Stevan Tontić [1]

DESET PJESAMA

Sarajevske Sveske br. 41-42 [2]

DOVOLJNO JE ŠTO GLEDAM

Ne, nisam tu da sarađujem,
Dovoljno je što gledam.

Zar nije previše već to
Da smak svijeta čekam s vama
U milosti golog opstanka?
A tražite da se predam.

Moj poziv, ako i zaludan,
Pravedno je gledanje stvari
Koje će progutati tama.

Nisam tu ni da vam sudim.
Ne vas, sebe se plašim –
Jesam li sam pravedan?

Poslovi su samo vaši,
A ja pozivu oka predam.

Zalud plaćate da me prate.
Ja sam Odozgo, netremice,
Licem u lice gledan.

Tek, ne stoji sve do mene.
Bolje da mi oči iskopate –
One su s najvišeg mjesta
Za taj pogled opunomoćene.

OD URLIKA DO MUKA

Na brisanom prostoru,
Od urlika do muka,
U krilu velikog sloma.

Lišen posjeta braće,
Zauzet rvanjem s Tobom
U utrobi kamenoloma.

Čeka me kamena postelja.
Otkad se vjenčah s grobom,
Lišen sam ličnih stvari.

Život: nesnosna stanka
Između udaha i izdaha,
Vakuum: neiskusan tu gine,
Al raspet se duh žari.

Na eksplozivnom tlu,
Od urlika do muka -
Glas moj prolom tišine.

KRITIK I SAMOUBISTVO

Taj kritik tvrdi: to samoubistvo
Nit bješe rješenje niti je čisto.

Jer poruka je smrti u suštini:
Otpjevaj svoje pa svijetom mini.

A onaj mu pjesnik sada oživio
Više no živ je u životu bio.

Samoubilačkim se služeć trikom,
Stiže do slave izobličen likom.

Mudar se, kaže, nikad ubit neće –
Za tim se suncem ludi pjesnik kreće.

Doduše, svaka je kritika siva
Sve dok je sveta vatra duha živa.

PONIŽENJE MUDRACA

Ovako su ponizili našeg mudraca
Što jedva već mogaše da koraca

Lokalni vođa i vrli mu pobočnik
Oboriše ga pred kućom na pločnik

Prvo mu osmudiše ono malo brade
Naočigled mirnih susjeda iz zgrade

I pošto povikaše „Ovo je ta luda!“
Odsjekoše sasušenu kesicu muda

Zatim raščepiše providne čeljusti
U koje pobočnik hrakotinu spusti

Najzad objaviše: „Jezik mu ostaje –
Od volje mu da vječno laje i laje.“

DIOGEN IZ NAŠEG KVARTA

Bješe to jedinac gradskog mudraca, ubijenog
U ratu (zvanog i „naš Sokrat“ i „opasan pas“).
Ostavši sam, dječak zaključi da očev je bog
Zakazao pred streljačkim strojem – jedini spas.

Nakon doma za ratnu siročad, neženja, gladan
I žedan, u odijelu koje mu sudba skroji,
Useli u bure – vlasnik kuće za njeg je jadan! -
Dosta mu što slobodno diše, dosta što postoji.

Dušebrižnim odbrusi: „Postojim, zar je to malo!?“
S nadmoćnim smiješkom psa kog bockanja ne peku,
Znan kao Diogen – ime mu sa pojave spalo -
Ponosan golać, u pobješnjelu bućnut rijeku.

Najgore: lupeži bure zakotrljaju sred kvarta
Da svjetini ga pokažu s „filozofskim repom“.
A kad im reče: „Laž je vaša Atina, laž Sparta!“,
Neki ga krovopokrivač umlati crijepom.

SKRENUO

Ti si s razumne skrenuo staze.
Otkad veleumna štiješ štiva
U mozak ti se baš svašta sliva.
Čak ti i učenici jezik plaze!

Već si pogubnim mislima smućen
Ne izlaziš više među ljude;
Stoga se krajnji zahvati nude –
Da rod ne zaraziš, najzad skućen.

Da ne bismo s tobom sišli s uma,
Nađen je lijek porodičnoj rani:
Sve će to, s glavom, da ti odstrani
Naš kućni majstor, bez opijuma.

ČOVJEK ILI LEPTIR

I sam već pitaš: jesi li čovjek
Koji je sanjao da je leptir,
Il leptir što u tvoj snovni vir
Položi jaja da bude dugovjek.

Najbolje bi bilo da proletiš
Ko vilin konjic kroz ovaj život,
A vaskrsneš li ko ljudski skot,
Svom ćeš se bogu da osvetiš.

ŽEGA

Julsko sunce nesnosno prži
Spečene ljude, zvjerke, biljke.
Kome se sveti taj opozvani bog?
Počinjem da pitam: da li me
Samo svježina mraka drži
Zalaskom okrutne svjetiljke?

Uz to me žeže stara boljka
U tom klimatskom ćorsokaku:
Kako preživjeh mrak najveći
Sred onog ljudstva paklenog?
Zaista, samo je čistom ludaku
Uspjelo da se ovako usreći.

JEDAN OBIČAN DAN

Najzad je svanulo.
Lijep dan se sprema.

Propisno umiven,
Popio si kaficu,
Bacio pogled na ulicu
I nevoljko se vratio
Za svoj „radni sto“
Na kojem ničeg nema.

Brojiš svoje novčiće
I dane na zemlji,
Pa ćeš brojit „ovčice“
Kad mrak siđe
U ovaj kontumac.

Da opet se svunoć
Prevrćeš na postelji,
Ti, nedoklani
Na bunjištu pijevac.

SAM SEBI ZADATAK

Du muβt dein Leben ändern (Rilke)

Zapamti, sam si sebi zadatak.
Roni u srž da bi se nadisao,
Na dnu je tvome tvoj čisti zrak.
Zar si na prljav tako oguglao?

Sam si sebi jedini zadatak.
Zar skončat kakvim te bog dao?
Skini taj sivi, izanđali svlak,
U njem si za jelo i piće robijao.

Sam si sebi najsvetiji zadatak.
Znam, kazaćeš odmah, nesvjesno:
Kratak je za to život, prekratak,
U ovoj mi koži nije tijesno.

Promijeni svoj život, jadniče,
Izveslaj na pučinu iz te rupe!
Pusti to svoje zarobljeno ptiče
Prije neg zemne ti prnje skupe.