Zoran Ferić [1]

UTRKA

Sarajevske Sveske br. 39-40 [2]

1.
Ujutro je Matej zatekao starca kako pljuje na fotografiju. Sjedio je u fotelji držeći mali crno-bijeli pravokutnik u desnoj ruci. Iz prilične visine ispuštao je slinu na mjesto gdje se nalazilo lice neke žene. Pjenasta tekućina mu se na usnama formirala u kapljicu koja se prilično popunila prije nego li je skliznula. Kao kad se kap vode stvara na slavini sa slabom gumicom. Vidjevši Mateja, obrisao je fotografiju o rub kućnog ogrtača.
-Sestra moje žene - pojasnio je.
Matej se sagnuo da bi dohvatio starčevu gusku. Više mu se nije gadilo. Već je četiri mjeseca otkako svakodnevno pomaže ovom starom čovjeku. To je ušlo u raspored njegova dana. Ujutro podizao bi u kuhinji Karitasa kohšale s toplim obrocima za starca, zatim bi mu pospremao krevet, provjetravao sobu, izlijevao sadržaj guske i servirao ručak. To su bili njegovi zadaci. Četvrtkom mu je mijenjao posteljinu, ukoliko to nije trebalo napraviti i češće. Poslije podne starca su obilazile nećakinje, a Matej je mogao ići na treninge s dečkima iz biciklističkog kluba.
-Zar to više nije vaš grob? - rekao je držeći starčevu gusku. Osjećao je da bi bilo pristojno nešto pitati o tome.
-U njemu je moja žena - objasnio je starac. - I njihovi roditelji. Prije trideset godina dao sam punomoć da ih zakopaju, a sada se šogorica sudi protiv mene.
-Kako je to moguće? Mislim, da se sudi za vaš grob?
- A šta misliš? - prošištao je starac ljutito – Korupcija!
Na stolu još je uvijek stajala starčeva večera od sinoć. Netaknuta. Ostavila mu je nećakinja, a on je vjerojatno rekao da će jesti kasnije.
-Neće pomoći ako odbijate hranu - rekao je Matej odlazeći da izlije sadržaj guske.
-Nemam apetita - doviknuo je starac.
Matej se po prvi puta otkako na ovaj način služi svojoj domovini suočio s ozbiljnim problemom: kako natjerati starca da jede. Slušao je već o starcima koji odbijaju hranu do smrti. Ovaj starac imao je kožni karcinom s relativno dobrim prognozama. Međutim, te su se dobre prognoze odnosile na čovjeka koji se pravilno hrani i živi disciplinirano.
-Znači ona se nema gdje pokopati? - upitao je vrativši se i stavljajući gusku pod krevet.
Starac ga je pogledao kao da se odjednom vratio s dugog putovanja. Onda je spremio fotografiju u gornji džep pidžame i samo promrmljao:
-Na čijoj si ti strani?
To je bilo opasno pitanje. Mjesecima se s ovim starcem dobro slagao, iako nisu bili bliski. Nije mu bilo u interesu to da sada pokvari.
-Mislim - rekao je Matej - ako su već svi u tom grobu, i vaši i njihovi roditelji, zašto ne biste bili i vi i ona?
Starac je šutio. Zastori su bili odgrnuti i zakačeni na prozorske kvake. Kao u malom kazalištu. To mu je omogućavalo da iz fotelje gleda ulicu.
-Ne možemo! - rekao je. - Ostalo je samo jedno ukopno mjesto.

2.
Stvar je bila u tome što je starčev karcinom bio spor. Mogao je s njim živjeti godinama. Mnogi bi bili sretni zbog te činjenice, ali ovaj starac nije bio zadovoljan svojim rakom. Krajem ožujka zamolio je Mateja da mu nazove jedan broj. Dočekao ga je već spreman, u fotelji, kao i onda kad je pljuvao na fotografiju. Bio je tajnovit i Matej je morao obećati da niti jednoj od nećakinja neće spomenuti taj telefonski razgovor.
-Koga ćemo zvati? - pitao je.
Starac mu je pružio broj na papiriću.
-Reci da si Davor… i da zoveš iz Kanade. Pitaj kako je teta Rajka.
-Prepoznat će da je tuđi glas!
-Neće. Taj se ne javlja često.
-Tražite da se lažno predstavljam?
-Da. U zamjenu za uslugu.
-Kakvu ?
-Pa recimo - rekao je - neću više srati u krevet. Časna pionirska.
Matej ga je pogledao s čuđenjem. Osjetio je i zadah alkohola. Stari se, dakle, sasvim sam, na štakama prošetao do kućnog bara, koji je bio u regalu na drugom kraju sobe. Imao je te štake koje su izgledale kao male barske stolice. Svaka je imala tri noge od rostfraja i tapecirano hvatište. Tko zna koliko vremena mu je trebalo da stigne do svoje zalihe pića i da se vrati.
-Pa nikada to niste radili u krevet!!!
-Nisam? - rekao je. - Ali mogu početi. Misliš da ne mogu? Mogu se posrati i ovdje, nasred sobe. Hoćeš na tepihu ili na parketima? Parni dani tepih, neparni parketi. Pa da čačkalicom čeprkaš ono između fuga…
Starac to nije mislio ozbiljno. Znao je da nekako mora udobrovoljiti Mateja.
-A mogu srati i u vaze - nastavio je - ja sam stari ilegalac. Da tjednima smrdi, a da se ne otkrije.
Matej je teatralno skinuo jaknu, kao da se sprema potpisati nekakvu kapitulaciju. Stavio je papirić pred sebe i okrenuo brojčanik. Trebalo je dosta da se itko javi. Predstavio se i pitao za tetu Rajku. Ženski glas s druge strane žice govorio je dugo. Matej je s vremena na vrijeme kimao glavom i ponavljao:
-Da… da!
Starac je koncentrirano gledao u njegove usne. Kao da tamo može pročitati što govori žena s druge strane.
-No, kako je? - pitao je čim je Matej spustio slušalicu.
-Bolesna!
Starčevo lice se smrklo.
-Je li ozbiljno? - U njegovu glasu bilo je strepnje.
-Uznapredovali lupus.

3.
Čitavo sljedeće jutro Matej je morao objašnjavati starom čovjeku kako radi lupus. Rekao mu je da je to autoimuna bolest čiji blaži oblik napada kožu, a teži, sistemski, zapravo cijelo tijelo. Najviše oštećuje bubrege, zglobove i krvne žile. Kod starijih ljudi to je posebno opasno zato što je njima i inače načet obrambeni sustav. Starac je strpljivo slušao, a onda rekao:
-Što misliš, što je brže? Rak, ili lupus?
-Ne znam - rekao je Matej. - Ali žena je u teškom stanju. Ne može maknuti iz kreveta i dva puta tjedno je voze na dijalizu.
-To nije dobro - mrmljao je starac. - Dijaliza nije dobra.
Onda se malo zamislio, kao da pokušava vizualizirati aparat za dijalizu i sestru svoje žene kako leži s onim iglama u žilama.
-A da uzmemo leksikon zdravlja ? - upitao je neočekivano.
-Što će nam?
-Da vidimo kamo metastazira rak kože.
-Mislim da se ne biste trebali time opterećivati.
Želio je osloboditi starca mučne potrage. Međutim, starac mu je rekao:
-Vidiš tamo u regalu, pored enciklopedija.
Morao je ustati i donijeti staru knjigu smećkastih korica na čijoj je naslovnici pozlaćenim slovima bilo utisnuto: Dr. Edo Deutsch, Leksikon zdravlja, priručnik za zdrave i bolesne.
-Potraži rak kože!
Dok je Matej oprezno vrtio stranice, jer su ispadale iz uveza, stari je govorio:
-Bilo bi najbolje da metastazira u jetru!
Matej ga je pogledao začuđeno.
-Zašto?
-Zato što je tako najbrže - odgovorio je starac. - To sam čitao kod Švejka. Jedan vojni svećenik na ruskoj fronti dobio je rak jetre jer se prežderavao masne hrane, dok su vojnici gladovali. Umro je za tri tjedna.
Rak kože nalazio se u leksikonu zdravlja između raka ženskih spolnih organa i raka grla. Prema onome što je pisalo u leksikonu i jedan i drugi bili su daleko opasniji od raka kože.
-Kuda metastazira ? - pitao je nestrpljivo.
-Ne piše - rekao je Matej. Bilo mu je žao što mora razočarati starca.
-Možemo pogledati pod metastaze! - Starac nije gubio nadu.
O metastazama je pisalo samo da su to otrgnute stanice raka koje putem krvi ili limfe dolaze u zdrave organe i tamo uzrokuju nova ognjišta bolesti.
Poslije je starac zamolio Mateja da mu ponovno pročita to o raku kože i kad je čuo da se radi o relativno neopasnom karcinomu s dobrim prognozama jer je vidljiv i liječenje u pravilu počinje u ranoj fazi, bio je sav snužden. S takvim stanjem stvari bilo se teško pomiriti. Pogotovo dok lupus tete Rajke nezadrživo napreduje.

4.
Prvoga travnja osim uobičajene hrane u kohšalama nosio je starcu i dvije baklave. Znao je da baklavama ne može odoljeti. A smislio je i simpatičnu laž: da su na Marsu pronađeni fosili prethistorijskih životinja. Međutim, kad je ušao u sobu, našao je starca na podu, kako tiho ječi. Bio je sav skvrčen i Matej ga je jedva raspetljao od onih barskih stolica pomoću kojih je hodao. Bio je očito sam pošao na zahod i onda ga je svladala slabost.
-Nije mi jasno kako taj grob ima još samo jedno mjesto - rekao je starcu nakon što ga je podigao i smjestio u fotelju pred televizor. Htio ga je nekako zainteresirati.
-Jedno za lijes - rekao je starac promuklo - …ostalo za urne.
Matej je zastao. Sve je, dakle, proizlazilo iz starčeve želje da bude pokopan u lijesu.
-Ali ni kremiranje nije tako strašno - rekao je da ga nekako utješi. - Konačno, poslije čovjeku bude svejedno.
Starac ga je fiksirao mutnim pogledom. Izgledalo je kao da to čini iz daljine.
-Ne bojim se smrti, bio sam u ratu - rekao je - ali vidio sam kako gori čovjek. Jesi li ikada vidio kako gori čovjek?
-Ne!
-Po slojevima! Prvo počinju plikovi, onda se plikovi otvaraju i vatra zahvaća unutarnji sloj. Onda se i to rastvara, a boja plamena se mijenja. Tijelo se nekontrolirano grči…
-Dosta. Mislim da ste mi objasnili. Ali što se može sada učiniti?
-Ništa - rekao je starac. Izvadio je iz ladice komode koja je stajala kraj fotelje nekakav papir. Bilo je rješenje Općinskog suda o sporu oko groba. Zaključeno je da gospođa Rajka kao suvlasnik grobnog mjesta ima uredno ovjerenu punomoć s potpisom svoje sestre i starčevim, što joj zakonski omogućuje da bude pokopana baš u tom grobu. Iako je, dakle, starac još uvijek vlasnik, ne može joj osporiti ukopavanje.
-Odvjetnik je sastavio žalbu - rekao je starac - ali sudovi su spori. To će trajati.
Matej se zamislio. Trebalo se sada boriti za ovog starca, kao što bi se borio u ratu. Onda mu je palo na pamet.
-Možda se gospođa Rajka ne boji kremiranja. Ako je tako, problem je riješen.
-Sumnjam - rekao je starac. Ako se i ne boji, htjet će u lijesu, meni za inat. Čitav život radile su stvari meni za inat.
-Tko?
-Ona i moja pokojna. Dovodile su me do ludila s tim inatom.
Starac je zašutio. Koso jutarnje sunce ulazilo je u sobu tvoreći duge trake svjetla i stvarajući na tapetama žute pjege. Zidovi su sada, nakratko, nalikovali leopardovom krznu. Onda je Matej rekao:
-A da joj napišete pismo?

5.
Sljedećih dana požalio je zbog prijedloga. Starac je neočekivano ponovio staru prijetnju:
-Ako mi ne pomogneš napisati pismo, opet počinjem srati u krevet!
Natjerao je Mateja da sastavlja tih nekoliko riječi koje bi mu omogućile da ne bude zapaljen. Naravno, u slučaju da lupus tete Rajke bude brži od njegova karcinoma. Od svih mogućih načina da sestru svoje pokojne žene zamoli za prvenstvo ukopa u integralnom stanju, stari je izabrao baš ljubavno pismo.
-Ubacit ćemo vespu! -rekao je.
-Kakvu vespu? .
-Pazi.. Ja ću govoriti, a ti ćeš slagati u rečenice. Mlad si, valjda pišeš ljubavna pisma.
Bilo bi teško objasniti ovom starcu da ljubavna pisma danas izgledaju potpuno drugačije nego u njegovo vrijeme i da se pišu elektronskom poštom ili SMS-om djevojkama koje možda niti ne poznaješ.
-Napisat ćeš da je to bilo onda kad smo se vozili na vespi, gore oko Mirogoja. Blaga proljetna večer, topli zrak udara u lice, plamićci svijeća titraju po grobovima.
-Polako! - rekao je Matej poslušno bilježeći riječi… plamićci svijeća titraju po grobovima… bio je kao dijete u prvom osnovne.
-Piši da sam o toj vožnji kasnije mislio. Godinama. Reći ćeš da sam zamišljao kako joj govorim. Svašta joj govorim. Ona me, kao, pita što mislim, a ja kažem: “Ako imaš hrabrosti čuti, reći ću ti!”
Starac se bio potpuno zanio, a Matej više nije pokušavao bilježiti riječi. Stvar je bila sve zanimljivija: vespa, Mirogoj, dvoje staraca koji su onda bili mladi, a sada se natječu tko će prvi umrijeti.
-Onda joj, kao, kažem da ženskoj ljepoti i šarmu daje novu dimenziju: kompaktnost. Ona malo šuti, misli da joj se rugam. Međutim, nije sigurna. Ja nastavljam da bih joj morao to objašnjavati čitav život. Tu jednu riječ. Svaku sekundu toga života. No, sada je, naravno kasno. Dijelim stol i krevet s njenom sestrom. I nemam prava na još jednu ljubav jer mi je ista osoba, njena sestra, sada i kćer i žena. To mora biti jedina ljubav moga života. Rajka me gleda razrogačenih očiju, strah joj je prednjim zubima čak zagrizao donju usnu. Znam to, svaka usta strah grize na svoj način…
-Stanite! - rekao je Matej. - Polako! Ovako nećemo nikud. Prvo mi recite što znači ta kompaktnost. Moramo to prvo objasniti.
-A šta ćeš mi onda ti? - rekao je starac. - Tebe baš trebam da objašnjavaš takve stvari… recimo da je to, onako, sve dobre osobine zajedno. U ravnoteži. Kao, sise, guzica, noge, sve čvrsto…i karakter.
-Znači sve je čvrsto. I karakter.
-Tako - rekao je starac. - Ali ne zaboravi da to samo zamišljamo.
-Da, zamišljamo - rekao je Matej. Nije mogao uhvatiti što starac želi reći s tom pričom o ženi, kćeri i njihovoj sestri na vespi. I sve k tome na Mirogoju. Koncept pisma je trebalo nekako privesti kraju.
-Dobro, recimo da ste joj izjavili ljubav tako… na malo neobičan način. Što sada?
-Sada glavno - rekao je starac. - reći ćeš da sam gorio čitavog života, preko četrdeset godina, da sam izgorio, da sam već sam pepeo. Pa prema tome ne bi bilo pravedno da me spale. To nekako pametno formuliraj… da izgleda uvjerljivo.
Starcu je trebalo tjedan dana da ispriča pismo, a Mateju još pola tjedna da ga napiše. Poslano je šesnaestog travnja, točno deset dana poslije godišnjice početka drugog svjetskog rata.

6.
Nekoliko dana nakon što je otišlo pismo, zatekao je starca kako proučava karcinom na svojim prsima. Golemi kožni rak izgledao je kao da se starčevo srce smežuralo, posmeđilo pa izašlo na kožu da plaši ljude. Mateju je palo na pamet da djevojčice tako gledaju svoje tek propupale grudi.
-Što ti se čini, je li narastao?
-Ne znam - rekao je Matej - ne proučavam vaše tumore.
-Izgleda kao govno. Kao da mi se buldog posrao na prsima.
Starac je sve to radio samo da bi olakšao čekanje pisma. A zapravo je svakoga dana pogledom pratio poštara koji je prolazio pored kuće. Nije zastajao, čak ni da baci račun, ili prospekt.
Međutim, to mučno čekanje odgovora i promatranje karcinoma bilo je ublaženo jednom sretnom okolnošću: stari je dobio kolica. Kupile su mu ih nećakinje da više ne pada. Pomoću ta dva kotača lagano je klizio po sobi, kao rijedak spoj biologije i mehanike, a Matej je mislio o biciklizmu. Razlika između invalidskih kolica i bicikla bila je, zapravo, samo prostorna. Na biciklu kotači su bili postavljeni jedan za drugim, a na kolicima paralelno. Bilo je nešto strašno u činjenici da kotači, kad se jednom prestanu kretati jedan za drugim, mogu biti u pokretu i jedan pored drugog. Kao da je jedan od njih, onaj stražnji, odjednom sustigao onog prvog.
Sretna okolnost bila je i činjenica što je čekajući pismo, starac imao dobar apetit. Pojeo bi gotovo sav cušpajz i meso koje mu je donosio Matej. U vrijeme ručka, parkirao bi se s kolicima ispred pisaće plohe nesesera koja je bila ukrašena intarzijama. Tu mu je Matej servirao ručak. Da može gledati na ulicu kroz razgrnute zastore. Buljio je u staklenu plohu prozora kao da gleda u ekran televizora. A onda se, negdje krajem travnja, ispred prozora zaustavio žuti golf. Iz automobila je izašao čovjek u poštarskoj uniformi i pozvonio. Bio je brzojav. Starac ga je pohlepno uzeo i rastrgao omotnicu. Nije sačekao ni da mu Matej pruži drveni nož za otvaranje pisama. Pisalo je:
“ Šogore, učinit ću kako želite. Iako niste zaslužili. Pozdrav, Rajka. “

7.
U svibnju, kad su procvjetale ruže, starac je potpuno savladao kretanje kolicima. Spretno je zaobilazio namještaj kao da su kolci na slalomskoj stazi. U tom je pokretu bilo radosti koju Matej prije toga nije kod njega primjećivao. Vrijeme je bilo blago, kao u onom pismu s Mirogoja, a prozori su stajali otvoreni. Pčele bi ponekad ušle u sobu napadno zujeći, napravile krug, pa izlijetale. Miris mokraće iz guske pod krevetom više se nije osjećao i Matej se trudio doručkovati sa starcem. Stari je pak bio brbljiviji i govorio je o prošlosti. Svako malo vraćao se na sestru svoje žene. Kao da joj povlaštenim položajem u svojim pričama odjednom želi odati počast što ga je oslobodila spaljivanja.
Govorio je o njihovim zajedničkim izletima u Samobor. Odlazili su starčevom škodom, on, njegova pokojna žena, njena sestra i njihovi roditelji. Nosili su limenu kutiju s kuhanim jajima i pohanom piletinom, kao i svi izletnici onih godina. Auto su ostavljali kod restorana Lavica i onda se pješice penjali na stari grad. Odatle je pucao lijep vidik na Samobor i okolicu i to je povišeno mjesto bilo kao stvoreno da se na njemu pojedu jaja i piletina. Ispod razvalina grada bio je bazen i tu su provodili popodneva igrajući belot i plivajući. Starac kaže da se često osjećao kao da ga je ova obitelj posvojila, nešto kao treće dijete. Problem je bio u tome što se niti njegova žena nije htjela odreći uloge djeteta. Svakome je glumila tu svoju rolu, i njemu i svojoj sestri, a bome i roditeljima. Tako mu je polako postala i žena i kći. Stvar komplicirana za brak. S druge strane, njena sestra preuzimala je ulogu odrasle osobe koja brine o svemu. Ona je govorila na koje mjesto parkirati jer će popodne doći hlad, ona je određivala rutu planinarenja i raspored dana. I nju se slušalo. Tako je to bilo u Samoboru prije četrdeset godina.
U to vrijeme nabavio je i vespu. Njegova žena se bojala, kaže, sjesti na motor i zato ga je morao voziti sam. Sve je više stvari radio sam, žena je stalno odlazila roditeljima, još je uvijek s majkom išla u kupovinu, a kad su bili u krevetu gasila je svjetlo. Nikako da se prestane ponašati kao dijete. A njemu je nedostajala odrasla žena. Krvavo mu je nedostajala. Ponekad, dok su jeli, potpuno bi zaboravio na nju. Prenuo bi se tek kad bi ga dotaknula.
Jedne nedjelje popodne došla je njena sestra.
-Šogore, hoćeš me naučiti voziti vespu?
-Ja se strašno bojim – rekla je njegova žena - ali Rajku možeš naučiti.
Tako su otišli na Mirogoj, u Aleju Hermana Bollea. Vozili su se uz arkade, a onda je posjeo Rajku pred sebe, stavio joj ruke na guvernal, a on je odostraga obgrlio i položio svoje ruke na njene.
-Evo, sada polako daš gas, a istovremeno puštaš kuplung. Tako. Evo vidiš, idemo.
Matej ga je gledao. Nikad ga nije vidio ovakvog, veselog i bistrih očiju.
-Jeste li bili zaljubljeni u nju?
Starac je malko oklijevao i gledao kroz prozor.
-Gluposti – rekao je tiho – ali to je bila lijepa vožnja.
-I? Što ste napravili, jeste joj rekli?
-Ne – rekao je. –Ali ona je bila žena, čistokrvna žena, ako me razumiješ. Mirisala je kao žena.
-I jeste li se poslije toga još vozili? – pitao je Matej sa smiješkom.
-Poslije toga glupača više nije s nama išla na izlete i počela mi je govoriti vi. Nismo se više viđali.
Vijest o Rajkinoj smrti zatekla je starca na kahlici. Rekao je da želi isprobati noćnu posudu koja se nalazila na kolicima, ispod sjedala. Sada još može do zahoda, može se potpuno sam i premjestiti s kolica na školjku, ali doći će vrijeme, govorio je, kad to neće moći. Tada više neće biti ni Mateja, jer će mu završiti vojni rok. I dok je starac još sjedio na kolicima i tiskao, zazvonio je telefon.

8.

Pripreme za sprovod počele su već od osam ujutro. Sve stvari koje je starac do sada uspješno obavljao sam, trebalo je u ovoj prilici malo pogurati. Nije se, recimo, znao sam obrijati, iako je to radio svakoga jutra.
-Sveži mi kravatu - rekao je u jednom trenutku. - zaboravio sam!
Matej ni sam nikada nije vezao kravatu pa su se tako mučili pred ogledalom više od sata. Mogao je osjetiti miris koprive iz starčeve tek oprane kose i njuh lavande iz njegova tamno sivog odijela. Starac kao da je na trenutak napustio svoje uobičajene mirise. Oko pola dvanaest jedna od nećakinja došla je po njih automobilom i starac je još uvijek bio dobre volje. Raspoloženje mu se nije promijenilo čak ni kad je nećakinja parkirala automobil blizu mrtvačnice. Neko vrijeme su prtljali s njegovim kolicima koja su složena stajala u prtljažniku, a onda su se gotovo sama rasklopila. Kao da im se sviđa atmosfera na groblju.
Dok su gurali starca prema jednom od izlaza za ispraćaj u mirogojskoj mrtvačnici, bio je sve uznemireniji. Osjećao je da nešto nije u redu. Rođaci koji ga godinama nisu vidjeli prilazili su da ga pozdrave. On je samo odsutno odzdravljao. Budući da se s kolicima nije mogao popeti po stepenicama, ostao je vani s Matejom dok je nećakinja otišla u mrtvačnicu kondolirati.
-Nešto nije u redu - rekao je.
Matej je znao da će se dogoditi zlo. Čekao je to svakog trenutka. Tada su četiri čovjeka u uniformama grobara i s gumenim čizmama dogurala kolica, postavila ih tik ispred stepenica i ušla u mrtvačnicu. Starac ih je sumnjičavo gledao, a muški zbor počeo je neku pjesmu na talijanskom.
Kad su se grobari vratili noseći lijes, starac samo što se nije onesvijestio. Buljio je u lijes kao u neprijatelja. Zacijelo je tamo vidio svašta. Mrsku osobu u jednom komadu kako mu se smije, zlobnu staricu koja se s njim našalila posljednji put. Iz njegovih crta lica izbijale su mržnja i stid. Stid zbog sreće koju je osjećao nakon što je povjerovao u riječi iz brzojava.
-To je bio njezin posljednji podvig - procijedio je - da me još jednom postidi.
I mislio je valjda kako će sada, u jednom komadu, u laku i hrastovini leći pored njegovih najbližih. I tako će biti čitavu vječnost.

9.
Kad je završio s civilnim služenjem vojnog roka, Matej je potpisao ugovor za biciklistički klub Krka iz Novog Mesta. Stvari su u Sloveniji, barem što se biciklizma tiče, bile puno bolje i mogao je ondje živjeti kao profesionalni vozač. Na treninge su odlazili obično izvan grada, u grupama po petorica. Svojim putanjama pravili su velike polukružne oblike koje su zvali laticama. I stvarno, kad bi se njihove putanje ucrtale u kartu grada, to bi izgledalo kao da se formiraju latice nekog golemog cvijeta kojemu gradsko središte predstavlja tučak i čašicu. To, naravno, nije značilo ništa. Govorili su to tek tako.
Tu i tamo sjetio bi se starca. Njegove šutnje, odbijanja hrane i toga kako je proklinjao korupciju. Teta Rajka iz lijesa ga je potpuno porazila, i sada je ono malo života što mu je preostalo morao utrošiti na to da se psihički pripremi za spaljivanje. Odjednom se počeo panično bojati smrti i takvog ga se sjeća nakon što je posljednji put prolio sadržaj njegove guske. Prošlo je više od šest mjeseci prije nego je u novinama pročitao obavijest o starčevoj smrti. Baš su ubili nekog mafijaša i ona stranica, umrli, bila je puna mafijaševih fotografija u crnom okviru i posljednjih pozdrava rodbine i prijatelja. Razmišljao je o tome kako su mafijaši omiljeni, kad je pronašao čitulju o starcu. Bez pompe, bez slike, samo nekoliko fraza:”U dubokoj boli javljamo….nakon duge i teške bolesti…nećakinje i ostala tugujuća rodbina.”
Na dan sprovoda došao je u Zagreb autobusom, prerano. Prošetao se gradom kao turist i popio sok na Zrinjevcu. Bilo je hladno, a na Mirogoju je puhao sjeverac koji je kovitlao suho lišće. Ispred mrtvačnice smrzavalo se samo nekoliko ljudi, daleko manje nego što ih je bilo na sprovodu starčeve šogorice. Začudilo ga je zašto je sprovod ovdje, a ne u dvorani krematorija, ali je zbog nečega mislio da su ovamo donijeli urnu i da će je odavde ispratiti na ukopavanje. Pokušavao se psihički pripremiti da ugleda starca kojega je mjesecima njegovao kako prebiva u nečemu što nalikuje noćnoj posudi.
-Sve urne nalikuju kahlicaama - govorio je starac. - To je zato što su ljudi govna.
Međutim, kad je ušao da izrazi saućešće, vidio je lijes.. Začudio se, položio ružu na odar i rukovao se s ožalošćenima. Poslije je zajedno s onih nekoliko ljudi otpratio starčev sanduk do groba. Raka je bila iskopana plitko, čak suviše plitko da bi tako nešto bilo normalno. Nakon sprovoda pitao je o tome starčevu nećakinju.
-Morali smo- rekla je žena - nikako se nije dao u krematorij. Caltali smo tristo eura da ga ovdje zakopaju. Inače se ne smije tako plitko, ali kad platiš nitko ne kontrolira.
Zanimljivo je da se starca sada često sjeti dok trenira i na trkama. Kad juri i daje sve od sebe, kad mu se svi mišići žile i tetive napregnu pa gotovo i ne osjeća svoje tijelo, kao da lebdi u bestežinskom stanju, kada se sve to poklopi, učini mu se na trenutak da onaj zadnji kotač polagano sustiže prvi, pa dalje nastavljaju paralelno. I što je najbolje, to ga više ne plaši.