Edisa Gazetić [1]

KONSTRUIRANJE PAMĆENJA U BOSANSKOHERCEGOVAČKOJ ŽENSKOJ PRIPOVIJESTI

Sarajevske Sveske br. 14 [2]

Negde ima suviše pamćenja, drugde suviše zaboravljanja,
Paul Richard

Tamo gdje postoji opterećenost povijesnim pamćenjem, postoje i problemi oko toga kako uspostaviti mirnodopske uvjete za kolektiv koji se stalno prisjeća vlastitih žrtava, poniženja, tragedija, kreirajući jedan drugi fenomen: zaboravljanje svega onoga što je njihova kolektivna zajednica mogla učiniti ili je učinila drugoj. Stalan proces prisjećanja i zaboravljanja čini neke dijelove svijeta izložene ratnim sukobima, jer kult kolektivnog pamćenja (Richard) ne poznaje osjećaj objektivnosti prema vlastitim pogreškama. Kolektivne zajednice Balkana često evociraju mitsku povijest prikazujući je kao vlastitu tragediju, slijepe i gluhe za vlastite okrvavljene ruke, a pokazale su i 90-tih da je sve počelo od riječī (u početku bijaše riječ!) kojima su se pozivale široke narodne mase da podrže sjećanja na zločine koji su zbili stoljećima prije ili u prethodnim ratovima. Povijest je počela bivati iznimno važnom, ona je, odnosno način prisjećanja povijesnih događaja, gotovo određivala sadašnjost zajednica, od kojih neke i nisu imale razvijena prisjećanja, ali su bile gotovo «primorane» da počnu konstruirati vlastita sjećanja i možda vlastitu povijest. «Prošlost (…) uopće i postaje tek time što se odnosimo spram nje» , a sudeći kako su se neke zajednice odnosile spram povijesti na Balkanu u prošlome stoljeću, moguće je da smo konstruirali svojevrsnu lažnu povijest, upravo onako kako se konstruiraju lažne uspomene (Aleida Assmann). Ne treba izgubiti iz vida činjenicu da su lažne uspomene individualne i proizvod nesvjesnog, dok je lažna povijest kolektivni proizvod svjesnog, s tim da kolektivno pamćenje tek postoji kao skup individualnog.
»Pamćenje nije moguće izvan onih okvira odnosa kojim se živi ljudi služe u jednom društvu kako bi svoja sjećanja fiksirali i ponovno našli. (…) Pamćenje čovjeku prirasta tek u procesu njegove socijalizacije. Istina, uvijek je pojedinac taj koji ima, ali njegovo je pamćenje kolektivno oblikovano zbog toga govor o kolektivnom pamćenju ne treba razumijevati metaforički. Doduše kolektivi nemaju pamćenje, ali oni određuju pamćenje svojih članova. I najosobnija sjećanja nastaju u komunikaciji i interakciji u okviru socijalnih grupa. Mi se ne sjećamo samo onoga što saznamo od drugih, nego i onoga što nam drugi kazuju i što nam oni potvrđuju i reflektiraju kao značajno. Prije svega, mi doživljavamo već time što opažamo druge, u kontekstu socijano zadatih okvira značajnosti.»
Jasno je da kolektiv, odnosno njegovi članovi preferiraju ona sjećanja koja su egzistencijalno vrijedna, te su kao takva i općeprihvaćena, s tim da u njima najčešće preovladavaju oni događaji u kojima se slave muške vrijednosti, najčešće pobjede u ratnim sukobima, a kako «pobjednici pišu povijest» čini se da u nacionalnim, ali i u cjelokupnoj povijesti preovladavaju «muška sjećanja» na «muške pobjede». Kako su prema mišljenju Nire Yuval – Davis žene samo «simbolične nositeljice identiteta i časti zajednice» (Treća, 2003.), tako se i njihova uloga u povijesti jedne zajednice, a zatim i u općoj povijesti civilizacije svodi na simboličnu prisutnost. U tom je smislu «ženska povijest» skrivena i zanemarenna, jer su ženska prisjećanja znatno drugačija nego muška, «ženska povijest», za razliku od muške, ne valorizira ratove i borbe u kojima moraju postojati pobjednci koji bi kasnije mogli pisati povijest. No, kako je «ženska povijest» još uvijek skrivena, odnosno povijest koju izučavamo na raznim institucijama temelji se na dominantnoj ulozi muškarca uz sporadično spominjanje žena koje su obilježile neke povijesne trenutke, pa ih se jednostavno nije moglo zbog tog doprinosa nikako izbjeći, (možda je najbolji primjer za to Marie Curie) neke feministice su zbog toga jednostavno započele revidirati povijest kako bi otkrile vrijednost pojedinih žena. Mnoge žene vjerojatno zbog rodne pripadnosti nisu mogle biti spomenute u «muškoj povijesti» ili su neki komentari o njima potpuno iskrivljeni. Zbog takve zanemarujuće uloge ženskoga roda u općoj povijesti, potrebno je permanetno inzistiranje na činjenicama koje ukazuju na žensku prisutnost u povijesti, te tako dekonstrirati muške povijesne vrijednosti kako bi i «ženska povijest» dobila na važnosti. «Žensku povijest» čine različite ženske priče, autobiografije, pisma, dnevnici, memoari, romani, novele, poezija, usmena predanja, odnosno sve ono što su žene tijekom stoljeća uglavnom pisale pod različitim represivnim režimima, u kojima se smatralo za veliki podvig svako objavljno žensko djelo, a nažalost u nekim društvima je i danas tako. Žensko pisanje i zapisivanje ženskoga iskustva moralo je, u stoljećima koja su jedino poznavala muško pismo, zadovoljiti muške kritičke standarde, kreirane posebno za žensko pisanje, da bi kasnije bilo publicirano kao djelo trivijalne ženske književnosti u odnosu na originalnu mušku. Ne treba zaboraviti da je 19. stoljeće pred neke od prvih spisateljica stavilo još jednu prepreku: maskiranje vlastita identiteta, odnosno mnoge od njih nisu smjele objaviti svoje djelo pravim, ženskim imenom. Muški pseudonimi su im omogućili da objave svoje romane i da od pisanja pokušaju živjeti, a ukoliko bi se desilo da muška kritika, ipak, razotkrije pravi identitet, djela bi bila procijenjena «kolektivnim ženskim standardima». Nekoliko viktorijanskih spisateljica, Charlotte Bronte, Jane Eyre, George Eliot imalo je upravo ovakvo iskustvo, a njihova su djela poslije razotkrivanja identiteta autorica izgubila prvobitnu vrijednost. (Biljana Dojčinović – Nešić, Ginokritika, 1993.). No, na sreću, kasnijim spisateljicama je bilo nešto lakše, pa su žene pričama iz vlastita života pisale i pričale povijest, nadoknađujući na taj način «izgnanstvo» iz velike (muške) povijesti. Zbog toga je autobiografski žanr bio omiljen među spisateljicama u prvim godinama njihova rada, a upravo je ovakav žanr doprinio da se bolje rekonstruira «ženska povijest».
Kada je riječ o konstruiranju memorije u balkanskim kulturama, čini se iznimno važnim predstaviti razlike koje se očituju u pristupu događajima značajnim za povijest jedne kulture, nacije, a zasnovane su na rodnoj pripadnosti onih koji pomoću tih događaja na svojevrstan način konstruiraju povijest. U tom je smislu književni tekst jako zanimljiv jer se upravo preko teksta može otkriti koliki je značaj roda u konstruiranju povijesti. Bosanskohercegovačka muška i ženska književnost, koja tematski preferira ratna zbivanja na prostoru Bosne i Balkana tijekom devedestih, može se uzeti kao primjer koji, pored povijesnih značajki, otkriva kakvu je ulogu imala rodna pripadnost autora, odnosno autorica kada je riječ o konstruiranju sjećanja. Jednu od takvih razlika još ranije je zapazio i Vuk Stefanović Karadžić u sastavljanju svojih pjesmarica gdje je eksplicitno označio razliku između muških – epskih i ženskih – lirskih pjesama, odnosno naglasio u predgovoru svoje prve Pjesmarice da su ženske pjesme «ljubavne i nježne» (Različne ženske pjesme, Beograd, 1987.), a da su muške junačke i da se u njima više gleda na pjesmu, a manje na pjevanje kao u ženskim pjesmama (Srpska književnost u književnoj kritici, Narodna književnost 2, Beograd 1972.) Takva se razlika čini paradigmatičnom i za noviju književnost, ali ne treba zaboraviti da je baš u muškoj bosanskohercegovačkoj književnosti započelo svojevrsno redefiniranje povijesnog prisjećanja. «Redefiniciju kulturne i povijesne memorije (…) bosanskohercegovačka književnost započela je znantno ranije. Još sa Andrićem i njegovim arheološkim postupkom iz romana Na Drini ćuprija i Travnička hronika kojemu je cilj baš to da dekonstrukcijom mitskog pamćenja dođe do povijesne istine. (…) Uz Andrića tu je svakako Mak Dizdar sa svojom projekcijom kamenih spavača koji progovaraju iz pozicije povijesnih žrtava (…) Naravno, i Meša Selimović, koji svojim romanima pokazuje kako se povratnik iz rata koprca u svijetu koji je izgubio etičko uporište, noseći se pri tom sa nekim od transcedenasa što stalno nadilaze puko povijesno iskustvo.» No, u ovom smislu bi možda trebalo napraviti i razlike u prikazivanju povijesti prije i poslije 90-ith, gdje bi mogle postojati razlike u prikazivanju različitih ratnih sukoba, koji su definitivno različiti od samih motiva borbe do posljedica koje su ostavili.
Kako je «ženska povijest», uopće, različita od muške, odnosno izvori informiranja o nekim događajima su sasvim različiti, tako i u ženskom književnom tekstu imamo potpuno drugačiju sliku tragedije jedne zajednice. Naravo da ne treba zanemariti različito rodno iskustvo, ali izvjesno je da konstruiranje ženskog sjećanja u tekstu nije zasnovano na činjenicama koje će podržavati i ako je potrebno osnažiti jedan kolektiv ili jednu ideologiju. Žensko (ratno) pismo ne podržava kolektivno/nacionalno/etničko sjećanje na povijest, odnosno konstruiranje (ženske ratne) povijesti izostavlja odnos figura heroj – žrtva, u onom smislu u kojem je to (eksplicitno) naglašeno u muškoj (ratnoj) prozi koja doslovno želi da se čitatelji prisjećaju događaja i u cijeloj priči možda pronađu razlog svojevrsne netrpeljivosti prema «neprijatelju».
Čini se da je najbolji primjer razobličavanja kolektivnog/nacionalnog/etničkog sjećanja u ženskoj prozi prikazala Alma Lazarevska u zbirci priča Smrt u muzeju moderne umjetnosti (1996), tiskana netom poslije rata. Žensko pismo vješto je izbjeglo imitiranje velikih (muških) priča o ratu, sukobljenim stranama (Lazarevska ih imenuje kao jedna i druga strana, «ona strana došla je po ovu») koje se do besvijesti bore za svoju nacionalnu/etničku ili koju drugu stvar i pri tome u tekstu ostvaljaju toliko nerazriješenih sukoba koje trebaju što prije neki drugi vojnici započeti u nekom drugom vremenu. Žensko sjećanje na tek završene ratne sukobe nije podleglo ideološkoj interpretaciji rata, već se dalo u potragu za nekim drugim temama u kojima će se osloboditi sva ta frustrirajuća želja da se pripovijeda unedogled o našoj ili njihovoj krivici, odgovornosti, zločinima. Tako su na vrijednosti dobile neke druge teme koje iscrpljuju tijelo i um glavne junakinje u njezinu pokušaju da se prisjeti što se zbilo sa trinaestom razglednicom sa Jadarana, je li ju njezin dragi poslao roditeljima ili je to tek još jedna paradigma grijeha Ane i Vronskog, zatim nastojanje da se dječaka poštedi priče o smrti dječaka Pabla u Seviljskoj lepezi i izmisli sretan kraj, upravo onakav kakav bi Otilija T napisala u svakoj knjizi da je ona pisac, pa bi Ana i Vronski zauvijek bili sretni. Čini se da je u ovoj zbirci ponekad važnije misliti o tome treba li lagati ili uvijek kazati istinu, je je smrt nemoguće sakriti kada se živi u Opkoljenom Gradu «u kojem na dan zna poginuti i na desetine ljudi od udara jedne vatrene kugle» , a glavna junakinja se u tako apsurdnim uvjetima još uvijek premišlja da li da svojeg dječaka počne «navikavati na činjenicu smrti. Koju literaturu pri tome koristiti? Premda, kad sravniš dva plana, postaje besmisleno. Naš dječak zna da mu je prije nekoliko mjeseci poginuo drug. Komadić usijenog metala koji se oslobodi kada se vatrena kugla rasprsne, prošao mu je kroz samo središte mozga. Prosut je dječiji mozak po asfaltu, a da se u njemu još uvijek nije nastanila navika na činjenicu smrti. A mi, eto, dječaka još uvijek štedimo od činjenice da je junak knjige poginuo.» Žensko shvaćanje rata očito nije samo koncentrirano na izravne sukobe vojnika u rovovima, jer cijala ta apsurdnost u koju kolektiv zapadne možda ima značajnijih pitanja (Je li u kuhanom jajetu kuhano pile?) na koja nemamo nikad spreman odgovor, kao ni za pitanje kako želimo umrijeti. Lazarevska je od apsurdnih ratnih dana uspjela konstruirati iznimno važan dio ženske povijesti, napraviti od velike muške povijesti (history) jednu malu žensku (her story) u kojoj među tolikim beživotnim tijelima nalazimo tek rođenog Galininog Hristosa. Zanemarivanje velikog rata i borbi između vojnika koji su preko noći postali veliki neprijatelji, tipično je za žensku prozu, u kojoj izostaje tipično ratno iskustvo likova, (jer ga ni spisateljice nemaju?) ali je zato svako prisjećanje na djetinjstvo, obitelj, život prije ili poslije rata upravo obilježen nekom ratnom nesrećom.
Zbirka priča Kad umrem da se smijem Fadile Nure Haver također se u ironijskom podsmijehu balkanskim plemenskim/političkim zajednicama, koje su uvijek u nekom sukobu, udaljava od izravnih sukoba, ali je upravo rat iz drugog plana promijenio život većini protagonista. Za nju je balkanski mentalitet okarakteriziran u tragičnoj istini o «zemlji seljaka» koji previše pamte a vrlo malo zaboravljaju i praštaju svojim navodnim neprijateljima.
«Nismo mi ko oni tamo, preko bare: tolerantni, demokratični i učtivi brate, što je-je. Đe si vidio nekog našeg seljobera da se hiti na nekoga atomskom bombom, pa poslije – kad se spametuje – kaže: Izvini buraz, nisam namjerno. Sorry! De da te poljubim sad ko brata i – evo ti lanč – paketić od brace.
Divljaci smo ti mi, sve nam džabe. Sasvim je mudro, onomad, zaključila Desanka M. Kako smo mi zemlja seljaka na brdovitom Balkanu. Da smo barem u ravnici. Ali, šta se može.» Za razliku od Lazarevske Haverova samo fragmentarno obrađuje ratnu temu, prezentirajući gotovo uvijek posljedice koje je rat ostavio u životima likova. Ženske su sudbine opet i ovdje najtragičnije, posebice u Vildaninoj ispovijesti o silovanju nje i njezine sestre, njezinu potisnutom sjećanju o cijelom tom događaju koji je kroz snove o konjima isplivao na površinu svijesti, te o majci Nidžari koja najbolje opisuje transformiranost ljudi poslije rata kad «nisi više onaj» od prije i ne smiješ se, već plačeš i zbog tuđeg smijeha. Ili, priča o trinaestogodišnjem dječaku koji je u jednom danu izgubio majku kojoj je na rastanku povjerio svoj školski pribor i djetinjstvo koje je netragom nestalo u samo jednom trenu kada je shvatio da zapravo ne ide tamo gdje će nastaviti sedmi razred, već tamo gdje su samo velika rupa, buldožeri i mrtva tjelesa. Haverova je kao i Lazerevska u svojoj zbirci jasno pokazala apsurdnost rata, te se gotovo u svakoj priči u kojoj je rat izravan ili posredan događaj nazire njezina sumnjičavost da ćemo se ikada izliječiti od simptomatične sintagme: «zemlja seljaka». Indikativno je da ova zbirka predstavlja svojevrsnu obiteljsku priču u kojoj nailazimo na likove koji nas više podsjećaju na stanovnike grada Makonda nego li na prosječnu patrijarhalnu obitelj na brdovitom Balkanu. U svakom slučaju obje spisateljice nalaze da su u tematskom, ali i u povijesnom smislu vrjednije individualne sudbine likova, jer se preko takvih priča jedino može čitati jedna druga vrsta povijesti koju ne kreiraju niti pišu pobjednici (muškarci), naprotiv žrtve (često žene) su te koje pričaju ovakve pripovijesti, a velika povijest gotovo nikada ne mari za one koji su na bilo koji način drugi. Ženske pripovijesti o vlastitoj sudbini upravo predstavljaju klasičan način kako se konstruira ženska povijest, ali u isto vrijeme pokazuju kako se ženska sudbina u velikim tragedijama stoljećima ne mijenja, a čini se da su i povjesničari slijedili primjere iz stvarnosti.
Možda su u ovom kontekstu još zanimljivije priče autorica koje nisu imale tu «sreću» da budu direktne sudionice ratnih sukoba, već su iz nekog (mirnijeg) kuta mogle promatrati takve događaje i na drugačiji način (re)konstruirati svoja sjećanja na rat, ali i sudjelovati u konstruiranju ženske povijesti. Indikativno je da u ovakvim pripovijestima izostaju tipična prisjećanja na ratne sukobe, ali i neutralnost autorica, odnosno pripovjedačica u tekstovima prema fenomenu pripadanja skupini – žrtvi svih sukoba. Ljubica Žikić u svojoj zbirci Slike raspuklog vremena također ima žensku povijesnu priču o ratu na Balkanu, odnosno u Bosni, čiji se predznaci skrivaju u tarot kartama i drevnim učenjima o simbolima, koji su s vremena na vrijeme ovdje vrlo vrijedni kao opomene da se apsurdni događaji vrlo često znaju ponavljati i nekoliko puta na različitim mjestima. Prisjećanje na rat u ovoj zbirci se ponekad može učiniti kao želja da se na što bolji način napravi digresija koja će poslužiti da se zaobilaznim putem dođe do početka devedesetih godina u Sarajevu. Nekoliko priča iz djetinjstava koje se doista doimaju kao digresije u obliku autobiografskih slika iz vlastita djetinjstva prethode možda najapsurdnijim doagađajima na Balkanu u njegovoj povijesti. Na taj način autorica zaobilazi stvarne slike ratnog užasa i rekonstruiranjem sretnih priča iz djetinjstva, u isto vrijeme potiskuje i transferira rat i slike iz djetinjstva. To naravno nikako ne znači da ovdje izostaje autoričino suočavanje sa stvarnim događajima, naprotiv njihovo detaljno izbjegavanje je jedan od načina nemirenja sa onim što se zbiva, ali i otpor užasu kojem jedna priča ili pripovjedačica ne žele pridati vrijednost i priznati da takve apsurdnosti kreiraju svakodnevnicu. Početak apsurda u zbirci označavaju vlakovi koji su prestali da vezuju tada dva najudaljenija grada na (svjetskoj) mapi Sarajevo – Beograd, a priča o vlakovima s početka devedestih je u isto vrijeme i rekonstruirana priča iz djetinjstva o teči i njegovoj ljubavi prema vlakovima. I napuštanje opkoljenog grada označeno je na drugačiji način, odnosno onda «kada su prestali da idu vozovi na relaciji Sarajevo – Beograd, a raslinje prekrilo šine i pragove pruge za dugi niz godina, zatražili smo utočište kod tetke.» No, ma kako dobar bijeg organizirala, pripovjedačica nije mogla pobjeći od posljedica koje se skrivaju u ženskim tumoroznim ćelijama na onkologijskom odjeljenju, čije su brojčane oznake bolesti posebno zastrašujuće, ili od činjenice da je urednik primijetio kako većina «nas iz redakcije, naročito posle rata, slabo spava» i da se ujutro gotovo svi još uvijek bore sa noćnim morama i preostalim košmarima. Kao i u drugim primjerima iz ženske književnosti i ovdje su izravni ratni sukobi stavljeni u drugi plan, ali je stalno povezivanje individualnih sudbina sa događajima iz devedesetih naprosto učinilo pripovijesti granicom između želje da se ostane daleko ratu, ali i nemogućnosti da se takvo što ostvari. Naprosto je nemoguće drugačije ispričati priču o Draganovoj ljepoti kojoj je rječitost pridavala magiju zavođenja, ali se isto tako magično uglasila kada je samo jedan komadić granate presjekao zauvijek riječi u njegovu grlu, na kojem se vidio samo mali trag smrti. Vjerovanje da će se probuditi kao i Trnoružica iz svog sna predstavlja tekst opet kao snažnu borbu protiv vjerovanja da se na tako apsurdan način zauvijek izgubi jedan ljudski život.
Još jedan ženski tekst bosanskohercegovačke autorice Cecilije Toskić Pa da krenem ispočetka nije tematski vezan za ratne sukobe, ali se pripovjedačica u kontekstu prisjećanja vlastita djetinjstva i priče o sadašnjem životu izvan Bosne i Balkana dotiče posljedica rata koje su manje – više iste za sve one koji su bili prisiljeni napustiti prostor na kojem su živjeli prije devedesetih. Kao i Ljubica Žikić i Cecilija Toskić najveću pažnju pridaje pričama iz djetinjstva koje se odvija u vrijeme komunističkog režima i frustrirajućih pravila za pripadnike tadašnjeg društva, pri čemu je ratna priča spomenuta u kontekstu izbjegličkog života u Austriji i nezadovoljstva sa kojim se intelektualka suočava poslije napuštanja vlastite zemlje. «Kao izbjeglica sam se zaustavila u Austriji pod tuđim krovom, na crnom da ne može biti crnjem poslu u tuđoj domovini.» Ali, kao i u već navedenim primjerima ženskog pripovijedanja, žena se izravno ne obračunava sa režimom koji je doveo do stanja u kojem intelektualka stoji nad mrtvim kokošima i čeka goste koji je «više ne mogu hvatati za guzicu» kao na početku njezine konobarske karijere; ili kada profesorica njemačkog jezika Cecilija Toskić postane Cili i zaboravi da je uopće bila netko drugi, jedva razumijevajući Tirolce jer je njihov jezik potpuno drugačiji od onoga što se izučava na Sveučilištu, ne razumijevajući zašto je, kada noću ulazi u svoje razrede u Kati, nitko ne sluša i ne razumije; ili kada jedna izbjeglica iz Bosne treba obići cijelu Europu da bi srela nekoliko svojih prijatelja. Optužnica bi bila preduga, a premalo je onih koji se osjećaju krivim za događaje na Balkanu, koji su kako tvrdi Rada Iveković u svojem tekstu (Ne)predstavljivost ženskog u simboličkoj ekonomiji: Žene, nacija i rat nakon 1989.godine počeli u vrijeme komunističkoga režima u kojem se nacionalizam gradio zajedno sa mizoginijom. Tako su i neki ženski književni tekstovi nastali poslije rata u bosanskoherecegovačkoj književnosti upravo odgovor nacionalizmu i mizoginiji s kraja 80-ih i početka 90-h, bez optužbi i traženja glavnih krivaca za sve što je target group (Iveković) preživjela tijekom rata. Ovakvo (re)konstruiranje povijesti u ženskim književnim tekstovima trebalo bi doprinijeti da opća povijest promijeni svoj ignorantski stav pema ženskom subjektu uopće, upravo zato što se proces (re)konstruiranja povijesti u ženskom tekstu ne zbiva po obrascu selektiranja sjećanja pogodnih određenom kolektivu koji potiskuje vlastite pogreške prema drugima. Stoga bi i ženska povijest trebala jednom postati dio opće (muške) povijesti, posebice kada je riječ o balkanskim kulturama koje naprosto pate od procesa selektiranog sjećanja i vrlo selektiranog zaboravljanja. No, kako je na Balkanu sve dio vrlo sporog procesa, ipak, vrijedi misliti da će dekonstruiranje nacionalizma i mizoginih kodova u književnim i kritičkim tekstovima, ne samo ženskim, donijeti važan pomak u balkanskim kulturama koje bi jednostavno morale jednom započeti rehabilitiranje povijesti koja konstantno prijeti da održi svoju tradicinalnu egzistenciju i u budućnosti, nažalost.

Literatura:

1. Alma Lazeravska, Smrt u muzeju moderne umjetnosti, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996.
2. Cecilija Toskić, Pa da počnem ispočetka, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003.
3. Fadila Nura Haver, Kad umrem da se smijem, Nakalada Zoro, Sarajevo- Zagreb, 2004.
4. Ljubica Žikić, Slike raspuklog vremena, Prosvjeta, Sarajevo, 2005.
5. Joe Magezis, Ženske studije, Sarajevo, Magistrat, 2001.
6. Jan Assman, Kulturno pamćenje, Biblioteka tekst, Zenica, 2005.
7. Žene, slike, izmišljaji, priredila Baranka Arsić, Centar za ženske studije, beograd, 2000.
8. Rečnik osnovnih feminističkih pojmova,skupina autorica, IP Žarko Albulj, Beograd, 1999.
9. Balkan kao metafora, ur. Dušan I. Bijelić i Obrad Savić, Beogradski krug, Beograd 2003.