Andrej Nikolaidis [1]

SAVREMENA CRNOGORSKA PRIPOVIJETKA: OBLIK ONOGA ŠTO ĆE DOĆI

Sarajevske Sveske br. 14 [2]

Priča o onome što se danas brenduje kao Nova crnogorska književnost počinje u časopisu “Plima plus”, u trenutku kada Plimina redakcija dolazi na ideju da objavi nekoliko brojeva u kojima će crnogorski pisci ispisati svoje žanrovske priče. Godine 1997. izlazi prvo od tih izdanja – Crnogorska horor priča, koju je priredio Aleksandar Bečanović. Nova crnogorska književnost počinje, dakle, pričom.

Ono prije toga bile su najave. Recimo to ovako: ako su poetske zbirke “Konji jedu breskve” Balše Brkovića i “Ulisova daljina” Aleksandra Bečanovića, prve pjesme Pavla Goranovića te knjiga (opet) priča “Ogledi o ravnodušnosti” tu književnost proricale, Plimina serija bila je njena objava. Po prvi put predstavlja se cjelokupna jedna generacija pisaca, sa svim svojim osobenostima, ali računajući na sinergetski efekat, koji je u tom trenutku bio nužan da bi čitava stvar uopšte bila primijećena.

Jer: Nova crnogorska književnost nastaje u trenutku kada vladajući politički establišment i njemu pripadajuća intelektualna elita i institucije kulture drže kako ne samo da nema nove, nego ne postoji nikakva crnogorska književnost – svakako ne izvan korpusa, kako se tada govorilo, matične srpske književnosti. (Ovdje valja napomenuti kako intelektualno udvorištvo valjda nigdje nije tako razuzdano i besramno kao u Crnoj Gori: u samo petnaest godina, isti su ljudi prešli put od tvrdnji da crnogorska književnost, narod ili sama država ne postoje, do knjiga u kojima su sistematizovali svoja znanja o toj književnosti, narodu i državi. Razlika između jeste i nije izgleda nigdje nije tako tanka kao u Crnoj Gori. Stoga stvari ovdje tako malo vrijede kada ih ima, kao što tako malo nedostaju kada ih nema)

Kako bilo: Objava nije mogla biti ignorisana.

Opus Sretena Asanovića poslužiće kao kopča nove generacije crnogorskih pisaca sa tradicijom. Zahvaljujući istrajavanju na kratkoj priči kao formi u kojoj će najuspješnije artikulisati svoje ideje, Asanović je vremenom stvorio body of work najveće dosljednosti. U posljednjih deset godina Asanović je objavio dvije zbirke: “Martiri i pelegrini” i “Nomina”.

Asanovićeva proza kao da više duguje Karveru i neorealistima nego crnogorskom književnom miljeu. Otuda ne čudi što će (tada) mladi crnogorski pisci sreda baš Asanovića navoditi kao referentnu tačku iz korpusa nacionalne književnosti. Izborom Asanovića, u suštini je odbačena čitava crnogorska književna moderna, koja je izgubila rat sa guslarskom Crnom Gorom, između ostalog i zato što taj rat nikada nije prihvatila, što je sa njom neprekidno flertovala, što je vremenom postala nastavak guslanja drugim (eliotovsko-paundovsko-valerijevskim) sredstvima.

U trenutku u kojem nastaje Nova crnogorska književnost, sve epske priče (količina mitomanstva u crnogorskoj moderni svakako će zanimati književne arheologe) su se samouništile: koncept takozvane herojske Crne Gore izvršio je suicid pred zidinama Dubrovnika i na brdima iznad Sarajeva. Crnogorski vikend-koljači koji su operisali po Istočnoj Hercegovini, osim što su činili zločine, mit o herojskoj Crnoj Gori doveli su do tačke u kojoj se ukazao kao ogoljena laž.

Nova crnogorska književnost u tom trenutku ima nasušnu porebu distancirati se od te tradicije. Stoga ona nastaje kao eksces, kao književnost diskontinuiteta. Uredništvo Plime imalo je to na umu: stoga su pisci pozvani da ispišu baš svoje žanrovske priče. Do tog trenutka, žanrovska književnost u Crnoj Gori praktično ne postoji. Ne slučajno, izdanje crnogorske horor priče nosilo je naslov: Oblik onoga što će doći.

Pisci su otišli korak dalje: te priče ne samo da su pisane sa punom sviješću o postmodernoj rehabilitaciji takozvanih niskih žanrova, nego su one i fizički otrgnute od Crne Gore. Većina pisaca svoje je priče smještala u evropske zemlje ili preko Atlantika; njihovi junaci imali su strana imena, živjeli u tuđim jezicima i istorijama. U trenutku kada ispisuje svoju njemačku (“Berlinski krug”) ili italijansku (“Castor”) priču, Balša Brković živi u terorizujućoj društvenoj izolaciji – u Crnoj Gori za njega nema posla, a svaki izlazak na ulicu za njega znači transformaciju u pokretnu metu. To isto važi i za ostale.

Plima ipak izlazi i serija njenih žanrovskih izdanja na koncu mijenja književni odnos snaga. U trenutku kada je edicija okončana, Nova crnogorska književnost je ne samo uspostavljena – ono što je počelo kao anarhistički akt, kao književni terorizam, na koncu je postalo mainstream. Do tada, već su objavljene njene utemeljujuće knjige: “Katedrala u Sijetlu” i “Oni!”, “Mjesta u pismu” Aleksandra Bečanovića, “Sve to” Ognjena Spahića i “Dvojenje” Balše Brkovića.

Dvije od njih – “Sve to” i “Katedrala u Sijetlu” – knjige su pripovijetki. Toj listi Bečanović će pridodati “Očekujem što će iz svega proizaći”, u kojoj će sabrati pripovijetke objavljivane u časopisima i dodati nekoliko novih. Brković još uvijek nije objavio izbor svojih pripovijetki, ali radi na njemu. Spahić, takođe, sakuplja materijal za novu zbirku.

Ako je “Sve to” najavila Spahićev talenat, koji će eksplodirati i bljesnuti u romanu “Hansenova djeca”, ovjenčanom Mešom za 2005., Bečanovićeva zbirka priča “Očekujem što će iz svega proizaći” tekst je koji ne najavljuje, nego potvrđuje. Bečanović je poznat prije svega kao pjesnik (dobitnik je i nagrade “Risto Ratković”, najvećeg ovdašnjeg priznanja za poeziju), kao filmski teoretičar i, k tome, i najveći erudita od svih crnogorskih pisaca. “Očekujem što će iz svega proizaći” svakako je jedna od najboljih knjiga priča u crnogorskoj književnosti. Koju, pored prokletstva malih brojeva, činjenice koja otežava svaki pokušaj sinteze u govoru o toj književnosti, odlikuje i ogromna, bezmalo galaktička razlika u kvalitetu između nekoliko pisaca iz prve petorke i onih ostalih. Bečanovićeve pripovijetke nose nove tematske okvire u odnosu na one koje pronalazimo u njegovom pjesničkom opusu, i pokrivaju teren od potrage za metafizičkim u svakodnevnoj rutini (“Prezir”) do ludističkog spektakla (“Hitch Go West”).

Ovaj kratki pregled ostaje nepotpun, jer u njemu nema govora o Marku Vešoviću. Niko se u Crnoj Gori nije sjetio Vešovića smatrati (i) kao crnogorskog pisca, što je luksuz koji sebi može dozvoliti samo neznavena provincija, što crnogorska književna kritika, sa izuzetkom Vlatka Simunovića i Borislava Jovanovića (kojima se, obojici, može zamjeriti da pragmatizam i kompromis katkada pretpostavljaju intelektualnoj hrabrosti) svakako jeste. Kada bi ovdašnji kritički konsenzus bio da Vešović (moguće i uprkos svojoj volji) jeste (i) crnogorski pisac, tada bi govor o crnogorskoj pripovijetki bio nemoguć bez pominjanja Vešovićeve izvanredne knjige “Šta god bude reklo lišće”, koja je objavljena krajem novembra 2006: naravno, opet u “Plimi”.

U posljednje dvije godine u Crnoj Gori se pojavila nova književna generacija – pjesnika. Tačnije: pjesnikinja (Sanja Martinović i Dragana Tripković) i pjesnika (Vladimir Đurišić, čiju je zanimljivu zbirku objavio OKF Milorada Popovića, izdavača koji je u saradnji sa zagrebačkim Durieuxom Novu crnogorsku književnost digao na novi, viši nivo). U čekanju novih pripovjedača, preostaje nam da se prepustimo omiljenom ovdašnjem sportu - evociranju uspomena.