađa:
nitko ne mari za vas
možete mirne duše umrijeti.

Jedno sam se vrijeme ozbiljno nosio mišlju da napišem jednu suvremenu “Ars muriendi”. Umijeće odnosno vještinu umiranja. Kako moderni čovjek može smrt učiniti što ljepšom. U borbi anđela i demona kome će pripasti njegova napaćena duša.

L. V.: S prethodnim u vezi, prebrodili ste tešku bolest, i o tome ste u više navrata govorili bez zadrške. Koliko je to uvećalo osjećaj empatije za druge i ujedno osnažilo Vašu senzibilnost za stigmatizirane ljude, te kako pobjeđujete svoje strahove? Je li im umjetnička proizvodnja dovoljan kontrapunkt? Vidite li u čovjeku božanski a u bogu čovječanski princip?
D. P.: Mislim da svaki čovjek bez obzira bio bolestan ili ne mora imati makar i malo emptije s onim drugim koga zadesi neka životna nevolja, kakva je na primjer bolest. Kao što znate ja sam par godina unazad imao operaciju glasnica. Prethodila joj je leukoplakija, promjena na sluznici glasnica koja je u pravilu prekancerozna. Kada su patološki nalazi pokazali promjenu tkiva preporučena mi je operacija. Ovo spominjem zbog toga da bih naglasio da sam sve to vrijeme dok sam imao zdravstvene probleme kontinuirano radio. Naime problemi s glasom samo su mi otežavali verbalnu komunikaciju. Prednost, ako tako mogu reći, te bolesti je u tome što ništa ne boli. Prema tome bolest me nije ništa promijenila u onom smislu da se posebno reflektirala na moj način izražavanja, na karakter tema koje sam odabirao. Priroda mog umjetničkog izražavanja je ostala ista, u dosljednosti kontinuiteta takozvanih mračnih tema odnosno sižea. Možda je na sve to presudno uticao karakter moje osobe. Na pitanje o vlastitoj smrti nikad ne uzdrhtim. Ovo što vam govorim nije ni poza ni maska. Moja je supruga Jagoda svjedok tome. Naravno ovo izrečeno ne znači ni nekakvu posebnu hrabrost. To je naprosto stanje moga duha. Dakle, na pitanje o mojoj vlastitoj smrti ili sudbini koja mi je određena imam stav najsličniji stoičkoj filozofiji. To je neka vrsta trezvenosti i ravnodušnosti. Kada smrt zakuca na moja vrata ne bih volio da me zatekne u spavanju. Taj presudni trenutak opraštanja od života volio bih da doživim pri čistoj svijesti. Dozvolite da citiram ovim povodom jednu divnu Gideovu misao: „Kada budem ležao na samrtnoj postelji reći ću “ Gle on umire”.

L. V.: Vi ne krijete svoje uzore ni u slikarstvu, gdje ste posvetili čitave cikluse Leonardu, i s njima imali znatnoga uspjeha u Italiji, niti u literaturi, gdje ste s Danteom i u novije vrijeme s Petrarcom, također požnjeli sjajne kritike. No, od novijih umjetnika, tko je u slikarstvu, skulpturi pa onda u literaturi imao presudan utjecaj na Vaše stvaralaštvo? Kakav Vam je odnos prema avangardi ili informelu, smatrate li Pollockov doprinos značajnim, kako gledate na apstrakciju? Sami ne govorite o sebi kao konceptualnom umjetniku, no iz mnogih Vaših instalacija vidljiva su konceptualna rješenja. Biste li se osobno upustili u performans, da se naprimjer javno obrijete ili tetovoirate? Kako gledate na takve umjetničke geste? Je li za Vas figuracija nezamjenjiva?

D. P.: Ovo pitanje sadrži u sebi nekoliko pitanja. Krenimo redom. O značenju utjecaja govorio sam malo prije. Znači prepoznavati sebe u nekom drugom postojalo je naravno i kod modernih majstora, slikara i književnika. Možda će zazvučati čudno, jer o tome govorim prvi put, na mene je poseban uticaj imao Pablo Picasso. Dokaz tome je jedna zidna slikarija u hodniku moje kuće na Cetinju, kompozicija koju sam uradio sa nekih 12 ili 13 godina. Danas je ta slika nažalost u raspadnom stanju zbog nadiranja vlage kroz debeli zid kuće. Rađena je akvarelnim bojama. Nazvana je “Podgraničke* gospođice“, ne bez izvjesne parodije na Picassovo remek-djelo „Gospođice iz Avignona”. Ovaj značaj Picassovog uticaja ogleda se prvenstveno u tome što je razobličavao ljudsku figuru, a da pritom to razobličenje ne izgubi sklad likovne cjeline. Naprotiv. Deformirano tijelo dobija novi tip ekspresije. Nadalje Picasso je imao cijelog dugog i plodnog života zdravu svijest o tradiciji i njenom kreativnom potencijalu., što dokazuje njegovo stvaralaštvo. Ako je napuštao klasičnu tradiciju priklanjao se onoj drugoj “tradiciji” primitivne umjetnosti. Napajao se podjednako klasicizmom Ingresa kao i primitivizmom afričkog fetiša, srednjovjekovnim iluminacijama i platnima Edouarda Maneta... Ono što mi je posebno blisko kod Picassa jest sloboda stvaranja u najširem smislu te riječi. Nije robovao ni jednom mediju niti se ropski držao određenog stilskog znaka u crtežu, slici,kipu, kolažu itd. Kako sam malo prije rekao da su za mene u doba moje mladosti i dadaistički predmeti s aspekta tradicije imali istu vrijednost kao i renesansna slika, dakle i jedno i drugo bili su prošlost, Duchampovi redi mejdi su takođe zaokupljali moju pažnju. U tom smislu među objektima koje sam u mladosti koristio kao likovne cjeline bio je jedan dio motora nekog kamiona, dio mjenjača koji je imao izvanrednu formalnu skladnost s gradacijom veličine zupčanika. Taj sam komad željeznog mehanizma u zagasitoj boji hrđe bio postavio u mojem dvorištu kao skulpturu. Zbog harmoničnosti oblika tri nazubljene vertikalne kružne forme raznih veličina postavljene tako da streme u vis, taj sam objekt nazvao “Sveta familija” Naravno, moji prijatelji iz gimnazije su se tome smijali. Sada dok Vam ovo govorim živo se sjećam tih dana.
Što se tiče apstraktne umjetnosti ona me nikada nije posebno zaokupljala. U osnovi dijelim mišljenje Roberta Reya , koji tvrdi da se apstraktne kreacije svode na dekorativnu umjetnost. U svakom slučaju Pollock je veliki slikar, ali takva vrsta slikarstva me ne privlači. Ja sam figurativni slikar. Prvenstveno me zanima ljudsko tijelo, bez obzira da li je moja kompozicija njim zasićena ili je svedena samo na jednu kost, kao u ciklusu ”Alegorija o Arkadiji”. Za mene je izražajnost ljudskog tijela nezamjenjiva. Nikada me nije zanimao slikarski medij po sebi, da na primjer istražujem djelovanje boje, njene kolorističke učinke, strukture i fakture nanešenog pigmenta. Nisu me ni zanimali rasponi grafizma linije u crtežu koje bi bile same sebi svrha. Mene prvenstveno zanima tema kojom se bavim te u tom smislu mogu podjednako koristiti klasične ili moderne medije izražavanja. Objekte ili instalacije sam napuštao onda kada me zadana stvarnost upotrijebljenih predmeta za te kompozicije nije zadovoljavala u smislu ekspresije koju san želio postići. Zato sam posezao za klasičnim medijima kao što su crtež, slika ili skulptura, jer sam tada mogao transformirati i preoblikovati tijela i predmete dajući im nova značenja.
Povijesno gledano na sva zbivanja, na sva ona remećenja na umjetničkoj sceni dvadesetoga stoljeća kada se naivno u žaru dogmatizma i rigidnosti nekih koncepata proglašavala smrt slikarstva upravo je izražajna snaga klasičnih medija kod jakih kreativnih ličnosti opovrgavala takva stajališta. Pogledajte slike Bacona, Hocknija, Freuda, Sallea, Fischela, Bazeliza, Longa, Hirsta, Saville itd., itd. Kolika može biti inspirativna snaga figurativnog, spomenut ću vam jedan primjer. Francuski slikar Fernand Leger je u danima Prvog svjetskog rata bio je toliko zadivljen mehanizmom jednog izglancanog topa da je zbog te fascinacije predmetnim napustio apstraktno slikarstvo. Maljevič se takođe poslije iskustva suprematizma vratio figuraciji.
Kada me pitate o javnom nastupu u smislu umjetničkog čina, kako kažete brijanja ili tetoviranja, to nikad ne bih napravio. Ne zato što bih bio nekakav zadrti tradicionalist ili umjetnički puritanac nego zato što u takvom činu ne nalazim puninu umjetničkog izražavanja. Naime takvi istupi se nužno svode na intelektualiziranja, povezani su s konstektualizacijama društveno-političkih tokova, da je često puta puno zanimljivije ono što čujete ili pročitate o svrsi ili poruci nekog javnog nastupa kakav spominjete nego sami smisao performansa kao “žive slike”. Bez intelelektualnog ili kvazi-intelektualnog suporta takvi nastupi riskiraju da budu besmisleni. Uostalom i korištenje tijela, kad umjetnik koristi vlastito tijelo kao svojevrsni živi medij, pripada također tradicijii, od dadaista do bečkih akcionista iz 60-tih godina prošlog stoljeća.
Smatram da umjetničko djelo osim značenjske mora imati i estetsku komponentu. Zato sam privrženiji onome što se određuje pojmom OEUVRE, dakle djelo... Još uvijek smatram da se hipermoderna ideja može izraziti klasičnim likovnim sredstvima. Naravno osim ideje potrebno je i malo likovnog umijeća da bi se ideja uobličila.
Ako se pak ide za tim da se ostvari ona Beuysova tvrdnja da u svakom čovjeku postoji umjetnik, i treba ga se osloboditi da bi se izrazio, onda umjetnost može početi izumirati na najhumaniji način a posao povjesničara umjetnosti izgubio bi svrhu. Sjetite se Wildove duhovite konstatacije „da nema soneta kao pjesničke forme stiha – pjesnici bi bili izloženi na milost i nemilost vlastitoj genijalnosti”.

L. V.: Jedan ste od rijetkih umjetnika s naših prostora koji ne koketira s apatridstvom, ne diči se dvojnom pripadnošću, a ujedno je duboko vezan uz svoje crnogorske korijene. Likovnu akademiju završili ste u Zagrebu, gdje ste intelektualno i umjetnički sazreli, ovdje imate obitelj, ali prvi doživljaj svijeta stekli ste na Cetinju. Može li se reći da je stjecanje prvih iskustava u crnogorskom podneblju za Vas bilo sudbinsko, u smislu utemeljenja poetike i prvog umjetničkog oblikovanja ili čak i svjetonazora? Nije li to crnogorsko kao znak u Vašem slučaju svojevrsna prestablirana harmonija koja se uz sva proturječja sačuvala kao poseban autorski kod u Vašem stvaralaštvu?

D. P.: U knjizi Priče iz Arkadije, koja je na određeni način bila koncipirana kao skica za autoportret, u većini priča govorim o cetinjskom podneblju, o ambijentu u kojem sam odrastao i koji je imao bitnog udjela u mom formiranju.
Što sam stariji sve sam više svjesniji snage tog djelovanja, njegovog stvarnog i mitskog učinka, dakle onoga što čini genius loci Cetinja. Vjerujem u teoriju Hypolita Tainea da podneblje ima važnu odnosno ključnu ulogu u formiranju osobnosti naročito kad se radi o umjetničkim individualnostima koje su po prirodi stvari osjetljivije za prepoznavanje onog što to podneblje čini posebnim. U mom se slučaju može govoriti o prestabliranoj harmoniji onoga što je činilo ili čini kako kažete moj autorski kod. Ne treba zaboraviti s tim u vezi da je Crna Gora i mediteranska zemlja, da je snaga mediteranskog mita prisutna u njenom podneblju. Moji odlasci sa Cetinja u Budvu i Kotor još u doba rane mladosti kada smo u gimnaziji učili o antičkoj Grčkoj (sasvim dovoljno da se jako zainteresiram za Grčke mitove Roberta Gravesa) davali su ljepoti priobalnog krajolika neku tajanstvenost kojom je bila prožeta stvarnost svakidašnjice.
Patetika koja je jedna od odlika kulture življenja u tom podneblju nema niti smije imati pežorativno značenje, kako su je neki skloni vidjeti. Kada žena od bola zbog smrti bližnjeg noktima izgrebe vlastito lice to nipošto nije patetika, to je izražavanje bola u kojem se sjedinjuju osjetilno i tjelesno u jedinstvu uzdignutom do paroksizma očajanja. To je izvorni način izražavanja bića. Mediteranu je svojstveno ono što je Miguel de Unamuno nazvao “tragično osjećanje života”.
Ovu je formulaciju slavnog španskog filozofa uvjetovala filozofija i mit Mediterana, kao što je navela i Camusa da skuje sintagmu “solarna tragika” U sjenkama toplog i osunčanog pitoresknog juga vreba smrt i u zraku živi tragedija. Nije li i mitska Arkadija bila na Mediteranu. Svo to osjećanje, sva filozofija života ima važnog udjela u kulturi i umjetnosti, utječe presudno na njihov karakter. Zar nije i Njegoš kao rijetko tko nosio u sebi to tragično osjećanje života. Osim reprodukcije Njegoševog lika koju smo imali u kući moja prva razmišljanja o njemu više je inicirao njegov grob na Lovćenu nego spomenuta reprodukciija. Sa prozora moje rodne kuće jasno se vidi vrh Lovćena sa pjesnikovim grobom na njemu. Nadvisivao je Cetinje, što nije bilo bez neke metafizičke simbolike da smrt dominira nad životom. Cetinje je smješteno u kotlini na nadmorskoj visini od 670 metara. S tom svijesti imate ambivalentni osjećaj da ste istovremeno jako visoko i na dnu. Kotlina vam takođe sugerira melankoličnu spoznaju da su mogućnosti čovjeka kao bića ograničene. I to nas upućuje na Njegoševu poetsku misao. Želite da razgrnete taj kameni obruč i da vidite što je tamo, što je onamo iza Lovćena, iza pjesnikovog groba, gdje sunce nastavlja svoju putanju. Kakav je svijet s onu stranu.
Naravno i kršćanska mistika ima veliki udio u kulturi Mediterana. U lokalnom smislu toga značenja Njegošev stric Petar I Petrović, vladika i gospodar Crne Gore još je za života smatran svecem. Njegovo tijelo leži u sarkofagu Cetinjskog manastira. Živo se sjećam onog svetog straha kada sam prvi put vidio obrise tog tijela prekrivenog sivo ljubičastom tkaninom ispod staklene plohe otvorenog sarkofaga. Sve je to imalo puno udjela na formiranje mog stvaralačkog senzibiliteta i izraza koji se obogaćivao i oplemenjivao u zagrebačkoj sredini gdje živim od 1971. godine.

L. V.: Zadnjih godina istražujete Njegoševo djelo, posebno njegov najmanje proničan tekst Luča mikrokozma, koja je njegova teološko-filozofska kozmogonija. Uspjeli ste učiniti nešto doista revolucionarno: potaknuti Njegoševim stihovima o beskraju kreirali ste i izradili skulpturu koja je nedavno predstavljena u zagrebačkoj galeriji Mimara, a uskoro će uz Njegošev jubilej, dvjestotu godišnjicu rođenja, biti postavljena na Cetinju. Zapravo Vi je poklanjate rodnom gradu. Ova će skulptura ukrašavati najljepši trg Cetinja, pred Biljardom, ispod Manastira. Kako ste došli na ideju da stihove pretvorite u metalnu hipermodernu strukturu, koja će, uvjereni smo u to, izazivati mnoge nedoumice, kontroverze, protuslovne stavove. Jer nismo navikli – barem ne u našim sredinama - autora, pjesnika, teologa i filozofa XIX stoljeća oblikovati, rekla bih, posve novim estetskim kanonima XXI stoljeća. Vi ste se to usudili. U izvjesnom smislu ne samo što ste ugradili Njegoša u suvremenost već i u svevremnost, skulpturom koja je i sama kozmička, kozmoidalna, da je tako odredimo.
D. P.: Kao prvo dozvolite da Vam se zahvalim na riječima pohvale koje su važnije tim prije što se i vi bavite Njegoševom poetikom i filozofsko-teološkom mišlju. Njegoševom spjevu Luča mikrokozma imao sam sličan pristup kao i Danteovom Paklu. Likovno sam uobličavao doživljaje i refleksije koje su na mene ostavljale poetske slike spomenutih djela. Svim kompozicijama iz ciklusa Misterijum Luče mikrokozma zajedničko je simboličko obilježje da je čovjek, ta ”luča mikrokozma” po prirodi svoje sudbine tragično biće. Ono je mala manifestacija velike tajne makrokosmosa.
Što se tiče skulpture “U slavu Njegoševe misli” koju povodom jubileja 200 godina Njegoševog rođenja Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i ja kao autor poklanjamo Cetinju, nijesam imao na umu da stvorim djelo koje bi imalo karakter portretne plastike, dakle trodimenzionalni pjesnikov lik. Uostalom Njegošev lik je bio puno puta oblikovan u skulpturama, na primjer od Ivana Meštrovića pa do Matije Vukovića ili Nebojše Mitrića. Mene je zanimao drugačiji pristup, ako se mogu poetski izraziti, zanimalo me portretiranje pjesnikove misli.
Skulptura se ne odnosi na Njegoševu pjesmu Misao, koja se smatra prologom Luče. Skulptura se odnosi na onu esenciju Njegoševe poetsko, filozofske, teološke odnosno mistične misli da je čovjek kao kažnjenik prognan na zemlju, kako pjesnik kaže u “gnjezdilište ljudske nesreće”, gdje egzistira kao tragično biće. On, čovjek, ima svijest o Bogu ali mu nije dato da spozna Stvoritelja. U pjesmi iz zbirke Pustinjak cetinjski naslovljenoj “Crnogorac k svemogućem bogu“, Njegoš na početku kaže:

O ti bićem beskonačnim
bez početka i bez kraja
početak si sam osnova
a kraj svega u tebi je

i zatim u istoj pjesmi govori o nemogućnosti čovjeka da spozna tajnu apsoluta, jer ga je Bog dao “kratkovidog i slijepog”, koji “tumara po prostoru” zarobljenog duha u ”tjelesnoj tamnici”. Kompoziciju skulpture čini spoj konstruktivnih i organskih elemenata izrađenih u rostfraju i bronci. Dugački zašiljeni rostfrajni krak usmjeren prema nebu simbolizira nedokučivost kozmičke tajne. Drugi niže postavljen, takođe zašiljen rostfrajni krak, simbolizira spomenutu ograničenost čovjekovih spoznajnih moći. Organsku formu skulpture čini idealizirani ljudski lik, glava transformativne anatomije koja oličava napregnuća duha. Unutar preciznih kontura lika stapaju se nemirne površine brončane puti koje stvaraju dinamički komplementarni odnos s preciznošću blještavih površina rostfrajne konstrukcije. Dakle čovjek se uzalud upinje da spozna tajnu koja je ustvari i njegova vlastita tajna. Ali kako Njegoš kaže “ovoga su u grobu ključevi”.
Što se tiče recepcije skulpture u javnosti i za moguće pro et contra stavove, u tom sam smislu potpuno miran. Umjetničko djelo kao estetska forma otvoreno je raznim interpretacijama. Može se sagledavati na razne načine. U svakom slučaju bilo bi poželjno da oni koji donose mišljenje o skulpturi budu koliko toliko upućeni u Njegoševo djelo. U svakom slučaju smatram da bi bilo deplasirano raditi danas Njegošev kip u maniri devetnaestog stoljeća. Uostalom afirmacija Njegoševog djela odnosno misli, a što dokazuje i njenu vitalnost, ogleda se u njenom suvremenom načinu iščitavanja to jest uprizorenja.

L. V.: Zanima nas što podrazumijevate pod autorstvom? Smatrate li da je svaki umjetnik nužno i tvorac Novoga, ili se nastavlja na tradiciju prethodnika? Koliko ga određuju vlastita i svjetska baština?Je li umjetnički rad individualna gesta ili je umjetnik instrument u božanskim rukama, tek medij Boga?U Vašem se djelu prožimaju i nastavljaju zasade evropske kulture od renesanse naovamo i posve osoban, dimitrijevski umjetnički signum. Slažete li se s time da ste dosegli onu visinu umjetničke kreacije gdje Djelo zasjenjuje i prekoračuje samog svog autora? Može li biti danas autor anoniman, iako bi svako Vaše djelo i nepotpisano bilo prepoznatljivo.

D. P.: Euhenio Dors je jednom prilikom rekao “Sve što nije tradicija plagijat je”. Ima puno istine u lucidnosti ove misli. Po prirodi svoga poziva umjetnik jest onaj koji stvara, koji oblikuje svoje ideje, svoje zamisli. U kojoj je to mjeri novost u smislu otkrića teško je reći. Zna se da Mozart nije bio revolucionar u muzici, ali postoji consensus omnium da je nekadašnje čudo od djeteta najveći kompozitor svih vremena, najinventniji, najslušaniji, najinspirativniji... Mogao bih navoditi puno primjera gdje se novost u umjetnosti u smislu otkrića, dakle dotad neviđenog ne uzima kao nešto po čemu bi se mjerila vrijednost nečijeg djela.
Je li David manji slikar zato što se divio Poussinu, Delacrox Rubensu, generacije modernista s početka stoljeća primitivnoj umjetnosti itd., itd... Ako bi neko pitao što je onda s dadaistima, s Picabijom i Duchampom i sa njihovim object trouve, odgovor bi bio jednostavan, jer oni nisu te svoje izloške smatrali umjetničkim artefaktima nego antiumjetnošću. Zašto su se te novine iz antiumjetnosti preobratile u umjetnost, dakle u svoju suprotnost drugo je pitanje. U svakom slučaju ono što daje vitalnost umjetnosti i što je obogaćuje jest prožimanje stilova odnosno kultura. Postoje i zanimljivi radikalizmi koji u svojoj opsesivnoj i dosljedno provođenoj doktrini odnosno manifestu ne vide svoju ograničenost. Tako je u vezi futurističke isključivosti jedan kritičar duhovito komentirao rekavši kako “smo mi iz 1947. puno manje futuristi nego što su to futuristi 1916. mislili da ćemo biti”. Umjetnik mora slijediti svoj senzibilitet i cijeli ga život njegovati. Kada je Goethe doputovao u Rim i uzviknuo “Najzad sam rođen” nikako ne znači da se u ime mediteranske kulture odrekao germanske.
Dok god stvara umjetnik teži, čak i nesvjesno, onome što bi bio onaj ideal svakog stvaratelja a ogleda se u potpunosti djela, savršenog djela. Naravno u tome nikada ne uspijeva jer tajna stvaralaštva izmiče potpunom uobličenju u smislu apsolutno dosegnute cjeline djela. Stvaralaštvo je proces. Jedno djelo proizilazi iz drugog. Nerijetko se dogodi paradoks da je da je djelo zrelije od autora koji ga je ostvario. Iz osobnog iskustva znam da su neka djela iz mojih “ranih radova” bila puno zrelija nego što je bila moja svijest o njima u vrijeme kada sam ih stvarao. To s druge strane govori da se mnoga djela stvaraju sa bitnim udjelom intuicije. Možda je bolje reći s metaiskustvom.

L. V.: Mislite li da bi Vaše djelo bilo drugačije da ste živjeli u Parizu ili Firenzi, Aleksandriji ili Pragu? Bila sam svjedok na otvorenjima Vaših izložbi. Posjetitelji su izlazili fascinirani, bez daha, neki i šokirani. Jeste li zadovoljni takvom recepcijom, je li Vam i to jedan od motiva u stvaranju? Sve više se različite umjetničke forme preklapaju u Vašim djelima. U književnom pismu scensko i dramsko čine plodan scenaristički predložak, slike su vam narativne, skulptura osim s metalom oblikuje i eksperimentira i sa svjetlošću. Je li Vam žudnja totalna umjetnost, i može li se reći za vas da ste jedan od rijetkih totalnih umjetnika našeg vremena?

D. P.: Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Ali zasigurno obzirom na bogato kulturno nasljeđe navedenih gradova sigurno bi se u tom slučaju reflektiralo nešto od njihove specifičnosti u moje djelo. S one druge, praktične strane, da sam kojim slučajem rođen kao Talijan, Francuz ili Nijemac nalazio bih se sasvim sigurno u boljoj situaciji s osiguranim prednostima na startu karijere. Kako kaže Njegoš “Iz grmena velikoga...”
Što se tiče recepcije mog djela s publikom nikada nisam imao problema. Moje su izložbe uvijek dobro posjećene. Za rad me prvenstveno motivira samo djelo, potpuna predanost onome što radim. Tada ne mislim ni na što izvan djela. Svakako da mi je drago da moje djelo pobuđuje interes. Moja izložba ciklusa Kafka, što je nedavno bila održana u Ljubljani, bila jako posjećena. Dramski pisac Dušan Jovanović zapisao je u knjizi utisaka divan komentar. To je veliki kompliment kad pisac prepozna pisca kroz likovni medij.
Kada radim nemam ambiciju ili unaprijed zadat koncept da ostvarim nešto što bi objedinilo više vrsta umjetnosti kao na primjer wagnerovski Gesamtkunstwerk. Kao što sam ranije rekao tema kojom se bavim nameće mi medij u kojem izražavam njenu bit u formalnom i simboličkom smislu. Ima li većeg izazova za umjetnika nego da starom motivu da novo viđenje...
Mislim da je totalna umjetnost u svijesti autora a ne u njegovom djelu. Umjetnost teži totalnome koje joj izmiče. To je možda ono što čini apsurdnim draž stvaranja. Težnja da se ostvari neostvarivo. Kada bih imao racionalan i unaprijed pripremljen plan odnosno studiju za uistinu totalnim umjetničkim djelom tada bih upotrijebio svih sedam umjetnosti.. To će biti onoga dana kada odlučim uprizoriti BOGA.