Dinko Kreho [1]

Branko Ćopić, jugoslavenski pisac

Sarajevske Sveske br. 43-44 [2]

'Danas je Branko Ćopić zaboravljen pisac. Svoje će mjesto, jednoga dana kad se uklone ruševine, već prema svojoj krvnoj grupi, naći u povijesti srpske književnosti. Možda i bosanske, zavisi od velikodušnosti trenutka. U Hrvatskoj Branko Ćopić više postoji. '

Dubravka Ugrešić, 1994.

Dvadeset šestog marta/ožujka ove godine navršilo se trideset godina od smrti Branka Ćopića. Veliki jugoslavenski i europski pisac, klasik za sve uzraste, oduzeo si je život skokom s beogradskog mosta koji se tada zvao Most bratstva i jedinstva, a danas se zove Brankov most. Premda ovo ime nosi po drugom književniku, Branku Radičeviću (u produžetku mosta nalazi se Radičevićeva ulica), reminiscencije na Ćopića gotovo neizbježno izbijaju u prvi plan. Pored tridesetogodišnjice piščeve smrti, 2014. će vjerovatno donijeti i stogodišnjicu njegova rođenja. Naime, Ćopić je po službenim podacima rođen na Novu 1915., ali više izvora kaže da je zapravo rođen 1914., kao što je i sam tvrdio. Ako je doista tako, onda se Ćopićev život smjestio između dvije godine snažnog simboličkog naboja. 1914. počinje Prvi svjetski rat, jedan od događaja koji simbolički označavaju početak 20. stoljeća; orvelovska 1984., premda nije donijela društvo totalne kontrole, po mnogočemu je nagovijestila nešto još gore – globalnu distopiju koju i danas živimo. No, ono što je važnije jest to da se stvaralački zenit Branka Ćopića poklopio sa zenitom socijalističke Jugoslavije. Ćopić je počeo objavljivati za vrijeme prethodne, monarhističke Jugoslavije; kao i brojni drugi, kreativno je eksplodirao tijekom Narodnooslobodilačke borbe (u samom njenom srcu, kao banjalučki dopisnik beogradske Borbe); svoje najznačajnije knjige napisao je između ranih pedesetih i sredine sedamdesetih. Ćopićeva razvojna linija nipošto nije unikatna; međutim, njegov književni rad na rijetko je poseban način vezan uz kulturni, društveni i politički okvir i ambijent socijalističke Jugoslavije.
Naime, ako je ikad postojao jugoslavenski pisac, to je bio i ostao upravo Ćopić. Pritom ne mislim samo na nevjerovatnu popularnost koja su njegova djela uživala od Vardara do Triglava, na činjenicu da su ta djela bez iznimke čitali svi uzrasti, na titulu „najomiljenijeg jugoslavenskog pisca“, kojom su ga i mediji i struka poslovično kitili. Imam na umu prije svega Ćopićevu samopercepciju i subjektivno opredjeljenje. Jer, on se uvijek iznova očitovao i dokazivao kao Jugoslaven i kao komunist – na književnom i na izvanknjiževnom planu. Biti Jugoslaven-komunist za Ćopića nije značilo samo biti propagirati tekovine Narodnooslobodilačke borbe, zagovarati bratstvo-i-jedinstvo ili stajati uz Titovu i titoističku politiku – nego također i biti bez dlake na jeziku, ostati odan idealu kritike i borbe protiv nepravde i onda kad je to najmanje oportuno. Tako su Ćopiću i pisanje i javni istupi više od jedanput donijeli nevolje upravo pred institucijama i aparatima države koju je, puškom i perom, pomogao stvoriti. Naposlijetku, Ćopićevu jugoslavensku orijentaciju na odgovarajući način izražava i njegov autorski idiom, koji je teško odrediti drukčije nego kao srpskohrvatski. Njegov jezik krajnje je inkluzivan „horizontalno“ kao i „vertikalno“: u njemu su međusobno isprepletene jezične varijante i varijeteti, ali i registar standardnog jezika uopće s registrom slenga i dijalekta. „Oprostite što miješam srpski i hrvatski, a služim se i bosanskom varijantom jezika“, osvrnut će se jednom prilikom Ćopić na vlastiti izričaj, ustvrdivši: „draga mi je svaka lijepa riječ“ .
Na planu književnog stvaralaštva postoji nekoliko Ćopića . Nesumnjivo najpopularniji jest autor djela kao što su Doživljaji Nikoletine Bursaća, Magareće godine, ili Orlovi rano lete i njegovi nastavci. Humoreskno-melankoličan, taj Ćopić na jedinstven način isprepliće vedrinu i sjetu, nadu i razočarenje; majstor je proznog fragmenta i epizode (npr. roman Magareće godine na nekim je mjestima opisan i kao zbirka pripovjedaka). Ovaj piščev avatar najlakše bi bilo opisati kao „dječijeg Ćopića“, no to bi bilo odveć reduktivno; možda ga je najbolje opisao Dragan M. Jeremić, odrednicom „pisac za veliku decu“ . Sličan humoreskno-melankolični registar i ton prožimaju i obimnija prozna djela poput Proloma ili Ne tuguj bronzana stražo, ali ovaj put s ambicijom da se postavi i razvije šira i kompleksnija romaneskna konstrukcija (ovaj je napor kritika prepoznala, pa je npr. Bronzana straža dobila NIN-ovu nagradu za 1958.). Na drugom polu pak stoji Ćopić-satiričar: najpoznatiji po „Jeretičkoj priči“, koja mu je po objavljivanju 1950. donijela mnoge nevolje, ali zaslužan i za sjajne minijature kao što su „Jugoslavija bez Jugoslovena“ i „Izbor druga Sokrata“. Premda Ćopićeva satirična proza sadrži vjerovatno neke od jetkijih redaka ispisanih u književnosti na našem jeziku uopće, ona, kao što primjećuje Voja Marjanović, „u svojoj elementarnoj biti nikada nije bila ni cinična ni rušilačka“ . Ćopić „nije satiričar po vokaciji“ , ali usvaja satiru kao spontani medij protesta: on izvrće ruglu oportunizam, karijerizam, činovničku samovolju i zloupotrebu moći u postrevolucionarnoj Jugoslaviji, i to čini upravo u ime vjernosti revolucionarnim principima. Postoji i jedan sumorniji Ćopić, gotovo gogoljevski nastrojen, sklon grotesknom i bizarnom. Bez želje za mistifikacijom, koje u pisanju o književnosti oduvijek ima previše, teško je ne spomenuti njegovu pripovijest „Samoubistvo“ iz 1971. Protagonist je činovnik koji razmišlja o najučinkovitijim načinima da počini samoubojstvo, a kad mu se javi misao da skoči u Savu, ona mu se toliko svidi da istrči iz ureda prije kraja radnog vremena uzvikujući „U Savu, u Savu!“, bez premišljanja žureći da obavi svoj naum. Eto samo nekih od Ćopićevih literarnih inkarnacija (bez da smo se i dotakli njegove poezije i dramskog pisma). Pritom, sve izražajne tendencije i registri koje smo naznačili sublimirani su u proznoj zbirci Bašta sljezove boje iz 1970. Bašta predstavlja ne samo vrhunac Ćopićeva rada, nego, usudimo se reći, i jedan od vrhunaca proze na južnoslavenskim jezicima. Piščeva čudesna sposobnost kretanja u jeziku čini da bez napora klizimo između registra poetske proze, humoreske, oporog realizma, pa i kafkijanskog apsurda; ipak, sve vrijeme ostaje jasno da čitamo istu knjigu i istoga pisca. Ne postoji puno takvih knjiga.
Danas, kad smo, kako Ugrešić piše, „raščistili ruševine“, na akademskom, medijskom i tržišnom terenu koji se ukazao raste postjugoslavenska književna historiografija, suštinski određena antikomunizmom i antijugoslavenstvom. Iz njenog rakursa Branko Ćopić ne može ne biti enigma. Naime, na Ćopićevom životu i djelu razbijaju se svi stereotipi o tzv. „totalitarizmu“ kroz koje nam se danas servira pogled na jugoslavenski socijalizam. Riječ je o predodžbi koja život u socijalističkim društvima svodi na binarne opozicije: službena ideologija nasuprot zatajene istine; režimski ljudi (i pisci) nasuprot disidenata; režimska laž nasuprot stvarnosti, na koju disidenti hrabro ukazuju; itd. „Totalitarno“ (što je prvenstveno šifra za: socijalističko) društvo navodno je monolit u kojem Partija kao svemoćna sila presudno oblikuje sve razine svakodnevnog života, gušeći i sravnjujući sve antagonizme i proturječja na koja naiđe. Ovakva perspektiva teško se nosi i s elementarnim činjenicama iz Ćopićeve biobibliografije. S jedne strane, teško da je među književnicima bilo moguće naći većeg vjernika jugoslavenske revolucije i revnijeg zatočnika bratstva-i-jedinstva. S druge strane, posrijedi je također jedna od prvih javnih ličnosti koja je u poslijeratnom razdoblju uzela na nišan tadašnju partijsku nomenklaturu – a da pritom, za razliku od recimo autora Nove klase, nije bila konvertit. Treba spomenuti i aferu s Ćopićevim isključenjem iz Saveza komunista Jugoslavije. Prilikom njegovog putovanja u Sovjetski savez 1960., moskovska Literaturnaja gazeta napravila je s Ćopićem intervju u kojem je između ostalog bilo govora i o stanju u jugoslavenskoj književnosti i kulturi. Komentirajući tada aktualne tenzije između „modernista“ i „realista“ u Jugoslaviji, pisac se kritički osvrnuo na modernističke tendencije, izjavivši da je „eksperimentisanje jedna od savremenih crta jugoslovenske književnosti i da su rezultati toga i dobri i rđavi“. Dijelove tog intervjua urednici Gazete uključili su u opširniji kritički prikaz stanja u jugoslavenskoj kulturi. Po povratku u Beograd, kritika „eksperimentisanja“ donijela je Ćopiću poziv na odgovornost u Centralni komitet, a potom i isključenje iz Partije. Sa stanovišta koje u jugoslavenskom socijalizmu vidi samo „jugototalitarizam“ i partijsku represiju nad slobodom stvaranja, neshvatljivo je da su jednoga pisca „totalitaristi“ mogli kazniti ne zato što je kritizirao jednoumlje ili nekakvu partijsku liniju u umjetnosti – nego zato što se (i to dosta blago) kritički osvrnuo na modernizam i pluralizam.
Narednih godina Ćopić je nastavio biti prisutan u jugoslavenskoj javnosti, ne samo kao pisac bestselera nego i kao, današnjim jezikom kazano, aktivist. Danas je malo poznata činjenica da je on bio jedna od najangažiranijih javnih ličnosti u podršci studentskim demonstracijama protiv „crvene buržoazije“ u junu 1968., te sudionik svih značajnih protestnih mitinga tog burnoga ljeta. A tijekom sedamdesetih godina, kad književni establishment u SFRJ upravo pod zastavama pluralizma, demokratičnosti i „živosti“ (Vlatko Pavletić) postaje sve otvorenije konzervativan i antijugoslavenski, Ćopić (kao i npr. Oskar Davičo) ostaje jedan od rijetkih komunista u tim krugovima. Njegova postupna samoizolacija – od 1978. pa do smrti 1984. nije objavio nijednu novu knjigu, sve je rijeđe nastupao u javnosti, posljednjih godinu dana gotovo i nije izlazio iz stana – vrlo je vjerovatno posljedica rastućeg etičko-političkog jaza između pisca i onih kojima je nekad bio okružen (a među kojima je bio i jedan Dobrica Ćosić). Prijatelji koji su ga viđali svjedoče o njegovoj sve većoj rastrojenosti, zlovolji, pa i depresiji. Oproštajna poruka koju je Ćopićeva supruga Bogdanka – Cica pronašla u njegovom radnom stolu svjedoči o već duboko rastrojenoj ličnosti .
Smjer kojim smo išli u ovom osvrtu neizbježno vodi ka pitanju: šta je nama danas Branko Ćopić? Drugim riječima, ako se i složimo da je Ćopić dobar i zanimljiv pisac, pa i historijski kuriozitet, je li on – naš suvremenik? Kad je posrijedi, recimo, Ivo Andrić, čini se da u Postjugoslaviji postoji konsenzus o njegovoj aktualnosti. Čak i oni koji Andrića nalaze politički spornim ili problematičnim priznaju mu nesumnjivu aktualnost (o Andrićevim pristašama izlišno je i govoriti: oni su djelo jugoslavenskog nobelovca uzdigli u nekakav transhistorijski priručnik za tumačenje Bosne i njenih ljudi). Međutim, ako je andrićevski fatalizam uvijek u trendu, šta je s ćopićevskom nadom i vjerom u život, u mogućnost empatije, drugarstva i pobune?
Jedan od rijetkih recentnih tekstova koji zagovaraju Ćopićevu aktualnost u ovom vremenu jest kratki osvrt Borisa Rašete objavljen u beogradskom Vremenu. Posrijedi je osobno intonirana reminiscencija na Ćopićevo pripovjedačko umijeće, mali hommage njegovom utjecaju na brojne generacije. U piščevoj vjeri u jednakost i pravdu za sve Rašeta nalazi, na primjeru Ježeve kućice, jedan „drugačiji patriotizam“ – egalitaran i antiautoritaran. Autor nas i poziva da zamislimo Ćopićev užas pred ratnim rušenjem Jugoslavije . Na Rašetin tekst odgovorila je Jovana Gligorijević kratkim, također vrlo osobnim osvrtom . Prema Gligorijević, Ćopić jest aktualan – ali ne samo po dobru. Čitati Ćopića nakon ratova, etničkog čišćenja i genocida posve je drukčije iskustvo, tvrdi ona, nego što je to bilo u neka sretnija vremena. Kao primjer autorica navodi lik Hamida zvanog Rus iz Magarećih godina. Priprosti i dobrodušni Hamid, šaljivdžija je koji je iz muslimanskog internata izbačen zbog spačke s miješanjem cipela ispred džamije, pa je utočište našao među pravoslavcima. O tome kako je bilo ponovno čitati Magareće godine 2011. Gligorijević piše:

[O]vog puta mi pročitano nije bilo tako zabavno, nisam se smejala nad slikom sluđenih muslimana koji se čupaju i tuku ispred džamije u potrazi za cipelama, nije mi bilo toliko drago što je Hamid odbrusio hodži da deset puta više voli krmetinu nego „njegovu kozetinu“. Iz potaje me je spopala nelagoda zbog te scene sa dobrim pravoslavcima i zlim muslimanima, udružena sa podatkom koji dvadeset godina ranije niti sam znala niti me je zanimao, da je Branko Ćopić Srbin.

Ćopić je, zaključit će autorica, previše velik i značajan da bismo ga se naprosto odrekli. Ali, baš zato ga i moramo čitati kritički, s osjetljivošću za sva nekorektna i uvredljiva mjesta koja njegove knjige sadrže. Ako se u Sjedinjenim Državama mogu pojavljivati cenzurirana izdanja Marka Twaina, gdje su iz Huckleberryja Finna i Toma Sawyera izbačene riječi poput crvenokožac ili crnja – trebamo razmisliti, sugerira ona, da i s Ćopićem počnemo činiti isto. Za njegovo i za naše dobro, kako bi Ćopić i budućim generacijama značio ono što je značio nekim prijašnjim.
Nažalost, ovaj tekst nije potakao širu polemiku, koja bi zasigurno bila zanimljiva i relevantna. Stoga, naznačimo ovom prilikom jedan mogući smjer argumentacije kojim bi se moglo replicirati Gligorijević. Svakako se slažem da Ćopića valja čitati kritički i, recimo tako, materijalistički – što uključuje i kritičko proučavanje strategija reprezentacije (predstavljanja) u njegovoj prozi. Potencijalno uvredljive ili diskriminatorske elemente ne treba shvatiti olako. Međutim, stvari s reprezentacijom i sa stereotipima ne stoje baš jednostavno. Ostavimo sad po strani činjenicu da je stereotipnost Hamida Rusa zapravo iznimka u odnosu na obilje psihološki višeslojnijih, „životnijih“ likova iz muslimanskog/bošnjačkog etnoreligijskog miljea i korpusa koje možemo pronaći u Ćopićevoj prozi. Naime, prije svega treba reći kako je Hamid u Magarećim godinama istinski pozitivan lik, jedan od najodanijih drugova i najpožrtvovanijih malih boraca za pravdu. Drugovi ga silno vole ne zato što su „dobri pravoslavci“, već upravo zato što ne pristaju na logiku stada – koju im između ostalih želi utjerati i pravoslavni vjeroučitelj, jedan od glavnih antagonista u romanu. (Uostalom, primijenimo li „etničku“ optiku: nisu li najkarikaturalniji likovi u Magarećim godinama upravo Srbi?)
No, prije nego što repertoar Ćopićevih likova svedemo na etnički popis, i spočitamo piscu-Srbinu da prikazuje svoje nesrpske likove kao stereotipe i karikature , trebalo bi postaviti neka pitanja koja se tiče stereotipa općenito. Recimo: mora li stereotip nužno biti u službi difamacije ili diskriminacije? Ili može biti kreativno upotrijebljen baš kako bi se afirmirale univerzalističke vrijednosti poput solidarnost i drugarstva? Osobno vjerujem u ovo potonje, između ostalog i zbog Hamida Rusa, a možda još više zbog Ćopićevog Nasradina Hodže – junaka cijelog jednog ciklusa pripovjedaka u kojima Ćopić upravo humanizira taj karikaturalni lik iz narodne baštine. Također, kritički povratak Ćopiću ne bi smio biti „samo“ analiza Ćopićevog teksta (Ćopić-po-sebi), nego i analiza nas kao kritičara, tj. optika u kojima iznova čitamo Ćopića (Ćopić-za-druge). (Po)nov(n)o čitanje Ćopića na koje poziva Jovana Gligorijević otud bi moralo obuhvatiti i autorefleksiju: u kojem je momentu za nju pisac od Jugoslavena postao Srbin? Čini mi se da bi tek jedna takva analiza – koja ne bježi od kritičkog propitivanje uvjeta u kojima nastaje – mogla biti fer i relevantna danas i ovdje.