Desmond Maurer [1]

Rusmir Mahmutćehajić, Hval i Djeva.

Sarajevske Sveske br. 35-36 [2]

Nova knjiga Rusmira Mahmutćehajića uvijek je događaj. Njegove knjige obično nisu preopsežne, ali uvijek imaju jasan sadržaj, koji većina ipak nije voljna čuti. Za one koji imaju oči da vide i uši da čuju on ide u srce predmeta – a njegova tema uvijek je ista – kako živjeti dobar život i kako biti dobra osoba u uznemirujućim uvjetima modernosti. Njegov odgovor uvijek je dosljedan – obuhvaćanjem mnoštva i razlike u službi tog jednog cilja, etički dobrog života, obuhvaćanjem koje je određeno uronućem u tradiciju i mudrost naših starih i onih koji su se svojim mišljenjem unosili u vječna pitanja ispred nas (koje predstavlja philosophia perennis u naslijeđu René Guénona). Nasuprot tome, on modernost vidi kao niz reduktivnih projekata koji primjenjuju unitarne sheme života da bi stvorili različite vrste čovjeka, uništavajući razliku unutar određene grupe uspostavljanjem apsolutne razlike među grupama. Potčinjenost modernosti otklanja tradiciju, ukorijenjenost i naslijeđenu mudrost, pa ih nadomješta funkcionalnom indoktrinacijom. Prvi pristup tako postavlja odgovarajuću realizaciju osobe (u skladu s onim što bi Kant odredio kao kategorične imperative, o kakvim se misli u intelektualnim tradicijama) iznad svih drugih ciljeva, dok drugi pristup osobu vrednuje suštinski kao slučaj neke grupe. Prvi pristup je bitno etički i intelektualni, a drugi bitno otuđen i instrumentaliziran.
Njegova najnovija knjiga Hval i Djeva nije kratka. Objavljena je u tri toma i ima preko hiljadu stranica. Ona je, međutim, manje novo proširenje nego sažimanje, “sabiranje rasutog”, kako je to rečeno podnaslovom trećeg toma. Ovdje je dana Mahmutćehajićeva zrela i proširena meditacija njegove teme u uznemirujućim uvjetima savremene Bosne i s uznemirujućeg položaja savremenog evropskog muslimana, promatrana u vidiku historije njegove zemlje i kategorija tradicije kojoj pripada, muslimanske grane perenijalne filozofije.
Posve je razumljivo da on svojoj temi pristupa preko prizmi Bosne i muslimanske tradicije. Bosna je, nakon svega, okvir u kojem i on i većina njegovih čitatelja moraju živjeti, dok je muslimanska tradicija ta u kojoj je podignut i koja je oblikovala njegov intelektualni i religijski razvoj. Ali, on je uvijek jasan u stavu da je Bosna više primjer nego izuzetak. Sadašnje stanje Bosne je jednostavno mikrokozmos, koncentrirani slučaj Evrope i, još općenitije, svijeta. Problemi koji su prisutni u Bosni prisutni su manje ili više u svakoj zemlji u uvjetima modernosti, bilo da su priznati ili poricani. Bosna je, ako ništa drugo, previše tipična, a previše je i vidjela modernosti, prije nego što je arhaična ili predmoderna ili bliža svojim tradicijama od drugih zemalja, pa tako na neki način i autentičnija.
Bivajući Univerzalna Pojedinačnost, pojedinačnost koja kao primjer predstavlja univerzalno, kako to svaka pojedinačnost mora činiti, ali i pojedinačnost koja pokazuje na ono što je transcendira i daje joj vrijednost, Bosna nema vrijednost sobom ili kao nacionalna ideja, već je ima kao okvir koji dopušta ili bi trebalo da dopušta ili može biti uređen da nam dopusti živjeti dobar život u zajednici pravednih. To je ono što bi svaka zemlja trebala biti. Pred Gospodom su sve zemlje jednake, ali pojedinac ne može živjeti u svim zemljama. Može samo u jednoj. I zato je svaka zemlja dužna da bude prikladan dom ljudskim bićima. Nacionalizam zamračuje cilj dobrog života, prekrivajući pojam zajednice fetišom nacije.
Bosna je, zapravo, naročito prikladno mjesto iz kojeg treba promicati raspravu o etički dobrom životu, upravo zato jer taj život mora biti slijeđen u okviru razlike, međusobnog susretanja tradicija, koegzistencije i međusobnog obogaćenja različitih puteva, različitih oblika života, različitih tradicija i pristupa Dobru. Prividna razbijenost prirode Bosne, njezino neimanje jednostavne nacije, njezino neimanje jednostavne nacionalne ideologije kojoj bi bili žrtvovani identitet i svijest pojedinca više su povoljna prilika nego nedostatak. To prisiljava Bosnu da bude okvir za pluralnost, za samu različitost, pa joj postavlja izazov da bude više omogućavanje nego uskraćivanje. To podstiče i otkriva autentičnu nadu koja potkopava fetiš nacionalnog – potrebu za sredstvima koegzistencije putem oblikovanja zajednice mehanizmom solidarnosti i promicanjem društvenih vrlina, pravednosti i čestitosti.
Mahmutćehajić je jednako jasan u stavu da muslimanska tradicija, koja je za njeg istinita, jest samo jedna od mnoštva mogućih tradicija ili puteva prema Bogu, koji usmjeravaju jastvo i omogućuju dobar život (ozbiljenje sebe, kako to on kaže). Može postojati mnogo jednako valjanih puteva prema ljudskome cilju, ali pojedinac ne može ići svima njima. Može samo jednim. U njegovom pristupu nema nikakve isključivosti, ali ni svođenja razlike na zanemarljivost.
Zato ova knjiga nije ni ono čega se neki mogu bojati, niti ono čemu se drugi mogu nadati kada uzmu njena tri toma. Središnje pitanje knjige je doista priroda religijskog vjerovanja, vjesničkog duha, patnje i izbavljenja kao tvorbenih činitelja dobrog života. Nije to, međutim, ni pobožna meditacija, niti djelo islamske teologije. To je djelo komparativne teologije u muslimanskom vidiku, jednako koliko i djelo etike i političke teorije. Djelo je prožeto, kako su to i sve njegove druge knjige, znanjem savremene filozofije i razvoja u širokom spektru akademskih disciplina, od historije i sociologije religija do antropologije i same historije Bosne i tako dalje. I potom, to je teodiceja, opravdanje Božijih puteva čovječanstvu, iz onog kraja svijeta, gdje je, i to upravo sada, takvo opravdanje doista potrebno.
Naslov ove knjige obuhvata tu teodiceju. Hval i Djeva se odnosi na vjesnika Muhammeda i djevu Mariju. To povezivanje njih dvoje izuzetno je značajno. Ako Vjesnik predstavlja muslimansku tradiciju, moglo bi se pomisliti da Djeva predstavlja kršćansku. A ona je i predstavlja, ali je neodvojiva i od muslimanske tradicije. Kako to Mahmutćehajić odlučno tumači, Djeva je za muslimane velika ličnost i vjesnica, upravo kako je i Krist velika ličnost i vjesnik, kao i utjelovljenje Riječi. Djeva je u Bosni simbolična istodobno i u onome što muslimanska i kršćanska tradicija imaju zajedničko i u onome što ih razdvaja. A to jedinstvo u razlici je svrha našeg postojanja u svijetu, pa zato i izbaviteljsko za sve nas.
Hval je bosanski oblik imena Muhammed, i to u njegovom doslovnom prijevodu. Nije to samo ime, već je i priroda vjesnika Muhammeda. On je i hvaljen i hvaleći, budući da Bog Svoje stvaranje otkriva kao dobro, pa ga hvali. Tako je On odredio Svoje stvaranje da Ga hvali. Za Mahmutćehajića je prava priroda zbilje i stvaranja krug hvaljenja koje dospijeva od Boga u svijet, pa je odbijeno i vraćeno iz svijeta Bogu, s Hvalom koji je i Hvaleći, koji postoji kao sabranost sveg stvaranja kao bivanja hvaljenim i hvalećim. Muhammed je tako primjer posve razvijenog jastva u istinitoj uzajamnosti s Bogom, pa nam kao Hval priskrbljuje Božiju objavu u obliku Kur’ana, što znači Učenja. Ta suštinski statična slika prevedena je u dinamičnu, pa čak i dramatičnu, pričom o padu i izbavljenju, koja je u srcu Mahmutćehajićeve teodiceje. Adamov pad je opetovano iskupljivan. Adam je sišao, pa je i cijelo čovječanstvo s njime sišlo od savršenosti. Ali on je dosegnuo nadir, pa se okrenuo u mjestu gdje je sada Nepovredivi mesdžid u Mekki. Pokajao se, pa mu je dopušteno da se vrati nalazeći svoj put natrag od najnižeg mjesta u dolini do Edenskog vrta na vrhu kozmičke planine. To putovanje je, dakako, metafora za naše okretanje od Boga, za naše poricanje naše uzajamnosti u ovisnosti o transcendentnom (nečemu mimo društvenog poretka), i duga koji posljedično imamo prema tome što nas transcendira. Bivajući okrenuti od Boga, lutamo pustinjom. Ali čim se okrenemo Njemu, možemo otkriti svoju izvornu prirodu koju nam je udahnuo, te početi otplaćivati svoj dug Bogu praveći od sebe to što smo oduvijek trebali biti. Ozbiljujući tu izvornu prirodu u njenoj punoj slavi, vraćamo se u pravi odnos s Bogom, natrag u vrt, za koji je zemaljski simbol Udaljeni mesdžid na brdu Sion, koji je Hval posjetio u svome Noćnom putovanju, kada je ustao te posve shvatio narav svoje objave. Ljudski život je raspon između ta dva mesdžida, ta dva mjesta poništenja jastva, nadira do kojeg možemo dospjeti u našem iščeznuću i visine prema kojoj možemo težiti u našem očišćenom stanju. Učenje, ili šire Tradicija, jest uputa koja nam je spuštena na našem putu.
Kako Mahmutćehajić objašnjava u prvom dijelu prvog toma, Muhammed je samo jedan u mnoštvu vjesnika. Onako kako je on primio svoju objavu, tako su i drugi primili svoje, pa ih prenijeli svaki svome narodu. Taj dio knjige sadrži njegovu teodiceju u obliku razmatranja o nekim od tih vjesnika, te njihovoj povezanosti s Hvalom. Za Mahmutćehajića najvišu važnost ima činjenica da su svi ti vjesnici raspolagali puninom vjesništva. Hval je za njeg posve prvi među jednakim.
Taj dio knjige završava razmatranjem o konceptu Duga, što je Mahmutćehajićev pojam za to što drugi nazivaju religijom. To je dio njegovog općeg pristupa u kojem se suprotstavlja reificiranju religije. U tome je djelomično nadahnut utjecajnim djelom Willfreda Cantwella Smitha, nastalim prije pedesetak godina, koji je dekonstruirao zapadnjački koncept religije, pokazujući njegove korijene u zasebnom razvoju kršćanstva, i koji je ocrtao mnoge probleme povezane s primjenjivanjem etno-centričnog koncepta na nekršćanske tradicije (pa čak i u samome kršćanstvu). Smith naročito kritizira način na koji je religija korištena za konstruiranje poistovjećenja načela i vjerovanja dane tradicije, na jednoj strani, s institucijama i praksama koje su se postavile kao sobom autorizirani njezini nositelji, na drugoj. Na taj su način vjerovanja utkana u ideologijske strukture koje služe za podršku tim institucijama, prije nego za priskrbljenje životnih uputa, što im je osnovna svrha. Smith rado koristi pojam “vjera” da bi naglasio čisto subjektivnu stranu. I Mahmutćehajić naglašava to subjektivno, postavljajući pojedinačni odnos s Bogom u samo središte svoje rasprave. Koristeći tehniku odvikavanja, koja podsjeća i na ruske formaliste i na Heideggera, on kaže da se zaboravi ideja islama kao religije i da se pokuša izaći mimo slojeva okamenjujućih tumačenja koja su se nataložila kroz stoljeća. Vratite se neposrednom čitanju Učenja. Ne prihvaćajte standardizirana i ideologijski preodređena tumačenja ključnih riječi u njemu. Iznađite šta bi one mogle značiti Hvalu i njegovim slušateljima. Vidite šta vam je zapravo on govorio da činite i budete, pa ćete biti iznenađeni. Mahmutćehajić kaže da ćemo naći da Din nije neka apstraktna religija. To je dužnost ili dug kojem smo izloženi kao pojedinci jednostavnom činjenicom bivanja stvorenim i izvedenošću u postojanje. Ali taj dug nije onaj dug pokorne potčinjenosti. To je jednostavno naša dužnost da napredujemo, da budemo sretni, da budemo to za što nas je Bog stvorio, u miru sa sobom, a u harmoniji jedni s drugima i kozmosom, te u ispravnim odnosima s Bogom. U skladu s time, islam je bivanje u miru u istinitom odnosu s Bogom kao Mirom, a muslimani su ljudi koji su našli mir u Bogu.
Uz pretpostavku da su Mahmutćehajićevi filološki argumenti tačni, čini mi se da njegova hajdegerijanska preorijentacija nosi potencijal koji može imati veliki značaj i u muslimanskoj zajednici i za nemuslimane. Iako uključuje i neki romantizam izvornog konteksta u kojem je Kur’an izveden, kao i projekciju na njeg, to daje posve dobrodošao i nužan korektiv zapadnjačkom stereotipiziranju muslimana koje je postalo tako važan činitelj u odnosima Istoka i Zapada u posljednjim decenijama, a koja su nažalost mnogi muslimani učinili i unutarnjim. Kao nemusliman iz zapadnjačkog okruženja u kojem su autentični susreti s bilo čime muslimanskim bili daleki i rijetki između i tokom vremena kada sam rastao, obrazovan sam u standardnim zapadnjačkim predstavama svega muslimanskog i islamskog, ali ipak u vremenu prije nego što je o njima tako mnogo pisano sa slikama mržnje i političkog nasilja. Standardni prijevod ili tumačenje riječi “islam” bilo je i ostalo “predanost”. Dok je prihvaćeno da to znači predanost Bogu i Transcendentnom, pa tako i nadlaženje jastva, osobnih ispraznosti i osobnih interesa, zapadnjački tumači su ga razvili u princip muslimanskog života i društva koji riječ “musliman” prevodi u prirodno poslušnog, pasivnog, fatalističnog i predanog. Muslimani su predstavljeni kao nesposobni da budu slobodni, u punom zapadnjačkom smislu te riječi, nesposobni za istinsku demokraciju, nesposobni da budu odgovorni konstituentni članovi bilo koje demokracije, upravo zato jer im je nedostajao princip osobne autonomije i osobne odgovornosti. U najvišoj ironiji, ta najracionalnija od svih religija bila je predstavljena kao fundamentalno antiracionalna i autoritativno zasnovana. U tome zapadnjačkom gledanju muslimanska potčinjenost vanjskom autoritetu, njihova heteronomnost i njihovo odbacivanje osobnih racionalnih sposobnosti čine muslimane tako prirodnim fanaticima i tako dobrim teroristima, odakle i automatska pretpostavka da je onaj ubica u Norveškoj bio neki musliman i odvratna priroda mnogih komentara o nedavnom napadu na ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu. U takvome gledanju muslimane navodno prožima ideologija mržnje, za koju se opet pretpostavlja da ima direktnu ili prirodnu uzajamnost s načelima njihove religije, preziranjem drugog, željom da se svaka razlika svede na islam i tako dalje.
Dekonstrukcija tog kompleksa slika mora započeti na semantičkoj razini, pa je zato Mahmutćehajićev prijedlog prevođenja riječi islam s “bivanje-u-miru” dobar početak. Ali, sama ta semantička promjena nije dovoljna. Protiv muslimana i dalje može biti podignuta optužnica da je njihova religija mira redukcija, u najboljem slučaju stezanje, u najgorem entropična, vrsta društvene smrti preko uniformnosti, smrti pojedinca i svakog stvaralačkog principa. Takva okrivljavanja su već rečena. Nakon svega, ti teroristi su navodno pokrenuti svojom mržnjom “našeg načina života” i “slobode”. Ali posve je drukčije razumijevanje mira koje nudi Mahmutćehajić. To je mir kao sloboda, kao ljubav i kao stvaralaštvo. Nije to mir imperijalizma kojem se neposlušni moraju silom pokoriti, već mir razigranog djeteta, nevinog, umjetnika i mudrog. Bilo bi dobro i za kršćane i za postkršćane da prepoznaju kako to odražava unutarnje rasprave i protivriječnosti naše tradicije i izbore koje neprestano moramo obnavljati. Uloga mira u kršćanstvu je jednako složena, što ogleda njegovu krvavu historiju kao podsticatelja nasilja u ime mira, te i njegovu slavnu historiju kao promicatelja društvenog pomirenja i društvene pravde. Za svakog Bernarda od Clairvauxa postoji i neki sveti Franjo iz Asissa, ali svaki Franjo ima svog unutarnjeg Bernarda.
Gdje nas to ostavlja? To nas ostavlja s priznanjem da je poruka mira, koja je prema Mahmutćehajiću u središtu svake religije, stalno zamračivana u svim religijskim tradicijama te da je stalna borba nužna, i za kršćane i za muslimane, da bi bilo spriječeno otimanje autentične poruke mira radi neautentičnih ciljeva. Priznajući središnju ulogu koju Božiji Mir igra i u kršćanskoj i u muslimanskoj tradiciji, kršćani i muslimani mogu vidjeti najbolje svoje ogledane jedne u drugim, prije nego najgore. To je povratno iskustvo za nemuslimanskog čitatelja Mahmutćehajićevih tekstova: stalna i uzbudljiva ravnoteža bliskog i drukčijeg, i to kako oni uranjaju jedno u drugo. Moje akademsko obrazovanje je u klasičnoj filologiji, a ideologija klasicista jedan je od glavnih oslonaca Zapada, njegovog polaganja prava na poseban položaj, njegove izuzetnosti kao nasljednika Grčke. Ali muslimanski svijet je drugi nasljednik Grčke, te s jednakim pravom, kakvo ima i Zapadna Evropa, na tvrdnju da je uključio i razvio naslijeđe klasičnog svijeta. Zapad se time bavio primjenjujući stereotip muslimana kao pasivnog, kao posve pasivnog primatelja i prenositelja grčke mudrosti Zapadu, kanala koji ništa stvaralačko nije dodao tome što je propustio. Više nije obranjiva takva ideološka predstava, pa je savremena zapadnjačka akademska javnost sve više svjesna tog. Muslimansko mišljenje je posve prožeto grčkom filozofijom, koju je ono usvojilo i prilagodilo s istim stupnjem kreativnosti kao i Zapad. To je vidljivo i u Mahmutćehajićevom podrazumijevanju neoplatonizma i neoplatoničke naravi njegovog Boga, te njegove priče o padu i izbavljenju čovječanstva i kao pojedinačne i kao kozmičke stalno trajuće i stalno ponavljajuće drame. Muslimanski i kršćanski svijet uvijek su formirali, zapravo, jedinstvenu ekumenu, jedinstveno kulturno područje, više nego suprotstavljene svjetove.
U drugom dijelu prvog toma Mahmutćehajić se okreće razmatranju uzajamnosti Hvala i Djeve koja je navještena u naslovu djela, prvo indirektno preko lika Hagare, te potom direktnije. To čini na takav način da svaki kršćanin u tome mora poznati majstorsku tipološku naraciju. Hagara je bila Sarina služavka. Ona je vjesniku Abrahamu rodila njegovog prvog sina Jišmaela, u čijem potomstvu je rođen Muhammed. Abraham je ključni zajednički simbol za tri religije kojima se Mahmutćehajić bavi u ovoj knjizi – jevrejsku, kršćansku i muslimansku. Abraham je otac i Izraelićana i Ismailićana ili Agarjana, Jevreja i Muslimana. Mahmutćehajić ne ocrtava samo sličnosti priča o Hagari i Mariji, već i to kako je Hagara svima nama primjer kao nevina parija koja svoje stradanje nosi u punoj vjeri da će je Gospod izbaviti. Trudna bježi u pustinju gdje joj se obraća arhanđel Gabriel, upravo onako kako će biti i s Djevom, isto onako kako će biti i s Hvalom. Hagara prihvata Božije obećanje i njeno će potomstvo dati Vjesnika koji će prenijeti Božiju Riječ, jednako kako će to učiniti i Djeva. Stavljanjem priča o Sari, Hagari i Djevi u okvir, vidimo homologije među utemeljujućim naracijama triju abrahamskih religija. Od Sare će doći vjesnici Izrael i Mojsije i jevrejska objava Zakona. Muhammedova objava je Riječ u obliku Knjige. Djevina objava je Riječ u obliku njenog sina, Krista ili Pomazanog. Ostavljajući jevrejsku objavu po strani, budući da je njena važnost za Bosnu manje direktna, Mahmutćehajić slijedi to što vidi kao gotovo potpunu homologiju objave Kur’ana Muhammedu i objave Krista Djevi, što je potvrđeno, za njegovu tradiciju, vjerovanjem da je Paraklet, kojeg je Krist navijestio, zapravo Muhammed, Hval. Nazvao sam tu homologiju gotovo potpunom, jer Mahmutćehajić ustrajava na međusobnom djelovanju dviju strana, muške i ženske, davateljske i primateljske, pa pokazuje da one ovise jedna o drugoj. Ako je Hval muško, a Djeva žensko, oni su više od međusobnog ogledanja – i nadopunjuju i upotpunjuju jedno drugo. Uspoređenje s Djevom otkriva Hvalovu primateljsku stranu, kao primatelja objave, dok uspoređenje s Hvalom otkriva Djevinu davateljsku stranu, kao vjesnice na svoj način. Tu predstavu uzajamnosti Djeve i Krista kršćanska teologija ne može usvojiti, ali ona zasigurno otvara prostor za razgovor, za istraživanje zajedničkog temelja i ocrtavanja razlika.
Razlika u naraciji o izbavljenju je naročito vrijedna spomena. Za kršćane ta naracija skriva napetost između pojedinačne i kolektivne sudbine koja je historijski razriješena takvim mehanizmom kakav je potresnost Pakla i Čistilišta. Čini se da, prema mome nedostatnom razumijevanju, postoji slična napetost u muslimanskoj eshatologiji. Čini mi se da se Mahmutćehajić time bavi građenjem mosta između pogleda iz vječnosti i egzistencijalne situacije pojedinca, čemu se obraća kao Času, tako da je historija postojanje poput slike znakova, uzajamnosti i tipova koji su za svakog od nas, dok pregovaramo naš pojedinačni povratak autentičnosti. Svaki od vjesnika je tako tip svih drugih, kako su svi oni Hvala, Muhammeda. Svi oni su odrazi ili predstave ili slike jedni drugih, ali jedino utoliko koliko odražavaju usavršivost koja je u svakome od nas. Za razliku od kršćanske tipologije, to nije naracija nagovještenja i ispunjenja. Ostajući vjeran neoplatonskoj inspiraciji svoje tradicije, Mahmutćehajić je u nekoj mjeri detemporalizirao egzistenciju. Ako je Hval pečat vjesnika, to je zato jer je to uvijek bio i uvijek će to biti. On nije kulminacija nekog historijskog procesa, na način u kojem kršćanski filozofi ponekad vole istaknuti da je linearna historija judeo-kršćanski izum. Za muslimane je Hval savršena jezgra ljudske strane ontologije. S obzirom na njegovu predanost međuvjerskom dijalogu, Mahmutćehajić bi vjerojatno prihvatio da Krist ili Mesija može jednako služiti kao kulminacija za ontologije kršćanstva i judaizma. Moja sumnja je zapravo da, kao historijska forma, taj pristup Hvalu ima zajedničke korijene s kristologijom u grčkom konceptu divinizacije i theios aner, ali muhamedologija do koje dovodi taj pristup je posve drukčija od svake ortodoksne kristologije, pa služi za objašnjenje nekih razlika među dvjema tradicijama.
Mahmutćehajićeva Muhamedologija je, uz to, ushitno udešena za njegovu svrhu, naime za objašnjenje tog kako tražitelj može otkriti dobar život i kako ga živjeti, te, iznad svega, za objašnjenje vodećeg principa da je dobar život onaj koji je življen s drugim, za i preko njega, u miru s Bogom. U usporedbi s Martinom Buberom, koji je razmatrao samo uzajamnost pojedinca i Boga, i većinom posttradicijske etike (uključujući postmodernu etiku razlike i drugosti) koja razmatra samo uzajamnost jastva i njegovog drugog, Mahmutćehajić ustrajava na prisutnosti ne samo tri, već četiri sudionika. Svako jastvo je povezano s drugim, i to ne samo preko Boga, već i preko najljepše primjerenosti Hvala, upravo onako kako se ne možemo ispravno odnositi prema Bogu bez uzimanja u obzir naših međusobnih odnosa (sa svim našim drugim) i naročito s uzorima, vjesnicima. Prema Mahmutćehajiću, jastvo se ne može odnositi čak ni prema sebi a da u obzir ne uzme Boga, svoju drugost i savršeni primjer Hvala. On je svjestan problema kojeg bi uključivala jednostavna trijadna struktura. Kako možemo biti sigurni o Bogu, ili zapravo da Bog s Kojim se povezujemo nije samo naš Bog, i ne samo naša projekcija ili predstava? Kako možemo biti opravdani u našem vjerovanju pa tako i pravedni prema drugom, te naposljetku i prema sebi? Mahmutćehajić nudi dvostruk odgovor: u našoj prirodi, koja je usavršivost i koja je izražena i posve i savršeno u primjeru vjesnikā, a naročito Hvala, te u tradiciji koja nas predstavlja našim uzorima, pa nam pomaže da ozbiljimo tu savršenost i našu osobnu vezu s Bogom. Tradicijsko i osobno su, prema tome, dvije strane istog dukata. Zato smo pozvani iskazivanju poniznosti, ali i prilagodljivosti pred našim religijskim tradicijama. Mahmutćehajićeva doktrina “malog znanja” je doslovno preporuka poniznosti i upozorenje protiv svih polaganja prava na dovoljno znanje pred našim tradicijama. To nije samo njegova inačica za docta ignorantia Kuzanskog i plotinovsku negativnu teologiju koju je u kršćanstvo uveo sirijski monah Pseudo-Dionizije Areopagit, a u kršćansku filozofiju moj zemljak, irski monah John Scotus Eriugena, već i stožer njegovog viđenja kako bi društveni svijet mogao i trebao biti uređen. Njegova epistemološka poniznost nudi posve razvijenu teoriju ideologije i tog kako su se reifikacije i ideologijske formacije ušuljale u sve vjerske i vrijednosne sisteme modernog svijeta, te kako se možemo boriti protiv tih procesa. Kako smo vidjeli, to znači ozbiljnost u odnosu prema vjesništvu.
Bog je neposredan i prisutan, ali i dalek i mimo našeg shvaćanja. Samo konačni ili određeni cilj, za koji možemo biti u iskušenju da ga na bilo koji način postavimo kao krajnji cilj, jest idol, a uloga vjesnika i objave je da nas upute kako živjeti dobar život i održavati uzlaženje, kako Mahmutćehajić kaže, uspravnim putem. Katolika, ili bivšeg katolika, to podsjeća na magisterium, ulogu tradicije i crkvenog podučavanja kao sredstva našeg izbavljenja. Biblija je objava, a izbavljenje je preko vjere i djela. Ali vjere u što? Koje vrste djela? Tradicija je tu da nas poduči, ali kako mi primamo to podučavanje i šta s njime činimo – to je naša osobna odgovornost. Moramo biti dovoljno ponizni za shvaćanje da tradicija sadrži tu uputu, ako smo samo za nju otvoreni i dovoljno svjesni našeg unutarnjeg dostojanstva kao ljudskih bića, te za shvaćanje da je svaki od nas sposoban za odgovor na tu uputu i njeno ispravno tumačenje. Nismo joj prepušteni na milost i nemilost. Svaki od nas je sposoban za suđenje, naročito preko djelovanja Intelekta, Uma. To što je posve isključeno, u najboljem naslijeđu evropskog prosvjetiteljstva (a često sam bio začuđen mnoštvom odjeka kantovskih i hegelovskih postavki koji se susreću u Mahmutćehajićevim tekstovima) jest svako toleriranje entuzijazma, Schwarmereia i fanatičnog pregonjenja – bilo religijskog ili političkog, tog što je u drugom tomu imenovano lažnim vjesnicima. To je zato jer je za Mahmutćehajića tradicija u skladu s Intelektom, Umom (a ne s njegovom sluškinjom, raz-Umom). Može se reći da su tradicija pa tako i vjesništvo inkarnacija Intelekta.
To nas dovodi jednom od velikih i vrijednih paradoksa čitanja Mahmutćehajićevih djela: naime do tog da njegovo uvažavanje tradicije može proizvesti tako radikalne revizije primljene mudrosti i okoštalih reifikacija dogmatizma, fundamentalizma, nacionalizma i drugih ideoloških sistema koji su nas odvratili od, kako to on vidi, puta autentične ljudskosti. U njegovom viđenju naša jedina šansa očuvanja prikladnih ljudskih puteva života je u obnavljanju izvora istinske zajednice, kakva je kodirana u velikim kulturnim i religijskim tradicijama, sistema vrijednosti kojima je svrha omogućavanje uvjeta i okolnosti za slijeđenje dobrog života – ne onog prijatnog i udobnog, već etički dobrog života kao člana zajednice pravednih. A da se to postigne, moramo biti odani onim uzorima koje nam je Bog dao. Za muslimane je to iznad svega Hval, vjesnik Muhammed, ali i, kako nas Mahmutćehajić podučava, Djeva i drugi vjesnici. Za kršćane je to Djeva koliko i Krist, ali i sveci i mudraci, dobri svih doba. I naposljetku, male je važnosti to koji je uzor odabran, jer su svi vjesnici i sveci odrazi jedni drugih, pa su svi slučajevi uprimjerenja ljudske savršenosti. Mislim da bi se Mahmutćehajić složio da sve dok bilo ko od nas čini to što je dobro i časno, na način koji i za trenutak uključuje naše potčinjenje tom Božijem principu – tad u toj časnosti uhvatimo odsjaj svog uzora, vidimo da ljudska savršenost te naša želja da je poznamo, ma koliko god da je prolazna, naša želja da je oponašamo, da budemo dobri i časni – priznajemo svoj dug nečemu što nas posve transcendira, prema čemu smo okrenuti u punoj ovisnosti, kako to naziva Schleiermacher, ili što Rudolf Otto imenuje Mysterium Tremendum, Sveto. Naša usavršivost je prisutna u svakome trenu dobrote, a svaki nas takav tren ostavlja nezadovoljenim, s našom uskraćenošću u odnosu s transcendentnim principom koji nam dopušta da ga osjetimo. Taj transcendentni princip zajednički je svim tradicijama, na njihovim različitim putevima.
Stalnim održavanjem veze s tim transcendentnim principom u pročelju naše svjesnosti, i stalnim bivanjem svjesnim tog principa kao osnove svih drugih veza u kojima se nalazimo u tom, zaštićeni smo od opasnosti pridruživanja bilo kojeg drugog boga Bogu, uspostavljanja idola koji pokriva i zamračuje istodobnu prisutnost i odsutnost jednog i istinitog Boga. Ta indeterministička religijska struktura, sa svojim poricanjem da možemo odrediti Boga na osnovi ljudskih svojstava, omogućuje Mahmutćehajiću da otkrije temeljnu nereligioznost u srcu svakog fundamentalizma i svih pokušaja zatvaranja religije i njenog stavljanja u službu pojedinaca ili ovosvjetovnih ustrojstava koji služe svjetovnim interesima i taštinama. To ga je dovelo do otkrića suštinskih sličnosti svih različitih oblika moderne (i postmoderne) ideologije, od izričito antireligijskog i bezbožnog komunizma do cinično Bogo-zloupotrebljujućih i idolatrijskih oblika fašizma, nacionalizma i takozvanog religijskog fundamentalizma (bilo islamskog, kršćanskog, hinduističkog, ili bilo kojeg drugog), te istraživanja o tome kako su nam oteli najbolje, naše nade i snove, naše nastojanje za jednakošću i čestitošću, naše utopijske poticaje, pa ih okrenuli u užas. Jer najmanji među zločinima tih modernih sistema masovnog motiviranja i manipuliranja nije to kako su iznova i iznova sustavno otimali naše snove i od njih pravili noćne more.
U trećem tomu, kao i u mnogim ranijim djelima, Mahmutćehajić je dao elokventne primjere tog kako san o savršenoj zajednici, ako je osnovan na distorziji jednakosti u identitet, može postati noćna mora i kulturnog i doslovnog genocida, s tražiteljima lažnog raja koji bezglavo srljaju prema uništenju svih tragova razlike kao zastranjenja. On naročito ocrtava razaranja sakralne tradicije, kojoj pripada, tokom posljednjih nekoliko stoljeća. Ocrtava i načine kojim je muslimansko naslijeđe Bosne sustavno ogađivano i ponižavano tokom posljednjih tri stotine godina, ili približno toliko, u okviru obuhvatnog programa prisilne etničke preraspodjele u homogenizirana područja, što je pratilo deotomanizaciju, s njegovom povezanošću s duljom putanjom porečene bosanske historije kao dijela općenitijeg poricanja bosanske historije i njenog svođenja na dodatak hrvatskoj i/ili srpskoj historiji. Takav se pristup može izložiti opasnosti da zazvuči obrambeno, ali on to nije. Njegovo stanovište je da taj proces nije posljedica nekih suštinskih protuslovnosti kultura tih grupa koje su dovedene u sukobljujuće odnose. Nema fundamentalnog sukoba najviših vrijednosti. Postoji dugotrajni i podržavani sukob interesa kojim su raspoređeni ideologijski izopačeni motivacijski kompleksi i programi radi učvršćenja podjela i postizanja materijalnih dobiti pod krinkom duhovnih vrijednosti. U tome okviru Mahmutćehajić objašnjava kako muslimani Bosne mogu biti smatrani Bosanskim Muslimanima. On pokazuje kako bi historijsko prihvaćanje muslimanske tradicije mnogih kasnosrednjovjekovnih i ranomodernih stanovnika Bosne moglo biti prirodni razvoj, prije nego nasilni prekid, te kako spajanje njihovog simboličkog svijeta s muslimanskom tradicijom može biti ocrtano preko sadržaja bosanske kulture. Ali njegova namjera nije isticanje nekog prava Bosanskih Muslimana da budu jedini, zbiljni ili istiniti Bosanci. Bosanski identitet je veći i znatno složeniji od toga kako se promišljaju konstitutivni identiteti Hrvata, Srba i Bošnjaka, ili katolika, pravoslavnih i muslimana, pa čak iako je često svođen na nešto manje od bilo kojeg od njih. Niko od njih nema pravo na hegemonijsko poistovjećenje s pridjevom “bosanski”. Nerzuk Ćurak je u jednom od svojih eseja ukazao na postojanje sustavnog krivog razumijevanja koncepta nacije u Bosni, zbrke između nacionalnog i religijskog identiteta. Zajedničko mjesto u historiografijskoj literaturi da ta zbrka, koja je balkanska a ne samo bosanska, jest naslijeđe starog Otomanskog milet sistema, iako su neki dokazivali da je nacionaliziranje konfesionalnog identiteta ovdje uglavnom pojava devetnaestoga stoljeća u uzvratu na mijenjajuću geopolitičku situaciju na Balkanu. Drugi dokazuju dulju historijsku putanju. Kako god bilo, nacionalni i etnički identiteti nisu naslijeđeni u genima više nego su religijska pripadanja. Oni su historijski zasnovana društvena pripisivanja, to što su strukturalistički marksisti zvali interpelacijom. U identitet se uvodi društvenim silama putem što ga postavljaju društvene institucije. Bosna tako obuhvata složene i jednako vrijedne identitete. Nijedan nije bosanski više nego drugi. Svima je dopušteno da se razviju u Bosni i s njome, pa ih određuje njihova koegzistencija, a ne neka navodna suština koja prekriva i zamračuje našu suštinsku ljudskost. Institucije postdejtonske Bosne danas određuju snagu i navodno međusobnu isključivu prirodu konstitutivnih bosanskohercegovačkih identiteta koji ljude jasno razdjeljuju u kategorije, za koje svi sada znamo da ne odgovaraju zbilji, koji ustrajno zanemaruju one s višestrukim pripadanjima i hibridnim identitetima, prisiljavajući ih da biraju između sadržaja svoje historije i strana svoje porodice. Hibridnost je norma na koju je nametnuta monoetničnost u procesu ideološkog zatvaranja, a problematika identiteta u postotomanskoj, postaustrougarskoj i postjugoslavenskoj Bosni nije naročito neobična. Nema zemlje u kojoj identiteti nisu suprotstavljeni, strategijski, prilagodljivi i manipulirani. Problemi nastaju kad neko pokušava nametnuti samo neke sadržaje ili djelomične identitete da budu mjera pojedinaca koji ih nose.
Teolozi su dugo tvrdili da je Pakao odsutnost Boga ili udaljenost od Njeg. Ali mislim da je ispravno naglasiti da ta odsutnost Boga ne otkriva samo našu neznatnost, već je i sama odsutnost razlike. Odsječeni od bilo kojeg transcendentnog principa Dobra, svi postajemo isti, prosječni i nezadovoljni, nedarežljivi i egocentrični, pa ne doživljavamo samo druge već i sebe kao stalno uznemirujuće. Gubljenjem vidika tog što je veće od nas, ljubavi, postajemo monade mizantropije. Nasuprot tome, prihvaćajući našu ovisnost o transcendentnom principu, možemo procvasti, razviti se u kreativnosti, razviti našu pojedinačnost i sudjelovati u stvaranju različitosti koja svijet preinačuje u kozmički spektakl. Kako je primijećeno na početku, glavna tema svih Mahmutćehajićevih dijela je jedinstvo i razlika, ili pluralnost, kako sam ponekad voli reći. To objedinjuje religijske i bosanske sadržaje njegovih djela. Bog je Jedan, a stvaranje je pluralno pokazanje te jednosti. I opet, mogu postojati mnoge tradicije, ali jedan cilj – mnogi putevi ali jedno odredište. Naravno, taj je unitarni pluralizam, ako ga tako mogu nazvati, povezan s njegovom koncepcijom Boga, pa tako i Svega, Cjeline, kao načelno nama neshvatljive, kao nečeg što transcendira i nas i naše znanje. Naposljetku, Jednost uzimamo na vjeru a razlike usvajamo kao činitelje nje, ali ne kao dovoljne za njeno objašnjenje. Kako je već rečeno, Mahmutćehajić je uvjeren da je Bosna jedno ime za to jedinstvo u razlici, ali na Bosancima svih oznaka i konfesija je da to učine takvim.