Stevan Tontić [1]

ČETIRI NJEMAČKA PJESNIKA

Sarajevske Sveske br. 10 [2]

ČETIRI NJEMAČKA PJESNIKA
Izbor i prevod s njemačkog: Stevan Tontić

Peter Huchel

IZVJEŠTAJ SVEŠTENIKA O PROPASTI NJEGOVE OPŠTINE

Dok Hristos je goreć tonuo s krsta – o strave smrti!
Rikale su trube anđela bronzane
Leteći kroz buru požara.
Cigle ko crveno lišće ràzvijane.
I s hukom se sòri toranj razdrti,
Vitlaše tesanikom zidina stara.
Ko da prsnu srž Zemljine kugle gvozdena.
O grade pod ognjem!
O vedro podne skoljeno vriskom –
Ko sijeno što tinja raspršena kosa žena.
A gdje na bjegunce kidisahu, u letu niskom,
Gola i krvava ležaše Zemlja, tijelo Gospodnje.

Ne bješe to da pakao se survava:
Kosti i lobanja ko da su kamenom
Tučene u bijesu što prašinu topi,
I sjedinjena sa svjetlošću prestravljenom,
Odlomi se s drveta Hristova glava.
Razmahali se eskadroni, sve se ori.
Odletješe nebom što crveno lopi,
Kao da su presjekli podneva venu.
Vidjeh: vatra tinja, ždere, gori –
I grob još bješe sav raskopan.
Ovdje ne bi zakona! Da Boga prepoznam,
Prekratak bješe moj dan.

Ovdje ne bi zakona. Jer opet noć bijesno
Iz hladnih nebesa vrelu šljaku baci.
Vjetar, čađ i sela – raspirene ćumurane.
A narod i stoka u prokopu tijesnom.
I jutrom mrtvi u tifus-baraci
Koje sahranih, spopao me užas –
Ovdje ne bi zakona. Pismom od pepela
Patnja pisa: Ko može da ostane?
Jer blizu bješe čas.

O pusti grade, dockan li je sve,
Djeca i starci prašnjavih stopala
Prolaziše kroz moje molitve.
Gledah kako idu ulicama od provala.
I mada posrtahu pod teretom
I padahu, suze zaleđene,
Nikad kroz maglu dugom zimskom cestom
Ne dođe neki Simon iz Kirene.

SEOSKO PREDANJE

Seljani kazuju: našli jednog dana
u močvari sa šašom služavku sitnosopstvenika,
mlađana, visila je unakrst svezana,
suknju ispod koljena stegla lika,
zadavljena rupcem, podugačkim, tkanim,
klateć se na niskoj orahovoj grani.

Seljani kazuju da od toga dana
ni kljuse ne mari list oraha da jede
i da stoka, unaokolo napasana,
s otrovne mu sjenke odvraća poglede.

Seljani prenose da ljeti širom dola
zelenbube sliste zelen drveća do gola.

NJEMAČKA

I

Ako se pod teškim šumskim korjenima
i sklonilo žara i zlata dosta,
Njemačka je mračna, u Njemačkoj zima.

Tamo gdje s plamenom čađ kruži,
tu na krčagu so od suze osta,
kroz pokrov pròcuri krv što tuži.

Al nikad ne krenu jutarnjom rosom,
s okom koje raspinje strast žarka,
jasno pozvana, pod jakim zanosom,
jedna bosonoga Žana od Arka.

1927.

II

Sinovi najpozniji, vi se ne hvastajte,
sinovi osamljeni, svjetlost sačuvajte.
Da o vama još kazuje istorija,
da ne zveči lanac koji sija;
lagano, sinovi, duh prekivajte.

1933.

III

Svijet vukova, svijet pacova.
Krv i strv u hladnoj ognjišta memli.
Ali još sjenke mrtvih bogova
tumaraju po zemlji.

Božanstven je čovjek i pomiren.
I opet će do slobodnog daha doći.
I mada rulja s podsmijehom nadire,
ona će proći.

1939.

POVRATAK KUĆI

Pod srpom mjeseca što opada
vratih se kući i vidjeh selo
u otužnom vonju grobova i livada.

Treba li ko sjenka zidova razbucanih
da u kršu prebivam, umrlo ožalim,
zar da crnu mahunu ljuštim
koju na plotu ljeto zaboravi,
sabirem ovas žućkast, ispucali,
koji razjede ledena kiša?
Natrula stabljika na natruluom polju –
niko ljetinu pod krov ne stavi.
Kopriva buja, kukuta i loboda,
ljutić stežuć obujima kamen.

Al idućeg jutra dođe
kroz hladnu rumen,
kad se još pod mrazom
izvor svjetlosti zaledi,
neka žena iz lužičkosrpske šume.
Tražeći stoku izmršavjelu
izgubljenu u gustišu luga,
pođe ispucalom stazom.
Vidje li već lastu i niklo sjeme?
Čekićem stuče rđu s pluga.

Bješe to majka rane zore,
pod starim nebom
mati narodima.
Iđaše kroz maglu i vjetar.
Uzev kamenitu njivu da ore,
tjeraše goveče s crnim mrljama,
sa srpastim rogovima.

USAMLJENI

Jadikujemo u sebi i plačemo nijemi.
Neko tužno Zašto zasjelo u ženi.
Tragamo za svjetlošću nad stazom ozvjezdanom,
a dodirnemo se s čovjekom, s riječju napipanom,
duboko znajuć: sami i udaljeni.

TEBE SHVATITI – KO JE U STANJU?

Mi samo mislimo na te,
o umiranje u sazrijevanju,
o bezvremeni sate.

PRESUDA

Kao što vrtlar leje trijebi,
okopa, ograbi i zalije,
hoću da plijevim korov u sebi,
dok dobro sjeme ne izbije.

Hoću vodama dobrog čina
da škropim sebe – sebe cijela,
da iz mrke gline padina
usjev poraste, ljetina zrela.

Christoph Meckel

PREGLED

Kako si na svijet doš'o? Čovjek što rođen bi,
vrli me svijet nebom po glavi udari.
Tvoje godine? Sedam ratova i jedno preživljenje.
Veličina? Ko kovčeg za svih naroda pokoljenje.
Tvoje srce? Mišić što studen prežvakava.
Tvoja usta? Pustih da strofama se opeku.
Oči? Gledah često: noć se razvedrava.
Uši? Slušah često u peći jada dreku.
Šta smjeraš? Da se još jednom preživi
i kaže: mi jahasmo ragu ovu,
hoćemo da boljom se krmom gotivi
i da molimo uzdu novu.
Kako ti se zemlja zove? Ne zove se, ne postoji,
trulo ništa, žicom i zidom opasana.
A gdje si doma? Bježanija, kud koji,
pjesma nad pjesmama svud pjevana.
Čovjek pa tako da zbori – s liste si brisan!
Kao muzikant si nikakav, utuvi! –
Izvjesno – natežem se na verglu sam
i zviždeć vučem kroz pakao gluvi.

U VREMENU DOLAZEĆEM

Naš brod što tone napustiše pacovi,
mi ćemo s palube kud nas oni vode,
možda nas dok tonemo vide galebovi,
a možda ljudi što Mjesecom hode.

Prvi se gutljaj mučno pije, treći
bezbolno curi, unutra klizne zatim,
i voda nas u središte uzima pjeneći
i dno nam pokaže gdje ćemo ležati.

Smrt nam oda tajnu te uzmemo,
kameleoni, podzemnoga svijeta boje.
Zamjenjujemo sebe sjenkom i šemom,
i ne staje nam dah od smrti svoje.

Velik gutljaj smrti uđe u usta mirno,
iz posljednjeg grgolja već slava nas čeka
u noći bez jutra što hladno nam dno
produbljuje múkom svoga pamtivijeka.

MIŠOLOV

Jurišah kroz prazan dom
i lovih miša za mišom
mašicama štapom mlatačom
oglobih ga repom i čupom.

Jeđahu mačke pred domom
pjevahu o jednom te istom:
smrt miševima! Mišolom!
a sad pacov svraća u dom.

ČOVJEK

Jer ga poznajem i dakle znam:
on živi samo od toga
što još prepoznat nije
još nije izdan
još uvijek nije ubijen

Jer glas njegov čujem i znam:
disanje mu je odobreno
do opoziva
kosa mu je u dlaku tačno izbrojana
jezik udaren žigom

Jer vidim kako spava i znam:
njegov život
manje vrijedi od njegova potpisa
taj nikad i nigdje
neće doseći vrijednost sopstvene adrese

Jer ga na svjetlu posmatram
i uviđam: njegov smijeh zna da pokaže zube
njegova opuštenost vara
on je u tami čovjek druge vrste
pri upotrebi riječi
mnogo se ćutanjem ispomaže

Jer vidim kako se smije i znam:
znaci akata, pribilješke
drže ga se bez štete, on neće umrijeti
od gasa, eksploziva, gvožđa
već od previše il premalo papira
u najmanju ruku od smijeha
koji će mu prisjesti

Jer ga grlim i sigurno znam:
ništa se protiv njega ne iznosi
osim okolnosti da živi
i svojom glavom misli

Jer ga poznajem i dakle znam:
dok on sam mnom razgovara
jednog ljetnog dana pri otvorenim vratima
izdaje se nalog protiv njegovih očiju
traži i nalazi razlog
da ga se najzad ubije, telefonom
i brnjicom, papirom
na brz ili polagan način

Jer ga poznajem i znam: on je
sa svojom nadom na kraju
ne smije se više, čeka, očajava
nije više raspoložen, ne zabavlja se više
stane na ulici, uđe mi u kuću –

- kako smo živjeli, kako živimo
jedan pored drugog, jedan mimo drugog
s jedva vidljivim licem. Polovina
našeg ogrtača i naše nade
za nas same prianja, i ne grije nas.

A bratu njegovu bješe ime Juval;
od njega se narodiše gudači i svirači.
(Prva knjiga Mojsijeva, IV, 21)

DA SAMO SE NAJVAŽNIJI

imenuju:
Juval, danguba
Popa, noćobdija
Lilit, ljepotica očiju brzih
more, pustinja, zemlja Ofir
i ti, i ja
to su već sedam
cesta prema Villededonu
i Jahjah, mađioničar
to su već devet
i dan ljetni?
crni sljez?
telefon?
i drhtavica iza očiju
stršljenovi, stršljenovi
šta još

KO BI MOGAO DA ZAUZME MJESTO

Ko bi mogao da zauzme mjesto
u pravednosti
sa svojim prtljagom, svojom pticom rugalicom, svojim imenom
siguran u prijateljstvo hljeba, i siguran
da voda podnosi njegov pogled
i da ga ljubav poštuje –
ko bi mogao da se odmori kod stubova i kaže:
ovdje sam, u so
i svjetlost uključen.

Neće u pravednosti dobro pomjerati fotelju.
Ošamućen i nagrđen
njenim prijekorom
još uvijek na rubu ulice čuči
i ko mačka svojih sedam života broji
nepomirljiv, gladan
ništa ga ne tješi.

Michael Krüger

PROSJACI

Pred katedralom Saint Pierre
sjede u hladu Porte de Midi
tri prosjaka ispod iskeženog zmaja.
Svaki ima svoju zlu sudbinu na kartonu
napisanu, bolest debelo podvučenu,
tri stiha balade o bijedi svijeta.
Pred njihovim prekrštenim nogama korpice
od ljeskovog pruća, kao po šestaru zaokrugljene.
Monasi siromaštva, straha i smrti,
pogleda strogo u zemlju uperenog.
Samo pas što kod njih leži
pogleda me očima pepeljastosivim.
Uza zid se oslonili dvozubi štapovi,
na njima njihove obješene kape ko mrtvačke glave.
Moram kraj njih jer je danas pazarni dan
u prolazima oko katedrale, već miriše voće
poslije tamjana. Kome treba da dam taj
jedan gvozdenjak koji imam?
Strahu, siromaštvu ili smrti?
Nijemo prolazim kraj očiju psa
i osjećam kosti u tijelu.

KASNO SUNCE

Nad jezerom koje se u ovo doba ljulja
i neku zelenu sluz proizvodi,
lak za šljunak, koje –
u podne, kad sunce se pokaže –
ulovi sunce što neprolazno
iz zakrpa od oblaka istupi,
blijedo od dugog odvikavanja,
nad jezerom stoji ptica
ko neka mala, crna pjesmica,
neprimjetno drhteć kad valja da se
jedan redak prelomi.
Stojim na obali, oklijevajući, pod
hrastom koji stenje,
skupa s njim zapisujem, prelistavam, sabiram
ono što je sebi godina navukla pa
iz vida izgubila, kao da je htjela
da mi dokaže koliko sam beznačajan.
Ptica se okreće i kao po naredbi
istočnog vjetra, i s istočnim vjetrom
munjevito svjetlosti se hvata.
Slutim, kao da bi putanja njenog leta
bila još razaznatljiva, svjetliji jedan trag
u vatastoj tmini,
koji jednu usamljenost dijeli
od druge.

SVITA ZA ČELO

Gledam sa prozora
voz koji dolazi -
zarđali insekt
s raširenim očima.
Kako lako vuče škrinje
kroz sunčanu dolinu!
Dvadesetjedna, dvadesetdvije...
Jesu li pune ili prazne?
Sad šišteći ispušta paru
što blago se k meni vuče
ko neka nejasna poruka.
Puštam glasnije radio,
jednu svitu za čelo, u pozadini
se jasno čuje
hripavo disanje muzičara.

GOVOR SPOROGA

Istorija se ubrzava,
uskoro će nas stići i
žurnim korakom trčati ispred nas.
Tada ćemo ledeno doba
vidjeti otpozadi, Grčku,
Rim, Francusku revoluciju,
Staljinov potiljak, zadnja svjetla
Hitlerova auta.
Čudno da se ona ne umori
i ne padne.
Ponekad se okrene
i pokaže nam svoje lice
s otvorenim ustima
i sagnjilim zubima.

GOVOR FILOZOFA

Noću,
kada svijet ima neku šansu,
ja počinjem s radom.
Ali ne očekujte sistem.
Smjelost mi je uvijek bila strana,
za neku školu bio sam preumoran,
strano me je plašilo.
Neku budućnost mišljenja
ne mogu da zamislim,
razdaljina od pojma do pojma
raste, a iznad prošloga
teški oblaci vise.
Sve što još vidim
jeste nekoliko otisaka stopala izdaleka
koja brižljivo prevodim
prije no što se izgube.
Od moje knjige o etici
napisao sam samo riječ «Ja»,
i to nesigurnom rukom.
Ponekad mi djetinjstvo napiše
kartu: Sjećaš li se?
Ali to, strogo uzevši,
nije filozofija.

MARX GOVORI

Ponekad, kad se na Zapadu razvedri,
posmatram svjetlucave rijeke novca
koje se pjeneć prelivaju preko obala
i upravo još posnu zemlju plàve.
Mene zabavlja diktatura brbljanja
koja se naplaćuje kao Teorija društva,
ako smijem da povjerujem
vijestima odozdo. Meni je dobro.
Ponekad vidim Boga. Izgleda dobro oporavljen.
Govorimo, ne bez dosjetki i silno dijalektički
verzirani, o metafizičkim pitanjima.
Nedavno me je pitao za izdanje
mojih Sabranih djela jer ih
navodno nigdje nije mogao nabaviti.
Ne da hoću da vjerujem u to, reče,
ali to ne može uopšte da škodi.
Dadoh mu svoj ručni primjerak, posljednje
plavo izdanje sa komentarima.
Uostalom, obrazovaniji je nego što sam mislio,
Teologija ga gnjavi, Dekonstrukciji baca klipove pod noge,
Psihoanalizu smatra besmislicom i ne uzima je
u usta. Začuđujuće su njegove predrasude.
Nietzscheu, na primjer, oprašta svaki,
ma koliko budalast obrt, Hegela naprotiv
ne može da podnese. Zbog bojažljivosti
nikad ne govori o svome projektu. Molim,
reče nedavno nakon dugog pogleda
na Zemlju, molim, budite spremni.

Uwe Kolbe

MLAĐANI SVJETSKI MIR

riding with Patti Smith

Strpljivo odgoni rastuća noć sunce
šiba vjetar stabla što se lome
Strpljivo se rasprsne čaša između ruke i ruke
žderu besani tablete
Strpljivo raspoređuju teroristi zapaljiva punjenja
spaljuju inkvizitori strpljive jeretike
Strpljivo se širi naftna kuga
pjenuša se krv u opijenosti čajem
Strpljivo ubija televizijski junak antijunaka
svijaju pauci muve
Strpljivo izgara zaposjednuti hotel
bore se mali moćnici protiv velikih radikala
Strpljivo nišane snajperisti
cijepa pisac svoj papir
Strpljivo stežu grčevi svoje stomake
ždere kiselina krv ko što pacovi djecu žderu
Strpljivo se podriva nestrpljivost
zrači Satana radioaktivno
Strpljivo odgovara Bog sa brzim neutronima
puca koža glave pod gumenim palicama
Strpljivo interveniše rezervna policija
provaljuju izbjeglice
Strpljivo odbacuju vukovi ovčiju dlaku
priprema lijepu smrt sifilis
Strpljivo ih ranije oslobađa muka umrli mozak

PITAJUĆI OCA ŠTA BI ISKUSIO
TAJZAMENOS, KRALJ SPARTE

Jedan predak stavio je navodno svoje dijete
za obrok pred bogove i postao slavan
kao pokajnik. Može li neko biti tako lud?
Možda su to izmislili zavidni susjedi.
Pradjed je, s bilo kojim razlogom,
nosio jedno raskošno umjetno rame.
Svoju ženu dobio je na utrci kolima.
Oba sina, djed moj i rođeni mu brat,
bili u zavadi, premda su prethodno zajedno
uklonili polubrata.
Nije li to moralo tu dvojicu jače
međusobno da veže? Svađa oko novca ili moći,
ili oko oboga, razdvoji ih.
Isti brat zavede kasnije djedovu ženu
samo da bi je napujdao protiv njega.
Djed, kakav već sazdan bješe, otjera ga
a ženu strmoglavi preko litica u more.
Sasvim drugačije moj otac.
Taj ode u rat za čast brata svoga.
Poslije mnogo godina vrati se kući.
Ali čemu? Da bi podlijom smrću umro.
Žena ga njegova ubije, ili njen ljubavnik koji
je povrh toga srodnik, ili oboje.
U svakom slučaju, ne osta mi ništa osim osvete.
Morao sam, nema druge. I ta žena,
ona je to u najmanju ruku sa mnom smislila.
Tako postah – ne zove li se to siročetom?
Stoga ti, sine moj, živiš u sređenim vremenima.

ŽIVIMO

Živimo u prostorima
između znakova kucanja mrtvih,
između njihovih šifri
u našim riječima
i njihovih bronzanih imena
ispod njihovih signala na pola jarbola.
Živimo, mi zakrivljena slova,
zmije i daždevnjaci.
Mrtvi stanuju dublje
i, izvadimo li ih, uspravno još
u kamenu za kaldrmu.
Naš krivi, upitni hod
po njinom horskom slogu.

ZA ALLENA GINSBERGA, UMRLOG 5. APRILA 1997.

Nisi bio tu kad sam prvi put u životu
septembra 1987. došao u New York.
Zatekoh samo tvoju fabriku, samo pjesničku radionicu.
Ljudi su radili na kopir-aparatima i faksovima.
Neko mi je pokazao sobu s tvojim krevetom.
Nisam pitao za to, ali sam se pribojavao.
Nisi bio tu, a ja sam se zabavljao i ustručavao
«This is the shrine and where he meditates!» «I see...»
Ostavio si debelu crvenu knjigu tvojih Collected Poems
opskrbljenu jednim crtežom
i s posvetom: «For Uwe Kolbe & Friends».
Nisi znao ništa o mome pojedinačnom hodu.
Čak mi je posveta tvojih Sabranih pjesama
tvojim roditeljima ostala tad nekako strana.
Nismo jedan drugog poznavali, a ja sam pripadao
maltene drugoj iza tvoje generaciji u Dvonjemačkoj.
Poezija bitnika bila je takva da smo svi morali
postati vašim sljedbenicima.
To da te Burroughs još nadživi,
niko nije mogao predvidjeti.
Svakako jer nije bio tako odvratan da ostane u Tangeru,
kao što si pretpostavio u svojoj pjesmi America.
Tvoj rad bio je ljubavni zagrljaj svijeta.
Spadao si među one koji mogu mnogo izdržati.
Nisi izostavio ni tona na tvojim propovjedničkim orguljama.
O tvom nastupu u Istočnom Berlinu, izraslom na đubretu
Saše A., tada, polovinom osamdesetih, nisam bio
blagovremeno čuo, jer ne bijah Sedmi.
U NjDR je navodno svaki sedmi imao telefon,
vjerovatno ih je bilo manje.
Ali kasetu s tonskim snimkom nastupa još imam.
Može se dobro čuti kako su Istočnoberlinčani
bili stisnuti u svom nedužno lošem engleskom.
Tvoj glas sada se lagano gubi
u šumu iz pozadine.
Bluz o Fathers Death ostaje moja omiljena pjesma
onih godina. Bird Brain bješe njen veličanstveno lak rezime.
Samo se 1993. sve složilo i mogoh te live slušati,
udruženju «Orplid und Co.» nek je hvala. Došao si iz Sarajeva.
Na toj si večeri pozvao na kulturni «Blitzkrieg»
i htio nas njemačke intelektualce sve skupa
poslati tamo dierktno iz Café Clara. Tu riječ
si upotrijebio kao neko ko to smije.
Od toga ništa nije bilo.
Ni tvoje veselo ophođenje s jebačinom nije kod nas
dobilo pravo građanstva. Ni u Americi, zna se.
Pritom bismo ga baš sad mogli upotrijebiti,
kratko pred Anno Domini 2000. Znaš ti kako to danas izgleda.
Prilično brutalna sloboda. Prilično teško izdržati
bez tebe.

BILJEŠKE O PJESNICIMA:

Peter Huchel ( 1903, Berlin – 1981, Staufen im Breisgau), jedan od najznačajnijih njemačkih
pjesnika 20. stoljeća. Zbirke pjesama: Die Gedichte (1948), Chausseen Chausseen (1963), Die Sternenreuse (1967), Gezaehlte Tage (1972), Die neunte Stunde (1979). U periodu 1949 – 1962. bio je glavni urednik poznatog istočnoberlinskog časopisa Sinn und Form, da bi poslije iznuđene ostavke i višegodišnje izolacije 1971. iselio iz Istočne u Zapadnu Njemačku, u kojoj je njegovo djelo doživjelo opšte i zasluženo priznanje.

Christoph Meckel (1935, Berlin), pjesnik, prozni pisac i grafičar, jedan od vodećih u svojoj generaciji. Objavio je preko stotinu naslova, među kojima se ističu pjesničke zbirke Wildnisse (1962), Die Balladen des Thomas Balkan (1969), Wen es angeht (1974), Souterrain (1984) i druge. Veliki uspjeh postigao je pripovijetkom Licht (Svjetlost, 1978), kao i romanima čiji su glavni likovi njegov otac i njegova majka, viđeni očima nepotkupljivog svjedoka. Živi između Berlina i jednog malog mjesta u Francuskoj.

Michael Krüger (1943, Wittgendorf, Saksonija) jedan je od istaknutijih savremenih njemačkih pjesnika i urednik poznatih književnih časopisa (Akzente) i godišnjaka (Tintenfisch). Neke od važnijih zbirki: Diderots Katze (1978), Aus der Ebene (1982), Die Dronte (1985). Piše i prozu. Živi u Münchenu, gdje radi u uglednoj izdavačkoj kući Hanser Verlag.

Uwe Kolbe (1957, Berlin, istočni), pjesnik koji je Njemačku Demokratsku Republiku napustio malo prije pada Berlinskog zida, dočekan je već sa svojom prvom pjesničkom zbirkom Hineingeboren (1980) kao istinski «novo pjesničko ime». Zbirke koje su uslijedile (kao Bornholm II, 1986, Nicht wirklich platonisch, 1994. i druge) potvrdile su taj rano stečeni renome. Živi u Berlinu.