Almir Kolar Kijevski [1]

WWW. BUNDOLO.ORG I „BUNDOLO OFFLINE 2“

Sarajevske Sveske br. 25/26 [2]

Južnobalkanski prostor ili ono što se tako često fomulišemo kao: „zajednice nastale krvavom kulminacijom retrogradnih vizija poslije 90-tih“, se, (bez obzira na domet i kvalitet perspektive pomatrača, naum i kodiranost predubjeđenja), ipak odlikuje jednom, tako dojmljivom fizionomijom postapokaliptične scenografije. „Scenografije“ koja aficira, a u mnogome i prožima samu svijest, pojedinca kao i kolektivitet, odlikovanu ili stasalu pod uticajem svih uzročno-posljedičnih produkata nerazumne sinteze polustoljetnog, manje ili više, kompaktnog korpusa. U okviru tako pojmljene predstave ovog prostora i društva, tačnije ovih „prostora“ i „društava“, pojava bilo kakve inicijative podstaknute onim neugaslim htijenjem susreta čovjeka s čovjekom kroz bilo kakav modalitet ili vid umjetnosti i na bilo kojoj razini zavrijeđuje pažnju i nesmanjeno divljenje. Realizacija i uspjeh jednog takvog nauma se, ako se malo dublje upustimo u analizu svih popratnih detalja „scenografije„ s početka teksta, graniči sa početnom vjerovatnoćom pozitivnog ishoda pri suretu biblijskog Davida sa bijesnim i nesrazmjerno superijornijim pulenom Filistejaca.

Entuzijazam i predanost toj ideji od strane Daniela Farkaša, Danijela Pribića, Marka Popsavina, Jovan Čekića, Radomira Lazovića, Petra Bajića i njihovih prijatelja iz novosadskog neafirmisanog kruga poštovaoca pisane riječi, porodit će 2004. prvu verziju, a početkom januara 2005. godine, i danas aktuelnu, verziju sajta Bundolo, (www.Bundolo.org [3]), sa uvodnom, jednostavnom krilaticom koja, pomalo žargonski, definiše koncept rada: Dibidus volšeban sajt za priče, pesme, tekstove u nastavcima, stripove, vanbrodski dnevnik a ima i forum i grdilo fotografija.
Jedna, dakle, posve pionirska ideja o virtuelnom čvorištu i konačištu inih, anonimnih, poluanonimnih, afirmiranih ili manje afirmiranih, početničkih ili zrelijih radova pjesnika i prozaista, sa necenzurisanom slobodom u razmjeni mišljenja, kritike, sugestije, odobravanja ili negodovanja, o onome što je ponuđeno na čitalački sud.

Postoje najmanje dva segmenta zbog kojih jedan ovakav sajt zaslužuje poseban osvrt. Prvi, što je za pola decenije svog egzistiranja postao najpoznatiji interaktivni sajt ovog tipa na prostoru Balkana, i drugi, ništa manje važan segment, što je otišao korak dalje, evoluirao, te porodio izdavanje dva zbornika radova samih korisnika site-a. Relativno potenciranje na anonimnosti ili zaklonjenosti iza pseudonima kod autora i posjetilaca je, naravno, mač sa dvjema oštricama, ali sa ove vremenske distance se mora priznati da je imao funkcionalan učinak u preobrođavanju onog prvog koraka u prezentovanja vlastitog rada čitalačkom sudu, bez obzira na mjerodavnost istog. U određenim vremenskim intervalima različite grupacije registrovanih korisnika pokreću na forumu sajta debatu kojom nastaje začetak ideje o zborniku. Kroz konstruktivnu komunkciju biraju se urednici (članovi sajta), radovi, sugestije pri pronalasku izdavača i ostali tehnički detalji. Na isti način se poslije izlaska zbornika organizuju promocije, distribucija i druženja autora zastupljenih u izdanju u svim gradovima i državama iz kojih autori dolaze. U pet godina postojanja sajta dva takva zbornika su ugledala svjetlo dana, „Bundolo offline 1“ i „ Bundolo offline 2“.
Istražujući internet sigurno je da možemo pronaći na desetine sajtova koji, na ovaj ili onaj način, pokušavaju ili imaju intenciju da kroz pojedine vidove umjetnosti naprave mostove povezivanja., tačnije, da omoguće umjetnosti mogućnost afirmacije koja je čini univerzalnim jezikom i najboljim posrednikom. Za razliku od www.Bundolo.org [3] kod većine sajtova sličnog tipa uviđamo nekoliko stavki koji ih čine manjkavim i uglavnom neuspješnim projektima: tehnička nefunkcionalnost, koncept koji onemogućuje interakciju pretvarajući sajt u nijeme „zidne novine“ i sajtove koji su, također nastali kao entuzijazam pojedinaca ali čija je jedina svrha da tim istim pojedincima posluži za liječenje vlastitih frustracija i da im ponudi nadoknadu za kreativnu impotentnost i neobrazovanost, skrivenu iza samoproglašenog angažmana i tobožnje eksperimentalnosti. Bundolo je prerastao tu uskogrudnost i tako polučio uspjeh vrijedan pažnje.

Kao što je već navedeno, nakon „Bundolo offline 1“, iz 2005. godine, prvog izdanja zbornika radova, 2009. godine, počela je druga epizoda u avanturi koja je iznjedrila pozitivnim ishodom: objavljivanjem u beogradskoj izdavačkoj kući „Liber“„Bundolo offline 2“. Uvidom u ovaj drugi zbornik pred nama se otvara jedan šaroliki dijapazon radova mladih, manje ili više afirmisanih, pjesnikinja i pjesnika, iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Zbornik koji nam ne nametljivo otvara prolaz u jedan paralelni svijet poklonika riječi, u kojem ljudski duh nenametljivo ide u susret svim onim zapitanostima koje ga prate u prostoru i vremenu svog usuda. Poetika nove generacije, bez obzira na domet i kvalitet poetskih ostvarenja, manjkavosti ili nedorečenosti ispunjava onu svrhu umjetnosti kao vezivnog materijala u iskidanoj komunikaciji, pri tome nudeći dimenzije vlastitih vizija i stremljenja u poimanju aktuelnog trenutka i svoje uloge u njemu. U „Bundolo offline 2“ prezentira nam se poezija iz virtualne sjene koja sigurno iskri a u pojedinim trenucima i isijava svjetlošću koju riječ u svojoj nutrini skriva, čekajući pogodan ključ sklada forme i jezika. Svojevrsni izričaj jedne generacije, prožet svim onim nedoumicama i htjenjima samosvjesnog pojedinca da kroz vlastito traganje ukaže, ako ne na odgovore, onda barem na životnu enigmu koja mu neprestano izranja pred lice. Zato, isčitavajući ove pjesme, ne možemo se oteti dojmu da pred sobom imamo nebrušene fragmente jednog mozaika koji tek budućom afirmacijom pojedinačnih autorskih opusa treba da upotpuni prikaz i iz anonimnosti iznjedri na scenu protagoniste poetike koja opravdava svoju svrhovitost.

Poetae
ZA PROMAŠENE KORAKE

Ne marim
za suze,
što poročno
gmižu,
predstavljaju se
gomili,
izazivaju
smijeh u masi,
isušuju kožu
isijavaju bore.

Duša je
svratište,
ponekad
jauci navrate,
zgrči
se lice,
ruke
nemoćne trnu,
ponestaje
daha.
Poetae: Goran Vrhunc, Sarajevo, BiH

Downfall
PRESTUPNICA

opet me nazvao domaćicom..
držeći daljinski u ruci...
a dan je bio loš
i seks je bio loš
i šef me danas na poslu
opet nazvao „lutko“...
maloj je juče bio rođendan
i kupili su joj barbike
meni je izgoreo ručak za goste
i razbila sam dva tanjira
a on je ležao tamo
dok sam sjeckala luk
češao jaja
i rekao mi „domaćice“

i znate,
nož je nekako
sam poletio
Downfall: Tatjana Maksimović, BiH

Sinister
ONTOLIRIKA I SUNSET

Ljudi se čiste mnogim stvarima.
Neki bananom neki metkom
Jer svako od nas drugačije vidi,
Osećaj krivice.

Ljudi rade na sebi raznim stvarima.
Neki ašovom neki mistrijom
Neki kopaju a neki malaju,
Neke stare rane.

Ljudi donose odluke na razne načine.
Neki idu dalje
Neki protiv sebe
Jer neko od nas čuje zov a neko refleksiju,
Unutarnjeg glasa.

Ljudi vide sebe u različitim stvarima.
Neki u zidu neki u ponorima
Jer svako želi da sakrije
Svako želi da se otkrije,
U granicama.

Ljudi pišu različite pesme.
Neki pevaju životu
Neke život speva
Jer neki su melodije, a neki samo reči
Uživaju u plesu,
Ili traže objašnjenja.

Ljudi vole različite stvari.
Neki sebi bliske neki pak daleke
Jer i tu je isto
Ko sa zidom i ponorima
Dvosmerno smo bliski
Traganjem i begovima.

Sinister: Siniša Stojanović, Beograd, Srbija

OGNJENA32
NEMI FILM

Neko nam je ukinuo zvuke i boje.
U ovom filmu dodeljena mi je sporedna uloga.
Klavir je raštimovan a
Pijanista svira muziku za komedije.
Smejala bih se i ja, ali su mi usta vezana.
Samo platno svetli u našoj tami.
Moli se publika da ne baca semenke, kokice i ostalo
đubre na pod.

OGNJENA32: Olivera Milojković Oprešnik, Kragujevac, Srbija

Trpeza
NO12

Upalila 9 kandila i
3 decenije udavila
Razborito ćutim
Grizem jezik da zube sačuvam
Nebrojivo umlje brojim
A sa palimpsesta srca
Grebem jedva čitljiv znak
Ribe i Krsta
Krik na porod miriše
Strah pokriven korom plesni
u meni je skriven
Bezvučje
I samo oko vučje
Gladno treperi
Ržem lajem grizem vek
Sa nerotkinjom se rvem
U sebi
Trpeza: Mirjana Dmitrašinović, Novi Sad, Srbija,

Gothbeatnik
WHITMANOVA ELEGIJA
NA POČETKU 21. VIJEKA

I
Kapetane, moj kapetane
znate da sam uvijek radio po svome
i sobom sam ispunio duge ruke željeznica
dok je moja kosa
plamtjela
iz parobroda
francuski vjetar
čaj
i topli barley
Nove Engleske
zatim smo zvali zelenkastu dušu
na tim obroncima, kapetane
bio sam slijep i zanesen
umjesto svježe slobode
novac vam je otajstveno tekao kroz ruke
dolar je sredio
vaš istočni proboj...
Je li to Grant na kupoli tenka kroz pješčani san
jednog umornog popodneva
kapetane
uspavali ste nas
očima od Velikih kola
i tmurnih moreuza
što je s Tezejevim jedrom
s legendom koja vodi
vojnike u grob?

II
Sunce je mnogo puta
zaslijepilo zor
požaristenju našim
porođajnim mukama
sav humor i strast
zgurani su u nekoliko mauzoleja
Pennsilvanya Avenue, District of Colombine
digao sam zastavu u Kentuckyju
krv djece je kapala s crvenih pruga
zar je na svakom stijegu
bar jedan obješenik moj
petdolarski kapetane
ni Ralph Waldo ne može iz svoje grobnice
da strese crna krila
nad zastorima koje je toliko prezirao
zar sam spomenik?
lice mi peru zubate kiše
cilj svega je bešćutni mramor
i linija osamljenosti kroz Eldorada moje mladosti
palme ne pozdravljaju nikog
na ulazu u San Diego
sanjaju nijemi san
skupih automobila
i jadnog crnca
s usnom harmonikom na rubu
praskavog cvijeća
u pet galonskoj bačvi
on je nesaslušani Menestrel
BLUDNICE!
Pratite ga na harfama samoće
jer suze bijesa zovu ponor
i umiruće nebo
za zadnji gutljaj ljubavi

III
Sam svira
nad bisernom dolinom
melodija negdje davno pohranjenih snova
izvlači se neoštećena u njegovom dahu
podaje se klisurima
i klifu uronjenom
u drevno more
Gledajte!
djevojka dolazi
u kočiji da čuje očajničke akorde
grimizni joj brokat pada oko struka
dok se spušta
iz svakog poljubca
i pripite pjesme
iz sna djeteta sna o djinnijima i zlatnim
vodenzmajevima
stavljajući strasti kao tetovaže na listove i ramena
pretvarajući kamene klaonice ljudi
u prah
dolazi nemilosrdno
uperivši nježni pogled u daljinu
prostire ga kao plašt
preko obala osamljenog srca
Grudi joj drhte
od proljetnih plima
Oh kapetane, moj kapetane
iz suza, iz veljače, iz ožujka,
iz prozora koji govore
iz svetkovina dodira
dozvali smo
Revoluciju
Gothbeatnik: Vinko Drača, Zagreb, Hrvatska