Wieland Schimied [1]

SRCE TAME

Sarajevske Sveske br. 17 [2]

“Srce tame” je naslov romana Josepha Conrada. Ovaj roman nas vodi u Kongo, a u džungli na gornjem toku Konga kuca srce tame, do kojeg nas vodi zlokobno putovanje, uvijek uzvodno, izazvano zloslutnom nesrećom. Ovih dana, dok ovo pišem, srce tame se nalazi u našem svijetu, hoću da kažem: centar strave i užasa, patnje tolikog mnoštva nevinih, tolikog broja onih što bježe bez nade, može se topografski odrediti tačno na onom mjestu, na kojem ga je pjesnik tražio prije gotovo sto godina, u bespuću Konga, zemlje koja je nekoliko desetljeća bila poznata pod nazivom Zair. Tokom krvavog rata, kojeg ustanici vode nimalo manje okrutno nego što to čini “regularna” soldateska, pada strahovlada nekadašnjeg diktatora, a njegovo se carstvo raspada u mnoštvo različitih dijelova, dok hiljade izbjeglica na prostoru između zaraćenih strana umiru od gladi.
Prije mnogo godina je Francis Ford Copola u svom filmu “Apocalypse Now” srce tame premjestio u Vijetnam, a priču koju je Joseph Conrad ispričao o kongoanskoj džungli, naselio u džunglu rijeke Mekong: potraga male ekspedicije usmjerena je u ovom slučaju na jednog odbjeglog američkog oficira, koji je u tropskoj prašumi uspostavio svoje carstvo zla.
Peter Pongratz je osjetio kako srce tame bolno kuca u njegovoj voljenoj Jugoslaviji. U onoj bivšoj Jugoslaviji, kako to sada moramo reći, koja mu je bila postala drugom domovinom, tamo gdje je on na hrvatsko-dalmatinskom otoku Korčuli našao spokojno i skromno pribježište slikara, jedino mjesto pod suncem na kojem je mogao na miru da radi i da se osjeća kod kuće. Rat na Balkanu je Pongratz(a) u razdoblju između 1991. i 1994. provocirao da napravi seriju slika, kojima je pokušao da se suprotstavi strahotama što su pogodile gradove i ljude koje je poznavao, iako je unaprijed znao da takav pothvat mora ostati bez uspjeha, pošto nikada ni jednom umjetniku nije pošlo za rukom da obustavi užas rata. Umjetnik ne može učiniti više no da svjedoči o onome što je vidio – kao što je to činio Goya – ili da svjedoči o sopstvenoj potresenosti izazvanoj iskustvom rata, o strahu koji je iz tog iskustva proizišao. A to sad upravo čini Pongratz svojim slikama i crtežima na temu rat na Balkanu.
Taj rat, o kojem mi često, olako i bez razmišljanja, kažemo da se vodi pred našim vratima, a da pritom ne povlačimo nikakve konsekvence, iznjedrio je jedan novi, izuzetno odvratan pojam, pojam “etničkog čišćenja”. Taj se prije svega odnosi na Bosnu, to srce nekadašnje Jugoslavije, Bosnu koja je mogla da posluži kao primjer mirnog zajedništva različitih naroda, jezika, religija, zajedništva koje se dokazalo u gotovo stoljetnom vremenskom rasponu. Ono je trebalo ovim ratom da bude nemilosrdno razoreno; čitava sela, gradovi, čitave regije trebalo je da budu preseljene, a stotine hiljada ljudi protjerane iz svog iskonskog zavičaja: i to je upravo to što se podrazumijeva pod pojmom “etničko čišćenje”. Razumljiva je tuga Petera Handkea, koji je za vrijeme rata na Balkanu i slomom nekadašnje Jugoslavije osjećao da puca nešto što je nekada bilo cjelina i što je nepovratno nestalo.
I upravo od ovog tragičnog nastojanja da se razgraniči ono što se tokom dugog razdoblja povezalo, da se rastavi ono što je činilo organsko jedinstvo i postojalo kao cjelina, polazi umjetnik Peter Pongratz. Umjetnost inače od iskona nastaje spajanjem oblika, simultanim slaganjem boja – tek međusobnom reakcijom jednih na druge, tek u svom skladu te boje mogu doći do pravog izražaja, a ukoliko još jedna drugu i podstiče, nastaje ono što doživljavamo kao umjetničko djelo. Onaj ko pokušava da precizno razgraniči i izolira njegove elemente, možda je dobar analitičar i teoretičar, ali se ne bi moglo reći da se na taj način približava biću umjetnosti. Možda on može da objasni zakone umjetnosti, ali zasigurno neće proizvesti umjetnost. Bez namjere da zloupotrijebi misaonu paralelu jedinstva umjetničkog djela i cjelovitosti jedne državne zajednice, nagovještava nam Peter Pongratz ovu paralelu, kada nam svojim postupkom predočava ne samo način razgraničavanja pojedinih oblika, površina i likova, već i posljedice istog. Jer način razgraničavanja se događa nasilno, a njegove posljedice znače pustoš i monotoniju. “Rat” i “Smrt” upisuje Pongratz u svoje slike – ili složenicu “RatSmrt”, pošto obje riječi idu zajedno. Jer kako bi se inače nasilno raskomadani oblici, rastrgani ljudski likovi mogli međusobno razgraničiti u svojoj brutalno izazvanoj izolaciji već nizom malih križeva, ogradama i živicama, kao i čitavim mrežama crvenih i crnih križića? Križići razdvajaju oblike i likove, zatvaraju ih, zarobljavaju, okivaju: “Veliki Peloton”(1992), “Sarajevo”, “Vrata pakla”, “Little Yellow Basket, kao i “Crni vojnik (1993), mogu se označiti kao upečatljivi primjeri takvih likovnih kompozicija. Ponekad se križevi povezuju u gustu mrežu bodljikave žice i na taj način sugerišu užas zarobljeništva u logoru.
Jednostavnim oblikovnim sredstvima – inspirisanim čitavim arsenalom spontano izražajnih logograma, kao što ih je razvila grupa Cobra – uspijeva Pongratz dočarati metafore užasa, koje ostaju duboko u sjećanju, kao što su groblja koja ne nalaze mira ni spokoja, već postaju “groblja u pokretu”. Tako je jednoj kornjači narastao oklop od križeva/grobova, dok ona, neosjetljiva za užasan teret na svojim leđima, pruža svoje male nezgrapne noge i puzi kroz devastiran krajolik. Ili metafora kratera bombe u kojem se, kao da su zaštićena u majčinoj utrobi zemlje, mirno igraju djeca (čak i s neaktiviranim granatama?).
Možda bismo slike i crteže na temu rata u Hrvatskoj i Bosni, koje je Peter Pongratz stvorio u razdoblju od 1991. do 1994. mogli svrstati u dvije grupe: u jednu, koja stravu i užas pokušava prizvati neposredno, i drugu, koja svjedoči o nastojanju da se prevaziđe strah i ukinu razgraničenja u okviru likovnog kosmosa, u kojem fragmenti ukazuju jedan na drugi, uvjeravajući nas na taj način da je cjelovitost uprkos svemu ipak moguća.
U prvu grupu bez svake sumnje spadaju slike i crteži mrtvačkih glava – mrtvačkih glava serviranih na tanjirima, pohranjenih u frižiderima, ili nabodenih na motke poput ražnjića. Ono čime ove slike u najvećoj mjeri izazivaju jezu je činjenica da se tu očigledno najčešće radi o glavama živih. Mrtvi nisu mrtvi, govore slike i crteži Petra Pongratza, oni kruže naokolo poput duhova, posmatraju nas, uznemiruju. A onda je tu i “Mrtvačka glava s fantazijom”, mrtvačka glava koja nastavlja da sanja nekadašnje snove živih, lobanja kroz koju prolaze nekadašnje nade i iluzije, kao da naši snovi, ako smo već smrtnici, mogu nastaviti da žive bez nas. Najpotresnijom mi se ipak čini glava “Male uplakane djevojčice” (1994), glava u čije su tamno lice, poput suznih kapi, ucrtane oči, nos, usne i zubi. To lice, sastavljeno iz samih suza, ostat će zacijelo nezaboravno i onom ko ga je samo jednom vidio.
U drugu grupu slika rado bih ubrojao one koje je Pongratz nazvao “Srce tame” i po kojima je čitava ova faza njegovog stvaralaštva dobila ime. Sve su one nastale 1992. U posebnoj tehnici (Gouache na papiru, 1992), koncentrično su crvenom i plavom bojom, jedna u drugu, ucrtane debele konture srca na uznemirenoj obojenoj pozadini, da (uprkos crnom odnosno crno-žutom okviru srca, uprkos crvenom krstu povrh njega) ne možemo niti želimo da pretpostavimo da je ovdje označen kraj, da se ovdje ne može više očekivati nastavak.
Jedna druga verzija ovog motiva (Akril na platnu, 1992) dopušta manje nade, iako je ne gasi u potpunosti. Crni križevi ispunjavaju svijetlu podlogu slike svuda naokolo uz rubove, dok nam se srcoliki oblik u sredini ceri poput razjapljene gubice koja prijeti da vrisne (ili da proguta nekoga/nešto?) U tu razjapljenu gubicu ucrtane su dvije mrtvačke glave, no i one su razjapile usta, kako bi nam prenijele i u glavu utuvile poruke o“Ratu” i “Smrti”.
Ali, postavlja se pitanje treba li da mrtvačke glave zaista imaju posljednju riječ? Pongratz misli: ne moraju – i daje svojoj kompoziciji izvjesnu dozu neizvjesnog, on joj ostavlja otvoreni završetak (“open end”). – Iznad tri križa, koji su kao u neku plodnu njivu usađeni u gornji rub srca, savija se na svijetloj podlozi prekrasni luk duginih boja, kao da između dolje i gore dolazi do neke nove povezanosti. Umjetnik ne može a da svom (likovnom) izvještaju o užasima rata ne podari bar tračak nade. Srce Petera Pogratza čezne za suncem Jadrana, za Korčulom.

prevela sa njemačkog: Mira Đorđević