Ivana Seletković [1]

Demistifikacija samoće u naratorovom fragmentarnom ispisu sjećanja u romanima Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj

Sarajevske Sveske br. 35-36 [2]

ima i gorih stvari nego
biti osamljen
ali često su potrebne decenije
da bi se to shvatilo
i gotovo uvijek
kada vam to uspije
prekasno je
jer nema ništa gore
nego
kada je prekasno

C. Bukowski (Oh, da)

Stihovi Bukowskog nisu stihovi insceniranog slučaja umetnutog u nedostatku mašte. Oni su direktna poveznica s romanima Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj Bekima Sejranovića, autora nagrađenog nagradom Meša Selimović). Romani i stihovi čine prostor (ili vrijeme, a možda i prostor i vrijeme u jednom vremensko-prostornom isječku koji to stvarno nije, no mi, ljudi, zbog spoznajne i fizičke ograničenosti ga takvim smatramo i nazivamo) upriličenja sastanka čitatelja i pisca.
Isti prostor ili definicija koju nazvasmo prostorom je predio u kome je moguće prepoznati sintezu naracije (svijeta u koji čitatelj ulazi prilikom čitanja) i prizvane stvarnosti (svijeta čitateljevih spoznaja).
Osamljenost koju spominje Bukowski je osamljenost naratora spomenutih Sejranovićevih romana.
Osamljenost je točka prepoznavanja sebe, odnosno, vlastitoga bitka. Biti osamljen za svakoga znači isto. Fizička prisutnost se tada neminovno vezuje za samo jedno fizičko lice.
Buku svijeta može nadglasati samo taj istančani zvuk samoće do koje se dolazi osamljivanjem.
Sejranović tekstovima ovih romana otvara mogućnost kompleksnog pitanja o tom zaštićenom predjelu osamljenosti.
Indirektno želi znati, kao i čitatelj koga na to pitanje potiče, nije je li to šaljiva dosjetka koja dolazi s onu stranu svijeta, odande gdje smještamo Boga, Prirodu, Silu, kraj znanstvenih dostignuća ili jednostavno nemogućnost da spoznajno dopremo do određenih zakona uređenih prema specifičnom redu, gdje se ne nalazimo naprosto zato jer smo ljudi?
Dalje, kao da pruža indiciju da treba biti zahvalan zbog nje, te iste dosjetke ili zablude (samoće!), jer i kada smo sami, zapravo smo u drugačijoj formaciji društva (vidljivoj u odnosu pisac – čitatelj).
Mislima produciranim osamljenošću bivamo otisnuti na besplatno putovanje u nasumično biranom pravcu.
Sve počinje onoga trenutka kada u tom stanju negiranja buke svijeta bivamo pripravni za prvu etapu putovanja. Ona je obilježena ulaskom u šumu naracije. Prilikom toga ulaska odabire se put među mnoštvom puteva koji se račvaju do u nedogled .
Putevi se isprepliću ne samo čitanjem, nego i željom da se istim čitanjem izvéze cjelovita spoznajna slika (prepoznavanje ideje). Tako nastaje priča u priči o cjelini ondje gdje joj uopće ne mora biti mjesto ili jednostavno, u simbiozi romana Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj Bekima Sejranovića.
Romani su vezani u jedan ciklus, kontinuum ograničen svojevrsnim začetkom (fiksiranje ideje početka pripovijedanja) i krajnjom točkom u kojoj sve niti naracije unutar kontinuuma iščezavaju (naracija se privodi kraju), suspendirajući nemogućnost apstrahiranja ideja svake pojedinačne kreacije pripovijedanja (oivičene pripovjednim cjelinama romana) unutar tih dvaju granica. Pojedinačni dijelovi romanâ odijeljeni od aglomerata asocijacija na planu cjeline, isječak su međusobno povezanih slika. Zbir tih slika (metaforâ u ulozi razgranatih sjećanja) rezultira rafiniranom idejom samoće naratora (promatrača sebe i svijeta gdje samoća djeluje kao amulet ili obrambeni mehanizam od događaja i likova koji se izmjenjuju), uslijed okolnosti nalik parafraziranoj autobiografiji. Parafraziranoj stoga što se rađa naknadno kao proustovsko prikupljanje fragmenata sjećanja u trenucima kada se centralnom naratorovom liku, potaknutom tim sjećanjima, ukazuje moguće poimanje o vremenskoj prolaznosti/protjecanju. Ista ta naratorova sjećanja (ali i sjećanja kao pojava uopće) se mogu pojavljivati samo kao fragmenti, jer niti jedno ne može biti sačuvano u svom prvotnom obliku. Sjećanja su uvijek površna rekonstrukcija prošlosti. Naracija zato služi kao vezivno tkivo koje od tih fragmenata gradi cjelinu. Nebitno je da li biografija autora ovih romana ima nešto zajedničko s autobiografijom naratora, iako se takva aluzija stvara (ili je čak i neizbježna!) prilikom čitanja oba romana. Efekt kontinuirane autobiografije postiže se njihovim sadržajem. Sadržaj romanâ posjeduje identične opće karakteristike. Pisani su u prvome licu jednine, urešeni introspektivnim gravurama vezanim promišljanjima o karakterima i rezimiranoj biografiji ostalih likova s kojima narator na razne načine dolazi u vezu. Ovi od čitatelja percipirani sadržaji romanâ, pružaju satisfakciju frojdovsko-psihoanalitičkog prodiranja u najdublju intimu likova, posebno intimu centralnog lika – naratora. Vjerovanje naratoru preklapa se s vjerodostojnošću priče.

Laž i istina pitanje su literarnog stila i njegove funkcije u danom kontekstu (Nigdje, niotkuda) , rekao bi narator u istu svrhu.

A priča/priče/romani su vjerodostojni ukoliko se vjerodostojnost prihvaća kao specifičan oblik naracije romana zbog pružanja mogućnosti čitatelju da se poistovjeti s glavnim njenim junakom, te napokon, povjeruje naratoru ne sumnjajući u poklonjenu mu istinu (priču koju iznosi sam narator).

Ovaj narator prepričavajući svoj život vrlo lucidno otvara niz biografskih priča. Istodobno je vjeran hipertrofiji u svim smjerovima što je vidljivo u doslovnim prekomjernim dozama droge, alkohola, glasova u glavi, ovisnostima o pojedincima (težnja za ljubavlju žene konstruirane prema ulozi majke) . Zbog te hipertrofije u njemu se rađa zasićenje, pa potom, kao rezultat toga zasićenja, „pripovjedno apstrahiranje“ (kontroliranje priča, rezimirano pripovijedanje). Zato je svaka pripovjedna cjelina prekinuta smrću, prekidanjem odnosa sa likom/likovima ili putovanjem.
Smisao naratorovih putovanja može se percipirati kao njegov bijeg od slabosti, odnosno, neposustajanja ili neodolijevanja hipertrofiji koja uzrokuje zasićenje. Zasićenje u krajnjem slučaju uvijek i jest evidentna odlika hipertrofije, odnosno njezino pobliže objašnjenje. „Zabavljenost“ hipertrofijom ovisnostima je rezultat straha. Težnja da se uoči ta „simbolika“ putovanja kao bijega zbog straha neodvojiva je od psihologizacije lika. Psihologizacija lika nužno ide u korak s iskustvom svijeta.
Sejranović ovdje (u kontinuumu, u oba navedena romana) uspostavlja čvrstu vezu čitatelja i književnih djela i filozofije koja ih prožima.
Književnost se ne stvara sama od sebe, već od strane čovjeka-književnika, direktnog sudionika tog iskustva čiji je temelj bitak/postojanje. Prema tome, psihologizacija sa snubljenjem iskustva svijeta u bitku ne izbjegava niti književnika niti književnost niti filozofiju. Filozofija u svojoj egzaktnosti sa permanentnim postulatima o bitku u vremenu i prostoru daje odgovor na pitanje o strahovima ličnosti individue (a individua je i ličnost i lik koji ju predstavlja). Njezina egzaktnost (egzaktnost filozofije) očituje se u tome što svakom strahu daje posebno ime, dok književnost opisuje njegov nastanak.
Zato što su te sfere povezane (sfera književnosti i sfera filozofije) naratorov strah može se objasniti na sljedeći način, uz pomoć Seneke (rimski stoik) koji u XXVIII Pismu Luciju zaključuje:
Promjena karaktera, a ne promjena okoline, ono je što ti treba. Možeš preploviti beskrajni ocean, (...) kamo god da kreneš, pratiti će te tvoje slabosti. Evo što je Sokrat rekao nekome tko se slično požalio: „Zašto se čudiš da ti putovanja ne koriste, kad svugdje sa sobom vučeš sebe? Natovaren si istim onim što te je i odvelo na put.“ Kako bi svježina dalekih krajolika i upoznavanje s tuđom okolinom mogli biti od ikakve pomoći? Sva ta jurnjava pokazuje se potpuno ispraznom. Želiš li znati zašto ti to svekoliko bježanje ne pomaže, odgovor je jednostavno ovaj: bježiš u svojem vlastitom društvu. Moraš odložiti teret koji ti leži na duši. Sve do tada nigdje nećeš biti zadovoljan. (...)

Sadržaj romana tek postepeno rasvjetljava srž straha. Nužno je krenuti od analize sadržaja da bi se naposljetku došlo do te srži. Svaki lik je s njim uzročno-posljedično vezan. Mreža odnosa među likovima u Nigdje, niotkuda sa bazičnim segmentom, što bi bilo ukazivanje na formiranje karaktera centralnog naratorovog lika, geneza je pripovjedačevog života. Ta geneza oslanja se na ispis, prije svega, obiteljske prošlosti u kojima smrt amidže Alije služi kao lajtmotiv percepcije smrti. Dok taj roman (Nigdje, niotkuda) sadržava više likova i događaja iz doba djetinjstva kroz narativno vezivno tkivo uobličeno u pričama o majci (baki), djedu, roditeljima, i prijateljima, te dvije ljubavne priče (Sara, Selma su njihov centar a druge usputne avanture su samo spomenute), Ljepši kraj je roman s manje likova i prema tome je u odnosu na prvi (Nigdje, niotkuda) još više usredotočen na lik naratora. Tu je narator vezan za unutarnje glasove. Možda je zbog svih ovih razlika romanâ bitno naglasiti da je Nigdje, niotkuda prvi, dok je Ljepši kraj drugi piščev roman. Prema tome, kada je riječ o njihovom faktičkom povezivanju kroz fragmente naratorove prošlosti, prvi roman je sveobuhvatniji u odnosu na zbir likova i priča, dok je drugi roman više lišen takvih opisa. Ljepši kraj se bavi autorefleksivnim nastojanjem da se uhvati konkretan naratorov identitet od strane njega samoga. Nigdje, niotkuda pruža veći otpor još uvijek fluidnom identitetu. U korak s ovim zaključkom ide naratorova konstatacija (iz Nigdje, niotkuda) u kojoj je taj neopozivi problem s identitetom krajnje pojednostavljen:
Moj se identitet, priznavao sam sebi ponekad, sastoji od hrpe poluistina, maštovito ispričanih laži, te iskrivljenih i nedorečenih odnosa sa ženama. Ničeg više tu nema, niti bi trebalo biti.

Zato što je u potrazi, taj identitet je u romanu Nigdje, niotkuda zaglušen većim brojem likova (njihovim identitetima prepoznatim od strane naratora). Identitet lika naratora iskreiran u Ljepšem kraju je uočljiviji jer broj „unutarnjih glasova“ ili svijesti (introspekcija i jest djelovanje svijesti poniranjem u sebe) smanjuje broj likova. Zato jer je uočljiviji, taj identitet sve se više razotkriva svoju narav. To razotkrivanje se temelji na sjećanjima. Svako sjećanje je gradnja identiteta. Početak gradnje je roman Nigdje, niotkuda. Gradnja se odvija postepeno. Začetak se nalazi u potpunoj naratorovoj dislociranosti ili nemogućnosti da se smjesti u kontekst živućeg lika (potraga za identitetom počinje od smrti tog identiteta, odnosno od onoga što tu smrt uzrokuje):
I ja sam mrtav, čekam samo da netko zakuca čavle na poklopcu moga lijesa ili me zamota u plahtu i stavi na tabut.

I nakon toga zatim, citirajući misao iz Andrićevih Znakova pored puta objašnjava, sasvim sigurno, nikako slučajnu, simboliku naslova gdje se nazire osjećanje indiferentnosti prema svojem unutarnjem biću – identitetu. Identitet se prema tome može nazvati „nomadskim“. On je neformiran. Neformiran je stoga što proističe iz svijesti lika u Nigdje, niotkuda (a takvim se sam određuje) .
Ne radi li se upravo ovako „nomadski“ identitet; teško prihvatljiv zbog svoje fluidnosti?
On je odlika onoga (naratora) koji bježi od sjećanja. Sjećanja ga povezuju s prolaznošću, podsjećajući na sve veću blizinu smrti.
Smrću i samoćom se gradi kronologija oba romana.
Sava u kojoj pripovjedač zamišlja utapanja (dječaka koji se utopio i omogućio naratoru, prvi u životu, odlazak na dženazu – Nigdje, niotkuda; svoj neuspjeli pokušaj utapanja – Ljepši kraj), sugerira prestanak protoka sjećanja, samoće, dislociranosti. Centralni događaj, odnosno dženaza, smrt amidže Alije (Nigdje, niotkuda) je samo spona ostalim smrtima u romanu. Cathrineina smrt (Ljepši kraj) je flashback u smisao i bijeg od jedne ljubavi.
Smrt je zbog stagnacije bliska samoći. Ta stagnacija je suprotna dinamici dislociranog „nomadskog“ naratorovog identiteta, ritmu naracije, izmjeni sjećanja. Smrt je ovdje vizija mira. Narator zato koristi figurativni bijeg u smrt posjećivanjem groblja/mezarja.
Doslovni bi naravno predstavljao naratorov namjerni 'skončetak'. S njim se čitatelj ovih romana ne susreće. Ono s čim se susreće jest naratorova demistifikacija smrti. Njegova težnja nije dosuditi kraj svom bitku. On se toga kraja boji jer ne zna što ga očekuje u „novoj dimenziji“. Dimenzija u koju odlazimo nakon smrti je nepojmljiva zato što u njoj još nismo boravili (ili barem tako mislimo) pa je vidimo kao kraj. Svi oproštaji su lakši od oproštaja od sebe samoga. Smrti drugih su priprema vlastitoj smrti. One su u ovim romanima referentne smrti koje pokreću živa sjećanja. Smrt se ne osjeća, ali stvara privid osjeta. On (to osjećanje ili osjet) je reinkarnacija straha. Strah od nepoznatog priziva sjećanja ne bi li u njima našao smiraj. On ima funkciju odgovora tom strahu ( funkciju objašnjenja postojanja straha). Smiraj kao da se uvijek nalazi u predjelima samoće. Nakon turbulencija izazvanih strahom od smrti (rezultat suočavanja sa smrtima drugih), na površinu izranjaju nova sjećanja. Ona (sjećanja) aktiviraju senzore bijega od prostora u kojemu se formiraju. Što je prostor više ograničen (prepun događaja vezanih za sebe), sjećanja i samoća klaustrofobično guše svaku mogućnost drugog izbora izvan njih.
Zato je potreban doslovan bijeg (putovanje) u nepoznat prostor. Tek on će omogućiti upoznavanje s nekim novim budućim sjećanjima, a s njima staviti na odstojanje ona od kojih se bježi.
Percepcija egzistencije u ovim romanima, vezana za nestalnost (putovanja, promjene raspoloženja centralnoga lika), uzrokuje/formira taj identitet lika čije odlike ga smještaju u kontekst već spomenutog „nomadizma“. Putovanja od mjesta do mjesta sjećanja podsjećaju na skitanja nomada.
Nigdje, niotkuda predstavlja početak tog „nomadizma“. Dinamika bijega uočava se u ritmu pripovijedanja. Taj ritam prate poglavlja Ljepšeg kraja. Svako je podijeljeno na tri dijela. U romanu Nigdje, niotkuda dinamika prati sjećanja u suglasju s događajima s dženaze (odnosno netom nakon njenog završetka). Sadržaji oba romana djeluju poput medija gdje se nalaze apstrahirani događaji koji momentalno vrše selekciju (izbor naratorovih priča). Smrt u pričama kao da stasa uz tek relativno naratorovo prihvaćanje te smrti. Relativno stoga što se prekida i obnavlja. U tim prekidima nalaze se priče o događajima (iz naratorove prošlosti i s njegove točke gledišta) iz perioda Jugoslavije, djetinjstva, rata, selidbe u Rijeku, pa zatim bijeg u Zagreb, potom u Norvešku (Oslo), priče o Karavlasima i vehabijama, obitelji, ljubavima, poslovima, ksenofobijama, prijateljima, kolibi, autu, psu i naposljetku o Almi (Ljepši kraj). Alma kao da se jednostavno pojavljuje u ulozi nade u romanu Ljepši kraj, gdje složenost samoće nestaje u jednostavnosti onih koji su prema njoj rezignirani.
Rođaci Alma i Salih pojavljuju se sa iznenadnim planom Almine udaje za naratora – daljeg rođaka u kojemu prepoznaju spas iz vehabijske okoline. Naratorova samoća se tada prekida.
Osamljenost traži oslonac u fizičkoj prisutnosti osobe. Zabavljenost njenom sudbinom i iluzija pomoći pružit će dugo očekivano samopouzdanje. Tako se i rađa naratorovo samopouzdanje. Alma se stacionira s dalekim rođakom (naratorom) u Oslu gdje rađa tuđe dijete. Bila je trudna, trebala joj je pomoć.
Narator kao da indirektno postavlja pitanje: nije li s tim samopouzdanjem strah konačno nestao?
No, naracija, ili narativni puteljak kroz tu šumu (naracije!) eksplicitno potvrđuje naratorov zaključak po kome:
Djeca imaju strah od roditelja. Kada strah od roditelja istisne strah od smrti, može se reći da smo odrasli. (Nigdje, niotkuda)

Taj zaključak podražava stalnu prisutnost straha iako događaji na njega itekako mogu djelovati „anakrono“.
Time se potvrđuje da je svaki život ovisan o strahu. Tijelo u pokretu označava život. Nepomično tijelo formira sliku (o) smrti. Ono ne govori ništa o sebi, o nekakvom kraju, niti potvrđuje nastavak života u drugome obliku. Zbog tog tijela, njegove nepomičnosti i šutnje se raspoznaje strah.
Povezanost strahova nameće novo pitanje.
Zar nisu srodni strah od smrti i strah od (u)osamljenosti?
I jedan i drugi vode u nepoznato.
Baš zbog te srodnosti moguće je spojiti sadržaje ovih dvaju romana.
Isto tako svi opisani životi i smrti, susreti sa likovima, u oba romana končasto su vezani britkim humorom. Takav sadržaj podsjeća na činjenicu da je i on (humor) sastavni dio svih tih smrti, samoća, nesreća i lutanja koja su izvan naše kontemplacije samo amorfna masa (jer svi događaji su isprepleteni i nadopunjuju se sa vlastitom svrhovitošću).
S toga, ako je autor romana Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj uspio sakupiti sve ove elemente u cjelinu, već spomenuti kontinuum jasno je gdje se nalaze temelji nagrađivanju.
Nalaze se u samom pripovijedanju.