Fahrudin Kujundžić [1]

SAN O VJEČNOM POVRATKU

Sarajevske Sveske br. 41-42 [2]

U snovima sam najčešće nigdje. I kada se pojave konture poznatih mjesta, uvijek je tu negdje pukotina, crna rupa koja, dok se okrenem, proguta sve što sam znala i baci me u drugi svijet. Općenito, pitanje je gdje se snovi dešavaju? Koliko znam, iz svog iskustva, snove karakteriše, prije svega, nestalnost. Započnem pričati s majkom, a ona se pretvori u moju prijateljicu, zatim u prosjaka kojeg stalno srećem na putu za posao, i na kraju u nekog sasvim nepoznatog čovjeka, kojeg nikad na javi nisam vidjela, ili sam ga možda vidjela nekad u prolazu, u gužvi, a da ga nisam ni primijetila. Tako je slično i s prostorom. San počinje na ulici, noć je, magla, žurim jer osjećam da me nešto progoni. Pored lampe sudaram se s nepoznatim mladićem koji nosi putničku torbu, i ne uspijevam ni da se obazrem na taj susret, u kojem osjećam da ima nešto neobično, a već sam u supermarketu, ogroman, hladan prostor prepun svih mogućih namirnica, ali bez ijednog čovjeka. Ne stižem ni da se zbunim kako treba, a već sam u parku, jutro je, prelijepo svježe, gledam ženu kako gura kolica s djetetom. Kao mnogo puta do tada, postajem svjesna da sanjam, prilazim ženi i pokušavam joj objasniti da je ona samo u mojoj glavi. Ali ona ne razumije ni riječ, gleda me blijedo, a zatim opet vidim svoju majku. Kako pričati s nekim ko nije u stanju ni da zadrži svoj lik?
I prostor u snovima kao da teče, različita mjesta se izmjenjuju skoro neprimjetno, prolaze. Kao da se prostor ovremenio. A vrijeme je nezadrživo, čista prolaznost.
Ipak, ima jedno mjesto koje mi se uporno ponavlja. To nije ni moja kuća, ustvari nijedna od bezbroj kuća u kojima sam živjela, nije ni kladionica u kojoj moram da radim, u kojoj bacam sate i sate svog života, trpeći sranja nesretnih kockara, a svi su oni nesretni. Ništa nije u ovom zaboravljenom Travniku. Sanjam jednu kuću u Sarajevu. Kuću moje prve prijateljice.
Rat je od onoga što je ostalo od moje porodice napravio vječite podstanare, i dugo smo lutali svuda po nesretnoj Bosni, sve dok nismo došli u grad iz kojeg svi bježe kako znaju i umiju, a i ja bih pobjegla samo da mogu. Ni Sarajevo nije moj grad, da se razumijemo. Moj grad više ne postoji i uzaludno je spominjati ime koje je nekad imao. Dio mog najranijeg djetinjstva provela sam u Sarajevu, i tako sam upoznala moju prvu prijateljicu.
Ali ne sanjam uporno nju, nego njenu kuću. Puno vremena smo provodile u toj kući, igrale se, pričale, ponekad se i svađale, maštale o svemu i svačemu. Njena porodica je dosta bolje stajala nego moja, oni za razliku od nas nisu bili prisiljeni da bježe, tako da su, nakon rata, vrlo brzo nakon što se to kod nas pojavilo, nabavili računar, pa smo nas dvije sate i sate provodile na njemu, istraživale, dopisivale se s ljudima iz cijelog svijeta. Znala sam često i jesti kod njih, i spavati. Bile smo kao sestre. Nakon što sam odselila iz Sarajeva, a ima tome preko deset godina, nikada se više nismo ni čule ni vidjele.
Nju sam sanjala samo par puta, ali mi se u snovima često vraćala njena kuća. E to nisu bili snovi u kojima i prostor teče. Jedino tu, san bi počinjao i završavao na istom mjestu. Bilo je tu i svakakvih ljudi, ali njima nije bilo pomoći, mijenjali bi lice kako stignu, dok je prostor ostajao isti. I što je još zanimljivo, u tim snovima kuća se pojavljivala veoma precizno, i u rasporedu prostorija, i u brojnim sitnim detaljima, u rasporedu namještaja, u pogledu kroz prozore.
A sanjala sam tu svašta. Nisam uspjela vidjeti nikakvu jasnu vezu među snovima koji su se dešavali u toj kući, nije bilo nikakve posebne teme koja bi okupljala sve te snove. Nekad sam sanjala šejtane, nekad gomilu nepoznatih ljudi, nekad rahmetli dedu. Bilo je i lijepih i ružnih snova, i umirujućih i užasavajućih. Zajednički je bio samo prostor.
Jednom mi se desilo da sam bila u toj kući i da sam shvatila da sanjam. Išla sam iz prostorije u prostoriju, razgledala sve, i na kraju došla u njenu sobu, gdje smo najviše bile, sjela na njen krevet i plakala dok se nisam probudila.
Ako ikada uspijem, radeći u ovoj prokletoj kladionici, sakupiti dovoljno para da se vratim u Sarajevo, da studiram naprimjer, a ustvari da pobjegnem iz ovog grada koji me sve jače davi, sigurna sam da neću željeti da dođem ponovo u tu kuću. Ne sanjam je jer želim ponovo da je vidim, to osjećam vrlo jasno. Kao da se pomalo i bojim vidjeti je ponovo. Ako uspijem da se vratim, vjerovatno ću i čitavo naselje zaobilaziti. Bio je rat dok smo bili u Sarajevu, ali ostalo mi je sve to u lijepom sjećanju. Zato taj dio Sarajeva ne želim više vidjeti.
Tu sam prvi put postala svjesna sebe. Kao što u snovima ponekad postajem svjesna da sanjam, tu sam, okružena smrću sa svih strana, postala svjesna da živim.
Ne znam možeš li me razumjeti? Ti, što ne možeš ni svoje lice sačuvati dok slušaš ovu moju jadikovku.