Sinan Gudžević [1]

LJUBAVNA MELANHOLIJA KAO BOLEST NA BOLEST

Sarajevske Sveske br. 29/30 [2]

(rasuta građa o melanholiji)

MELANHOLIJA U TOSKANI

O melanholiji je još prije dvije i po hiljade godina zapisano da je bolest, i zapisano je da je teška i da može biti smrtonosna. Zapisano je i da može biti izazvana ljubavlju i da tada može imati najstrašniji tok. Spisak onih koji su potvrđivali ozbiljnost bolesti i neizvjesnost u pogledu izlječenja dug je, i na njemu je dosta imena s kojima se teško može sporiti. Samu riječ melanholija naprije bilježi medicina, pa onda filozofija, potom je preuzima proza, a najkasnije ulazi u stihove. Primjer za prozodijsku i metričku podesnost melanholije dao je i toskanski pjesnik iz Siene Cecco Angiolieri (oko 1260. – oko 1312.) u sonetu koji u nevelikoj pjesnikovoj ostavštini, zavisno od izdavača, nosi broj 7 ili 10:

La mia malinconia è tanta e tale,
ch’i’ non discredo che, s’egli ’l sapesse
un che mi fosse nemico mortale,
che di me di pietade non piangesse.
Quella, per cu’ m’avven, poco ne cale;
che mi potrebbe, sed ella volesse,
guarir ’n un punto di tutto ’l mie male,
sed ella pur: – I’ t’odio – mi dicesse.
Ma quest’è la risposta c’ho da lei:
ched ella non mi vol né mal né bene,
e ched i’ vad’a far li fatti mei;
ch’ella non cura s’i’ ho gioi’ o pene,
men ch’una paglia che le va tra’ piei:
Mal grado n’abbi Amor, ch’a le’ mi diène.

Jedva dva prevodioca su načinila metričku verziju ovog soneta na naš jezik i oba su "melanholiju" prevela "tugom", što je svakako nedostatno. Neka za ovu priliku prozni prevod ima prednost nad metričkim:

Moja je melanholija takva i tolika/ da ja ne sumjam sumnje u to da, kad bi je samo znao,/ i moj smrtni dušmanin/ iz sažaljenja za mnom ne bi zaplakao./ Ona, zbog koje mi je (melanholija) došla, i ne briga se/ što bi mogla, kad bi samo htjela,/ u jednom trenu lišiti me svih muka,/ čak i kad bi mi samo „mrzim te” rekla;/ No ovo je odgovor koji od nje imam:/ da me niti voli niti mrzi,/ i da se nosim kamo me noge nose;/ da je nije briga da l se radujem ili se mučim,/ manji sam za nju no slama što je nogom gazi:/ Proklet neka je Amor,koji me predao njoj.

Cecco Angiolieri nikad nije bio miljenik italijanskog književnog kanona. Ni danas ne zauzima neko visoko mjesto među pjesnicima trinaestoga stoljeća. Filološki seminari ga broje u satirično-realistične pjesnike, u zaigrane vickaste preteče novovjekovnih boema. Za života je više spiskao no stekao, a ni sa književnom slavom ne stoji bolje. Zna se da je imao oca koji ga je zlostavljao, iako je s njime išao i u ratne pohode, zna se da je imao i ženu u koju je bio opsesivno zaljubljen, ime joj je bilo Bechina, i zna se da je zbog njene ravnodušnosti ili svojeglavosti padao u stanja o kojima svjedoči i sonet o melanholiji. O svojoj patnji i očajanju zbog te žene napisao je dvadesetak soneta, što čini šestinu njegove pjesničkog ostavštine. Cecco nije stilnovista, njegov amor nije cortese, već je, za svoje vrijeme, malo izvan svijeta, i još više izvan mode. U sonetu s melanholijom u prvom stihu, ne vidimo ni historiju bolesti ni simptome, vidimo samo da se pjesnik muči, kao što vidimo da se muči Katul kad čitamo čuveni distih:

Odi et amo. Quare id faciam fortasse requiris.
Nescio, sed fieri sentio, et excrucior.

(Mrzim a volim. A kako i zašto upitaćeš možda.
Ne znam, a tako da jest osećam i raspet sam sav.)

Za našu temu, međutim, Cecco je zanimljiv ne samo zato što je jedan od prvih koji melanholiju uvodi u stihove, već i radi toga, što je jedan od posljednjih koji melanholiju smatra samo bolešću. Ima još: pjesnik proklinje i Amora koji ga je izručio takvoj ženi. Pjesnikova je melanholija teška, jer joj je uzrok ljubav, a taj uzrok ne jamči dobru prognozu za izlječenje.

Već Ceccov savremenik Guido Cavalcanti u jednom satiričnom sonetu poziva svoga prijatelja Manetta, brata Danteove Beatrice, koji je inače „involto di malinconia”, da baci pogled na ružnu grbavu ženu, te da je zamisli kako se sva ulickana pojavljuje u društvu ljupke neke dame: to bi ga, veli, toliko nasmijalo da bi ili umro ili pobjegao. Cavalcantijeva je malinconia više „raspoloženje” nego bolest. Ono što je grčka medicina nazvala i stoljećima zvala bolešću, čini se da na italskom tlu, možda baš između Angiolierija i Cavalcantija, presudno „labavi” u stanje koje nije nužno i samo bolesno. Podrobnije istraživanje te bifurkacije neka ostane za drugu priliku. Moglo bi se reći da je Cavalcanti začetnik proširenja značenja riječi melanholije u italijanskom pjesništvu.
I sam „vulgarni” lik malinconia latiniziranoga grčkog lika melancholia već pokazuje semantičko udaljavanje od „crne žuči”: u malinconia prevlast ima mal (bol, boljka, zlo) a ne melan (crno). U trinaestom stoljeću u Italiji su u opticaju i likovi melanconia te melenconia, maninconia i menconia.
Ovaj posljednji upotrebljavaju Nicolò de’ Rossi, parodijski imitator Danteova soneta Un dì si venne a me Malinconia (broj 25 iz zbirke Rime), i nepoznati autor tzv. Canzone del fi' Aldobrandino. U ovim dvijema pjesmama, kao i u Danteovu sonetu, melanholija je personificirana, i razgovara s pjesnicima. De’ Rossijev sonet je još i invokacija gospe Melanholije: Melenconia, tu se' la ben venuta. Na pitanje, gdje je dosad bila, odgovara da upravo dolazi od žene koju je pjesnik izgubio, te ga izvještava da ona ima drugog ljubavnika. Pjesnik ne skriva da mu vijest zadaje bol, no kaže i da mu ona dokida svako poštovanje prema izgubljenoj dragoj. Gospa Melanholija mu onda odgovara da je on bio taj koji je ženu ostavio i da nema ničega novog u tome što se "donna lassata" ponijela tako. Pjesnika oslovljava danteovskim dolce fratello, sintagmom preuzetom iz Čistilišta, IX,3.

Parodijski predložak De’ Rossijev, Danteov sonet, naravno, mnogo je dramatičniji. U pratnji gospe Melanholije su Bol i Srdžba (Dolore e Ira), a pojavljuje se još i Amor, obučen u korotno, crno ruho i s kapom na glavi. Dok su dvije pratilje šutljive, na Danteovo pitanje, zašto je tako obučen, Amor odgovara da donosi žalosnu vijest o skoroj smrti ljubljene žene, oslovljavajući pjesnika sa "slatki brate" (ché nostra donna mor, dolce fratello). Dante, osim u ovom sonetu, o svojoj melanholiji govori i u 23. poglavlju knjige Vita nova, no tamo nema susreta ni razgovora s gospom od crne žuči: on pada u postelju, leži devet dana, slomljen mislima o lomnosti i prolaznosti ljudskog življenja. U četvrtom paragrafu opisuje svoj delirij: ukazuju mu se žene bez glava, uz njih i različita strahotna lica ljudska, a za njima apokaliptična predskazanja koja kao da su preuzeta iz biblijskog repertoara uoči Isusove smrti: sunce tamni, zvijezde plaču i s plača mijenjaju boju, ptice umiru u letu, a zemlju pogađaju veliki potresi. Sve je to uvod u vijest koju mu donosi prijatelj, a i ovaj je jedno od priviđenja u frenetičkom stanju pjesnikovu: Beatrice je otišla s ovoga svijeta. Na taj glas pjesniku se ukazuje mnoštvo anđela kako se diže u nebo i pred tim mnoštvom jedan bijeli oblačić u kojem je duša ljubljene žene. Pjesnikov plač upotpunjuje žudnja za vlastitom preslatkom smrću, dolcissima morte. Ovo poglavlje, sastavljeno od proze i od kancone Donna pietosa e di novella etate, skupa sa gore spomenutim sonetom, daje kompleksnu sliku statusa melanholije kod Dantea. Njegova gospa Melanholija nije ona mučaljiva žena sa šestarom u ruci i svežnjem ključeva oko pojasa s Dürerova bakroreza, ova je govorljiva i saosjeća s pjesnikom u bolu gubitka. Danteova je melanholija kao uzeta iz traktata O snovima (De somniis) Boecija Danca: nepomičnost vodi u snove ili u priviđenja, koje bolesnik doživljava kao nesumnjivo istinite. Po Aviceni, (koji o melanholicima piše i da ih ima i takvih koji se boje da im nebo ne padne na glavu ili da ih ne proguta zemlja) Danteova bi melanholija bila čista melanholija, jer je prati plač: " qui plorant, et proprie quorum melancolia est melancholia pura".

Boccaccio neće imati priviđenja niti čuti glasove cantantes et psallentes, ali će melanholiju imati i u latinskim i u italijanskim djelima. Ljubavne melanholije ima u ranim stihovima, ima je i Ninfale fiesolano i Filocolo i Fiammetta. Boccacciova je melanholija i teška ali i svedena samo na gravezza di pensieri kao pratiteljica kakva drugog bola, koja se, u pravilu, dade odagnati, nekada pjevanjem ili čitanjem neke novele, kako stoji u proemiju Dekamerona. Kompleksnost melanholije Boccacciove je u pravilu negativna, kod njega je Saturn "mrska i okaljana zvijezda", zbog njegove hladne, suhe, gorke, crne mučne, nasilne i opore prirode. Klibansky, Panofsky i Saxl u nenadmašenoj melanholijskoj studiji Saturn i melanholija pokazuju da Saturnove epitete Boccaccio preuzima od Arapina Abû Ma’šara, koji je živio u 9. stoljeću.

Petrarca nema nigdje riječ malinconia, a latinsku melancholia bilježi samo dvaput, oba puta u latinskim djelima, jednom u De remediis utriusque fortunae, drugi put u dvadesetoj knjizi Familiares. Uprkos ovoj leksičkoj oskudici, Petrarca se može smatrati pretečom pa i profetom one vrste evropskog literata koga se određuje kao homo melancholicus. Melanholija se kod njega po italijanski zove accidia, ona "zlokobna kuga duha" (funesta pestis animi) ista koju su pjesnikovi savremenici teolozi smatrali jednim od sedam smrtnih grijehova. Njen je latinski sinonim tristitia. To je ona aegritudo animi, čijega se i spominjanja pjesnik stravi i čiji podroban opis podastire svetom Augustinu u latinskom djelu Secretum. To je ona potištenost koja pjesniku odaljava i ne čini dragim ništa što je njegovo, a i ništa što je tuđe, jer ga je, ne sa jednog, već sa bezbrojnih uzroka (non unam quidem sed innumeras) Fortuna kaznila da i najskromnije svoje želje mora ostvarivati uz najveće napore i tegobe. Kako je god Petrarca zvao, njegova je accidia ništa drugo do sama melanholija. U pozadini stanja, u kojem se pjesnik hrani suzama i bolom, nalazi se neka "mračna požuda" od koje se ne može odvojiti. Ta atra voluptas i jeste Petrarkina junktura za "crnu žuč", onu koju je klasični i srednjovjekovni latinitet zvao atra bilis.
U jednom od dužih i kompleksnijih dijaloga nekada slavne (tridesetak izdanja i preko pedeset prevoda u tri stoljeća nakon objavljivanja) latinske knjige De remediis utriusque fortunae (O lijekovima za sreću i zlosreću) personificirani Bol (Dolor) žali se Razmu (Ratio) da je tužan i da ga takvim čini grešni postanak čovjeka, lomnost ljudske prirode, nezasitost ljudska, nedostatnosti, huda sreća ljudska, kratkoća življenja i neizvjesnost o kraju života. Na to mu Razum prigovara da je sve te razloge sabrao e da bi mu tuga bila deblja. I napominje da u čovjeku ima "jedna vrsta radovanja bolu" (dolendi voluptas quaedam) koja dušu vodi u potištenost (quae moestam animam facit). Onda iznosi Bolu razne čudesne stvari koje je čovjek, iako je stvoren go, uz pomoć svoga duha, stvorio sebi za ruho i nakit kako bi umakao nevoljama koje ga snalaze: ako izgubi nogu, smislio je nogu od drveta, ako ruku izgubi, načiniće ruku od gvožđa, za izgubljeni nos ima nos od voska. Priroda, nastavlja svoju utjehu Razum, zapodijeva s čovjekom čudnovatu igru u kojoj je slična majci kad svom sinčiću jednom rukom nešto uzme, a drugom mu daje nešto u naknadu za ono što mu je uzela, te ga tako tješi za žalost koju mu nanosi.

S Petrarkom započinje onaj kompleksni životni nespokoj koji će u Toskani 15. stoljeća mistički hrišćanski neoplatoničar Marsilio Ficino dovesti do filozofske doktrine. U djelu De vita ovaj će "melanholičar i Saturnov sin" (Klibanski/Panofsky/Saxl) elaborirati teoriju zdravlja pisaca pošavši od Aristotelove (ili Teofrastove) tvrdnje da su svi ingeniozni ljudi melanholičari. Ficino preporučuje književnicima da se klone svih ograničenja u pogledu najveće pažnje koju treba da posvećuju mozgu, srcu, stomaku i naročito duhu (koji je "para čiste krvi, one najfinije, tople i svijetle", one koja prolazi kroz srce, gdje se stvaraju pare koje se penju u mozak). Neka književnici, dalje, nemaju ograničenja u njegovanju triju moći kojima su podvrgnuti: naturalnoj, vitalnoj i animalnoj. Odatle su i tri razloga zbog kojih književnici bivaju melanholični: prvi je nebeski poredak, drugi je prirodni poredak, a treći je poredak ljudski. Nebeski je poredak vezan za Saturna (koji je je odgovoran za našu ustrajnost u traganju za znanjem i za čuvanjem stečenog znanja) i vezan je za Merkurija (koji daje impuls za istraživanje). Obje su planete hladne i unekoliko suhe, naročito je suh Merkur jer je bliz Suncu. A hladni su i suhi i melanholici, a među njima posebno književnici. Njima Merkurije daje oštroumnost, kreativnost, rječitost, a Saturn im daje postojanost duha, dubinu misli, strogost, ali i pohlepnost, osvetoljubivost, nasilnost. Prirodni je poredak uzrok melanholije zato što je čovjekov duh prisiljen da se u naukovanju udaljava od vanjskoga a približava unutrašnjem, kao od kružnice kruga da ide prema središtu, te da se u ovome zadržava sve dok svoju misaonost ne dovede do izraza. U središtu toga udaljavanja i približavanja je zemlja, a crna žuč je nalična zemlji. Saturn je bog koji bdi nad kontemplativnim duhovima, nad prirodama sličnim crnoj žuči. Drugim riječima, melanholija vodi u misaonost, misaonost vodi u melanholiju. Ljudski uzrok melanholije je ovakav: budući da česta i jaka misaona aktivnost jako isušuje mozak, a kako je vlaga izvor prirodne toplote, onda dolazi do hlađenja i sušenja moždane tvari, što je suštinska zemna i melanholična osobina.
Neoplatoničar Ficino će potpuno preuzeti aristotelovsku tezu o crnoj žuči. Ova postaje patološka ako se neumereno ugrije. Grijanje može biti uzrokovano kretanjem ili tijela ili duha, a posljedica može biti i da se tjelesni sok žuč usija kao što se zlato usija kad se grijanjem dovede u stanje da mijenja boju u crvenkastu i purpurnu, i da se onda iz središta usijanog komada krenu pojavljivati boje kao kod duge. Dakle, pregrijana žuč počinje da isparava kao što isparava voda ili, bolje kazano "voda života" ili "žežena voda", ona koja se dobiva destilacijom vina s pomoću propisanog postupka. A grijanje isušuje, te se firentinski filozof prisjeća Heraklita i njegove izreke "suha duša je najmudrija i najbolja", tako što je navodi u Plutarhovoj verziji: "Suha svjetlost – duša najmudrija". Isparenja duha, spiritus spiriti, posve su u skladu s Merkurijem i Saturnom: ovaj drugi, budući da je planeta na najvišoj visini, uzdiže melanholične duhove do najuzvišenijih i najdubljih (latinski altus, "visok" i "dubok") čula i osjećaja. Ficino podsjeća da je crni sok melanholije poželjan kad je "optimiran", dakle, kad nije pretjerano ugrijan, a da je nepoželjan kad jeste. Tada može uzrokovati strašne stvari, te je u pravu, Jovan iz Damaska (a Avicena se s njime slaže) kad kaže da je melanholija nešto demonsko, aliquid ex demonio.
U pjesništvu će dogmatika Ficina svojim Canzoniere slijediti njegov prijatelj i poštovalac Lorenzo de' Medici. Lorenzo će Amora smatrati opasnim lažovom, a petrarkistička ljubav je za njega bestijalna, amor ferinus, te će njegov krik Destati, pigro ingegno da quel sonno (Trgni se, lijena misli, iz tog sna) postati programatski zov za bijeg iz opasnosti pada na bolest. (Je li prezir ljubavi, amor contemnendus, iskreno uvjerenje velikoga pjesnika Lorenza posve je odvojeno pitanje, na kojem su se najbolji komentatori okušali, a okušavanje još traje).
Iz Toskane će se melanholija proširiti na jug i na sjever. Tamo će, s juga na sjever (Sorrento, Sicilija, Padova, Bologna, Ferrara, Bisaccia kod Avellina, Rim) spopadati u jedinstveno teškoj formi Torquata Tassa, koji će ne samo stradati od nje, već će joj se i teorijski posvetiti, kao u tekstu Jedna melanholična sumnja (Un dubbio melanconico). Tasso će melanholičnom niti vezati Demokrita, Belerofonta i Ajanta, te Dantea i Petrarku, ne zaboravljajući da u primjere ljubavne melanholije spomene Vergilijevu zaljubljenu Didonu koja vidi i čuje Eneju, iako je ovaj daleko od nje: Illum absens absentem auditque videtque.
O težini i jedinstvenosti Tassove melanholije, manije i frenesije mjerodavne rasprave napisali su Montaigne i De Sanctis. U Ferrari, u bolnici Sant'Anna, i danas ima ćelija pod imenom "Tassova", u njoj je pjesnik bio zatočen sedam godina.
Ovdje zaslužuje da bude spomenut i jedan autor koji je, možda se smije reći, začetnik književne vrste melanholične priče. To je Napolitanac Tommaso Costo, koji je krajem 16. i početkom 17. stoljeća sastavio zbirku Novellete di melancolici i umetnuo je u svoju knjigu Il fuggilozio (Razbidosada). Neka ovdje bude prevedena ova s naslovom "Kako je jedan ljekar otmjeno odgovorio jednoj gospođi":

Jednu je gospođu mučilo melanholično raspoloženje, te je upitala svoga ljekara, e da nisu možda zelene žabe, koje je često i rado jela, zapravo melanholična hrana.
"Nisu, gospođo", reče joj ljekar, "zato što zelene žabe, gdje god da žive, čuju se kako u svako doba pjevaju."
Ovim odgovorom ljekar je nasmijao gospođu, zato što je oštrouman a dopadljiv odgovor lijek za melanholiju.

Presudnu građu za ono što će Robert Burton u svojoj čudesnoj trotomnoj knjizi Anatomy of Melancholy nazvati bolešću stoljeća daje Italija južna i sjeverna, a naročita ona središnja. Onaj nespokoj koji 16. i 17. stoljeće pripisuju rođenju u znaku Saturna, svoga će poklonika dobiti i u Goetheu, koji će reći da se nježna pjesma, poput duge, može izviti samo iz tamnog tla, te da pjesničkom geniju pristaje element melanholije, rimujući toga genija s tom melanholijom:

Zart Gedicht, wie Regenbogen,
Wird nur auf dunklem Grund gezogen;
Darum behagt dem Dichtergenie
Das Element der Melancholie.

Medicinska potraga za fiziološkom tvari po imenu "crna žuč" nikada nije dala potvrdan rezultat. Pa iako su "literarnu" dijagnozu melancholicus imali i neki od najslavnijih likova naše kulture, kao Hamlet ili Werther, pobjedu je, čini se, odnijela struja koju zastupa ne tragičar već komediograf Shakespeare, i to njegov Jacques, iz prve godine 17. stoljeća, a iz četvrtog čina Kako vam drago:

Nema u meni učenjačke melanholije, koja je puna zavisti; nema ni muzičarske, ona je bajkovita; ni dvorjanske, ta je otmjena; ni vojničke, koja je častohlepna; ni advokatske, koja je sračunata; ni ženske, koja je sitničava; ni ljubavničke, koja je sve ovo skupa; no je moja melanholija skockana od mnogo sastojaka, od mnogo koje stvari; ona je zapravo svakovrsna predanost mojim putovanjima, na kojima me česta promjena misli umotava u najnepredvidljivije vrste tuge.

Taj je Jacque, moglo bi biti, preteča onoga što će se učvrstiti u devetnaestom stoljeću kao "melanholik u izgnanstvu", naime kao dandy, onaj su moda i otvoreni gradski trg melanholijska pozornica. U istom stoljeću će krenuti i hajka na "nezasitog melanholika" don juana, nad kojim će pobjedu odnijeti lažna monogamija, koja je zapravo dijahronijska poligamija, u naše doba proglašena za dobru, a sinhronijska će biti ozloglašena. U hajci će sudjelovati i katolici i protestanti i pape i kardinali i arhiepiskopi i pravnici i policajci. Don-Juanismus će biti prokazan kao satanska aktivnost usmjerena protiv samog Boga, a Don Juan Tenorio iz Seville prokazan za prvog predstavnika u krajini seksualno poremećenih muškaraca, onih koji su ludi za ženama i u neprestanom lovu na njih. Kraj zavođenja. Tačka. I Baudelaire će (prevod je Marka Vešovića) ispratiti Don Juana do Haronova čamca u Donjem svijetu:

Quand Don Juan descendit vers l'onde souterraine
Et lorsqu'il eut donné son obole à Charon,
Un sombre mendiant, l'œil fier comme Antisthène,
D'un bras vengeur et fort saisit chaque aviron.

Montrant leurs seins pendants et leurs robes ouvertes,
Des femmes se tordaient sous le noir firmament,
Et, comme un grand troupeau de victimes offertes,
Derrière lui traînaient un long mugissement.

Sganarelle en riant lui réclamait ses gages,
Tandis que Don Luis avec un doigt tremblant
Montrait à tous les morts errant sur les rivages
Le fils audacieux qui railla son front blanc.

Frissonnant sous son deuil, la chaste et maigre Elvire,
Près de l'époux perfide et qui fut son amant,
Semblait lui réclamer un suprême sourire
Où brillât la douceur de son premier serment.

Tout droit dans son armure, un grand homme de pierre
Se tenait à la barre et coupait le flot noir ;
Mais le calme héros, courbé sur sa rapière,
Regardait le sillage et ne daignait rien voir.

(Kad Don Žuan siđe u podzemne vale
I obol Haronu dade, prosjak šepav –
Antistenski gordo oči su mu sjale –
Osvetnom i jakom rukom vesla ščepa.

Pod crnim su svodom svijale se žene,
S grudima što vise, otvorenih halja;
Ko golem krd žrtvi što su prinesene,
Dugo mukanje se iza njega valja.

Zganarel je plaću tražio, uz smijeh,
Don Luis – pred mrtvim što po žalu gredu,
Uzdrhtalim prstom u sina uprije,
Drskog, što naruži kosu mu sijedu.

Nevina Elvira, u crnom, smršala,
Ko da od nevjernog muža, što joj bješe
Ljubavnik, zadnji je osmijeh iskala,
Blagim sjajem prve zakletve urešen.

Prav u svom oklopu, velikan kameni
Crn val sjekao je, uz krmu stojeći,
Miran, nad mač nagnut, s očima na pjeni
Iza broda, drugo ništa ne videći.)

OD CRNE ŽUČI DO BRISANJA IZ SPISKA BOLESTI

Melanholija, umijeće podupiranja pokunjene glave rukom, već je stoljećima u modi, dakako, kako to s modom biva, ne kao neizlječiva boljka, već kao ona laka depresivnost duha, ona slatkasta sjeta, začinjena blagom potonulošću, plodotvorna sanjivost. Svako zna šta je, i svaka su je puna usta. Koga krilom takne, toga lice odmah poprimi sanjalački izraz, a iz ograde mu zubne odmah krenu izlijetati neobičnosti. Svi bi da budu melanholični, jakako i umjetnički produktivni, da takvi hodaju svijetom, jakako bez težih posljedica. Melanholija postoji dvije i po hiljade godina, a od toga je barem hiljadu i po godina bila riječ koja zadaje i strah i brigu, da bi danas bila među najpoželjnijim elementima duha, onih bez kojih su nezamisliva i genijalnost i šarm genija. Teško bi se u kulturnoj historiji čovječanstva mogla naći riječ da se s melanholijom može mjeriti bilo po upotrebi, bilo po nestabilnosti statusa. Danas joj je značenje uže nego u antici, a pogotovu od onoga u srednjem vijeku. Melanholija je u naše vrijeme oznaka za više-manje neodređeno stanje, čas za kakve teške misli, čas za neku blagu i čak poželjnu potonulost duhom, za neko stanje u kojem– uvjerenje je takvo – stvaralački dio bića najbolje radi. Nemali broj pjesnika smatra je božjim darom, drugima je sinonim za elegičnu sklonost bića, trećima za nostalgiju, četvrtima za prolaznu i šarmantnu resignaciju.
Stara humoralna medicina ju je tematizirala u patološku odrednicu, jedinu u učenju o četiri soka: kolerici, flegmatici, sangvinici nisu patološki slučajevi, melanholici jesu. Ne postoje antologije flegmatične poezije, nema ni onih sangvinične, niti ima koleričnih pjesama ni pjesnika. (U slučaju princa melanholije, Demokrita iz Abdere, dopuštena je upotreba junkture „sangvinični melanholik“). Ali ima antologija melanholične poezije, ima u svim jezicima, jedna od njih ima naslov Dođi, o slatka melanholijo, naslovljena po invokaciji mladog Johanna Jakoba Guotha, koja je je, po nekim mišljenjima, dala moto poeziji doba Goethea i Schillera. U Slavena melanholija je legitimna pratilja pjesničke duše, do programa ju je uzdigao Ljermontov:

И скучно и грустно, и некому руку подать
В минуту душевной невзгоды...
Желанья! ... что пользы напрасно и вечно желать? ...
А годы проходят - все лучшие годы!
Любить... но кого же? ... на время - не стоит труда,
А вечно любить невозможно.
В себя ли заглянёшь? -- Там прошлого нет и следа:
И радость, и муки, и всё там ничтожно...
Что страсти? -- ведь рано иль поздно их сладкий недуг
Исчезнет при слове рассудка;
И жизнь, как позмотришь с холодным вниманьем вокруг --
Такая пустая и глупая шутка...

(I čamno i tužno, i ruku nikom da pružiš
U času duševnih nevolja…
Želje? Zalud i vječno željet - čemu to služi?
A ljeta idu – ljeta najbolja!
Voljeti… al koga?... nakratko…. truda ne vrijedi…
A vječno - zar iko volio je?
U se zagledaš? Tamo od prošlog – ni trag blijedi:
Ništa su radost i muke tvoje.
A strasti? Tu slatku bolest, prije il kasnije,
Riječ je uma razagnala;
I život, s hladnom pažnjom kad gledaš ukrug, nije
Do prazna i glupa šala…
Prev. Marko Vešović)

Za ljubavnu melanholiju u slavenskih pjesnika bilo bi umjesno osnovati istraživački institut. Puškinova je ljubavna melanholija тоска любви. Čudesna fonemska sličnost ruskog fonema тоска s italijanskom riječju toscana, slučajna je, jer je prva srodna s glagolom теснить, "stiskati", "stijesniti", odakle je izvedeno тъска, koja je svojta i s našom riječju "tjeskoba" i "tišnja". Neka se ovdje podsjetimo Tatjanine ljubavne melanholije iz treće glave Jevgenija Onjegina, u prevodu Ivana Slamniga:

Тоска любви Татьяну гонит,
И в сад идет она грустить,
И вдруг недвижны очи клонит,
И лень ей далее ступить.
Приподнялася грудь, ланиты
Мгновенным пламенем покрыты,
Дыханье замерло в устах,
И в слухе шум, и блеск в очах...
Настанет ночь; луна обходит
Дозором дальный свод небес,
И соловей во мгле древес
Напевы звучные заводит.
Татьяна в темноте не спит
И тихо с няней говорит:

(Ljubavni jadi Tanju gone,
I odlazi u vrt tugovat,
Kad pogled ukočeno klone,
Iznemoglost je neka skova.
Grudi se nadimlju, a lice
Obuze plamen strelimice,
Ne može ni do daha doći,
Uši joj gluhe, slijepe oči...
Noć pade; mjesec već se mače
Ophodit svod ko stražar strog,
Slavuj iz gaja maglenog
Napjeve zvučne svoje zače.
U mrklom mraku Tanja bdi
I njanji tiho govori...)

Instituti za književnu melanholiju ne bi bili suvišni ni na prostorima njemačkoga jezika. Ondje je broj pjesama s melanholijom u naslovu ili u tijelu pjesme možda i najveći u svijetu. Gottfried August Bürger će u baladi Heloise Abelardu reći da "svuda lebdi melanholija" (so schwebt überall Melancholie), a Karl Salomo Zachariae von Lingenthal, pjesnik koji pećinu smatra prikladnim boravištem usmaljenika i melanholika, a kleku zove melanholičnim žbunom, opominje "Ne pokrivaj se melanholijom" (Hülle dich nicht in Melancholey!).
Valja reći da je i niko manji no Friedrich Nietzsche spjevao melanholiji pohvalnu pjesmu, čija prva četiri stiha vrijedi navesti:

Verarge mir es nicht, Melancholie,
Daß ich die Feder, dich zu preisen, spitze,
Und daß ich nicht, den Kopf gebeugt zum Knie,
Einsiedlerisch auf einem Baumstumpf sitze...

Nije lako naredati pjesnike zabavljene melanholijom. Iz golemog spiska evo još trojice: Nikolas Lenau (An die Melancholie), Georg Trakl (Melancholie des Abends), Reiner Maria Rilke (Mädchenmelancholie, i u njoj stih: Auch starben viele an der Melancholie).

Dvadeseto stoljeće će se obračunati s dijagnostičkim statusom melanholije i, čini se, konačno je preselitu u stanja a izbaciti iz bolesti. Periodične poplave knjige i antologija s naslovima tipa O sreći da se bude nesretan ili Umijeće potištenosti uspjele su da istrgnu melanholiju čak i iz jedne knjige u kojoj je imala status ozbiljne dijagnoze: od 1987. čuveni Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSM) koju izdaje American Psychiatric Association više ne sadrži Melancholy. Oni rijetki među nama koji su poznavali nekoga s tom dijagnozom moraju se pomiriti s činjenicom da takav neko više neće dobivati novo društvo.

BOLEST ILI ZDRAVLJE

Na melanholiji su se razišle medicina i artes liberales. Prva ju je opisala kao ozbiljnu muku, kao boljku, koja oboljeloga može odvesti u tromost bića, u neproduktivnost, u maniju, u ludilo, u smrt, a druge su joj dopisale božanske osobine, stvaralačku štedrost i proglasile je za obavezan sastojak genijalnog duha.

Razlaz se desio na istom imenu, na Hipokratu sa ostrva Kosa. On i danas važi za otjelotvorenje idealnog ljekara, stručnog u svom umijeću, a etički savršenog u svom pozivu. U sedmoj knjizi Palatinske antologije, pod brojem 135, nalazi se epitaf nepoznatoga pjesnika Hipokratu. Ta dva elegijska distiha zaslužuju da budu prevedena:

Ovde Tesálija krije Hipòkrata s Kosa poreklom,
Predak mu bio je Fojb, onaj vekovečni bog.
Higijskim oruđem on je nebrojive tukao boljke:
Svetski nije mu glas donela sreća, već rad.

Hipokrat je, u posljednjoj trećini petog stoljeća prije naše ere, prvi upotrebio riječ melanholija (μελαγχολία) u spisu O vazduhu, vodi i mjestima. Tačno rečeno, upotrebio je riječ u množini μελαγχολίαι, i napisao da su to bolesti koje mogu zadesiti takozvani „žučni tip“ ljudi. Na grčkom se ovi posljednji zovu cholodes (χολώδης) i u imenu nemaju ni traga od „crnožučja“ niti od „crne žuči“ (μέλαινα χολή). Sintagmu Hipokrat ne poznaje, a ni za melanholiju nema opisa. Jedino što nudi jeste uzrok bolesti: zadebljanje žuči i isušenje njenih vodnjavih i vlažnih sastojaka. Iz opisa Hipokratova nema sumnje u to da boljka melanholija spopada tijelo, no se ne vidi se da li uzrokuje i duševne smetnje. Filologija je razjasnila da "crna žuč" u Hipokratovim spisima ne postoji, već žuč jetrena, u okolnostima koje prethode patološkom stanju, postaje crna, te se crnilo žučne tvari vidi u urinu, stolici ili u onome što bolesnik povrati. Da crna žuč kao stalan sastojak tjelesne tvari ne postoji, jasno je i iz 30. glave Aristotelovih Problemata (a ovoj je, najvjerovatnije autor Aristotelov učenik Teofrast). U tome tekstu je i čuvena rečenica: "Zašto su svi izvanredni ljudi, filozofi, političari, umjetnici ili književnici – melanholici?". Od primjera koji se potom navode ističu se dvije grupe od po tri: Belerofont, Ajant i Agamemnon među mitskim herojima, te Empedokle, Platon i Sokrat, među misliocima, no ni u njihovu slučaju, niti u slučaju "mnogih drugih" (kako u spisu stoji) nema nikakva podrobnijeg opisa simptoma bolesti. I inače Aristotel ne piše o bolestima, već samo o bolesnicima. Tek će Lukijan, u Razgovorima mrtvaca, kao razlog za Empedoklov skok u ždrijelo vulkana Etne navesti "nekakvu melanholiju" (τις μελαγχολία).
U Aristotelovu (ili Teofrastovu) problemu broj 30 prvi put je spomenuta veza melanholije s genijalnošću, i ta će ideja u kasnijim stoljećima, a posebno u Renesansi biti elaborirana do takozvane plemenite melanholije, melancholia generosa.
Četiri stoljeća nakon Hipokrata, u drugoj polovini prvoga stoljeća prije naše ere, već je u opticaju književni dokument koji se pripisuje Hipokratu, a nije njegov. Radi se o tzv. Hipokratovim pismima, skupini od 26 numerisanih tekstova (nazvanih i roman u pismima) u čijem središnjem dijelu se pripovijeda o teškoćama koje stanovnici grada Abdere imaju sa svojim sugrađaninom, filozofom Demokritom, na koga se žale da se osamljuje, odbija da učestvuje u javnim poslovima te zapostavlja svoju porodicu, zbog čega ga proglašavaju bolesnim od melanholije i zovu u pomoć Hipokrata da pomogne u njegovu ozdravljenju. Hipokrat, već u odgovor na poziv, izražava oprez u pogledu procjene Abderićana o Demokritovoj bolesti. Taj se oprez pokazuje opravdan, nakon što Hipokrat dođe u Abderu, te ondje nađe Demokrita kako se, čitajući i praveći bilješke pri seciranju životinja, priprema za pisanje spisa o ludilu (μανία). Demokrit je u razgovoru s Hipokratom stalno nasmijan, što ljekar razumije kao znak stoičko-kiničkog svjetonazora nesuđenog pacijenta, pa, nakon što se s njime izrazgovara, osvoji ga uvjerenje da pred sobom ima mudraca, te Abderićane proglasi za bolesne, zato što mudrost smatraju ludilom.
Ova anegdota, u kojoj nije nesporan ni "dijagnostički postupak" ljekara s Kosa, imala je presudnu ulogu kao polazište za razna tumačenja melanholije kao stanja oscilacije između mudrosti i ludila. Stvar ide dotle da se recepcijsko naslijeđe kvazihipokratske epistolarne kompilacije tako etabliralo da je sama književna vrsta "roman u pismima" dugo smatrana po definiciji za melanholičan spis, nezavisno od mjesta i vremena radnje.

Da je melanholija bolest privilegiranih smatra i Aulo Gelije u Atičkim noćima: "Melanholije nema u sitnih i niskih duhova, ona je štaviše i zapravo herojska patnja; oni koje ona zadesi u pravilu govore istinu hrabro, ali i nemajući obzira za vrijeme i za mjeru".

MELANCHOLIA AMOROSA

Melanholija ide podruku s ljubavlju kao što pentametar s heksametrom čini elegijski distih. Bilo da se ljubav razumije kao zdravlje, bilo kao bolest (i tu je svijet na pola) melanholija je njena najpristalija pratilja, pa joj sliči i po statusu i kroz svijet i kroz vijek. Pjesnici, i lirski i epski i dramatičari, pa pripovjedači, historičari i memoaristi, ostavili su najčudesniju građu o ljubavnoj patnji koja prelazi u melanholiju i razara pogođene na načine tipične i na jedinstvene.

Da se ljubav može vrgnuti na bolest tvrdnja je antička, srednjovjekovna, renesansna, barokna, romantičarska, neoklasična, moderna, istočna i zapadna, bjelačka i crnačka, plemenska i usamljenička, monaška i manastirska. Platon u Gozbi razlikuje pozitivnog od negativnog Erota i to polazeći od razlike između zdravlja i bolesti. U trećem govoru, onome koji kazuje Eriksimah, saznajemo da i u prirodi samog tijela postoji dvostruki Erot, te da su težnje zdravoga Erota različite od onih bolesnoga. Odavde će proizaći tvrdnja da je tjelesna ljubav bolesna, a nebeska da je zdrava; a razlika između njih dvije ne počiva na moralu, već na nauci. Stvar će do doktrine dovesti Aristotel svojim aksiomom o osjećaju kao zajedničkom podražaju duše i tijela. Po njemu su strasti osjetilni afekti putem kojih um pokreće tijela. Ljubav je za Aristotela želja za reprodukcijom, a fiziološki ona se, kao i srdžba, sastoji, u vrenju krvi oko srca.

Pjesnici su složni u tome da je ljubav neizlječiva boljka. Sekst Aurelije Propertije je u Rimu među prvima doveo do izraza ono što su u Grčkoj kroz stoljeća prije učinili elegija, drama i epigram:

Omnes humanos sanat medicina dolores;
Solus amor morbi non amat artificem.

(Svakoje bolove ljudske lekarije taže i leče:
Jedino ljubavna bol ne voli nikakav lek.)

Propertijev savremenik Publije Ovidije Nason sastavio je, u 407 elegijskih distiha, udžbenik terapije za ljubavne patnje, poznat u filologiji kao Lijek od ljubavi (Remedia Amoris). U toj čudesnoj pjesmi stradalnicima ljubavi savjetuju se i najrazličitije ljekarije i zanimacije, kao lov mrežama na ptice (odvraća ih se od lova na krupne zvijeri), propisuje im se rad i pokret, a zabranjuje dokolica (Da vacuae menti, quo teneatur, opus).

Latinski prethodnik i Propertijev i Ovidijev, Tit Lukretije Kar, vjerovatno je najslavnija pjesnička žrtva ljubavi. O njemu je stvorena legenda da je poludio nakon što je popio ljubavni napitak (pocula amatoria), a ludilo ga je dovelo do samoubistva. U vrijeme kad je živio, u prvoj polovini prvog stoljeća prije naše ere, upotreba ljubavnih napitaka nije bila nepoznata. U četvrtom pjevanju svoje velike pjesme O prirodi stvari (De rerum natura) on u preko dvije stotine heksametara sastavlja veliku dijatribu protiv ljubavi kao patnje i kao bolesti:

Sed fugitare decet simulacra et pabula amoris
Absterrere sibi atque alio convertere mentem
Et iacere umorem coniectum in corpora quaeque
Nec retinere semel conversum unius amore
Et servare sibi curam certumque dolorem.

(No izbegavati valja i privid i ljubav šta hrani
Gnati od sebe što dalje i drugde okrenuti misli
Pa nagomilanu vlagu u druga uputiti tela
Nipošto čuvajuć ovu za jedinu ljubav da služi,
Čime se mučenja sebi priskrbljuju samo i brige.)

Srednji vijek ima posebno ime za ljubavno ludilo: amor hereos. Junktura se po prvi put sreće u spisu (zapravo prevodilačkoj preradi) Konstantina Afrikanca (1020-1087) pod naslovom Viaticus. To je latinska verzija arapskoga kratkog priručnika sa savjetima za liječenje na putovanjima, autora Ibn al Džazara. U njemu se ljubavno ludilo na arapskom naziva "al-’isq" i prevodi: "amor qui dicitur hereos".
Ovdje se valja prisjetiti latinskog traktata De amore s kraja 12. stoljeća, čiji je autor Andrea Kapelan. Taj je tekst bio mjerodavna rasprava o ljubavi: s jedne strane je smatran opomenom na suzdržavanje od seksualne ljubavi, a s druge (ovo naročito u narodnoj književnosti) je bio jako poštovan savjetnik za pitanja časne erotske ljubavi. Ovako se tu opisuje ljubav:
Ljubav je jedna vrsta urođene patnje. Ova nastaje putem gledanja i pretjerane misaone zaokupljenosti osobom suprotnog spola, a obadvoje vodi dotle da se više od svega žudi da se ta osoba zagrli te da se onda s njome u tom zagljaju ispune propisi ljubavi. Da je ljubav patnja, lako se može vidjeti. Jer, prije no što se ostvari ta ljubav udvoje, nema ništa veće no što je strepnja onoga koji voli da njegova ljubav može ostati nenagrađena i da on uzalud nastoji da je ostvari.

Još su jasnije riječi Paladija, ljekara iz Aleksandrije (6. stoljeće):
Ljubav je bolest, koja nastane u mozgu i to od zbrke misli, od čestih misli na voljenu osobu i od čestog gledanja u nju.

Kad se nekome ko je već u vlasti Kapelanove passio innata uskrati pristup žuđenoj osobi, onda nastaje patnja na patnju, passio passionis, nastaje morbus morbi amoris. O njoj je Andaluzijac Ibn Hazm zapisao ovo:

Svako onaj ko istinski voli, a kome sjedinjenje s voljenom osobom bude uskraćeno (bilo zbog rastanka, bilo zbog izbjegavanja, bilo zbog sprečavanja iz bilo kakva razloga) svako takav nužno biva doveden na rub bolesti, pomračenja pameti i mršavljenja, pa čak i u bolesnički šator. To se događa neprekidno i vrlo često. Znaci ljubavne bolesti se razlikuju od napadaja drugih boljki: no spretan ljekar i strog fisiognomičar znaju ih prepoznati i razlikovati.

Ljubavna je boljka neizlječiva, za nju nigdje ne raste ljekovita trava, te onaj koji voli umire stalno, a nikako ne umre, tako podučava Enea Silvio Piccolomini, s latinskim imenom Aeneas Sylvius, pjesnik, historičar, humanista, koji je u 14. stoljeću cijelih šest godina bio i rimski papa.

U moru najčudesnijih primjera ljubavne melanholije kao posljedice duševnog stanja koje Arapi zovu al-’isq , a evropski latinitet amor hereos, neka bude dopušteno da se ovdje, za kraj ovoga raštrkanog popisa građe o ljubavnoj melanholiji, prisjetimo dvaju, koji su u našem jeziku manje poznati od drugih. Prvi je slučaj neproduktivne a izlječive melanholije, a drugi je primjer za onu produktivnu, a neizlječivu, koja vodi u smrt.

Prvi slučaj ima nekoliko obrada, bolje reći dorada, a svi su nastali na osnovu najranije verzije koja potiče od Valerija Maksima, autora slavne knjige Primjeri čuvenih djela i riječi (Factorum et dictorum memorabilium exempla) iz prvog stoljeća naše ere. U petoj knjizi pripovijeda se kako se Antioh, sin kralja Seleuka, zaljubio u svoju maćehu Stratoniku i to toliko da je pomutio pameću. Bivajući, međutim, svjestan sramotnosti takve strasti, činio je sve da je nekako prikrije od drugih. Dugo, dakle, lomljen strahovitom ljubavlju i jakim sramom, padne Antioh na postelju, nesposoban za bilo kakav rad ili razgovor, i svima oko njega bude jasno da mu se smrt bliži. Oči su mladiću upale, glas jedva čujan, u licu je blijed, a ima napade plača bez jasna razloga. Dvorjani svi u strepnji za kraljeva sina jedinca, otac razoren mišlju o strašnom gubitku koji će ga zadesiti. Neko se prisjeti da potraži pomoć od matematičara Leptina (drugi kažu da se radi o ljekaru Erasistratu). Ovaj (ili onaj, svejedno) dođe bolesniku, sjedne kraj njegove postelje i motri njegovo ponašanje. I vidi da se mladićevo lice zarumeni i da mu disanje biva brže kad god u prostoriju gdje leži uđe njegova maćeha, a da preblijedi i počne uzdisati čim ona iziđe. Potom uzme mladićevu ruku i opipa mu bilo. Vidi da ono tuče jače kad je Stratonika pred njegovim očima, a slabije kad nije. Prisustvo ili odsustvo drugih osoba u dvoru nema uticaja na bolesnikovo stanje. Lukijan iz Samosate pripovijest ukrašava "razgovorom istine" između ljekara i kralja. Prvi izvještava drugoga da mu sin ne boluje ni od kakve "organske" boljke, već da je sve njegovo zlo u tome što je zaljubljen i što se prepustio bezumnoj strasti da žudi za nečim što neće nikada dobiti. Ljekar tu krene da iskuša kralja, te mu rekne da mu je sin zaljubljen u njegovu, ne kraljevu, već ljekarevu ženu! Tada kralj krene da moli ljekara e da, za spas sina jedinca, učini junačko djelo i prepusti mu svoju ženu. Na to ga ljekar upita, a da li bi on, kralj, ustupio sinu svoju ženu, kad bi, kojim slučajem, ovaj bio tako sablasno u nju zaljubljen. Kralj odgovori potvrdno. "E vidiš", rekne mu ljekar, "tvoj je Antioh zaljubljen upravo u tvoju a ne u moju ženu, prestani moliti mene za njegov spas, već mu ustupi svoju ženu!" Trezveni kralj Seleuk, izabere da izgubi suprugu a spasi sina, preda mu i kraljevstvo, pa se povuče u Babiloniju, te ondje sagradi grad Seleukeju, u kojem ostane do kraja života. Njegov sin Antioh, nakon ženidbe maćehom, ozdravi i cijeli život provede u zdravlju i vladajući kraljevstvom.

Drugi je slučaj tragična ljubav dvoje Arapa, Lejle i Medžnuna. Tu su ljubav opjevali najbolji persijski i turski pjesnici. Persijski naučnik Ali Asghar Hikmet nabrojio je samo epova o Lejli i Madžnunu četrdeset persijskih, a trinaest turskih. Najslavnija pjesma o djevojci Lejli i mladiću Kaisu (kasnije nazvanom medžnun, "mahniti") svakako je ona Nizamijeva. Da li su ikada svijetom hodali ta djevojka i taj mladić iz sjevernoarabijskog plemena Amera, ne zna se, no nije malo razloga koji bi mogli ići u potvrdu da jesu, i to pola hiljade godina prije no što će im Nizami iz Gandže (1188. godine) podići najtrajniji spomenik na ovome svijetu.
Zaljube se, dakle, dječak Kais i djevojčica Lejla jedno u drugo, i zaljube se tako kako se niko nikada nije zaljubio. Nizami veli: "u grudima njih dvoje izrasla je ljubav". Ljubav je njihova tolika da u školi (a idu u školu) dok se njihovi vršnjaci predaju učenju, njih dvoje, slijepi za ovaj svijet i njegova naukovanja i uredbe, predaju se nježnostima, i dok

drugi đaci u rečenice smještaju riječi
njih dvoje pišu sasvim druge riječi;
drugi đaci udišu znanje s lista papira,
njih dvoje dišu samo dihove ljubavi...

Ali njihov svijet mimosavsvijet će ubrzo pogoditi potres koji će ih oboje izgnati iz džennetske nevinosti i njihovoj ljubavi dati tragičan tok: Lejlin otac će svoju kćerku mimo njene volje udati za drugoga, za Ibn Salama, čovjeka koji će je voljeti duboko no nesretno, jer ona njega neće voljeti. Na vijest o Lejlinoj udaji Kaisovo srce "najednom ostane bez ravnoteže", i od Kaisa postane Medžnun. Sama riječ medžnun jeste particip pasiva od jinn (džinn), onaj koji je u vlasti demona po imenu džinn, dakle "džinnut". (Moglo bi biti da je s njime u srodstvu i naš particip "šinut", u značenju "ćaknut", "pomaknut"). Otac Lejlu ("svoj mjesec mladi") tako makne s neba iznad mladića pomahnitaloga za njome. Tada, "potoke planinske suza lijući u svom bolesnom srcu", Madžnun počinje da sastavlja stihove. Dan za danom Medžnun pjeva potresne pjesme, dok mu sa svih strana ljudi dovikuju "medžnun, medžnun!". Dok je bio Kais, nije spjevao ništa, kad je pomedžnunio iz njega su potekle suze i stihovi. Stari arapski književnici i filolozi nisu se upuštali u obradu tragične ljubavne povijesti o Medžnunu i Lejli, već su nastojali da skupe i izdaju autentične Medžnunove stihove. U Nizamijevoj poemi od preko četiri hiljade distiha, nekoliko stotina stihova izgovara Medžnun. U pjesništvo je ušao kad se morao razdvojiti s Lejlom, od pjesništva će se rastati kad se rastavi i s dušom.
Medžnunova je ljubav najbolji primjer onoga što Ibn al Džazari zove al isq, a srednjevjekovni latinski amor hereos. Sve započinje odbijanjem Lejlina oca da kćer uda za Kaisa. Nesretni Said, otac Kaisov, nakon uzaludnih pokušaja da razgovorom povrati sina u zdravlje, odlučuje da ga povede u Mekku, u samu Kaabu, e da ondje sin njegov prouči molitvu za odljubljenje od Lejle. U Kaabi, naime, ima jedan mihrab, i taj se mihrab zove "mihrab za odljubljivanje". Otac i sin kreću s malim karavanom na hadž, a kad ondje stignu, pred onim mihrabom, otac rekne sinu da se ovako pomoli: "Izbavi me, o veliki Allahu, izbavi me iz ove puste zanesenosti! Budi milostiv prema meni, podari mi kakvo utočište, a uzmi iz mene ludilo i vrati me na pravi put! Pomogni mi, pogledni me kakva sam nesretna žrtva ljubavi. Oslobodi me zla moje ljubavi!".

Kad čuje riječi očeve, Medžnun najprije zaplače, pa ga potom obuzme smijeh. Onda priđe vratima mihraba, podigne ruke prema njima i dodirnuvši ih, rekne: "Da, ja sam onaj što danas kuca na ova vrata! Ja, onaj te je život prodao ljubavi. Neka nikad ne prestanem biti rob ljubavi. Svi mi govore da se rastanem s mojom ljubavlju, jer je, vele, to staza što vodi u ozdravljenje. Ali ja snagu dobivam samo kroz ljubav. Ako u meni umre ljubav, i ja ću umrijeti. Moja je priroda štićenica ljubavi, moja sudbina je ništavna bez ljubavi. Jadno je ono srce koje je lišeno ljubavi...Zato te, veliki i milostivi Allahu, molim: tako Ti uzvišenosti Tvoga imena i savršenstva Tvoje moći, učini da moja ljubav stalno raste, učini da traje i da živi i onda kad mene više ne bude!... Govore mi da ugasim u srcu žudnju za Lejlom. A ja Tebe, Milostivi, molim da učiniš da moja žudnja za Lejlom raste iz trena u tren! Uzmi od dana moga života, koliko ih je da ih je, pa ih dadni Lejli. A meni nemoj dati da ikada od nje zahtijevam ama ni vlat kose, čak i da me moja patnja učini tankim kao vlat kose...Podari mi, o Bože, da volim i da ljubim samo radi ljubavi i učini moju ljubav stoput većom no što je bila i no što sad jeste!..."

Na povratku kući Said (koji je sinovljevu zaljubljenost već nazvao bolešću) rođacima će kazati kako je sve učinio da sina vrati na pravi put, ali da je ovaj "slijedio sebe i svoju narav, te da je "sebe prokleo, a Lejlu blagoslovio".

Medžnunov ’isq je toliki da će ga odaljiti od svijeta ljudi. Utočište će naći u pustinji, u zajednici sa životinjama, umotan u šutnju, a bez ikakve odjeće. Jedino će se javljati na spomen imena Lejla. Ondje će i saznati za smrt Lejlina muža, ondje će ga zateći i vijest o Lejlinoj smrti. Ovdje nije mjesto da se izlaže sadržaj čudesnoga djela Nizamijeva i njegovi mistični aspekti. Život neutješnog ljubavnika i božanski nadahnutoga pjesnika Medžnuna među gavranovima, antilopama, jelenima evo već hiljadu godina čeka stručnjake, Da o njemu i njegovoj patnji napišu oni zapadni De melancholia, a oni arapski Maqāla fī l-mālīhūliyā. Takva je knjiga neophodna, jer je melanholija Medžnunova jedinstvena i za nosologiju i za trancendentalnu filozofiju.

(I povijest srednjovjekovnih bolnica za medžnune i mahbule u Isfahanu i Širazu, u Jerusalemu, Damasku i Antiohiji, u Bagdadu, Mekki, Medini, u Fezu i u Kairu čeka da bude napisana. O njima znamo samo iz zapisa putnika kao onih rabina Benjamina za njegova boravka u Bagdadu, negdje u vrijeme kad je Nizami sastavljao svoj genijalni ep. Ovako veli putopisac, godine 1173: "Dar al-Maristan je bolnica na rukavcu Eufrata, s mnogo prostorija za zbrinjavanje i liječenje bolesnika povjerenih šezdesetorici ljekara. To je golema zgrada opremljena da prima osobe koje su poludjele od velike vrućine i u toj zgradi borave svezane lancima sve dok ne povrate razum; tada ih otpuštaju. Kalif ne pravi nikakvu razliku među njima, ni u pogledu njihova porijekla ni zemlje otkuda su, niti u pogledu bolesti od koje boluju". Najčuveniji turski putopisac Evlija Čelebija posjetio je, početkom 17. stoljeća, čuvenu bolnicu Mansuri u Kairu: "Ovakve bolnice nema ni u Anadoliji ni u Arabiji ni u Persiji...ludaci su vezani kao lavovi, lancima oko vratova...mnogu urlaju kao gromovi, a nalaze se u mračnim ćelijama, drugi su mirni i imaju slobodu da se mogu kretati... Kad neko poludi od vremena, narod za takvoga zahtijeva od namjesnika smještaj u bolnici. To može samo un učiniti, jer je smještaj za obične ljude jako skup, jedan pijaster. Za moga boravka bilo je u bolnici oko 300 što bolesnika što poludjelih".)

A knjiga o žuči koja upravlja Medžnunom pred Mihrabom za odljubljivanje u Kaabi bila bi ključ i za razumijevanje i golemog broja drugih medžnuna po svijetu i njihovih pjesama. Kao, primjera radi, za pjesmicu onoga neznanog baroknog Španca, koji je načinio jedinstvenu igru sa žuči i ljubavnom slašću. Pjesma je neprevodiva, jer se u prevodu ne može ostvariti igra s imenom Isabel (ime voljene osobe, za potrebe poante napisane Ysabel) a niti igra sa dvostrukim značenjem glagola saber ("znati" i "imati okus"). Ime Ysabel je razdijeljeno na tri dijela koji, tako u tri riječi, znače "i on to zna" (na španskom je "on", zato što je "amor" muškog roda). Ingeniozna igra riječi "sabe" (zna) i "sabor" (slast) čini poantu katrena: da se u središtu pjesnikova srca, to jest života, nalazi njegova ljubav Isabel – i ona zna, Y sabe él – da ona tome središtu daje i znači slast, a da rubovima srca, to jest života pjesnikova daje gorčinu i žuč (iel), pratilju mnoge neuzvraćene (a mnogoput proizvod i one uzvraćene) ljubavi:

En un medio está mi amor
Y-sabe-él
Que si en medio está el sabor,
En los extremos la I-el

I ovih devetnaest (ili dvadeset i dvije) riječi i cijeli Nizamijev ep opominju da ljubav i žuč idu i češće i duže zajedno no što zajedno idu mnogi što se vole pa budu rastavljeni, bilo smrću bilo životom.