Ljiljana Dirjan [1]

SNIJEG ZA DVOJE

Sarajevske Sveske br. 37-38 [2]

prevod s makedonskog Nenad Vujadinović

„Činim ovo iz ljubavi prema tebi,
činim to – zato što volim da te volim.“
(iz Ispovijesti Sv. Augustina, knjiga XI)

Oh, da govorim o tebi to što znam i to što ne znam, ono što mogu i ono što bih htjela, da otvorim svoje srce za tebe, da se oslobodim, da te nekako produljim... Od tvoje slabosti da preuzmem bol; oh, moja bol da ublaži tvoju slabost. Daj mi znak da si tu. Treperiš li sad u onom najvišem brezinom listu, na kojem se zaustavlja moj pogled, dok se mreška voda poda mnom?
U što je sad pretvorena tvoja snaga? Ima li snage bez tjelesnosti? Može li tjelesnost biti bestežinska?... Kojim se najpreciznijim instrumentom može izmjeriti nešto što je lakše od grama, kakvim instrumentom, na kakvoj apotekarskoj vagi?
Trajanje, kažeš, zato što ovako posvuda traješ... Čega sve ima u toj tvojoj Novoj Zemlji tamo? Bože, kažem ti: „u Novoj Zemlji“, a mislim: „na Novom Nebu“... Nebo je bestežinsko. I da li je to nebo (tvoj dom, sada) neko drugo Nebo što nadvisuje Vječnost ili je Vječnost dio cijelog neba nada mnom? Pa si tako i ti sad iznad mene.
Kretanje? Ili je vječnost nepokretna? Zašto si je onda odabrao? Ima li u vječnosti vremena? Od čega je napravljeno? Čitava prošlost i sva budućnost sreću se u sadašnjosti, proizilaze iz nje; oh, vječno sadašnje vrijeme...
Tvoje danas je vječnost, tvoje godine su kao dan, a tvoj dan je „dan“ koji se svakodnevno obnavlja. Ti si sad najmanja mjera vremena, a i najveća; ti si u svim mjerama. I nigdje nisi. Zato.
Lazareee!

ODSUTNI

„Počivam u životu.
U meni ništa sad ne može prekinuti – ništa.“
Fernando Pesoa

Nas četvoro na terasi

Oslonjeni smo na željeznu ogradu vikendice tvog strica na Matki. Pred nama je velika siva gromadna stijena. Sunce je još uvijek iza nje. Pod nama teče Treska, smaragdna i živa. Njena svježina u talasima dolazi do nas i vere nam se uz kožu. Nosimo kratke rukave.
Dodirujem hladnu šipku balkonske ograde i tamo nailazim na tvoju ruku. Pokrivam je svojom. S. i V. ništa ne primjećuju. Čitav se pretvaram u svoj lijevi dlan. Kao da sam priključen na šteker za struju. Tvoja ruka treperi pod mojom. Želim da tako i ostane: dva vrela dlana i jedna veoma hladna željezna šipka ispod njih.
Stijena raste s druge strane rijeke. Sunce viri između dva obronka. Jutro se raduje danu.
Nema zvukova unaokolo. Ovo dvoje, doduše, nešto razgovaraju, ali ja se utapam u providnu jutarnju tišinu. U jutarnju okupanost jutra. Dozvoljavam da i tišina udahne mene. Stapamo se.
Mogao bih te voljeti , evo, već te volim. Ovo dvoje su višak. Smijem se. Želim sakriti radost zbog susreta s tobom. Pomičem tijelo malo unaprijed, ne bih li od njihovog pogleda zaštitio ovo ostrvce koje stvaraju naše ruke (jedna na drugoj). Gomilica stegnuta do bola. Sebičan sam, znam, i ne želim ni s kim dijeliti ovaj trenutak... Naš trenutak...
Ti me ne gledaš. Oči ti trče uz stijenu, evo, već si na sredini puta, tamo gdje se koze veru; ali i ovdje si, zabijaš mi nokte u ovo malo, tek stvoreno, živo kopno. Ni ti ne želiš da se ovaj trenutak završi. Zaboga, samo što se desi(l)o. Ruke su nam sploćene u pesnicu.
Da je ova stegnuta pesnica grudva snijega, već bi se dosad najmanje toliko snijega za nju zalijepilo da bi se morala, onako teška, strovaliti pravo u rijeku. Ali – jun je. Sve je rascvjetano. Zato tako čvrsto držim tvoju ruku. Da nje nije, pred tvojim bih se očima, za tili čas, uzverao gore, iznad onih koza. Ipak, radije bih odmah odabrao da legnem kraj tebe, da se uz te privijem. Odmah. Ali kako – kad nam je ovo tek drugi susret?
Ne znam hoćeš li ovo razumjeti kao što bih želio, ni ja baš nisam siguran, a ni nešto mnogo uvjeren – to je samo misao koja prolazi kroz mene. Ne želim da za nju znaš, biću slab ako ti je pokažem, ne smijem riskirati.
Zijam unaokolo. Ne gledam u tebe. Govorim nepovezane stvari. Ubacujem rečenice za koje ni sam ne znam što znače. Glumim da sam „poseban“, koliko da ispunim vrijeme, plašim se među-tišine. Pazim, veoma dobro pazim, da ono dvoje ništa ne primijete. Pred njima želim da sve izgleda slučajno. Neću da te smatraju mojim lakim, brzim plijenom. Ona ti je prijateljica, znam kako vidi stvari; a ovaj moj drug, on ne pokazuje osjećanja. U svakom slučaju, ne, neću im dati materijal za ogovaranje.
Nevoljno, odlažem te za drugi put.
Sklanjam svoju ruku s tvoje.
Prvo fotografišem vas troje. Ti imaš zamišljen, upitan pogled. V. se namješta da bi izgledala vedro. S. je isti, nekako... bez izraza.
Sada je S. s druge strane aparata, ja sam u sredini, između vas dvije, gledam malo ukoso ka tebi, ali samo , nagnuo sam se naprijed, tražim odjednom tvoju drugu ruku na ogradi, pokrivam je svojom. Htio bih da tako ostane. Zauvijek. I ostaće. Zauvijek. To će biti zabilježeno na jedinoj zajedničkoj slici. Sve drugo ćemo morati zapamtiti.
Sjutra ti je rođendan, kažeš, napunićeš 23 godine. Mnogo voliš jun, zato što tad ima najviše crvenog voća. Mi smo jutros samo u prolazu, penjaćemo se malo uzbrdo, eto, svratili smo, samo svratili.
Ti si tu prvi put dobrovoljno izolovana , danima sama, spremaš posljednji ispit. Još uvijek ne znaš da su ovi razbacani, ispisani listovi oko tebe tvoje prve pjesme...
Ulaziš u sobu, cijeli prostor dobija zvučnu kulisu „Pink Floyda “, iz „Animalsa“. U kući je samo jedna gramofonska ploča, pravdaš se, zatim opet nestaješ, kad god se pojaviš – mirišeš na upravo skuvanu kafu.
Izvlačimo četiri stolice na terasu.
Pijemo kafu i gledamo u rijeku pred sobom. I u stijenu.
S. odjednom: – Kad zaradim pare, ovdje ću izgraditi kuću, obećavam.
Ti kažeš: – Ja bih voljela ovdje imati samo sobu s velikim prozorima koji će gledati u stijene. Želim da stijene ulaze i izlaze, zimi-ljeti, da ulaze i izlaze, uvijek kad poželim pisati.
V. kaže: – Ja ću dolaziti u kuću kod S. na terasu, samo ljeti, da se sunčam.
Ja želim imati gnijezdo, eno, tamo, na najvišem vrhu.
Ništa ne kažem.
Želim, stvarno želim.
– Što želiš?
– Želim letjeti unaokolo...
Zauvijek.

Uobrazilja

Kažeš mi da na stvari ne gledamo na isti način. Pa naravno da ne gledamo. Ne razumiješ što zapravo želim. Moja radoznalost će, ako se sve ovo razvuče, splasnuti. Mene privlače nepoznati vrhovi. Sloboda. Penjanje. Hajde sad, ovo je moj poziv tebi: hajde da ništa u vezi s nama ne završi ravno. Želim sve svoje pokrete usmjeriti ovdje. Da te usisam kroz mirise. Da budem u tebi. Ne govori. Ne odlaži. To je moguće sad. Ovo je moguće tu.
Molim te, ne govori o osjećanjima. Ostavi. Batali. Kosa ti je mokra. Mirišeš na brezin šampon. Bacam tvoj bijeli, frotirski peškir na pod. Svijetliš, glatka u mraku. Ti si ispran, bijeli, radički kamen. Bliještiš i treperiš. Prvi put si gola. Prvi put sam ja pred tobom posve gol. Hoćeš da mi se izvučeš kao pastrmka iz želje. Stežem te, jako, ne smijem te izgubiti. Zaljubljujem se. Zaljubljuješ se. Kako je ovo jednostavno reći. U ovom i u svakom sljedećem trenutku. Znam. Znaš. Zuriš, zurim, široko otvorenih očiju. Kopnim za ovim, po prvi put našim, unutrašnjim protokom materije. Želim da ispijamo ovu intimnu bujnost, ovu vrelinu, da nas ovo tjelesno iskustvo odvede do potpunog ispunjenja. Da te popnem na svoj okeanski talas, da te odvedem do cijelog orkestra divljih zvukova, da se zaljuljamo tako, oslobođeni. Bez prošlosti. U beskraj. Sad je – ono sad. Ovo – tu. U dubokoj i suštinskoj spoznaji same radosti, sestre bola. Nismo više u njoj sami. Gotovo da je udvostručavamo, još nespojeni.
– Čekaj – kažeš iznenada – je li ovo još jedna iluzija?
Ja ti ništa nisam rekao naglas. Otkud znaš za ispunjenost i prazninu, kad se sve rasprskuje do apsurda?
Sapet sam u ovom trenu, snaga mi postaje ružna, nemam strpljenja sačekati tvoj trenutak , sebičan u svom, muškom električnom naboju, želim otići, , trčati, letjeti.. Baš sam nesrećan, što je bilo – bilo je, ništa neću tražiti od tebe. Znaš ti, ali se, ipak, plašiš plašljivice moja, divljeg u meni, i već te gubim... Otvoren pred tobom, priželjkujem da me maziš, da te uspavljujem, da me ohrabriš, da te čujem... Volim da te volim, voljena moja – ja, ovakav, sasvim običan, nedovršen, pokretan...
Mrzim savršenstvo.
Zato što je statično.

Mijenjanje osigurača

Javljaš mi se dok sam na poslu, sva u panici, nešto brzo i nepovezano mi govoriš. Ne razumijem te, oko mene bruje mašine i radnici galame. Kroz svu tu buku razaznajem samo riječ – osigurač. Zatim se veza prekida. Uspijevam pronaći šefa smjene, prepuštam mu pogon i ulazim u autobus. Ni pola sata nije prošlo, a već zvonim pred tvojim vratima. Ti, u suzama, ispred mene. Nemaš struje.
– Nauči me, molim te, kako se mijenjaju osigurači, ne želim biti zavisna od tebe, za sve i svašta da te moram zvati , spremam se za samostalni život u stanu, ne želim se plašiti ovih malih, tankih žica , ne želim da me ucjenjuje moje neznanje, ne želim ne znati ništa o struji.
– Evo, ovako – i pokazujem ti – ovako se otvara porculanska flašica (ti odmah: – Liči mi na zamagljenu bočicu s penicilinom, samo što ove tanke žičice prenose struju, nema uboda, nema krvi) – fazomjerom provjeravam kutiju, visoko ispruženih ruku.
Ti svoje ruke obavijaš oko moga struka.
Bljesnulo je.
Ima struje.
I zavrćem bušon.
Soba se odjednom osvijetli, frižider zazuji.
Ti: – Sad znam kako.
Pališ sve sijalice u stanu. I sve noćne lampe.
Napolju pada kiša.
– Znam kako – ponavljaš.
Ne znaš kako, mislim ja.
– Znam kako, znam.
Ne znaš ništa o struji, ništa ne znaš...
Ne ide mi se odavde.
Ostao bih da svijetlim i da me ti ne gasiš...
Kao sijalica da svijetlim usred bijelog dana i usred noći, samo da bih gorio nad tobom.
Ako već ne može drugačije.

Dan kad ti nisi bila tu

Lupam na tvoja vrata. Pobjegao sam s posla. Mrzim da te zovem telefonom. Još lupam, evo, sad i jače. Imaš zvono, ali ga ne pritišćem. Samo lupam. Nikakvoga zvuka s one strane vrata. Stavljam uvo na glatku bijelu površinu, udišem svježu masnu boju. Zajedno smo prije nekoliko dana farbali. Gledam u tebe od prekjuče – gledam kako se vrpoljiš, čas ispred, čas iza mene, u toj svojoj zelenoj haljini na pruge, u onom stovarištu kod Mominog potoka. Prodavac tovari u prtljažnik crne staklene pločice. Ti mi pružaš nekoliko zelenih kajsija koje si dohvatila s najbliže grane. Ono kučence, crno, s bijelim ušima, mota ti se pred nogama.
Čuvar sa štapom u rukama hoće ga skloniti, a ti mu kažeš:
– Ne bojim se psetanceta. Ostavite ga.
– Kevće, kevće, a može i da zaplače, da li će ga neko naučiti kako se leti...
– Ma što to pričaš – gunđa čuvar – ko je još vidio da kuče leti, kuče je kuče, ali će kad-tad i da ugrize. Da znaš samo, psi ujedaju...
Uzimaš ga u ruke, tjelašce mu se trese, njušku ti gura u grudi, rep mu je podvijen, čistiš ga od trnja, koje se uhvatilo na nogama. Cvili... Kevće. Odjednom – zaspi.
Sjedaš na klupu, s kučencetom u rukama, ja se lijepim za tebe. Spuštam glavu.
Kučence i ja, u tvom krilu, na periferiji svijeta, pod velikim stablom, čekamo da ove zelene kajsije osvanu kao slatkasto medeni, sunčano-kajsijasti poljupci – da kao kiša popadaju po nama.
Evo me, pred vratima, u danu kad ti nisi kod Sebe. Lupam – zavijam, zavijam – lupam.
Dozivam se s vukovima s najbližih planina.

Bez datuma

Ti sad gledaš, satima gledaš – u vodu! A ja sam tu, možeš da me dohvatiš. Svuda me ima, kad ti misliš na mene. Evo, sad gledaš u ovaj mali okrugli, plavi oblačić nad vodom i, ako baš hoćeš, reći ću ti: sjedim na njemu, kao u ljuljašci – ljuljam se,... ma, osmjehujem ti se, ovako uljuljan...
Ribari su izvukli čamac na obalu i vade mreže sa živim gruncima i klenovima. Ti si na terasi. Iznenada ustaješ da vidiš ribe u mreži. Polako se razgibavaš po maloj plaži u Trpejici. Sad je tamo fino. Nema turista, nema buke. Čuješ samo žabe. Ovi sićušni, crni kosovi, sa žutim kljunovima i tankim nogama, liče ti na onih nekoliko , sitnih starica u crnini, koje po čitav dan plastičnim kofama crpe vodu iz jezera i nose je kući. Čudiš se što čine s jezerom kod kuće... Pišući o meni, njih stavljaš na stranu. Kao i ovo malo dijete koje baca kamenje, dok mu njegova majka viče da ne skvasi patike. Sad je, bez razloga, zaplakalo. Spava mu se, kaže njegova baba, dok se sunce iznenada skriva. Primičem se krišom i naginjem se nad Tobom, hoću da provirim iza tvojih leđa: što li pišeš?

Hajde, sad stavi tačku i učini ovaj djelić nedovršenim...

A ti nastavljaš

Što sam ti dao, zatvarajući za sobom svoju stranicu?
Stvari loše stoje, misliš, sad kad me više nema. Ne shvataš kako bi moglo drugačije. Širio sam zarazno svoj očaj unaokolo, zato sam i riješio da bude ovako. Ja nemam cjelinu; mene – isto tako – nema. Još mi se bježi, kroz zidove, tavane, prozore... Kao dim se izvijam, sad već na otvorenom, ne postoji kuća koja bi me u sebi zadržala, izlazim i šetam, ponekad čak i do rijeke, na tvoje brdo znam da se popnem. Slijedim te – ali – i ostavljam te, mislim: imaš ti svog posla na zemlji. Ponekad mi dolazi da te dovučem usred ove zelene, šumske ledine, ali nisam siguran vidiš li me. A ti – gledaš kako se penjem, kako vijorim bijelom zastavom u znak predaje, kako se i sam vijorim kroz meki zrak.
Bez ijednog datuma u sebi.
Gdje dolazim, ne znam – otkud sam krenuo, ne znam.
A nikoga niotkud.

Kako li sam ovdje stigao?

Jednim pucnjem u glavu. Eto kako.

Ovo je takvo jutro...

kad tvoje riječi padaju na moju usijanu glavu, kao krupan šljunak. Smijem se, pretvaram se da me nije briga, tražim tvoje lice s istaknutim jabučicama. Ta tvoja blještava, večernja školjka odjednom je zatvorena, ne prima me; zemlja poda mnom ne prima moje žile. Lebdim neupotrebljiv, ničiji, nikakav. Plače mi se od bijesa. Ovako povrijeđen, nemam se na što osloniti , a još sam u tami i sanjam te.
Sjedimo jedno do drugog, zavlačiš mi se pod pazuh, pa se udaljavaš – i ja se zavlačim u tebe, ali rastojanje raste. Veoma sam nesrećan – ne toliko zbog rastojanja – koliko zato što ništa jedno drugom ne govorimo. Kao u nijemom filmu. Ne čujem do kraja glas koji kreće od Tebe. Neutješan, izlazim iz sna i, dok mucajući izgovaraš riječi, gole besciljne – odjednom si neprepoznatljiva, Druga Ti.
Sasvim mi je svejedno. Ionako ne znaš ništa ni o prvoj Sebi, koja živi noću u mojim snovima.
Izlazim napolje, u proljeće.
Vlažni miris zemlje ovog jutra me zavodi, nema ničeg što bi me moglo vezati.
Izlivam se u živo zelenilo, poput snijega padam na tek rascvjetalu jabuku.

Na parkingu

Imaš li jutros malo vremena za mene? Silazim s Matke i fijučem kroz sebe samog, ništa me ne ograničava, slobodan sam, lakši od pera, konačno toliko lak, nikoga nema unaokolo i niko ne zna za mene. A prisutan sam.

Izdvojen, ali ne i napušten od strane svojeg Ja.

Što sam Ja? Da li sam ono što drugi znaju o meni, ono što o meni govore – ili sam tamo gdje se ne pojavljujem, kad samo dolazim i odlazim, stalno nekako promijenjen. Ili sam samo tijelo od vjetra koje jurca između dvije praznine? Da, samo vjetar. I dobro mi je ovako trenutnom, preobraženom, nestatičnom, bez obaveza. Lijep privid, ničim neizmoren, bestjelesan.
Evo, odlučio sam ti prići ovog jutra malo bliže, pa ti ulazim u kosu, ti je sklanjaš s očiju. Što se razduvalo ovako, odjednom, niotkud, kažeš sebi, otkud je došao? Zar mene pitaš?
Na parkingu kod „Holiday Inna" pokušavaš otključati bravu ključem od kuće. Ne ide ti, okrećeš se unaokolo, zbunjena odjednom, u krug se vrtiš, smušena, preturaš po tašni, uzimaš ogledace i karmin, mažeš usne (a to nikad ranije nisi radila, ovako na javnom mjestu, nikad), ah, kako da ti dam znak, kako da ti kažem: ne ovim ključem, ma drugim, onim što ti je u desnoj pregradi tašne, ma tim ključem otvori, tim što ti još uvijek visi na istom privjesku, s velikim crvenim koralom i magnetom.

Ostani još malo ovdje. Ista. Dozvoli mi, da te s vremena na vrijeme uznemirim. Nemam nikoga na ovom tvom svijetu. Osim tebe. A ti dobro znaš, ja nikad ne pišem pisma.

Kako je moguće da prah piše?

Marinina mastionica

Sjediš i čitaš. Veče je. Kucam na vrata. Vrata nisu zatvorena.
Čujem: – Uđi!
I evo me pred tobom. Ne dižeš oči. Ljubim ti kosu, tjeme, vrat, vuneni sivi džemper. Na sve što se tvojim zove, pada snijeg s moje kape.
Ti kao za sebe: – Alja i Marina imaju gosta. Zove se Zaks.
On baš sad zuri u mastionicu od kristala i bronze. „Kakav fin predmet,“ kaže, „ali toliko zapušten.“ „Kod mene je sve zapušteno“, kaže Marina, a Alja dodaje „sve osim duše“. Zaks je pobijeđen. „Tačno! Tačno! To je vrijednost.“
Čitaj mi još! Evo, ja ću pristaviti čaj. Okrećem se ka čajniku, kod tebe to mogu da radim, čitaj mi...
Ti čitaš. Zagrcneš se. Voda vri.

(Ja: – Zar, zar... – To je umjetničko djelo. Opet Ja: – Hoćete li da Vam je poklonim!? – O! Ne. – Ja: – Meni ona ne treba. Alja: „Nama ništa nije potrebno, osim tate...“ On je obuzet mastionicom... Molim Vas, to je tako rijedak predmet. Što da vam dam u zamjenu za njega? – U z-a-m-j-e-n-u? – Stanite! – Crveno mastilo.
Oni koračaju zajedno, sve troje, svečano koračaju i, u ruci Zaksa, u njegovoj ispruženoj ruci – mastionica zaprepašćujućeg sjaja. Nema nikakvog prijekora.)
– Sve oko nas pretvara se u veliku, bolnu, marinacvetajevsku rečenicu, s mnogo zareza, tačaka, hladnoće, navodnika, crtica...

Stojim okrenut prema prozoru i posmatram kako se snijeg gomila na simsu.
Ne ide mi se odavde, mogu li večeras ostati?
– Ne;.!? Ne/?..Da’*, (Da)..”„. /?.//!!,,?/

Kasnije, iste noći

– Radost je druga vrsta bola, možda čak i oštrija.
– Ko je sad ovo rekao, ti ili Marina, ne razumijem?
– Ja i Marina zajedno – kažeš.
– Između tebe i Marine, postoji rastojanje od 70 godina. O kakvoj mi radosti govoriš, ne razumijem...
Ti: – Želim ti isplesti džemper, da ti ne bude hladno, ali ne znam plesti (ako ispustim neku petlju, ako ima rupa, znaj da ju je misao – ili – srce preskočilo).

Oh, Marina... Oh, Ti…

Crni luk

Sjedim nasuprot tebi poslije jedne svađe; ti, ljuta, počinješ ljuštiti glavicu onog crvenog, svilenog luka, sloj po sloj. Padaju svileni dronjci, kao ostaci neke njegove, vrlo fine odjeće. Ništa ti ne mogu reći da bih te razvedrio. Ništa. Ti skidaš slojeve, polako, dijeliš meke vlažne opne od bijelih plastova, do srca mu skoro dolaziš i plačeš, plačeš. Mogao bih sada ustati izbrisati ti suze, skloniti taj nož za koji se zalijepila tvoja ruka, reći ti hajde, ne plači, pa ovo je samo od crnog luka, jebem mu mater.
Ali se ne pomjeram.
Dođe mi da se zavijem u njegove crvene, svilene ljuske. A da ti ništa ne primijetiš, ovako okrenuta prema sudoperi, još s nožem u ruci, ispred daske za sjeckanje.
I da sad, mene, isto kao i njega, odmotaš, poput svilenog crvenog papira, sloj po sloj, ljusku po ljusku, do srca – da, do zametka mojeg, još zelenkastog, stigneš.
I zlobno da se naslađujem, zlobno, što ćeš tek imati puno posla, ovo je velika glavica, i ti ćeš plakati, plakati...
A da ne znaš zašto.

Samo bjekstva imaju olovku

Šalješ mi SMS poruku: „Samo bjekstva imaju olovku, koja umije da piše.“
Oh, Bože blagi, Liel. Kako je to istinito, samo u drugima možemo naći spas, a u porazu leži svijest o nama samima. Da ne povjeruješ, da ti se smuči. Ali koliko kratko traje trenutak jasnosti? I kao da smo samo... u bjekstvu uspjeli živjeti.

Tvoj, Ja.

Ličim na umornog trgovca

Na licu mi se pojavljuju linije od iscrpljenosti, koje su se u podjednakoj mjeri pojavile – kako od mnogo razmišljanja, tako i od nezdravog života. I pokreti su mi takvi. Ali ako me pogledaš bolje i izbliza – primijetićeš živost, prednost onih koji nisu kratkogledi. Glas mi postaje zatamnjen, te razvučen – te piskav, kao u jedva primjetnoj, početnoj fazi paralize. To mi stvara teškoće. Kako da emitujem dušu prema spoljašnjem svijetu, a da ne postane nalik, da, ne daj Bože, postane nalik ovom umornom trgovcu u meni ? Koga mi je to već preko glave. Njega i tog njegovog brojanja i prebrojavanja večernjeg pazara u malom marketu, među konzervama, kesicama čipsova, sapunima i gajbama. Onoga što računa na sitno, kupuje na sitno, raduje se na sitno; s najlon vrećicom, već ispunjenom izbrojanim i sređenim pazarom (koji gura u lijevi, unutrašnji džep), s kesom od koje mu nije toplije pri srcu, dok stavlja i posljednji katanac na vrata, odlazeći kao posljednji i domu svome.

Istina je nešto dobro, kakva god bila! Kompromis je bijedan.

I, ako preživi (a ja neću biti taj, preživjeli), čudiće se beznačajnosti razloga.
Da posegneš za svojim životom. Da sebi presudiš. Da ne čekaš da umreš u horizontalnoj ravni. Skrštenih ruku. To mora da je grozno. Prihvatanje gole istine.

Dalje, što dalje, dušo moja, od ovog magacina ispunjenog licima umorenog trgovca, što žive u ovom ogledalu, danju-noću žive, a on čeka čas (da, on samo čeka, a ne ljubi, jer ne zna ništa o ljubavi) i samo mi te ubija, polako,

Tebe, dušo moja, beznadežna – ali ne i nevidljiva.

Iz snova (1)

Ne stižem do tvoje kuće, ali na putu sam, idem, idem. Sve je pomjereno, iskošeno, niz kuća odjednom imaju ružičaste fasade, isprane, kao da je riječ o kućama na obali Aleksandrije (bar tako si mi ih ti opisivala kad si se vratila otud). I rijeka je krivudava, iskošena... Zurim u neke nove balkone s ogradama od kovanog željeza, prepoznajem ornamente, plet s umetnitum listovima loze i velikim grozdovima od željeznog grožđa. Iza leđa zvižduk – tramvaj, tramvaj na keju Vardara, gazim po šinama, preskačem pragove, trčim. Jurim. Tako sam vazdušast i lak...

Da li stvarno ima samo pola sata do Tebe?

Kako do Tebe, pa Ti si u Meni!

Upoznavanje

– Kako se zoveš?
– Radost mi je ime.
– A ti?
– Zovem se Ljuben.
Nikad se ovako nismo upoznali, a mogli smo. Da smo bili dio nekog drugog vremena i prostora. Dušo moja! Odvažnost u snovima. U nekom drugom, dubokom i eteričnom svijetu. Želim da spavaš na bijelom, sunčanom kamenu, a ja da budem to zeleno sanjarenje što treperi na tebi... Sve tako do zalaska, verući se po bršljanu sna.

Ja Radost, ti Ljubena.

Da se stopimo u jedno! Kao noć i tišina. Kao ništa i ništa. Kao prostor između mene i mene... U vječnu nedjelju!

Iz snova (2)

U sasvim maloj sobi sam. Nepoznatoj. Pije mi se voda. Uzimam čašu i stavljam je pod mlaz. Samo što se napunila, iskliznula mi je iz ruke i pala na pločice. Skupljam staklo, žedan. Iz susjednog stana, iza zida, neko je pustio tehno-metal muziku. Nova hrpa razbijenog stakla zabija mi se u uši. Lupam po zidu, pesnica mi je otečena, a oni tamo, s druge strane, uzvraćaju mi još jačim zvukom. Postaje nepodnošljivo.
Skupljam polomljeno staklo s poda. Jedan komadić zabija mi se u palac. Teče krv. Gazom je pokušavam zaustaviti. U isto vrijeme na podu se pojavljuje izvorčić usred razbijenog stakla. I teče li teče, povećava se.
Vlastitom sam krvlju preplavljen.

Imamo li ičeg zajedničkog Rina i ja

Jedva sam u vezi sa samim sobom. Jedva znam ko sam. Samo da se šćućurim ukraj postelje, zadovoljan što mogu disati. Ona sjedi na dvosjedu i još mijenja programe na TV-u (stvarno sam ciničan, zloban, neupotrebljiv za normalan porodični život).
Rina, oprosti mi.

20. novembar 2007.

Tako beskoristan dan

Evo ti još priznanja

Ne mogu živjeti bez Tebe. Ali ti dobro znaš da nisam kadar ni živjeti s Tobom.
Ovaj moj zamršeni, dvostruki, lažni život, sasvim je beskoristan i prazan. I zato sam večeras hladan, proračunat, ponajprije: žalostan, nesposoban donijeti rješenje, suprotstaviti se , i kravata mi steže vrat, i ova pulsirajuća žila me izdaje, i, nemajući kud, s lažnom te znatiželjom pitam (zar opet s lažnom?) – kako ti je prošao dan. Ti ne odgovaraš, okrećeš se prozoru, izlaziš na terasu, skupljaš prostrti veš, slažeš ga; tako sporo to radiš, odlažeš da se vratiš u sobu, ne gledaš me i rastanak lebdi, maše krilima i njegovi krici se miješaju s bukom koja dolazi spolja, sa škripom starih autobusa.
Uzimam sako. Ne kažem ti ništa. Samo tražim ključ automobila. Tu je. Zatvaram vrata. Za sobom.
Slab sam. Mnogo...

Noćas sam...

zavaljen u ovu staru, nikakvu fotelju u kancelariji. Došao sam ovdje kasno popodne, imam, kao, neki nedovršen posao. Čuvaru sam samo rekao „zdravo“, ne pogledavši ga. On jedva da je skrenuo pogled s ukrštenice pred sobom. Nad tjemenom mi tutnje vagoni, raznijeće mi glavu. Nema nikakve izolacije, i pored tona i tona betona potrošenih za ovu tvorevinu zaboravljenog Kenza Tangea.
Da, imaš kancelariju ispod drugog perona, a baš na njega pristižu jedini večernji vozovi. Mrzim ovu sobu, s gomilom pohabanih klasera, s tim pjegavo-zelenkastim kartonskim fasciklama , u kojima je smještena dokumentacija o svakoj šini, o električnim vodovima, otpisanim lokomotivama, vagonima koji ionako nikud ne putuju. Gazim po izlizanim, sivim, keramičkim pločicama, a iz rasklimanih otvorenih fioka mogu pokupiti prašinu, poput mrvica bajatog hljeba...
Uludo ispisana hartija, neke stare sudske odluke i potrošene hemijske olovke. Smrad izbija iz nužnika na lijevoj strani, amonijak ulazi kroz procjep na vratima, zabija se u mene. Prezirem i ovaj crni telefonski aparat na radnom stolu, s nečitkim, izlizanim brojevima. Krajem svog sakoa zakačio sam limenu pepeljaru, punu pikavaca, sa zalijepljenim (utisnutim), suvim roza usnama po njima. Violeta, referent, nikad ne prazni pikslu prije no što ode. Piksla pada. Nemam snage pokupiti te njene brbljive, vesele, dnevne usne, zalijepljene poput muva zunzara, na savijene, bijele filtere opušaka. Okrećem rajber i s mukom otvaram zamazani prozor ne bih li izgurao tu ustajalu trulež iz vazduha; zaražen ostacima njenog odvratnog, slatkastog vanila dezodoransa, koji neprestano ušpricava pod pazuhe.
Jede burek iz masnog papira, klati nogu, u onoj bijeloj sandali – hvatam sebe kako mizerno blenem u njene neobrijane noge i u napola oljušteni lak boje ciklame na noktu palca. Da, baš juče, u ovu je crnu slušalicu nekom govorila da najviše voli baš takav lak za nokte. Mlatim otvorenim prozorskim krilom u oba pravca kako bih istjerao njen glas, koji mi se obraća riječju „srculence“... Ipak sam joj ja nekakav šef, šefić tačnije, ali, opet, nadređeni...
Sad, ovako kasno, na ovo odvratno mjesto dolazim krišom, nevidljiv čak i samom sebi. Pod neonskim svjetlom, zavaljujem se u jedinu fotelju u prostoriji, podižem noge na ovaj stočić od iverice, obložen izlizanim žutim furnirom, i zatvaram oči. Trepavice mi ne miruju, oči mi čeznu za nečim gustim i tamnim. Više volim i ovdje da budem, nego da put kuće krenem. Zato što je tamo, ionako, sve sterilno, čisto i uredno. Miriše na „Ajaks“ u kupatilu, na emulziju za parkete u dnevnoj sobi, a krevetska posteljina odiše omekšivačem „Lenor“.
Moja žena je uredna i stalno je možete vidjeti s krpom u rukama. Ona je dobra! Voli ovaj naš mali stan, voli begonije na balkonu, voli nove inoks šerpe. Stalno uspijeva pronaći neki posao u kući. Zaviruje u ćoškove, tražeći niti paučine. Kad je vidi, skače kao oparena, baca se na Neprijatelja – na tog jadnog pauka i obično ga zgnječi jednim pokretom, obuzeta iznenadnom žestinom. Što sve tad nije u stanju reći ! Udara onom pajalicom, iz nje izranja neka druga, rasrđena, zalaufana žena – poput vode izbija odnekud druga ličnost i poplavljuje sobu. Ni ne primijeti me dok ulazim u sobu. U istom trenutku postajem umorni došljak, stranac – da budem precizniji. Njene plave oči, velike i okrugle kao klikeri, postaju još staklenije i ja oklijevam u njih pogledati – strah me da ću tamo ugledati svoju izlišnost, dosadu koja se u meni naplastila kao posljedica još jednog praznog dana.
– Gdje si dosad? – ne okreće se, samo gleda u tavan, s pajalicom u ruci, postavlja pitanje tek-tako, nezainteresovano, ravno. Smrvila bi me poput onog pauka, kad bih se našao pred njom – jednako zapleten u vlastitu paučinu.
Ne kažem ništa. Nemam što da odgovorim na pitanje gdje sam bio. Ni samom sebi u vezi s tim nemam što reći. I ne pokušavam, zapravo. Dosadno mi je. Ni gladan nisam. Ni do čega mi nije. Iz susjedstva se već čuje zvuk televizora i ubija me. Kao po komandi, ona ostavlja pajalicu, pritiska dugme i cijela se soba puni Vijestima. U Borovo selo juče su ušli naoružani... govori spiker...
Vijest da ću sjutradan dati otkaz, ne može čuti.
Ostajem, zavaljen u ovoj zelenoj fotelji. Tutnji na drugom peronu iznad moje glave. Posljednji voz u 23 sata i 45 minuta kreće za Solun. Tavan se zaljulja. Neonka zatreperi. Mene obasja ljubičasti, hladni sjaj.
I gasi se.

Zatečen sam...

Starim i venem. Čak i ja. Preobražavam se i to mi teško pada. Dozivam sebi, na neki način, veliku nesreću, kao magnet je privlačim i ona mi se sve više primiče. Postajem, iz sata u sat, iz minuta u minut, sve očajniji, usamljeniji, tužniji. Nisam sposoban spasiti se od sebe samog...
(ovdje je rukopis nečitak)

Pljusak

Stojim na kiši i dozvoljavam da mlazevi vode udaraju po meni. Kao rešetka sam – čas prazan, čas čvrst...
Možeš, ako želiš, svirati po meni, kao na harfi; svirati i iz mene izvlačiti zvuke, leleke, uzdahe – kakve nikad dosad niko čuo nije.
Samo kad bi još imala dovoljno duge, jake prste...
Samoćo moja!
Somotu, plavi i tirkizni; somotu crni; somotu grimizni; somotu od vode; somotu zeleni; somotu od tečnog srebra. Potopi me! Udavi me!
Ili me podigni, učini da isplivam, isplivam, pa mi – svojim mekim jezikom izliži ožiljke! Hajde!
Ovom svom psu Beskućniku!

Messenger

Koliko me puta, dok ti pravim društvo u osami (a ti si mogla pisati , kad sam sjedio nasuprot tebi i hvala ti, hvala ti za to), pitaš: – Zašto ne pišeš, piši sve, iz tvog mesa i krvi povuci, i tvoje će tijelo zapjevati, i biće ti lakše, ako se otvoriš, ako zaviriš u svoj izvor – da se sretneš sa sobom nasamo – da vidiš ko si i čemu si...
Lijevom rukom držim zglob desne, stežem i opuštam dlan, pa ga (kao kad se mjeri pritisak) sasvim olabavljujem da bi postao pokretan, lak.
Pumpam krv u žile i srce...
Evo, pišem, pišem...
Ti, ti već čitaš ovu svježu mrlju od krvi na podu.

Kafka

Kažem ti, Kafka, Kafka! Ti, ti ustaješ do police s knjigama i gledaš u mene, zatvaraš oči i izvlačiš knjigu. Kao da si slijepac, usred sobe, grliš je i odjednom je otvaraš nasumice. Čitaš: „Svako ima ono iskustvo, koje mu dopušta njegova bol.“ Samo oni koji imaju slične boli razumiju se međusobno. Mi smo u istom krugu, zato sam ti tako blizu, zalijepljen sam za tebe, kad mi već dopuštaš da postojim. Ovo uzajamno djelovanje, ova utjeha – iste je vrste. Ponovo sam kraj Tebe. Ovakav, nevidljiv drugima, a vidljiv za Tebe. Ti gledaš u bijele kamenčiće kraj vode i samo zamišljaš da možda i ja u ovom trenutku gledam u širinu, tvojim očima gledam, ali s one strane, još dalje... Uspijevam li izbliza vidjeti onu najdalju crnu tačku od patke na jezeru, koja baš sad zaranja u vodu i, evo, u kljunu već ima još živu ribicu.

U svemu ovome: koliko Mene ima u tvojim očima ili koliko su, u stvari, moje oči – Tvoje?
U zurenju (kroz Mene i kroz Tebe) protiče nam jutro...

Kako smo čitali „Elegiju” Brodskog

Prvi put.

Kad mnogo želim da te vidim, jednostavno te sretnem. Na najneočekivanijim mjestima te srećem. I odmah smo zajedno. Sad nosiš putnu torbu, uzimam je od tebe i zajedno tražimo prvo najbliže mjesto da budemo malčice zajedno. Tako kažemo: samo malo zajedno, jer imamo i drugog posla, ovog ili onog, pa sjedamo u 6 sati ujutro, u prvu otvorenu prčvarnicu, sa šarenim stolnjacima, gdje-gdje progorelim od cigareta. Dvojica-trojica već srču škembe čorbu, stavljaju u nju bijeli luk i sirće, i trpaju velike zalogaje hljeba u usta. Za stolom kraj nas, jedan čovječuljak izvlači veliki ekser, lizne zašiljeni vrh i na eks ispije prvu od tri duple rakije koje ima pred sobom. Tako rano samo je ovdje bilo otvoreno.
– Otkud dolaziš?
– Iz Dojrana. Prvim autobusom.
Otvaraš torbu, punu zrelih ispucalih šipkova. Unosiš mi se u lice i – šipci, šipci ti svijetle iz očiju.
– Napraviću sok, puno volim sok od divljih šipaka...
Na ovaj isflekani stolnjak prostrla si „Elegiju“, iscijepanu iz nekih novina. Glave su nam tako blizu jedna drugoj, prepoznajem i „Koperton“ na tvojoj koži. Nosiš ga sve do prvog snijega da bi stalno mirisala na ljeto. Umirem, umirem za tim da ti dodirnem koljeno, baš tu, baš sad; pa sklanjam stolnjak da ga, kao, poravnam i zurim u tvoja gola koljena. Skinula si sandale ispod stola i tvoja stopala, malo otečena od puta, dodiruju vlažni, hladni beton... Čitaš...
„I danas me sjećanje na tvoj glas baca u blago uzbuđenje. Što je, u stvari, i prirodno. Jer glasne žice nisu samo par golih mišića, kosa, prtljag pod hladnim očima, niti predmeti u tijesnom kalupu, zgužvani od starosti. Zvuk van putenog zida ne haba se, kao rezultat trenja s razrijeđenim vazduhom, ali onaj ko je kratkovid od dva zla obično traži veće: ponavljanje nečeg već izrečenog...“
Pa ja:
„Tako trijeznu glavu hvata vrtoglavica, koja noću kruži prilično dugo, kao ploča, kad riječi postaju klizave, i kad prsti zasmetaju jedni drugima da izvuku iglu iz obraslog zavijutka – kao da su pokretač ne baš vješte počasti bunilu, u obliku nedostatka teksta, u izobilju melodije. Znaš, na svijetu postoje neke stvari, predmeti, koji su među sobom toliko tijesno povezani, da bi priroda – prateći svoje namjere da se proslavi kao prava majka, ili nešto slično – mogla da napravi još jedan korak, pa da ih spoji u jedno: tam-tam i fokstrot sa suknjom, od krep-de-šina; muvu sa šećerom; nas, u krajnjoj liniji...“
– Stani, stani... Vrati se na posljednje!
– Na koji stih?
– Na muvu i šećer ili na tam-tam i fokstrot._
– Na nas, u krajnjoj liniji, na nas, nas...
– Čekaj, dopada mi se da smo jutros muva i šećer. Bolje nego ekser i rakija. Hajde, ja ću biti muva, a ti budi šećer!
– Ne, ne, ti budi krep-de-šin, a ja tvoje koljeno – i ja stavljam ruku na tvoje lijevo koljeno. Tamo je i ostavljam.
– Hajde, čitaj još!
„Odnosno, da ih popne da stoje u rangu Mičurinovih dostignuća. I štuka, već ovog časa, ima krljušt u boji konzerve, boju krljušti u rukama. Ali priroda, avaj, češće dijeli, nego što spaja.“
– Ne mogu da čitam, otići ću, već idem...
– Ostani!
– Idem, ne mogu... Ubijaš me, ubija me... Ovaj Brodski, pa me ti ubijaš...
– Hajde, sjutra!
– Uzmi je sa sobom, neka bude stalno uz tebe!
Ostavljaš mi „Elegiju“ i odlaziš sa svojim šipcima.
Postajem siroče, avaj, siroče, bez tvog koljena, ovako, usred ovih neispijenih kafa.
Zurim u tvoja svilena leđa, u laku široku haljinu s ljubičastim perunikama.
Onaj s ekserom ispija i treću duplu na eks.
Oslonjen laktovima na ovaj prljavi stolnjak u „Šaru“, ponavljam:
„Priroda, avaj, češće dijeli, nego što spaja, priroda, avaj, češće dijeli, nego što spaja, avaj, dijeli, nego što spaja... Priroda, avaj, češće...“
Dođe mi da sjednem do onog pijanog tipa, da naručim zdjelu soli i flašu rakije, da ližem ekser i da mezim željezo...
Kad bez tebe ni ovakvu pjesmu ne mogu pročitati do kraja...

Drugi put.

„Elegija“ mi je sve vrijeme u unutrašnjem džepu. Kad mijenjam sako, premještam je u drugi, i sve tako, neprestano. Ne znam kad će se desiti taj drugi put, ni gdje si sad. Dođe mi da je pocijepam, prosto da je nema, ali slova su olovom utisnuta, ispupčena, vječna. Potajno se nadam da će se smisao promijeniti – čim ponovo budemo zajedno – izmjestićemo riječno korito, pomjerićemo planinu, stvari će prosto ugrabiti neki drugi smisao.
Dolaziš mi u susret. Kao i obično. Sad samo što si prešla zebru kod Zelene pijace. Mašem ti s druge strane, stojim ispred Gradske bolnice. Ti me ne vidiš. Ma, kako me ne vidiš?
Pa zar se nismo dogovorili da ćemo uvijek biti vidljivi jedno drugom...

Treći put.

Kad sam riješio da odem, vrzmao sam se unaokolo među policama s knjigama. Izvukao sam „Elegiju“ iz unutrašnjeg džepa i stavio je usred „Stanice u pustinji”, tamo joj je mjesto, rekao sam i pomislio: niko je neće naći. Niko.
Pitala si sina, da li sam ostavio neku poruku... – Ništa – rekao ti je – osim što smo našli jednu pjesmu, zgužvanu, isječenu iz nekih novina, na požutjelom papiru.
Tog bijelog jutra kad mi je pepeo rasut nad vodom Treske, kad sam letio s najviše stijene, ispod crkve svetog Nikole Šiševskog, i kad je vas nekoliko dragih ljudi pričalo o meni u onom ledu od jutra – e, tada si, tada – ti, ne znam otkud, izvukla tu moju/tvoju pjesmu i pročitala je uzdrhtalim, neprepoznatljivim glasom. Kakvu je boju imao tvoj glas? Vlažan, suzama natopljen, klizav. Pravila si pauze, zagrcnula bi se, pa opet čitala. Niko nije mogao prepoznati naša značenja i tvoj glas im se svima učinio poput zarđale reze, zakatančene u tebi samoj. A mene je obuzela neka milina, neka slast odjednom... Kao da sam muva na šećeru, ponovo. Ona glasna tišina, tvoje duge pauze, ta zatečenost, zanijemjelost. Nekako mi je bilo nezgodno što sam vas okupio tu i što je iz vaše nijemosti trebalo izvući nešto teško, poput tona kamenja. Pokušavali ste me spominjati po svemu i svačemu. Nedostajale su vam riječi, samo šljunak, avaj, šljunak.
Nastavljaš čitati meni čitaš, znam, ovo treba da mi legne kao francuski konjak – da mi tvoj tamni baršunasti glas sklizne niz grlo – da se udavi u meni.
Al’ tad shvatam – prah grla nema.

I potom

G. izlazi iz Planinarskog doma, onako duge, razbarušene kose, izlazi i moja Rina. Izlaziš i Ti. On se zaustavlja, nasuprot one gromade, ispod koje se zaledilo jezero. Jutro je, bez ijednog zvuka, svud unaokolo se nahvatalo inje, ledenice... On stavlja svoje dlanove na usta, pravi malu vatru, vatricu – da zagrije svoj promrzli glas, pa u toj praznini, odjednom, uzvikne ka meni „Izađe Beljo hajduk“. Pjeva G. Njegov glas pada na vodu, penje se ka nebu, zaustavlja se na meni, netom zalijepljenim za stijene. Znam ja tu rodopsku pjesmu, znam je, pjeva je Valja Balkanska. G. pušta glas ne bi li mi se približio. G. moj prijatelj, jedan od posljednjih... F. već odlazi, pridružio se nevidljiv G.-u kod kućice čuvara hidrocentrale. Taj odjek je trebalo da budem ja, ja, koji prvi put ovog jutra ovdje – lebdim, letim – sasvim slobodan, čist, nevidljiv.
A tako prisutan, prisutan, prisutan.

Iz tvog sna

Odavno se nismo vidjeli.
I odjednom ti prilazim. Stojim kraj tebe, iznenađen. I ti si isto.
Kažeš mi, radosna: – Eeeej, pa gdje si, odavno se nismo vidjeli.
I ja: – Zar me vidiš?
Ti: – Pa, vidim te.
Ja: – Pa, kakav sam?
Ti: – Isti, kakav bi bio, isti.
Ja: – Zar sam zaista isti?
Ti: – Vjeruj mi, onakav kakvog te znam, a kakav inače?
Primičem ti se, naoružan povjerenjem koje u tebe imam, primičem ti se i kažem ti:
– Ovo radim specijalno za tebe, da bi me vidjela, jer sam, inače, za svakog drugog nevidljiv.

Što želim da mi kažeš večeras

A ti:
– Želim da ti kažem da su jorgovani u Trpejici precvjetali. Ovo proljeće je veoma promjenljivo: čas sunce, čas kiša. Jezero je uznemireno, valovi zapljuskuju terasu. Ovdje sam došla da budem s tobom, da te sačuvam zauvijek od nevidljivosti. Da, želim da te sačuvam. Da napišem tvoju knjigu, onu koju si nosio sa sobom, bez papira, onu koja je išla uz tebe, po livadama i stazama. Znam tvoj rukopis, onako sitan, s okruglim slovima. Na nekim mjestima nečitak. Jednom si mi pokazao tu plavu fasciklu, samo jednom. I nikad više. Jesi li je pokazivao šarplanincima, izvorima, pticama, rosi? Da li ti je tada glas odjekivao divljinom?... Takav si i na fotografiji koju mi je dala K. – u planinarskim cipelama, s debelim čarapama, s pantalonama trofrtaljkama. Glavom okrenut suncu... Usred šume... Stojiš na stijeni.
Zato je večeras samo „Azra“ uz mene. Čuješ li dušo, slušaj, mogu da te vidim!
Sjutra ću ti se vratiti.
Sad odoh da te sanjam.

Ti si

U vodi: vazdušasta ribica, sedef na suncu, pijesak, koral, alga, plaža, plima i oseka, ikra i talasi, so, so...
Na kopnu: kvasac u hljebu, vrela unutrašnjost, tijelo koje nema kraja, nema cilja, nema glavnih djelova, sve zajedno, pokretna...
U vazduhu: krstariš kroz mene, bez prestanka, neizmjerna, divlja, mijenjaš oblike i tijela, odjednom...
Ti si rebro mojeg tijela?
Ne, ti si živ tekst!
Pjevajući se prelivaš, dodiruješ me, guraš me, od te dojke me odbijaš, ka vrhu jezika i tako me odvajaš... Tijelo od tijela, dio tebe, kao djetence me hraniš sobom. Povijaš me svojim riječima, sav sam u zavojima, nekako sićušan, još neprozborio, plač je moj jezik, plač za sve!
I padam, i lomim se, i glas mi je staklen, i sav sam pred tobom, ovako rasparčan, nisam svoj, neprohodao, zubima kidam pupčanu vrpcu, u vlastiti jezik nov da umetnem.
Onaj što guguće, pjeva... zauvijek.

Zašto ne pišeš?

Pita i odgovara E. Siksu.
Piši! Pismo je za tebe, ti si za njega, preuzmi ga.
Znam zašto nisi pisao. Zato što je pismo previsoko i previše veliko za tebe, ono je rezervisano za velike, što bi se reklo, „prave muškarce“; ali ti znaš da je „to glupost“. U stvari, ti si malo i pisao, ali krišom, znam ja. To nije dobro, zato što si se, da se tako izrazim, na taj način kažnjavao, nepisanjem, ali ni tu nisi išao do kraja; ili, drugim riječima, dok si pisao, kradom si se samozadovoljavao, a ni to nisi radio da bi napredovao, već da bi ublažio napetost, sasvim dovoljno da bi onaj višak prestao da te remeti. I, evo, čim si dosegao do tog malog uživanja, počeo si da se optužuješ, poželio si da ti bude oprošteno, da zaboraviš, da se zakopaš.
Duboko u sebi, do sljedeće prilike.

Što si ti kad pišem?

„Ja nisam ni žena, ni muškarac, ni pas, ni mačka.
Ja nisam ja, ja više nisam ništa.“
Natali Sarot

A ponekad ja sam: i žena, i muškarac, i pas, i mačka. Ja sam ja – i više od Sebe. Ja, što letim i, leteći, tražim procjepe u tajnim, skrivenim prolazima.
Kad pišem, čujem zvuk odasvud, on dopire do mene od nekog dalekog niotkud. U meni zvoni nešto nježno i prisno. Uvlači se kao predosjećaj blizu, kao predosjećaj daleko. Taj zvuk, a ne tvoj glas, lebdi nad nesaznajnim.
I tad je ovaj prostor pun ptica. Čujem te, čujem te. Sad sam tvoj put, tvoj mjesec. Tvoj zalazak.
Ja sam Ti.

Vidi pod: Kafka

Ti ne možeš da me ljubiš, koliko god to želio – ti samo nesrećno voliš ljubav prema meni, a ljubav prema meni ne voli tebe.
I još: da li se može nazvati razgovorom, ovo, kad drugi ćuti?

Adaggio, melanholija

Ti pripovijedaš o mom vremenu. Oprosti mi ovo bjekstvo od realnosti. Ovo pentranje s dna do oblaka. Ovo moje okretanje oko sebe samog, ovaj moj stid, što sam odabrao biti samo svjedok, nevidljivi svjedok, sred tvojih stihova.
Molim te ne nudi ništa za moju dušu, iako je zadušnica.
Umjesto pšenice, na bijeli, čisti neispisani list od svile, prospi vodu i izmiješaj zeleno i plavo, baci nekoliko šaka tvoje morske soli, krikni... To mi skuvaj!
Dva i po stiha čiste poezije!

Stid

Mokre ruže na rubu realnosti. Crveno nebo. Magija mirisa. Sve je djelo Sunca. Da li su i one nekadašnje princeze, sad pretvorene u ove razbarušene, raskikotane djevojčure – njegovo djelo? Ne gledaju u mene, u moje sivo lice, iz čijih se očiju tope ledenice, pune staklenih upitnika. Gdje je to sve Moje? Kome je data radost? Pa, zna se, onome ko je voljen. Jesam li voljen? Srce je tajna. Ljubav se poklanja nitkovu. Evo ga, pije pivo iz flaše, oslonjen je na motor, ponesen galamom, buka mu po licu šeta. Otjerao je sjećanje, odabrao benzin...
Praznina je rovac, u oluku huji kiša, ječi, san pada na mene.
Kako to na mene? Pa, ja sebe više nemam. Nenaseljen sam i prazan.
Prazno nebo ispunjeno vjetrom. Lišćem od vjetra.
I, iznenada, moj pucanj.
I jato ptica, mnogo ptica – riječi.
Snene, pa uplašene, izgnane iz memorije, emigrantkinje bez gnijezda, sasvim slobodne.
Oh, najzad, usred svoga vatrometa...

Ove moje nevidljive, a širom otvorene ruke

Dokaz? Za što? Primičem se? Udaljavam?
Ovaj ja? Niko i Ništa!
Providni postskriptum! Sav od nekadašnjih zavisnih rečenica...
Širim ruke – nebo ih zna – u zagrade da te smjestim. Da ostaneš moje ostrvce, usred mora, da te zapljuskuju valovi mog srca, pjena, sunce.
Kako da se oprostim od jezika nježnosti? Od tvog Svetionika kako da se udaljim?
Ništa ne može da me skloni, izgura. Pa, ipak, sve me nekako sklonilo, izguralo. Sve me drži uz tebe.
Sve me od tebe razvezuje.
Smrt je, kažeš, vanjezičko iskustvo. Kako ćeš me ispisati, ovako nevidljivog, a prisutnog?
Pred tobom sam
malo srebrno izgravirano ogledalo i...
sedefasta kutijica s puderom u prahu
s oblačićem od pamuka.

Snijeg za dvoje

Mogli bismo sjesti na ove dvije stolice od kovanog željeza, osloniti se na njihove naslone i ispružiti ruke na ovaj sto sa željeznim nogama, malo izvijenim.
Na terasi, na kojoj nema nikog. Osim jastreba koji kruži nad nama, ispod čistog neba.
Dolje, pod nama, teče rijeka. A mi ćemo razgovarati o svemu i svačemu, kao toliko puta dosad.
Ipak, ne možemo.
Na stolicama sad sjedi snijeg i gosti se snijegom sa stola.
– Zašto se, Lazare, ubi? – pitaš me.
Zašto?
– Bio sam u jednom veoma dosadnom društvu.
– Ko je bio s tobom te noći?
– Bio sam sam sa sobom.

Nas dvoje zbližava mlijeko punog mjeseca

Tebi se moje lice iznurenog trgovca čini zanimljivim... Meni se kod tebe dopada način na koji me izazivaš, kako me zavodiš. Sviđa mi se da s tobom igram ovu posljednju igru s posljedicama. Da ja budem „ja“ – i u posljedici, kao i inače. Niko višnji da ne može da mi sudi, niko. Kakva uzvišenost! Da napokon ugasim u sebi tu odvratnu grižnju savjesti. Da otjeram strah. Da postanem kolekcionar posljednjih pogleda. Da se otvorim najzad pred tobom i da se poslije toga nikad više ne zatvorim; a ti da budeš ona trska – ono plućno krilo, kroz koje ću disati, zauvijek.
Ipak, prije nego što te nazovem „svojom“, hajde da se uzajamno oslovljavamo samo kao Susret i Rastanak.
Da odemo malčice u prirodu. Želiš li da prošetamo obroncima planina ili da hodamo po ravnom? Ti samo nešto mijenjaš, čas spominješ obronke, čas livade. Pretvaraš se, tobože, da voliš dan i da si, kobajagi, danju nevidljiva. Ali ja već znam: ti imaš sunčano ogledalce u očima (avaj, strah me od tebe hvata – iako te češće opisuju kao mjesečasto blijedu, srebrenkasto crnu), ti čak i sandale nosiš na nogama i pod tobom zapomažu jastučići od majčine dušice; usred ovih beskrajnih polja s divljim žutim perunikama...
Potrčala bi za mnom, odmah. Znam, zamaraju te ove tvoje visoke potpetice. Saginjem se i petljam s tankim kaiševima sandala i, malo po malo, uspijevam te nekako otpetljati odvojiti od njih. Kako si odjednom nepraktična, zar na visokim potpeticama treba krenuti u prirodu – ma, što je tebi? Hajde, budi bosa i ti, najzad. Je si li spremna? Ja jesam. Za ovu noć, dogovoreno. U koliko, pitaš? Javiću ti se, obećavam.
Podižem pogled. Gledam u mrak. Mislim na to kako da sa sobom povučem svu hladnoću i sve slike vezane za nju. Bar jednom da budem koristan drugima, bar jednom. Počinjem od ruku: neka se pretvore u ledenice, o smrti moja, druga majko moja, vidi me kako se ledim, a još tražim smisao.
Huan Rulfo mi se unosi u lice: „Mrtav čovjek ne umire. Na zadušnici se s njim može razgovarati, daju mu da jede. Prevarena udovica ide na grob svog umrlog muža, nabraja njegova nevjerstva, ljuti se na njega, prijeti da će mu se osvetiti. U Meksiku smrt nije sveta i nije tuđa. Smrt je nešto najsvakidašnje, što postoji.“
U Meksiko, vodi me u Meksiko...

Matka

Oko čestara treperi, vjetar stiže do Gornjeg svijeta i izbacuje bijele, neispisane listove papira, letke. Kupio bih ti, nevidljivo srce moje, zeleno mastilo i koštano pero s oštrim vrhom. Pa ti umoči duboko u sebe i ispiši me!
Moje nevidljivo srce-golupčić šalje, tvoje vidljivo srce-golupčić prima.
Želim da pročitaš – odmah!

Moj život

Prazno sve!

Na koju stranu smrt više voli da me položi?

Na desnu ili lijevu? Nebesa su bosa i laka, vjeruj mi. Oblaci su perje, upravo ti govorim o tome. Iako sam ovdje tek stigao. Vjetar i srce su mi od identične nevidljivosti satkani. Bili su se zaletjeli. Sad smo zauvijek zajedno. U bestežinskoj zavjetrini. Sunce uzrokuje sunčanicu. Popij vode, umij se! Stavi glavu pod česmu! Pod mlaz! I ti to činiš. Ko otvara tvoja vrata? Ne bi li se pomiješalo unutra i spolja? Ko udara u mačije oči na putu? Far prska i osvjetljava nas oboje. Da je neko drugo vrijeme (ti si bila, Sibila). Svijetle ti po ramenima svici, i danju i noću. Pitaš me da li tamo (a meni je sve tu) spavam mirno?
Ne, ne spavam, ovdje se ne spava, ovdje se samo leti. Svud unaokolo. Zemlja je zaista okrugla i materija kruži. Pod ovim stablom. Pod ovim unutrašnjim zelenim, ovdje gdje stojiš ti – svi mogući svjetovi su tu.
Stavio bih stoličicu, koncertnu stoličicu, od crvenog mebl-štofa. I svirao bih, svirao, s gudalom na lijevom ramenu. Da me čuješ, Liel, iz daleka... da te pozovem.
Ne, prije će biti – da bih prigušio ovaj drugi zvuk.
Pucanj u desnu sljepoočnicu.

Moja priča

................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................

Kakav je ovo rendgenski snimak ljubavi?

Znaš li ovo da pročitaš? Stavi ga na prozor, osvijetliće se, iznutra. Ove polusjenke, ostaci udaraca, evo (i pokazuješ prstom) stari prelom, ovaj je zglob kalcifikovan, ovdje ima vode u koljenu (čitavo jezerce), pomjerila se kičma, skrenula s puta, čašica je prazna, evo, u ovoj praznini nedostaje jedno rebro, drugo je zakrpljeno zlatnom žičicom, ovaj crni nemir je kraj srca, tamno je u dijelu nad plućima (samo što nije počeo pljusak), vidiš, evo, na ovom mjestu, ova mrlja je šum sna.

Prelom

Na rendgenskom snimku ne može se vidjeti otvoreno more, paluba na kojoj stojim do tebe, žagor turista (koji su se ispružili na svojim vrećama za spavanje), pivske limenke, ova žena koja se oslanja na muževljevo rame, tvoja lanena haljina koja dodiruje veliki čvor na užetu, galeb koji kruži nad nama i čiji se krik miješa s pjenom talasa dok njegova plava sjenka pada na moju ruku – usnulu na tvojoj.
Sijeva, rastače se, boli...

Prije odlaska

Kako da se povežu riječi zaustavljene u glavi, kako da sačuvam boju glasa, intonaciju, svoje srebro i so?
Nakon ovog skoka u beskrajno zeleno: svijetla iluminacija, ona dvostranost novčića, uspavani pastiri mog vremena, bljesak, notni zapis, Monteverdi, lutanje kroz preobražaje...

P. S.
(Moje srce neka te podsjeća na mene uvijek kad vidiš srca nanizana na kanapu, ona vašarska, licitaraska, jestiva, suva, ušećerena, krunljiva, vještačkom aromom natopljena.)
Nemam vremena za bijeg u bajku!
Ostavio bih ti nešto za uspomenu. Sitna, biserna zrnca nanizanih riječi – da bi mogla pronaći kućicu Ivice i Marice.
Onaj sam što ljubljen bijaše, što zauvijek ostavi bisere i srce, prepuno igala u njega zabodenih, kad nesta(h)...

Hej, zaboravio sam ti reći

Prolazim kroz veliku baštu s paradajzom.
Vidim kako iz najzrelijeg, najcrvenijeg paradajza viri raj.

P. S.
„Raj na zemlji dosad su smještali na treće nebo, na četvrto, na nebo Mjeseca, na Mjesec... van Zemlje, na Zemlju, pod zemlju, i na neko skriveno mjesto do kojeg ne doseže ljudsko znanje. Smatrali su da je možda na Sjevernom polu... na obalama Ganga ili na ostrvu Cejlon... Neki su mislili da je na američkom kontinentu; neki u Africi, ispod ekvatora; neki na ekvinocisijskom Istoku... Najviše je bilo onih koji su ga smiještali u Aziju: neki u Veliku Jermeniju, drugi u Mesopotamiju ili Asiriju, Persiju, Vavilon, Arabiju, Siriju ili Palestinu. Bilo je i takvih koji su tu čast prepuštali Evropi.“

(Navedeno prema:
Jean Delimeau, History of Paradise,
The Garden of Eden in Mith & Tradition)

Iz istorije sreće Darina Mekmana
(u registru imena i pojmova)

Vidi pod: N
nada;
sreća 92-102, 127;
nasilje 41;
nasljeđivanje sreće 414-415, vidi i pod Darvin;
nebo 126, 148,160, 178, 180, 235 i zemlja, na pola puta između 114-123;
neoplatonizam 95, 97, 101, 106, 109, 114, 119, 135, 138, 148;
neprolazna sreća 92, 125-127;
nesrećno čovjekovo stanje (Lotario) 129-130, 133;
Nesreća. Vidi i melanholija; bol, očaj; uzroci 231, 390-391; krivica i tuga usljed nemogućnosti da se ostvari sreća 223, 412; odmah na 393;
Nevinost, padanje, vidi pod Padanje;
Neznanje 223; kao razlog za nesreću 194;
Niče, Fridrih Vilhelm 239, 265, 370-383, 384, 389, 391, 395, 410; porijeklo i životna istorija 371-373;
o Isusu i hrišćanstvu 375-378; „engleska sreća“, 375-376; vječno ponavljanje istog 379; o sreći i posljednjim ljudima 383; Šopenhauer 371-373; o Sokratu 375; „otkrili smo sreću“, 381; djela: Rađanje tragedije 372-373; Ecce Homo 378; Vesela nauka 379; Genealogija moralnosti 379, Tako je govorio Zaratustra 370-371, 373;
Novi Jerusalim 82, 86, 161, 339;
Novi vs. Stari svijet 295-297, 328.

Vjetar, valovi

Ja sam napušten, od samog sebe napušten – otud i nepreživio! Iz nepromjenljivog prešao sam u promjenljivo, „ono što od tame dolazi, tamom napadam“.
Ostavi sad sve priče o Patroklu i Ahilu, ostavi grčke brodove u plamenu, tu zavodljivu figuru Oriona, s tri jasne zvijezde. Zagrlio me, najzad, muk – duboki poljubac s druge strane.
Sada Tebi cvjeta kosmos jorgovana, udišeš njegove ljubičaste izdisaje; jednako je netrajno, udaljeno, povezano s mojom (ne)ograničenošću, dok je mjesečeva četvrt najmanja, učio sam – avaj: koliko dugo treba čovjek da se priprema da bi se preobrazio...
Rupa ključaonice raste, proširuje se i, konačno, na dugoj strani, mogu ugledati čitavo nebo i Orion...