Amra Hadžimuhamedović [1]

GRAD RAZGRAD

Sarajevske Sveske br. 21/22 [2]

O spolijizaciji kao alternativi rekonstrukciji

Nismo uništili sve, sve dok ne razorimo ruševine! Sad ne mogu zamisliti ništa nego da od njih sagradimo lijepe, dobro sređene građevine.
Fenomen razaranja sadržan je u najširem smislu u svakoj namjeri građenja. Svako građenje, naime, predstavlja promjenu zatečenog stanja, promjenu okruženja koje je činilo sastavni dio ukupnosti krajolika i, na taj način, ukupnosti naslijeđa. Čovjek djelatno mijenja i oblikuje svijet oko sebe i pri tom on ima osobito značajnu ulogu s obzirom na njegov središnji položaj koji zauzima u svijetu. Svako razaranje koje čovjek provodi predstavlja pojedinačno ili skupno smišljen čin usmjeren na željenu promjenu oblika i rasporeda značenja u prostoru, jednako kao i svako građenje. Odnos građenja i rušenja može biti pokazan kroz model cikličnosti trajanja grada, ali i civilizacije uopće. Krug postojanja grada, prema tom modelu, biva ispunjavan stalnim kretnjama od središta, kao nepromjenjive tačke početka, do uvijek različite tačke na kružnici. Građenje ispisuje kružnicu, rušenje – putanju povratka prema početnoj tački. Građenje i rušenje ispunjavaju ravan kruga, koji predstavlja historiju čovječanstva. I jedan i drugi tok u svojoj uzajamnosti, bivaju složeni u sliku koja predstavlja ukupnost ljudskih postignuća ili solidifikaciju historijskog kretanja. Kategorije kontinuiteta i diskontinuiteta, kontinualnosti diskontinuiteta i upitnosti riječi „razvoj“ vrlo su često promatrana na razini teorije arhitekture, utemeljenoj na historijskoj ravni. Mnoštvo je gradova koji su građeni samim sobom – ulomci „mrskog“ srušenog, poraženog grada pretvoreni su u pozajmište gradiva za nove građevine. U tom spolijiziranju grada samog u sebe sagledljivo je simbolično značenje prisutnosti kanibala i feniksa, istovremeno.

Gradovi, i simbolički i tvarno, predstavljaju taložnike historije i kulture, ali i njihovih graditeljskih kristalizacija. U geografiji i u povijesti gradova njihovo razaranje moguće je poistovjetiti sa razaranjem graditeljskog naslijeđa. To razaranje moguće je najjasnije pratiti kroz ratove, ali ono je trajno prisutno u historiji gradova i biva provođeno kroz različite oblike i bez prisutnosti ratova. Oblici i razmjere razaranja najčešće iskazuju sliku općeg društvenog stanja.

Brisanje tragova određene kulture i razaranje graditeljskog naslijeđa, koje je moguće poistovjetiti sa „urbanom institucijom rata“, kako rušilačke pohode jednog grada na drugi naziva L. Mumford, nikada nisu izgubili i osobenost svojevrsnog obreda, ali su rastom grada i napretkom civilizacije poprimili masovne razmjere. Razoriti grad ne znači uvijek i isključivo uništiti sve izgrađene dijelove grada. Grad je razoren kada je uništeno njegovo pamćenje i kada su srušeni čvorovi unutar njegove strukture, koji su najčešće kroz historiju dobili značenje spomenika graditeljskog naslijeđa. Nestanak grada moguće je poistovjetiti, naime, sa nestankom njegovih graditeljskih, kulturnih i značenjskih osobenosti.

Magijsku pojavnost rata kao masovnog obreda žrtvovanja, koja svoj puni iskaz ima u ratovima na Balkanu na prijelomu dvadesetog u dvadeset prvo stoljeće, najjasnije je moguće pokazati kroz ritual razaranja kulturno-historijskog naslijeđa. Tragovi kulture „drugog“ bivaju uništavani sustavno, ciljano i često bez ikakvih pratećih borbi. Kroz to uništavanje „drugog“ biva neminovno žrtvovan značajan sloj kulture koje određuje identitet rušitelja samih. Njihovo uništavanje je izraz nesavladivih mitskih uvjerenja. Kao i u prvim razarateljskim pohodima najstarijih ljudskih zajednica, tako je sve do kraja dvadesetog stoljeća hram ostao polazište i cilj svakog ratnog pohoda. U ovom radu riječ hram biva korištena za središte mentalne mape koje određuje strukturu svakog grada, ono središte koje predstavlja način postavljanja pojedinaca u svijet, kako na više mjesta Mirče Elijade uspostavlja odrediteljski odnos čovjeka i njegovog središta. U savremenom ritualu rušenja, koji je u srcu Evrope – u Bosni samoj, obilježio obratnicu drugog u treći milenij poslije Krista, prepoznatljiva je dramatična definicija smjene historijskih civilizacija: „Svaka historijska civilizacija počinje sa živom urbanom jezgrom, polisom, a završava sa zajedničkim grobljem praha i kostiju, nekropolisom, ili gradom mrtvih: zgarištima, razvalinama, praznim radionicama, hrpama besmislenih otpadaka, masakriranim i porobljenim stanovništvom.“ (slika 1)

Razaranje graditeljskog naslijeđa u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu jedan je od najjasnijih primjera u svijetu da zatiranje hrama u programima uništitelja znači sigurnije provođenje genocida od uništenja samih ljudi Uništenje hrama u konačnici jest potpuno uništenje zajednice ljudi, koja ne može preživjeti niti se regenerirati ukoliko ne posjeduje duhovno središte preko kojeg se kultura iskazuje kao vezivno tkivo te zajednice. Od 1992 do 1996. godine razoreno je i obeščašćeno skoro dvije hiljade hramova, od toga 1.179 džamija. Razaranje bosanskih hramova imalo je sve odlike svojevrsnog savremenog rituala. Aladža džamija u Foči, na primjer, srušena je 1992. godine. Rušiteljski ritual proveden je kroz četiri stupnja zatiranja kulturnog pamćenja: (1) prvi stupanj je desakralizacija prostora ili uništenje odreditelja sakralne mape – na munaru je stavljena četnička zastava i, umjesto ezana, sa munare su se razlijegale četničke pjesme; (2) drugi stupanj je razaranje sakralnog oblika – građevina je eksplozivom pretvorena u gomilu kamena; (3) treći stupanj: uništenje pamćenja– svi ulomci džamije odvezeni su sa prostora na kome je bila i sasuti preko tijela ubijenih Fočaka u masovnu grobnicu i korito rijeke, potom zatrpani nanosima zemlje i smetlja; (4) četvrti stupanj: davanje novog značenja starom prostoru, oblikovanje novog pamćenja, uspostava nove strukture grada – najprije su rušitelji na prostoru džamije ispekli svinju i organizirali slavlje, a nekoliko godine nakon toga izrađen je regulacioni plan kojim je predviđeno pretvaranje prostora džamije u dio središnjeg gradskog parka. (slika 2)
Ritual rušenja je manje-više bio sličan na drugim prostorima, samo je nekad četvrti stupanj imao drugačiji oblik – izgradnja crkve na mjestu srušene džamije, izgradnja parkirališta, nove džamije tradicijski neprepoznatljivog oblika, fontane mira ili arheološka iskopavanja. Svako rušenje hrama ima za cilj rušenje i preoblikovanje grada – svako je rušenje grada neka vrsta simboličkog zatrpavanja njegovih stanovnika ulomcima njegovog gradiva.

Negativna recepcija naslijeđa jednako je duboko utemeljena u društvenom kontekstu koliko je u njemu utemeljena i ukupnost zaštite naslijeđa. Razaranje vrijednosti i postignuća drugih staro je koliko i učitavanje vrijednosti stvarima i pojavama – i uvijek je usmjereno na razaranje pamćenja. Iako Dario Gamboni upozorava na važnost činitelja historijskog konteksta za razumijevanje svakog pojedinačnog slučaja razaranja, moguće je poticaje za razaranje generalizirati kroz tipologiju koju postavlja kriminolog Friedrich Geerds: socijalni ili politički, umjetnički ili estetski, neobjašnjivi i pojedinačni.

Najčešće objašnjiva i nepojedinačna negativna recepcija naslijeđa proističe iz potrebe za potvrdom kolektivnog identiteta i iz potrebe za promjenom koja je obično obilježena riječju razvoj. Iz svih od navedenih razloga vidljivo je da je, zapravo, simbolička ili, šire, nematerijalna vrijednost naslijeđa razlog njegove negativne recepcije. Tako, naslijeđe dijeli promjenjivu sudbinu onoga što simbolizira – od poštovanja do prezira, od čuvanja do razaranja – sve dok taj odnos ne postane neučinkovit ili beznačajan.

Negativna recepcija naslijeđa izravno je povezana sa razaranjem naslijeđa – ona je ishodište i preduvjet provedbe razaranja. Da bi nešto moglo biti uklonjeno, ono mora biti shvaćeno kao prijetnja: opasno, štetno, odvratno ili na bilo koji drugi način nepovoljno za društvo ili zajednicu, što je u ovom radu označeno kao negativna recepcija.

Zadaća postavljena konzervatoru pred hrpom, bombama i eksplozivom razorenog, naslijeđa u rodnom gradu, u domovini, u svijetu u kome živi, zapravo, su povod istraživanju o razaranju i rekonstrukciji, a ovaj rad predstavlja izvod iz zapisa načinjenih u toku tog istraživanja. Negativna recepcija naslijeđa je sjena, čija se tama ponekad podvlači pod vrijednosti naslijeđa, nekad postaje veća od njih, ali je uvijek tu. Rasprave o rekonstrukciji izviru iz negativne recepcije naslijeđa i iz činjenice da je naslijeđe od kad je prepoznato kao takvo, izloženo razaranju.

Negativna recepcija naslijeđa je nerijetko prepoznata i u uvjetima kada postoji potpuna nesvjesnost o nematerijalnim vrijednostima građevina ili kada su građevina na simboličan način ispražnjene od svojih nematerijalnih značenja. Kada se, na primjer, kapetan američke vojske zadužen za izvještavanja o provođenju mjera zaštite nad spomenicima u toku savezničkih vojnih djelovanja suprotstavio ravnanju buldožerima ostataka crkve Sv. Malo u Valognesu, vojnici koji su upravljali buldožerom objasnili su mu da je kamen te crkve potreban za auto-put, uz naglašeno ljutito objašnjenje: „Idiote! Šta se koga tiču srednjevjekovni zidovi.“ Gordon Mohs govori o tradiciji šutnje o mjestima posebnog značaja među Sto:lo Indijancima, kako bi ta mjesta bila zaštićena od razaranja, ali istovremeno navodi vjerovanje Sto:lo naroda da bijeli ljudi razaraju njihova sveta mjesta iz neznanja i nerazumijevanja razloga zašto određeni prostori ne smiju biti razoreni – iz njihovog nepoznavanja skrivenih nevidljivih značenja tih mjesta.
Kad je graditeljsko naslijeđe razoreno uslijed negativne recepcije naslijeđa, uzvrat na to razaranje može biti ili spolijizacija građevine ili rekonstrukcija. Spolijizaciju u velikom broju slučajeva provodi nositelj negativne recepcije naslijeđa, iako, kako će to u narednim dijelovima ovog rada biti pokazano, građevine mogu biti spolijizirane kao rezultat neznanja ili kao rezultat bilo koje pozitivne recepcije tih građevina. Rekonstrukciju zagovaraju i provode one zajednice koje bivaju receptori neke od nematerijalnih vrijednosti uništenog naslijeđa – ontološke, simboličke, religijske. Šta je češće, šta je snažnije: spolijizacija kao konačnica razaranja ili rekonstrukcija kao reakcija razaranju? I rekonstrukcija i spolijizacija odražavaju ideološku ukorijenjenost, a biva primijenjen onaj oblik uzvrata na rušenje koji odgovara pobjedniku: rušitelju ili baštiniku srušenog.
Ako usvojimo stav najvećeg broja historičara da je zaštita spomenika disciplina utemeljena u vremenu Francuske revolucije, kada su grad i svi njegovi činitelji bio predmet razaranja jer je kristalizirao prošlost koja je nepoželjna i koja u cijelosti treba biti uništena kako bi revolucija značila zbiljni preokret i zbiljnu promjenu, onda je moguće utvrditi da je zaštita spomenika rođena na dan zvanično usvojen kao datum početka revolucije – dan rušenja Bastille, kraljevske zatvorske utvrde u Parizu, simbola prošle nadmoći rušenog režima nad nositeljima revolucije. Rušenje građevine koja simbolizira društveni poredak označeno je kao simbol rušenja tog poretka. To simbolično i, za historiju zaštite naslijeđa, značajno rušenje sadrži u sebi daleko više nematerijalnih značenja od svoje izravne vezanosti za Francusku revoluciju – ono pokazuje kako Bastille i nakon materijalnog mrvljenja ne prestaje biti simbol i kako život tog simbola ne biva zaustavljen njegovim pretvaranjem u gomilu kamenja. Značenje Bastille kao simbola tlačenja i negrađanskog društva, biva održavano kroz različite oblike na prostoru na kome je bila srušena građevina i izvan njega. Jedan od najzanimljivijih iskaza žilavosti značenja Bastille jeste njeno spolijiziranje – iz kamenih ulomaka ruševine klesane su brojne male makete Bastille. Moćna i velika građevina pretvorena je tako u mnoštvo svojih minijaturnih replika, koje su u suštini izvedene iz njene supstance. (slika 3)

Za najveći broj gradova rušenje predstavlja samo jednu od osobenosti trajnosti razvitka. U tim tokovima višestoljetnih mijena, nestanaka i nastanaka, u ciklusima građenja i razaranja, gradovi su dobijali nove kakvoće i jedan oblik pretakali u drugi. Nove potpuno različite strukture gradova nastajale su nad uništenim strukturama prošlog, ali su uvijek, ti naizgled suprotstavljeni slojevi slike grada, ostajali vezani brojnim tvarnim i društvenim silnicama. Diskontinualnost razaranja u dugovjekoj historiji grada tako poprima iskaz kakvoće višeg reda i postaje dio kontinuiteta njegovog razvitka.

Ovaj je tekst dijelom koji slijedi usmjeren na pregled jedne od pojava rastakanja i ponovnog sastavljanja grada kroz komadiće njegovih građevine – one komadiće koje u trojnosti određenja historijskog gradskog krajolika čine oblik. Šta je spolijizacija? Kako ulomci srušenog grada postaju trofeji u novim trijumfalnim zdanjima novog razdoblja tog istog grada?

Spolijizacija
Spolia je jedan od četiri termina koji su korišteni u latinskom jeziku u klasičnom Rimu za ratni plijen. Tom riječju je precizno označavan trofejni ratni plijen koji je ponosno izlagan i kojim su ukrašavane kuće i gradovi pobjednika. Skoro je potpuno zaboravljeno da je spolia i latinska riječ za oderanu kožu. U suvremenoj upotrebi spolijizacija je ugradnja ulomaka stare građevine, spomenika, u novi objekat, i prisutna je u evropskoj historiji od starog vijeka do danas. Razaranje spomenika i ugradnja njihovih ulomaka u sasvim novi kontekst predstavlja neku vrstu guljenja slojeva grada. Ta je pojava neodvojiva od pitanja recepcije naslijeđa i uvijek je vezana uz razaranje i obnovu nakon razaranja. Spolijizacija predstavlja jedan od dva moguća uzvrata na razaranje – spolijizacija može biti definirana kao neka vrsta alternative rekonstrukciji, a u nekim slučajevima biva njena suprotnost.
Spolijizacija, ili ponovno korištenje ulomaka srušenih građevina u sasvim novim građevinama, može biti zasnovana na tri poticaja:
(1) racionalno korištenje vrijednog materijala stare neupotrebljive građevine za izgradnju nove;
(2) potpuno zatiranje nepoželjne kulture njenim dodatnim ponižavanjem nakon rušenja, bacanjem njenih najdragocjenijih materijalnih postignuća pod noge (u temelje) nove kulture;
(3) produljenje slave i očuvanje posebnih vrijednosti izgubljene građevine ugradnjom njenih ulomaka u novu, ili prisvajanje legitimiteta nasljednika srušene kulture.

U dvadesetom stoljeću je moguće utvrditi i neke karakteristične slučajeve spolijizacije, od kojih ovdje navodimo Hearst Castle u San Simonu u Kaliforniji, koji je na osnovi narudžbe novinskog magnata Williama Hearsta projektovala Julia Morgan, a čija je gradnja počela 1919. godine. U raskošne građevine, bazene i vrtnu arhitekturu te cjeline ugrađeni su ulomci starih evropskih građevina, koje je William Hearst kupovao od trgovaca spolijama diljem Evrope – gotički drveni stropovi iz Teruela u Španiji, gotička kamena fasadna plastika iz Španije, fasada ulaznog trijema antičkog rimskog hrama, italijanski bareljefi iz 17. stoljeća, itd. Ugrađivanje ulomaka raznovrsnih starih građevina, koje su radi prodaje trajno uništavane diljem Evrope, s jedne strane je zasnovano na oduševljenju imućnog vlasnika nove građevine vrijednostima prošlosti i na njegovom uvjerenju da vlasništvo nad njima može biti kupljeno. Taj primjer Hearst dvorca u Kaliforniji ukazaju na nedvosmislen način na razumijevanje naslijeđa u modernom dobu – njemu biva oduzimana vrijednost nositelja kolektivnog identiteta i ono postaje tržišno sredstvo, sredstvo konzumacije i privatizacije i preoblikovanja njegovih vrijednosti. S druge strane, spolijizacije evropskog naslijeđa i prodaja ulomaka odraz je negativne recepcije naslijeđa - sve vrijednosti naslijeđa su zanemarene i učitana je samo tržišna vrijednost ulomaka koji su ugradivi u novi američki dvorac. Jedan od dijelova Hearst Castle koji biva pokazivan sa posebnom pažnjom je gotički apartman; u spavaćoj sobi su višebojni stropovi sa figuralnim predstavama, rađeni u 14. stoljeću, za takozvanu Kuću Jevreja iz Teruela u Španiji. Teruel je bio središte umjetnosti oslikavanja stropova, koji su predstavljali odraz spajanja početnog gotičkog stila umjetnosti koja je nastala dodavanjem muslimanskih odlika romaničkom stilu. Početkom dvadestog stoljeća ti stropovi su skidani i prodavani. Hearst je svoje teruelske stropove kupio od madridskog trgovca, kome je jedino zanimanje bilo vezano za cijenu koju je mogao postići; svrha kupovine, ime i porijeklo kupca ga nisu zanimali – sve čega se sjećao jeste da je stropove kupio un estranjero . Ulomci su istrgnuti iz svog graditeljskog i svog kulturnog konteksta i preneseni u sasvim novo okruženje, u kojem su, ispražnjeni od svih drugih vrijednosti osim umjetničkih i estetskih, na određen način izloženi u sklopu nove arhitekture.
Racionalan pristup naslijeđu kao isključivo materijalnoj vrijednosti nije inherentan njegovom određenju, pa je taj pristup prvi poticaj za recikliranje građevina prisutan u zajednicama koje srušene građevine ne razumijevaju kao naslijeđe. Vezanje naslijeđa isključivo za njegovu materijalnu vrijednost proističe iz „konfuzije identiteta“ i neznanja – kako manjak svijesti o naslijeđu kao etabliranoj društvenoj kategoriji već skoro tri stoljeća možemo zvati. Taj racionalni odnos moguće je razviti i kao posljedicu recepcije naslijeđa kao puke fizičke pojave – lijepe i moćne, koja ima svoje vrijeme tvarnog trajanja i ispunjava određene estetske kriterije, koji ne mogu biti univerzalni. Brojni su primjeri pragmatične spolijizacije naslijeđa. Riječ recikliranje može biti vezana uz pojavu pragmatične spolijizacije kao njen sinonim, i uvodimo je ovdje kao nastojanje da bude istaknut pristup svojstven savremenom dobu. Recikliranje starih građevina je predstavljeno kao recikliranje upotrebljenih plastičnih flaša i kartonskih kutija – pristup kojim štedimo novac i čuvamo okoliš. U ovom radu navedene su samo neke naznake historijskih stajališta prema starim spomenicima kao prema poželjnim pozajmištima materijala.

U doba Rimskog carstva zakonom broj 459 legalizirana je „spolijizacija“ građevina „čije je stanje takvo da ne dopušta njihovu popravku“. Skoro je moguće kazati da taj isključivo racionalan odnos prema građevinama koje su svjedočile moć prošlih vremena prestaje nakon pada Rima.
Zanimljiv primjer spolijizacije pokazan je na Konstantinovom luku u Rimu (Flavius Valerius Constantius c. 285.-337. CE). Rene Sheindal daje shemu, koja je ovdje preuzeta, na kojoj utvrđuje sa kojih su lukova preuzeti ulomci na luku Konstantina velikog. Objašnjavajući taj primjer i ukupnu pojavu korištenja ulomaka sa starih građevina u Rimu, on tvrdi: „Jedno moguće objašnjenje je nedostatak vještih zanatlija. (...) Druga je mogućnost za pravdanje recikliranja nedostatak vremena. (...) Treće moguće objašnjenje recikliranja jest želja da Konstantin bude smješten u istu grupu sa imperatorima kao što su bili Trajan, Hadrijan i Marko Aurelije, koji su bili poznati kao dobri imperatori. (...) A i kombinacija tih razloga je moguća.“ (slike 4 i 5)
Recikliranje ulomaka antičkih spomenika u srednjem vijeku jeste vrlo jasna kombinacija pragmatičnog odnosa prema izvorima obrađenog materijala vrhunskog kvaliteta i prema neprijateljskoj kulturi čiji poraz može biti potvrđen i uziđivanjem spomenika – simboličnih žrtvi, u zidove novih spomenika – svjedoka nove slave. Vrlo je često moguće kao krajnji motiv recikliranja rimskih građevina kroz spolije u srednjovjekovnim crkvama prepoznati trijumf kršćanstva nad bivšim rimskim progoniteljima. U nekim slučajevima rimski zidovi su predstavljali mnogo više od gradbenog materijala i simbola poniženja; njihova prisutnost u novijim građevinama označavala je ponekad legitimitet nad naslijeđem slavne prošlosti. Kombiniranje pragmatizma i osvajačkog trijumfalizma prepoznatljivo je u velikom broju gradova sa slojevitom prošlošću. „Poštovanje i prilagođavanje prošlosti“ prisutno je diljem Evrope u brojnim sličnim primjerima.

Skupine monaha pretvorile su rimski teatar u Triru u pozajmište kamena i potpuno sravnile amfiteatar u Le Manu (1271. godina), jednako kao i hram u Turu u 13. stoljeću.
Recikliranje starih rimskih građevina odvijalo se na dva načina: davanjem nove funkcije objektima i njihovom adaptacijom za tu funkciju, ili defragmentiranjem objekata da bi njihovi dijelovi ili njihov materijal bili korišteni kao gradivo za nove crkve, palate i sl. Od šestog stoljeća Rim je tako postao najznačajniji rudnik najreprezentativnijih građevinskih materijala za nove hramove podizane ili u Rimu, ili negdje drugdje u Italiji, ili u drugim dijelovima Evrope. Cijeli stupovi, samo kapiteli ili samo baze, dijelovi frizova, skulpture, bile su, isijecane iz rimskih građevina i ugrađivane u San Lorenzo fuori le Mura, San Pancrace, Santa Agnese i druge nove hramove.

Oni spomenici iz rimskog razdoblja koji nisu bili pozajmišta građevinskog materijala pretvoreni su u objekte i cjeline potpuno druge namjene od njihove izvorne. Istovremeno brojni paganski hramovi bili su predmet sistematske i usmjerene zaštite. Zašto? Kao spomenici ili kao historijsko naslijeđe?
Francoise Choay smatra da su ključni bili ekonomski razlozi, s obzirom da se radilo o vremenu krize, u kome je izgradnja bila izrazito skupa a tradicija zanatstva u procesu iščezavanja. Međutim, ekonomski razlozi zasigurno nisu bili jedini i presudni. Nemoguće je zanemariti ontološku ustrajnost koju prostori i građevine nose.

U srednjem vijeku rimska umjetnost se nije činila davnom prošlošću i naslijeđem nestalog doba. Takva forma, koja se mogla i vidjeti i opipati postaje bliska, s obzirom na mogućnost njenog prenošenja u polje hrišćanske ontologije, u kome biva predstavljana i tumačena pomoću čitljivih hrišćanskih kodova. Slikoviti su primjeri kako je Papa Gregorije Prvi u VI stoljeću naložio održavanje svih objekata u Rimu u kojima je moguće stanovati, praktikujući njihovu adaptaciju drugoj namjeni. Takav pristup razvio je i njegov nasljednik Honorius – veliki dvorci rimskih patricija pretvoreni su u manastire; njihove dvorane za prijeme – u crkve. „Ne razarajte poganske hramove“, kazao je javno, „razarajte samo kipove koji su u njima. Što se tiče građevina, poprskajte ih svetom vodom i u njih smjestite svoje oltare i svetinje.“ (slika 6)

Na primjerima solunskih građevina kroz spolije je iskazano prelamanje moći – stupovi u temeljima, kapiteli izvrnuti kao baze stupova, rimski hramovi pretvoreni u crkve, crkve u džamije, džamije u crkve... Rim i Solun najslikovitije svjedoče počelo Solve e coaguli – Razgrađuj da gradiš! U tom počelu u cijelosti je sadržan stav o nebaštinjenju i diskontinualnosti. (slike 7 i 8)

Spolijizacija nije pojava koja je svoju primjenu našla samo u Evropi – diljem svijeta spolijizacija slijedi razaranje u onim slučajevima kada pobjednik-razaratelj upravlja sudbinom razorenih građevina. U sklopu zadivljujućeg graditeljskog kompleksa Qutb munare, upisanog na Listu svjetskog naslijeđa 1993. godine nalazi se džamija Kuvetu-l-islam (Moć islama), za čije su građenje u 12. stoljeću upotrijebljeni stupovi oko dvadeset hinduističkih i džainističkih hramova. U nazivu građevine sadržana je poruka trijumfa. (slika 9)

Iako je spolijizacija pojava koju historijski najčvršće vežemo za antičko doba i srednji vijek, ona se sporadično zadržala kroz cijelu historiju.
Historija Francuske revolucije svjedoči i o pragmatičnoj i o ideološkoj (emotivnoj) spolijizaciji. Neki od najznačajnijih spomenika pretvoreni su u pozajmišta materijala. Na primjer, crkva Abbey od Clunnya je rušena od 1798. do 1823. godine, a njeni ulomci su raznošeni i ugrađivani u nove zgrade. Revolucionarne vlasti su dekretom naložile topljenje olovnih i bronzanih krovova brojnih katedrala i crkvi, kao i svih srebrenih, bronzanih i ostalih metalnih predmeta i ukrasa iz građevina. Otopljeni metali služili su za pokrivanje vojnih troškova.

Poriv za iskazivanjem trijumfalizma nad razorenim iskazan je na najsnažniji simbolički način u prijedlogu da spomenici Francuskoj revoluciji budu podignuti na podnožju koje je sazidano od ulomaka statua francuskih kraljeva.

U velikim dijelovima Evrope, nakon pada Osmanskog Carstva, vršena je spolijizacija sustavno srušenih džamija, hamama, hanova. O Beogradu nakon pada Osmanskog Carstva Divna Đurić-Zamolo piše: „Pošto je dobila potpunu nezavisnost na Berlinskom kongresu 1878. godine Srbija je i zvanično bila nadležna da poruši džamije ako joj smetaju, osim one oficijelne, Bajrakli-džamije.“ Da je proces rušenja džamija u Beogradu potrajao tridesetak godina nakon pada Osmanskog Carstva pokazuje Bantiš-Kamenski u knjizi Stari Beograd iz putopisa i memoara, 1808: „Vrlo mnogo ima turskih kamenih džamija. Minareta, koja se izdižu nad njima, bele se izdaleka i ne malo ukrašavaju samu varoš. Samo u jednoj od njih mogu Turci da vrše bogosluženje, a ostale su puste. Neke od njih su pretvorene u trgovačke radnje, a u drugim, pričali su mi, svinje pasu.“ Ali, mišljenje da se, doista, radilo o procesu rušenja iznosi i arhitekta Ivan Zdravković, koji je u svojim istraživanjima potvrdio spolijizaciju tada srušenih simbola poraženog Carstva: „Sasvim je razumljivo što je Beogradu taj izgled brzo uništen, jer posle oslobođenja od Turaka, Beograd je želeo da vrati gradu srpski izgled. Zato se odmah počelo sa rušenjem džamija i drugih turskih građevina... ponajčešće se materijal od njih upotrebljava za zidanje novih zgrada namenjenih savremenim potrebama i životu.“

Od brojnih primjera spolijizacije u suvremenom dobu, ovdje navodimo samo jedan – slikovit, jer se vezuje za objekat koji je srušen u vrijeme provođenja ideologijskog nasilja u Sovjetskom savezu radi svoje simboličke vrijednosti, a na prijelomu milenijuma, radi te vrijednosti rekonstruiran. Radi se o Crkvi Krista Spasitelja u Moskvi (1812. – 1889.) Kada je srušena 1931. godine, mramornu oltarsku kapelu kupila je Roosveltova supruga i darovala je Vatikanu; fino urađeni obložni kamen iz crkve prenesen je na fasadu hotela Moskva, a stupovi od crvenog jaspisa preneseni su u neboder moskovkog univerziteta.
Spolijizacija je zamisliva samo u kontekstu razorenosti. U sliku razorenih evropskih gradova moguće je smjestiti radne brigade koje oblikuju nove pamćenje na razvalinama prošlog. „Onaj ko se sjeća evropskih gradova poslije bombardovanja u posljednjem ratu ima pred sobom sliku porušenih domova, gdje su među ruševinama ostajali nepomični presjeci porodičnih ambijenata sa izbledjelim zidovima, sa umivaonicima koji vise u prazno, sa isprepletenom trskom; sliku uništene intimnosti porodičnog kutka.“

U njemačkima gradovima nakon rata razvijena je tzv. „politika ruševina“. Zemlja u ruševinama, bez novca za obnovu, osnovala je radne brigade, u kojima su najčešće bile žene, koje su raščišćavale ruševine i odvajale različite vrste ulomaka koje su rušenjem nastale. U mnogim njemačkim gradovima deponije skupljenih ostataka srušenih građevina pretvorene su u brda koja i danas stoje, a koja su kasnije hortikulturno uređivana. Na brežuljcima minhenskih gomila sagrađen je kompleks olimpijskih igara iz 1972. godine. Ali stvarna namjena raščišćavanja razvalina bila je recikliranje materijala. Sve je skupljano i korišteno ponovno ili pretvarano u nešto iskoristivo – čavli, daske, kamen, opeke. Da bi ti rudnici građevinskog materijali bili izdašniji za novo građenje, razvaljene su i one građevine koje je bilo moguće popraviti. Njemački predsjednik Scheel je jednom prilikom kazao da je u Njemačkoj poslije rata razoreno da bi bilo reciklirano više vrijednih građevina nego što ih je srušeno u ratu.

Spolijizacija je prisutna u Bosni neprekidno od početka nove ere. Spolije antičkih građevina nisu rijetke, a najčešća spolija su bosanski nadgrobnici – stećci i nišani. U temelje, zidove i podove brojnih srednjovjekovnih i novovjekovnih crkvi, džamija, ali i profanih objekata uzidani su stećci ili ostaci antičkih građevina. (slike 10, 11, 12)
Zamah recikliranja krhotina naslijeđenih vrijednosti desio se pedesetih godina dvadesetog stoljeća, kada su uspostavljeni razvojni planovi za brzu izgradnju socijalističkog društva i zatomljavanje specifičnosti bosanskog pamćenja. Veliki broj pošti, domova zdravlja, domova kulture i škola, građenih u socrealističkom maniru, izgrađen je pravilnim klesancima koji su uzimani iz zidova starih utvrda i kamionima odvoženi na gradilišta novih.
U Stocu, gradu sa dubokom slojevitošću naslijeđa iz svih razdoblja bosanske prošlosti, veliki je dio pravilno klesanog krečnjaka iz zidova Gornjeg grada, najmlađeg dijela slojevite stolačke tvrđave, upotrijebljen za vanjske, vidljive fasade osnovne škole, čije je građenje počelo koncem pedesetih godina dvadesetog vijeka na mjestu velikog starog stolačkog groblja. Unutarnji i nevidljivi dijelovi zidova, u temeljima i vijencu krova urađeni su kamenom od nadgrobnika iz 16, 17, 18 i 19. stoljeća sa groblja na kome je su postavljenja škola, školska dvorišta i igrališta i onog dijela groblja koji je razoren s pravdanjem da je potrebno očistiti prostor oko škole. (slike 13 i 14)
Ogradni zid oko središnjeg parka u istočnobosanskom gradu Foči izgrađen je od ulomaka srušenih objekta u cjelini Aladža džamije i od nišana iz velikog groblja koje je okruživalo džamiju, a koje je srušeno sredinom dvadesetog stoljeća i pretvoreno u gradski park. (slika 15)
U toku rata i neposredno nakon njega vojnici međunarodnih mirovnih snaga su ugrađivali stećke u temelje mostova, a ulomke najstarije sačuvane Turhan Emin-begove džamije u Ustikolini ugradili su u most i novi lokalni put, uz saglasnost mjesnog imama.
Recikliranje historijskih građevina u savremenoj bosanskoj historiji odraz je haotične recepcije naslijeđa, neuređenog sustava vrijednosti i značajno doprinosi razaranju kulturnog pamćenja.
Najparodaksalniji su slučajevi koji graniče između spolijizacije i anastiloze. Radi se o onim slučajevima srušenih građevina kod kojih u procesu njihove rekonstrukcije izvorni materijal biva korišten tako da se ugrađuju samo manji i pojedinačni ulomci na mjestu na kojima su bili (anastiloza), a kao vezni materijal koriste se, bez ikakve posebno utvrđene zakonitosti, ostali ulomci. Poznati su brojni primjeri iz historije grčke zaštite antičkih spomenika da su ulomci spomenika korišteni za popunjavanje praznina, zidanje dijelova zidova, a da zapravo njihova izvorna veza sa dijelovima građevine u koju su uzidani niti je istražena niti je postojala. Poznat je primjer Balanosovog zahvata na grčkom hramu Erehteon na atinskom Akropolju, proveden u razdoblju 1902. – 1909., kada ulomcima nađenim na lokalitetu Erehteona, bez posebne studije gdje je koji ulomak bio, zida Erehteon, nastojeći postići maksimum integralne slike izvornog hrama. Kasnije je utvrđeno da je ulomcima iz južnog sagrađen sjeverni zid, i obrnuto. Balanos je rasute ulomke Erehetona, ali i drugog hrama – Partenona, koristio kao obični građevinski materijal, a metalne veze kojima je tako upotrijebljene komade kamena vezao, sakrivao je u unutarnjosti blokova, usijecajući ih, tešući ih i prilagođavajući ih potrebama zidanja i međusobnog spajanja. Upotreba starih fragmenata predstavljala je štednju u odnosu na upotrebu novog mermera (recikliranje), ali je i ukupan dojam na taj način postignut osiguravao da objekat izgleda više autentično, jer su stari ulomci imali patinu. I pored činjenice da su projekti koje je provodio Nikolaos Balanos bili velikim dijelom zasnovani na počelima anastiloze, takva upotreba ulomaka kao građevinskog materijala graniči sa spolijizacijom. (slika 16)
Sličan pristup moguće je prepoznati u nekim slučajevima rekonstrukcije objekata u Bosni i Hercegovini koji su srušeni u razdoblju od 1992. do 1996. godine. U nekim savremenim bosanskohercegovačkim slučajevima poslijeratne obnove naslijeđa spolijizacijom biva zamijenjena anastiloza, što proizvodi gubitak svih materijalnih i nematerijalnih vrijednosti spomenika, a građevinu koja je na taj način sagrađena svrstava u red svjedočanstava o konfuznoj recepciji naslijeđa ili „korupciji“ u rekonstrukciji. Ovdje su samo pokazani neki od primjera spolijizacije ili sasvim pragmatičnog konačnog uništavanja krhotina pamćenja koje su ostale nakon sustavnog uništavanja bosanskog kulturno-historijskog naslijeđa od 1992. do 1996. Na prostoru banjalučke Gazanferije, čije su mjesto i svi ulomci zaštićeni kao spomenik najveće vrijednosti u Bosni i Hercegovini, gradi se novi objekat, pseudosinonim srušene monumentalne gradnje, ne od novog materijala, nego kao pozajmište materijala za zidove tog zdanja služe zaštićeni ulomci te i nekoliko drugih srušenih banjalučkih džamija i ulomci nišana iz srušenih banjalučkih grobalja. (slike 17 i 18) U toku rekonstrukcije Ferhadija džamije u Banjaluci, jednog od najsnažnijih simbola bosanske kulture i njenog razaranja, ulomci džamije nađeni na nekoliko deponija u blizini Banjaluke, umjesto da budu korišteni za provedbu anastiloze, bivaju korišteni kao građevinski materijal novom objektu istog oblika kao stari. Fragmenti bivaju rezani, njihove dimenzije dotjerivane u skladu sa zahtjevima novog zida. (slika 19) Taj novi oblik rekonstrukcije, pri kojoj biva postavljena približna replika starog oblika, a kao gradbeni materijal biva korištena spolijizirana supstanca objekta, predstavlja način kako ulomci postaju važni kao građevine iz kojih su se rasuli; građevine postaju važne kao grad kome su davale oblik, a grad – grad nastavlja ljuštiti samog sebe kroz spolijizaciju i pseudosinonimiju.