Luko Paljetak [1]

NEPREKIDNI SAN NEPREKIDNOG LJETA

Sarajevske Sveske br. 14 [2]

Kao u romanima Francoise Sagan i na slikama Stipe Nobila vlada samo jedno godišnje doba-ljeto. Njemu je sve podređeno. Sva ostala vremena godine sudjeluju u njemu samo svojom ljetnom dionicom, samo onom ponudom koja u najvišoj mjeri može, i mora, zadovoljiti Nobilov stupanj oduševljenja nad svime onim što sunce čini njegovim svijetom. U njegovom središtu na vrhu Vele Glavice, iz svoje svjetlarnice on nadzire i bojom (n)obilno poji sva ta simultana buktanja, taj neprekidni san neprekidnog ljetnog dana. Na Nobilovim slikama nema noći, nema sjena, nema ljudi. Vidimo samo tragove njihova rada, znakove njihove prisutnosti koja je ustuknula pred orgijom nekog arhajskog božanstva koje u svom svetom mahnitanju za uzvrat na dar traži sve, svaku riječ, svaku misao, svaku boju na njenoj najvišoj tonskoj visini, čisteći sve od svega što ga može omesti u neprekidnosti njegova djelovanja.
Ljudi s naše strane pogleda znaju, međutim, da ljeto ne traje vječno, baš kao ni plodonosna jesen, da mora doći trijezna zima, sa samoćama sasvim druge vrste, da će za njom doći radosno-bolno proljeće koje toliko toga donosi baš zato što može toliko toga i odnijeti hirovitošću svojih ispada. Ljudi s druge strane, nevidljivi, traju svoju drijemežnu siestu ubijajući oko, opijajući se snoviđenim. Može zato zazvučati kao paradoks, ali slike Stipe Nobila su (i) vrlo sjetne, u skladu sa onom drevnom konstatacijom da nakon zanosa (bilo koje vrste) uvijek nastupa u nj trajno upisana tuga, da je i svaki, pa i likovni organizam, zapravo mala smrt, da se i na njih odnosi ona višeslojna izreka: tristes tropiques. I to je njihov alikvotni govor.
Gledanjem u te slike u nama se otvara prostor davno naslućene spoznaje da iz Raja na Zemlji zapravo uopće nismo istjerani nego, suprotno, da smo u njemu ostavljeni i divno zaboravljeni, baš zato da se ništa ne bi pomaklo ni naprijed ni natrag, ni bogovi, ni ljudi, ni biljke, ni životinje, da bi sve zauvijek ostalo kako jest, da bismo zauvijek ostali na kušnji.
Na slikama Stipe Nobila vlada bezvremenost, to jest vrijeme kao trajanje, odnosno vlada samo tempo, kao u obojenoj muzici napisanoj po nekoj deffalinsko-ravelovskoj recepturi u koju prodiru i plave note jazza s mora, ali i pjesma klapskog kruga oko crkve. Tako su orkestrirane te raspjevane likovne rapsodije. Na izvedbenom planu svaka je ta slika svojevrsna lumbardska psefizma, pisana kao boustrophedon, naizmjenice s desna na lijevo i s lijeva na desno, tako da se neprestano može čitati u oba smijera čitavom površinom plohe. Na metonimičkom planu to je neprestana igra dijelova za cjelinu, cjeline za različite razjedinjene dijelove koji se međusobno rimuju po načelima peanske metrike. Na misaonom planu (a on je u Nobila spoj srdačnosti uma i umnosti srca) to je neprestana rekapitulacija čina stvaranja, svetkovanje vječne plodovitosti i cvatnje.
U svemu tome autor stoji kao apsolut(ist) koji bdije nad neophodnom nepromjenjivosti tog svijeta, nad njegovom prividnom istosti u koju se upleće demijurška igra trajno zadanih lokalnih boja. Njih Nobilo zatim, iz Featonova očišta, razmješta po svojoj miloj volji ne obazirući se više, kao prije, na rasporede u postojećem krajoliku, znajući da će onaj stvarni na kraju pristati na suradnju sa onim njegovim stvorenim, sroditi se i izjednačiti se s njim, baš zato što trajno žudi i biti i ostati takav.
Ultramarin, svijetli i tamni, modri kobalt, zeleni kadmij, smaragdno zelena, zeleni kromoksid, marsovo žuta, smeđa i crvena, svijetli oker, limunasto žuta, nebesko plava i golublje siva, pečena siena, pečeni oker, kao pečeni kruh, venecijanski crvena, indijski rujna, kraplak, prirodna umbra, cinober, narančasti kadmij, ljubičasti kobalt, tirkizna, bijela, sve vrste bijele, to su Nobilove karte na stolu likovnog pokera što ga on otvoreno igra s Tvorcem. A ulog nije mali – to je čitav Nobilov svijet, imetak koji nije lako ni dobiti ni izgubiti.