Wendy Bracewell [1]

ORIJENTALIZAM, OKCIDENTALIZAM I KOSMOPOLITIZAM: BALKANSKI PUTOPISI O EVROPI

Sarajevske Sveske br. 06/07 [2]

Sa engleskog prevela: Aleksandra Babić

Kada sam bila djevojčica voljela sam čitati putopise, ali bilo je to uvijek ponešto upitno zadovoljstvo. Putopisi su bili sumnjivo zabavno štivo za nešto što se nije svrstavalo u fikciju: nudili su sav šarm eskapizma i živopisne avanture, ali su istovremeno za cilj imali ispričati činjenice o stvarnom svijetu oko nas. Ipak, čak i kada je priča bila usmjerena na pojedinosti o pejzažima, gradovima, arhitekturi, politici ili hrani, sve one posmatrane su kroz oči pojedinca sa vrlo specifičnim osobinama – tako biste, čitajući ove putopise, obično naučili isto toliko o mišljenjima i predrasudama dotične osobe, koliko i o opisanim zemljama i običajima. I uprkos tome što su priče bile tako labavo međusobno povezane u fabulu sačinjenu od pojedinosti putovanja, također su se činile namjerno oblikovanim tako da prenesu određenu koherentniju poruku (nešto što su moja putovanja rijetko postizala). Dakle, šta je zapravo bio putopis? Samo kreativno štivo pod maskom faktualnog? Vrsta autobiografije? U kojoj mjeri se moglo vjerovati ponuđenim informacijama o stranim zemljama koje je putopis opisivao i ljudima koje je klasificirao? Nije li ponuđeni užitak skrivao i nešto drugo, nešto složenije od uzbudljivosti egzotičnog?
U zadnje vrijeme postavljam sebi isto pitanje, samo što ovog puta hibridna priroda žanra predstavlja jedan od njegovih užitaka – a skriveni učinak koji isti ima na stvaranje predstava o domu i svijetu izvor je mog interesovanja za njega. U posljednjih godinu dana čitam putopise u sklopu istraživačkog projekta o načinima na koje ljudi s Balkana pišu o svojim putovanjima i svom odnosu prema ideji Evrope. Poticaj za ovaj projekt djelomično je proistekao iz zapadnih putopisa (uglavnom britanskih i francuskih) i načina na koji su ovi definirali svijet za domaće čitateljstvo i istovremeno ustanovili ono što 'Zapad' predstavlja u eksplicitnoj ili implicitnoj različitosti spram ne-zapadnih ostalih. Istočna Evropa i Balkan su među ovim 'Ostalim' – možda dvosmislenim i hibridnim, ali ipak različitim od zapadnog Bića, unutar Evrope ali nikad 'potpuno' evropski ili zapadnjački: 'orijentalizirani' kako bi afirmisali značenje 'Zapada'.
Ali zapadni Evropljani nikad nisu bili jedini koji su putovali i pisali – i pritom definirali svijet i njegove podjele kroz svoje putopise. Putnici sa istočnih margina Evrope su radili to isto još od 16. stoljeća. Proizveli su bogat i raznolik opus zapisa o Evropi i ostatku svijeta, od diplomatskih izvještaja, preko pisama i putopisnog novinarstva, do književnih putovanja i ostalog. Neki od njih su poznati, barem u nacionalnim književnim povijestima, drugi su manje ili više neznani. Dosta toga u ovim pričama je poznato – ne samo opisana mjesta, već čak i uzbuđenje zbog otkrića ili trud da se dobro utabani putevi prikažu novim i nepoznatim. Ovi putopisi se također bave lociranjem i procjenjivanjem svjetskih podjela, kao i definiranjem pojedinca – i njegovog društva – u odnosu spram tih podjela. Strategija je često upadljivo slična: balkanski pisci konstantno ukazuju na osobine zemalja i naroda i karakteriziraju ih kao 'zapadne' ili 'istočne', kako bi istakli sebe i svoja društva kao slična ili različita, pozitivna ili negativna.
Postoje argumenti da je ovakva binarna opozicija prodorna i neizbježna i da moralna geografija koja suprotstavlja apstraktni Istok i Zapad datira još od Grka i Perzijanaca. Ipak, teško je oteti se utisku da su putnici sa margina Evrope bili ograničeni na orijentaciju uz pomoć mapa s takvim koordinatama, upravo zbog načina na koji su ih prosmatrači izvan regije situirali. Međutim, neki putnici oduprijeli su se ovakvom načinu podjele svijeta koristeći drugačije, manje ili više inkluzivne diskurse o identitetu. 'Internacionalizam' predstavlja jednu opciju koja presijeca granice između Istoka i Zapada, iako je politički projekat koji je nakon II svjetskog rata ponio ovaj princip kao svoj slogan samo ojačao novu podjelu Evrope na Istok i Zapad. U putopisima je diskurs kosmopolitizma ponudio dodatne načine gledanja na svijet. Uporedo sa razmatranjem raspona okcidentalizama i orijentalizama u balkanskim putopisima, namjera mi je ustanoviti i koliko je kosmopolitizam punudio putnicima izlaz iz ove dobro poznate mape. U tekstu koji slijedi citiraću seriju putopisa objavljenih na srpskom/hrvatskom/srpsko-hrvatskom jeziku, dijelom zato što sam upravo njih najpodrobnije čitala. Sudeći prema izboru koji su sačinile moje kolege u tom projektu, kao i prema onom što sam sama iščeprkala, ove tekstove bi lako bilo proširiti veoma sličnim citatima iz bilo koje od balkanskih književnosti.
Postoji li nešto karakteristično u načinu na koji balkanski putopisci koriste – ali i zloupotrebljavaju – mentalne mape Istoka i Zapada? Potrebno je naglasiti da Okcidentalizam kao simbolična mapa esencijaliziranog Zapada ne proističe samo iz ne-zapadnih percepcija, kao što ni orijentalizam kao moralna geografija koja karakteriše (i istovremeno konstruira) koristan Istok nije monopol samo zapadnih filozofa, etnografa, pisaca, kolonijalnih upravitelja ili putopisaca. Svaka verzija Orijenta neizbježno stvara sebi komplementaran Okcident – i obratno. Primamljivo je pokušati nabrojati osobine 'Zapada' kakve podrazumijevaju zapadni orijentalizmi. Ali to bi značilo podrediti se esencijalizirajućoj i totalitarnoj logici takvih definicija. Okcident i Orijent se definiraju prema izabranim osobinama koje navodno izražavaju suštinu svake polovine ovog para – ali samo u kontrastu jednog s drugim. I upravo zato što je definicija ovisna o kontekstu, ona se i mijenja zajedno s njim.
Zapadni orijentalizam nije ni izbliza tako unificiran i homogen kako je to Edward Said prvobitno nagovijestio; umjesto toga, Orijent je zamišljen na kontradiktorne načine, ovisno o okolnostima. Odgovarajuće zapadne predstave o Zapadu su u istoj mjeri raznolike. Njegove se karakteristike često mogu svesti na 'modernizam', ili još bolje na prioritet – i moć. Ali načini na koje su pojedini aspekti ove slike naglašeni se razlikuju, kako po svom sadržaju tako i po značenju. Je li zapadni modernizam mehanicistički i bezličan, ili označava individualizam i spontanu kreativnost? To ovisi od toga šta želimo reći o Istoku – i naročito – s kojim ciljem. Također je vrijedno naglasiti da iako je zapadni diskurs o razlikama možda uvijek bio samo-afirmirajući, on ipak nije uvijek sebi pisao hvalospjeve. Zapadni okcidentalizmi bi mogli poslužiti kako za kritiku zapadne prakse i modela, tako i u njihovu slavu. Možemo naći bezbroj primjera među britanskim putnicima koji nazadnost i primitivizam smatraju karakteristično 'balkanskim' osobinama, ali koji ih u svojim sve rjeđim pastoralnim putopisima slave također kao tradiciju, autentičnost, 'organsku' totalnost. Jedan takav primjer je Rebecca West koja, izgubivši strpljenje za moderni, pozapadnjačeni Beograd 30-ih godina, u Makedoniji pronalazi 'magiju' i osjećaj sigurnosti koji je zapadni racionalni sekularizam napustio. Koliko god ovakav život bio iracionalan, skučen i ograničen u izboru, on je predstavljen kao simbol onoga što je Zapad izgubio u trci za modernošću (posmatrano kroz bezakonje, materijalizam i instrumentalizirane međuljudske odnose).
Balkanski okcidentalizmi se mnogo ne razlikuju. Ne postoji samo jedan 'balkanski okcidentalizam', djelomično i stoga što ne postoji ni samo jedan 'Balkan'. Svaka nacija imala je svoj povijesno specifičan susret sa zapadnom moći. Istina, i pored razlika u vremenu i okolnostima susreta, njihove osobine se daju porediti. Opčinjeni zapadnim postignućima ali i u nastojanju da ispune preduslove za zapadno priznanje, balkanski su narodi u 19. stoljeću gradili svoje nacije i države (kao i operske kuće, romane i željeznicu) po uzoru na modele i standarde uspostavljene drugdje. Bio je to praktični okcidentalizam koji je imao zajedničkih elemenata u svakom zasebnom nacionalnom slučaju. Međutim, iako je postojao okvirni sporazum oko onog što se htjelo – naročito politički suverenitet i ekonomski razvoj – postojale su i velike razlike u načinu postizanja cilja, njegove cijene i modela koji je trebalo slijediti.
Ideja 'Evrope' može značiti napredak ili ugnjetavanje, pa i balkanski okcidentalizmi mogu biti pozitivni ili negativni (npr. intelektualno odbacivanje Zapada u populističkim pokretima 20. stoljeća ili razočarane anti-zapadne reakcije nakon 1989. godine). Ove razlike nisu bile samo odraz promjenjivog stanja političkih i ekonomskih odnosa sa zapadnoevropskim državama, niti mjera neusaglašenosti između očekivanja i stvarnosti. Načini na koje su ove ideje formulirane i stavljene u upotrebu su u značajnoj vezi sa pitanjima domaće političke moći, društvenog prestiža i materijalne prednosti. Lokalne potrebe, kao i lokalni uslovi, oblikovali su načine prikazivanja svijeta. Suština je u tome da se okcidentalizmi nastali na Zapadu i na Balkanu mogu porediti, koliko u smislu raspona i raznolikosti oblika i vrijednosti pripisanih ideji 'Zapada', toliko i u smislu sadržine te ideje. Ulozi se mogu razlikovati – autoritet nad drugima prije nego kolonijalna ili imperijalistička moć? – ali na kraju, ono što je u njihovom oblikovanju bitno jeste određeni politički kontekst u koji su ove predstave usađene.
Postoji, međutim, jedna očigledna razlika između zapadnih i balkanskih geopolitičkih drugosti koja mi se čini vrijednom istraživanja, a koja naročito jasno dolazi do izražaja u čitanju putopisa nastalih na Balkanu. U pitanju je stepen slobode za manevrisanje koja je dostupna putnicima sa Balkana prilikom njihovog pozicioniranja u odnosu na ideje Istoka i Zapada, Orijenta i Okcidenta. Putnici sa razvijenog Zapada tu nemaju mnogo izbora: sviđalo im se to ili ne, njihovo mjesto i identitet fiksirani su u kontrastu spram Istoka koji preziru – ili kojem se dive. (Da li je to drugačije za putnike sa drugih evropskih periferija: iz Španije, na primjer, ili Norveške?) Ali putnici sa balkanskih margina Evrope mogu upotrijebiti širi izbor strategija. Mogu usvojiti jednu od verzija Zapada ili zadržati određenu distancu, ostati negdje između i neodređeni; ili mogu prihvatiti i slaviti svoju orijentalnu stigmu. Predstavlja li ovo odgovor na dvosmislenosti koje na ovu regiju projicira zapadnjačka mašta? Rezultat usvajanja civilizacijske mape nacrtane drugdje? Možda – ali na drugi pogled postaje jasno da, iako zapadni interesi pomažu u identificiranju načina na koji su koordinate definirane, balkanska manipulacija ovom konceptualnom mapom odražava pitanja koja su često bliža samom Balkanu. Što i ima smisla, jer se takvi putopisi uglavnom i obraćaju domaćoj publici.
Kako ovo funkcionira u putopisima? Jedan od načina je korištenje tehnike koju Milica Bakić-Hayden zove 'reprodukcija orijentalizma'. U putopisima to često izgleda kao igra orijentaliziranja susjeda. Poslušajmo izvjesnog Aleksu Stanojevića po dolasku u Skoplje iz Beograda 1898. godine:
Na žalost, slika, koju vam daje Skoplje, gledano ovako sa železnice, na prvi pogled vas razočarava i potiskuje lepe iluzije, koje biste, pre toga, mogli imati o njegovom značaju. Orijenat, celo carstvo današnjeg kalife, ne može ni u Aziji pokazati bolje slike istočnjačke zaostalosti, haljkavosti i odvratnosti, nego što to Evropljanin može videti u Skoplju! Čađave razvaline skopljanskog gradića, nasađenog na jednom brežuljku iznad varoši, do samog Vardara, s njegove leve strane, iz daleka se crne, te silno uvećavaju jezivost i neestetičnost panorama. […] Putniku, koji sa železnice gleda na Skoplje, izgleda ova varoš živa sahranjena usred ogromnog groblja, koje je sa svih strana okružava i vas joj život prenosi u večnu tišinu. Siroto Skoplje! Ta ono već dobrih pet vekova i leži u groblju…
[Dve nedelje u Staroj Srbiji. Putničke beleške s jedne ekskursije, Beograd, 1898.]

Stanojević sebe postavlja kao Evropljanina i arbitra svega evropskog – on je predstavnik napretka i modernog koji prepoznaje mrtvu ruku Istoka kao uzrok pogrebnog mraka Skoplja. Što po sebi implicira da je njegova neovisna Srbija neosporni dio Zapada. Aleksandar Kiossev je ovu taktiku prebacivanja negativne stigme Orijenta što dalje na istok stručno analizirao kao aspekt izgradnje balkanskih nacija i odgovor na uporno zapadnjačko stapanje naroda ove regije u jednu, nerazlučivu i haotičnu cjelinu. Nacionalni pokreti su tako pokušavali da se razlikuju jedni od drugih elaborirajući nekompatibilne nacionalne ideologije, da svoju naciju svrstaju sa svim što je prepoznato kao pozitivno i zapadno i da otpišu neprijateljski raspoložene susjede i suparnike u nerazlučivu tamu Balkana i Orijenta.
Međutim, treba naglasiti da ovo nije samo pitanje ubjeđivanja velikih sila da jedna nacija može i treba biti priznata pod evropskih uslovima. Prije svega, granice između Istoka i Zapada mogu isto tako biti ucrtane unutar tijela te nacije. Isti putnik osjećao se kao da napušta Evropu prije nego što je i stigao na otomansku granicu:
Vi znate da je za većinu nas Niš već poslednja tačka Evrope; iza njega je Orijent, Sibir i Bog te pita šta. Ko ne zna za ono lamentiranje većine naših činovnika kojima ‘potreba službe’ po kad kad zameni Beograd ili Kragujevac Leskovcem, Vranjem ili Prokupljem? […] Među tim, Leskovac je, u koliko ga videsmo sa železnice, sa svim obična naša varoš; u njemu je, na svu priliku, isto tako ugodno živeti, kao i ma gde inače. A za celo nije drukčije ni u Vranju, Prokuplju i.t.d. Ali takvi smo mi, Francuzi među Slovenima. A svaki Francuz najviše i žudi za – Parizom…
[Dve nedelje u Staroj Srbiji. Putničke beleške s jedne ekskursije, Beograd, 1898.]
Iako je ovdje sličnost Beograda i Pariza uzeta zdravo za gotovo, pravo koje Leskovac polaže na Evropu ispada gotovo jednako sumnjivo kao u slučaju Skoplja, čim započne karakteriziranje razlika između Beograda i provincije. Ovakav pristup možda ovisi o usvajanju zapadnog diskursa razlika i vrijednosti, ali nije potrebno promovisati ga pred očima Zapada da bi isti imao značaja ili izazvao posljedice. A legitimiranje Beograda kao modernog, evropskog grada sa prirodnim pravom na centralnu ulogu u društvu socijalno i politički podijeljenom između grada i sela, jeste imalo svoje posljedice.
‘Interno’ orijentaliziranje može ojačati druge podjele i podrazumijeva druge Okcidente – a ne mora čak ni ostati unutar svojih granica da bi imalo taj efekat. Moma Dimić je objavio nekoliko knjiga o putovanjima kroz Evropu i ostatak svijeta: njegova persona odaje utisak informiranog, naputovanog, načitanog i dobro uvezanog pisca. Početkom 80-ih godina, u Njemačkoj, Dimić baca podsmješljiv pogled na neke od svojih sunarodnika na Zapadu:
U neko doba, skoro na istom mestu [hamburški Eros-centar], opazih tu i dvojicu zemljaka. Što sever odmiče, to prepoznavanje naših je sve lakše. Mršavi, već više i ne tako mladi, vrte se pomalo neodlučno po tom sladunjavom sumračju, obilaze, zaviruju i dugo zure nemo u devojke-izloge, srcoliko otkrivenih bedara, prenežne kože butina i otkrivenih ramena. Sve preko i mimo toga košta zacelo premnogo njihovih nikad dovoljno ušteđenih gastarbajterskih maraka. Nekoliko puta obići će sva dvorišta i ulice s devojkama. Prilaziće bojažljivo vratima restorana s poslugom u toplesu ili varijetea u kom se rvu i boksuju žene na blatnjavom ringu, ali i to će biti preskupo za njih. Svoje slobodno subotnje veče, koje je počelo s toliko uzbuđenja i raskošne nagosti, završavaju sami u jevtinom, orijentalnom restorančiću, uz kolutić bureka.
[Monah čeka svoju smrt, Priština, 1983.]
Dimićevi sunarodnici nemaju gotovo ništa zajedničko s njim, osim državljanstva. Kroz svoje kazivanje on jasno stavlja do znanja da uzima zdravo za gotovo ono što oni žele, a ne mogu priuštiti. Što implicira da je on taj koji je Evropljanin, iskusan, sposoban, ekonomski moćan, dok su bijedni gastarbajteri osuđeni da ostanu zakopani na Balkanu, gdje god da putuju, rade ili žive. U ovakvim tekstovima, Dimić – ali i drugi pisci – naglašavaju socijalne razlike koje postoje kod kuće, kao i izvan zemlje, između obrazovane elite i radničke klase. Svjetsko iskustvo tu ništa ne znači osim ako se može prevesti u razumijevanje, percepciju i moć izbora. Kontrast pomaže Dimiću da polaže pravo na prestiž i autoritet koji bi trebali pripadati intelektualcu kao što je on (a usput, pomaže mu i da potvrdi svoju muževnost – samouvjerenu, snažnu, dobrostojeću – što i nije uvijek priznato intelektualcu u društvu gdje se učen čovjek često i ne smatra pravim muškarcem).
Ukratko, karakteriziranje domaćih podjela u smislu evropskog i manje evropskog, bilo da su one između glavnog grada i provincija, društvenih klasa ili muškaraca i žena, često služi domaćim političkim preferencijama koje malo toga zajedničkog imaju sa odnosom prema Zapadu. Čak i kad je navodna tema odnos sa Zapadom, činjenica da se putopis obraća domaćoj publici ima poseban efekat. U sljedećem isječku autor izražava nedoumicu o bugarskom pravu na evropski identitet, no čini se da tema ima manje veze sa ponašanjem Bugarske, a više sa srbijanskom predstavom o sebi:
A u lađi [od Venecije prema Rijeci] vri kao u košnici. Putnika vrlo mnogo oba pola i raznih godina. Nađosmo i nekoliko braće Bugara. I oni bili ‘vov Evropa’. Oni dosta putuju i to im je jedna lepa crta. I devojke i mladići, đaci, i inteligentniji a bogatiji među njima rado trče na ove duže putove. Oni tu, doduše, pokazuju i malo spoljnjeg afektiranja i namere, da se svuda pokažu bar spolja ljudi od sveta. Da li su u stanju takvi i biti u očima evropskog sveta, to je već drugo pitanje.
[Staniša Stanišić, Putnička pisma sa puta po srednjoj Evropi, Beograd, 1925.]
Ali da li bi njegova procjena vlastite pozicije izazvala imalo bolje reakcije zapadnjačkih arbitara pripadanja? Način na koji je Stanišić sročio svoju podsmješljivu porugu nekako i sam inicira to pitanje i otkriva njegovu zabrinutost ublaženu jedino samo-ubjeđivanjem da su barem Bugari manje uvjerljivi. Još bolja utjeha mogla bi se naći u isticanju stepena do kojeg zapadni susjedi mogu ići ispod sopstvenih standarda. Ljubomir Nenadović, na proputovanju kroz Prusku 1840. godine, opisuje prljavštinu i nered seoskih taverni i zaključuje svoju priču sljedećom poukom:
Ovo ti sve ja po dlaku opisujem, da bi i ti bolje mogao poznati kako žive ovuda Nemci izvan varoši. Mi neprestano čujemo i čitamo kako se oni rugaju i podsmevaju domaćem životu stranih, naročito slovenskih naroda, a ne obziru se da vide i svoju sirotinju, jer od ovoga sela do Štetina nema ni pune dve milje, a do Berlina železnicom preko Štetina, može se za jedno pre podne doći. – Nemci svuda, kad putuju po tuđim zemljama, kude narode i sažaljevaju one krasne i plodne zemlje što nisu boljim ljudima naseljene. Oni kad putuju po Srbiji ili drugoj kakvoj tuđoj zemlji, pa kad ne nađu samo supe, oni onda do neba dignu larmu, i svemu svetu po novinama trube da ta zemlja ne valja ništa, i da je još divlja; a retko koji sam sebe pita kakvih ljudi, bede i sirotinje ima i u onom narodu u kom se on rodio.
[Pisma iz Grajfsvalda, Beograd, 1846.]
Opis Beča Miroslava Krleže vodi ovu strategiju samo jedan mali korak dalje. Izjednačavajući klasne podjele i moralnu geografiju, on sam Beč, sa njegovim straćarama i siromaštvom, osuđuje na pripadnost svijetu tek nejasno evropskom. Efekat toga je da se veliki dio balkanskog tereta skine sa Zagreba (u svakom slučaju, lakše je baviti se siromaštvom i ruralnom ekonomijom; civilizacijske razlike je teže izbrisati):
A sjeverna dunavska predgrađa [Beča] očajna su i pusta. Tamo su se močvare zaledile u zelenosivom osvjetljenju kasnog, zimskog poslijedneva, te se slijepo cakle u dimu ždrijela tvorničkih dimnjaka. Tamo su drvenjare prosjaka i robova prekrivene daskama i katraniziranim papirom, kao kod nas na Zavrtnici i Zaselku, a prozori po prljavim i strašnim novokatnicama stoje krivo u kosim paralelogramima, kao da ih je crtao kakav slaboumni illustrator Fjodora Dostojevskog. Tu teče Dunav i žuti se opržena ledina, preko koje je u ovakvoj istoj rasvjeti jurišala kavalerija u bitki kod Austerlitza, što ju je Tolstoj stendhalovski bistro opisao u Vojni i Miru. Skližu se po zaleđenim močvarama djeca siromašno, provincijalno, prosjački, na jednu sklizaljku, gaču guske i negdje u jednom kotcu rokću svinje. To je već selo i provincija, što se proteže odavle pa sve do Linza i Passau-a sa slamnatim krovovima, harmonikom i svinjogojstvom. Kod Passau-a prestaje slama. Ono je već Evropa.
[Izlet u Rusiju, Zagreb, 1926.]
Nije uvijek slučaj da se putnik identificira sa Zapadom koji kao ogledalo odražava balkansko biće. Samo-orijentaliziranje je još jedan pristup u kojem se putnik distancira od Evrope koja mu služi kao standard za poređenje. To može biti samo pitanje stupnja distance, kao kod Desanke Maksimović koja u Parizu kaže: 'Htelo mi se zaboraviti da sam iz ćiriličkog kraja, u tom moru latinice i Zapada, i to pravog Zapada, ne onakvog kakvi smo mi u očima onih koji dolaze, recimo, iz Sibira, ili Azerbejdžana, ili iz Bugarske.' [Praznici, putovanja, Beograd, 1972.] Putnik u kontaktu sa Zapadom također može otkriti i stid zbog svog orijentalnog identiteta. U tom smislu, javni toalet, kao oznaka civilizacije ili njene suprotnosti, sam po sebi zaslužuje čitavu jednu studiju. Ivan Kušan nudi cijelu skalu toaleta, u kojoj prljavština predstavlja moralno-političku i geografsku oznaku: 'Takvih zahodskih susreta s pijanim dvojnikom imao sam mnogo u životu i gotovo se svakoga sjećam, baš kao i stanja pišaonica i školjki, od zemlje do zemlje, u čemu je Peščenica također pri žalosnom dnu, odmah uz Egipat i skitsku Aziju [Rusija].' [Prerušeni prosjak, Zagreb, 1986.] Ovisno o cilju koji se želi postići, ova strategija može biti taktička, izazivajući čitaoca kontrastima u namjeri da se provocira samo-refleksija; također može imati za cilj sažaljenje i pravdanje ('kakvu šansu imamo mi Orijentalci'), ili može biti slavljenička, kritizirajući zapadne slabosti naspram istočnih vrijednosti. Poslušajmo Momu Kapora kako pjeni protiv Evrope koja je njegovu zemlju isključila iz reda civiliziranih nacija, ali koja je također izgubila sposobnost da uživa u samoj sebi:

Jednoga jutra 1980. godine, pročitah u novinama da Evropa ne prima neke naše vozove zbog prljavštine. Zadržavaju ih, kažu, na zapadnim granicama, pa putnici prelaze u čiste i mirišljave evropske vagone. Primih to od Evrope kao poslednju, ličnu uvredu; jer, ako se mi vozimo tim vagonima, onda znači da smo i sami prljavi! U stvari, najviše su me razočarali Danci koji su iz istih razloga ukinuli direktni voz za Kopenhagen; mi, budale, godinama voleli njihovog kraljevića Hamleta, i pored toga ‘što ima nečeg trulog u državi Danskoj…’
[…]
Ni čuveni Simplon-ekspres između Pariza i Atine, posle pedeset godina, ne prolazi više kroz naše krajeve; skrenuli ga preko Italije, jer im je kasnio sedam sati. Čudna mi čuda – sedam sati! […] Pa, dobro, šta je toj Evropi? Je li luda? Gde se to toliko žuri da su joj važni tih sedam sati? Od brzine neće videti predele kroz koje putuje. Niti će imati prilike da porazgovara sa otpravnicima vozova, koji u bašti iza kuće gaje pčele i imaju sansku kozu, a na prozoru iznad kancelarije kćer za udaju. Od silne brzine neće stići ni da se napije vode na peronu, ni da kupi novine, ni da protegne noge, na nekoj nepoznatoj stanici gde voz stoji. Ko žurio – vrat slomio! Preko preče, naokolo bliže, i obratno.
[Skitam i pričam, Beograd, 2001.]
Sloboda manevrisanja između Orijenta i Okcidenta – i raznolikost političkih okolnosti i pozicija. Krajnji rezultat je obilje kontradiktornih izjava o balkanskom biću u odnosu na Zapad i čitav spektar različitih procjena, bilo da su one slavljeničke ili stigmatizirajuće. Da li ova brojnost samo-definicija znači da – na dvosmislenom Balkanu, tu negdje između – diskurzivne strategije Istoka i Zapada omogućavaju postojanje fleksibilnijih, iznijansiranijih i tačnijih predstava o identitetu, predstava koje uzimaju u obzir neurednu, kompleksnu i podijeljenu prirodu Evrope? Mislim da to i nije baš tako. Ta neodređenost i dvosmislenost Balkana rijetko se smatra osobinom kojoj treba težiti, a još manje ostavlja slobodnog prostora u ovakvim putopisima. Zapravo, to je nešto zabrinjavajuće, skandalozno, nepoželjno. Ove pisce na njihovim evropskim putovanjima konstantno pogrešno identificiraju i to im se ne sviđa. Povrijeđenost ('zašto nas ne priznaju pod našim vlastitim uslovima?') i osjećaj superiornosti ('mi njih znamo bolje nego oni nas') su najčešći odgovor. A kada je u pitanju posmatranje balkanskih Ostalih, isticanje 'ni tamo, ni ovamo' kvalitete polu-evropeizacije je još i gore nego u potpunosti otpisati zemlju prema Orijentu. Tako Marko Car opisuje Sofiju 1898. godine: 'U opšte se u varoši opaža taj oštri kontrast između prošlosti i budućnosti; stoljetno tursko gospodstvo ostavilo je, vidi se, duboka traga na ovome narodu, kojega navalice ćeraju da se preodjene po evropski; i s toga Bugarin sada pruža sliku dronjavca, koji je obukao na sebe redengot i nabio na glavu cilindar, ali su mu noge još u opancima, ili – još gore – bose.' [Od Jadrana do Balkana, Zadar, 1898.] (U ovom putopisu primjeri istog procesa pozapadnjačenja u Carevoj rodnoj Dalmaciji jednostavno ostaju neprimijećeni, dok su u Beogradu predstavljeni kao simboli napretka...)
Na kraju, diskurs drugosti između Orijenta i Okcidenta ograničen je strogom logikom binarne opozicije. Ova binarnost služi kao sredstvo za stvaranje i evaluaciju razlike i upravo je ta činjenica da postoji razlika značajnija od prirode tih razlika. Istok i Zapad su suprotnosti, dva kraja Zemlje. Upravo to ujedinjuje sve različite, heterogene manifestacije identiteta, bez obzira na njihov specifični sadržaj, i upravo to čini sav onaj dvosmisleni međuprostor nemogućim i neugodnim. Jedina alternativa Okcidentalizmu – prema ovoj logici – jeste Orijentalizam.
Kao što sam gore navedenim primjerima pokušala objasniti, dobar dio putopisne proze sa Balkana prihvata ovu logiku i ovakav okvir za predstavljanje svijeta. Ali neki putnici to ne čine. Tu imamo alternativu svjesno kosmopolitskog putnika, čija putovanja prate šire verzije pripadanja koje prevazilaze konvencionalne granice. Dositej Obradović je primjer kosmopolita humaniste iz 18. stoljeća koji cijeli svijet smatra svojom domovinom, koji je oduševljen onim što može naučiti od 'prosvijećene Evrope' i koji izražava iste simpatije i nadu u prosvjećenje Albanaca, Rumuna i Grka, koliko i njegovih Srba. Poenta takvog kosmopolitizma nije u stvaranju razlika već u naglašavanju cjeline. Istina, univerzalističke aspiracije kosmopolitizma stavljene su u kontrast sa ostalim mogućnostima, ali to nisu komplementarne i samo-definirajuće binarne opozicije. Dositejeva uključivost stoji naspram partikularizma vjerskog kreda koliko i bilo šta drugo; drugi kosmopolitizmi također su alternativa partikularizmima nacije ili drugih parcijalnih i parohijskih oblika pripadanja. Efekat kosmopolitskog pogleda na svijet u većini balkanskih putopisa iz 19. i 20. stoljeća prepoznatljiv je u negiranju i poricanju značaja podjele evropskog kontinenta na Istok i Zapad, pomjeranjem krugova pripadanja tako da oni uključuju i naše putopisce. Na taj način kosmopolitizam služi kao kontra-diskurs, sredstvo suprotstavljanja binarnoj opoziciji Orijenta i Okcidenta metodom koji se ne bazira na jednostavnom obrtanju polarnosti opozicije, prihvatajući tako uslove koje su već postavili zapadni posmatrači. Takav kosmopolitizam je možda izazvan prethodnim postojanjem zapadnih mapa uključenosti i isključenosti, ali on također funkcionira kao sredstvo da se izbjegne način na koji je Balkan lociran na tim mapama.
Međutim, treba naglasiti da ovi kosmopolitizmi rijetko imaju kosmički ili globalni status. Kriteriji pripadanja određeni su na različite načine u različito vrijeme. Jedna karakteristična podvrsta putopisne proze jeste Književna republika, koja afirmira zajednicu kulture i učenja. Stanice na putovanju ovdje su univerziteti, galerije, saloni i centri mudrosti, kreativnosti i učenja. Većina 'putovanja stranih pisaca' određena je istim osjećajima kakve je iznio Milan Begović, govoreći o svojim susretima sa italijanskim pjesnicima i francuskim kritičarima 20-ih godina:

I zbilja čudnovate su duševne veze intelektualnih ljudi, jednih drugima stranih i po jeziku i po odgoju i po životu. […] I bez sumnje ima nešto jače u odnosu ljudi, nego li su etnografske i političke granice, ima jedna spirituelna domovina, koja je široka i ogromna, koja obuhvata daleko više od zanosa i ljubavi za usko domaće ognjište. I tu prestaješ biti građanin jedne zemlje, pa ne znam koliko tebi mile i drage, i postaješ građanin svijeta. […] Nema tu mjesta za male egoizme, za mršave nenavisti, za jadne kuburancije literarnoga ili umjetničkoga poluživota: ovako odnosi postaju čvrsti i topli u međusobnim uspjesima i priznanjima, postaju tijesni i nepokolebljivi u zajedničkim shvaćanjima i idealima, postaju blizi i iskreni u čistom čovještvu, koje je tako izrazito istaknuto u ljudima od duha i kulture. [Put po Italiji, Zagreb, 1942.]

Navodna svrha ovih literarnih putešestvija jeste da se domaće čitateljstvo upozna s dešavanjima u širem književnom svijetu kroz mišljenja podcrtana autoritetom i prestižom onih koje putnik susreće (ponovo Begović: njegov poznanik, francuski pisac Valéry Larbaud, '… i nemilo je brisao po gdjekoju ličnost, za koju se zagrebački snobovi otimlju, da je podignu u nebesa. Sjećate li se n. pr. galame u Zagrebu prigodom premijere Lenormand-ovih ‘Les ratés? Kako sam bio veseo, kad sam čuo iz autentičnih usta koliko stupnjeva ima renomè ovog gospodina!'). Ali značajan podtekst ovdje predstavlja afirmacija putnikovog mjesta u zajednici, a njegova nagrada je priznanje od uglednih (zapadnih) pisaca, pjesnika i akademika na jednakoj osnovi. Ono što je, implicitno, isključeno iz ovog kosmopolitskog kruga jeste sve što je iracionalno i barbarsko, nekulturne i necivilizirane mase i sve ostalo što može stajati u opoziciji prema vrijednostima 'istinske kulture'.

Još jedna, donekle različita podvrsta jeste ono što bi se moglo nazvati ‘Diners Club’ kosmopolitizam privilegirane mobilnosti, neovisnih materijalnih sredstava i znanja. Takav putnik sebe često određuje klasnim i spolnim terminom kakav je 'svjetski čovjek' (za razliku od starije, uopćenije ideje kosmpolitskog 'građanina svijeta'). Moma Dimić, u ranije citiranom odlomku o hamburškom svijetu prostitucije, predstavlja dobar primjer: to je putnik koji ne priznaje granice, čiji resursi mu dozvoljavaju da pravi sopstveni izbor, za razliku od gastarbajtera koji to ne mogu. Ali status svjetskog čovjeka ne ovisi uvijek o ekonomskoj privilegiranosti; česta verzija istog u balkanskim putopisima je nešto drskiji boem, možda ne bogat, ali ipak u mogućnosti da uživa privilegije mobilnosti – i iskusan, gdje konzumacija (seksa, potrošačkih proizvoda, popularne kulture) predstavlja značajan sastojak tog iskustva. (Ovaj kosmopolitizam ne nosi uvijek muški predznak; žene npr. pišu šoping-putopise). To je putnik u potrazi za 'dobrim životom', viđenim manje ili više u materijalističkom smislu, sa potrebnim ukusom i percepcijom zahvaljujući kojima može u potpunosti uživati u njemu; on se suprotstavlja socijalističkoj moralnosti, dok je ona još uvijek bila neki faktor, ali također nagriza uske horizonte i ograničenja vezana za dom: siromaštvo, nedostatak izbora, nemobilnost.

Koliko ovakvi kosmopolitizmi odista predstavljaju kontra-diskurs koji bi mogao potkopati mape Evrope i Balkana ucrtane u opoziciji Istok/Zapad? Jasno je da oni dovode u pitanje definicije pripadanja koje isključuju ili obespravljuju putopisca. Pisac može pozvati domaće čitateljstvo da zamisle same sebe u zajedničkoj ideji kosmopolitske kulture koja uključuje istomišljenike. ('Sjećate li se zbrke koja je napravljena u Zagrebu…?') Ali takvi kosmopolitizmi mogu u isto vrijeme stvarati ili jačati hijerarhiju unutar društva iz kojeg putnik dolazi. (Zapadno) priznanje odato pojedinom putniku-piscu ne obuhvata automatski i ostatak klase, nacije ili društva – daleko od toga, obzirom da ono ovisi o mudrosti, kreativnosti ili drugoj osobini pojedinca. Poistovjećujući se sa (zapadnim) kulturnim likovima i pokretima ili pompeznim znanjem (zapadnih) trendova i pristupom (zapadnim) potrošačkim proizvodima, putnik kosmopolita također može otpisati sve one izvan tog začaranog kruga kao necivilizirane, nekulturne, nazadne, osiromašene...Balkan. Kosmopolitizmi kulture i konzumacije stoga mogu prikrivati neprimijetni okcidentalizam, na taj način oživljavajući podjele na Istok i Zapad (kao i njihovu vrijednosnu hijerarhiju), samo pod drugim imenom. Možda to i ne bi trebalo da nas iznenađuje. Napokon, čak je i Kant zamišljao svoje 'univerzalno kosmopolitsko postojanje' kao rezultat evropske prevlasti nad ostalim kontinentima.

Istina je da fokus na pisanje putopisa – dosta specifičnog književnog žanra, generalno nastalog iz pera obrazovane, mobilne manjine – nameće ograničeno polje istraživanja ovih diskursa pripadanja i različitosti. Naravno da je moguće zamisliti i drugačije kosmopolitizme. Za Dimićeve gastarbajtere i ostale radnike migrante, putovanje možda nije bilo pitanje izbora ili zadovoljstva, ali to ne znači da takva putovanja za takve putnike ne mogu biti izvor znanja, moći, prestiža i sredstvo za posmatranje svijeta na nove načine. (Iako ne bismo trebali idealizirati ni takve ne-elitne kosmopolitizme. Mogli bismo onda iste zaključke donijeti i o transnacionalnim kriminalnim organizacijama.) Druge vrste putovanja i putopisa – memoari iz egzila, ratni dnevnik, privatna pisma, turistička razglednica? – mogu sugerirati drugačije vizije. Nesumnjivo, još se više moglo postići analizom predstava o Zapadu i sopstvenom biću izvan ograničenog izbora tekstova koje sam ovdje razmotrila.

Ali možda bi bilo preoštro olako zanemariti transformacijski potencijal, kako god skroman, koji čak i ovdje citirani putopisi mogu imati. Putopisne manipulacije Orijentom i Okcidentom su možda, iz velikog broja razloga, samo ojačale dihotomiju koja svijet dijeli na Istok i Zapad, ali su također, naročito kroz primjenu ovih etiketa unutar piščevog društva, pomogle da se ideja 'Zapada' odvoji od svake geografske reference. Orijent može postojati u samom srcu zapadne Evrope – njegovo prisustvo označeno burekom ili stanjem toaleta – ali je Okcident sada već svugdje. 'Istok' i 'Zapad' u putopisima postaju koordinate jedne čisto moralne, ne fizičke mape, nešto što barem nagovještava mogućnost izbora i promjene. Slično tome, putnici kosmopolite možda negiraju značaj podjele na Istok i Zapad na način koji samo nekolicini njih omogućava bijeg od te opozicije, ali čak i takvo ograničeno ponovno iscrtavanje mape svijeta poziva čitatelje da sebe zamisle kao jednake članove jedne uključivije zajednice. I to je neki početak – skroman, ali stvaran. Na kraju, putopisna proza sa Balkana na više različitih načina predstavlja hibridni žanr. Ona nastavlja da održava sisteme različitosti koji funkcioniraju na račun drugih, ali istovremeno otvara drugačije poglede na svijet, miješajući margine i centar, pozitivno i negativno, s ciljem da ojača, ali i dovede u pitanje socijalnu i političku praksu društva iz kojeg sam putnik dolazi.