Dragan Radulović [1]

Jer naši su dani sijenka na zemlji...

Sarajevske Sveske br. 13 [2]

Čovjek je čuo nečiji glas, no nije mogao utvrditi odakle dolazi i kome pripada; glas je bio mladalački krzav i nestrpljiv, ali nekako prigušen, kao da dopire iz udaljene prostorije koja je pregrađena velovima, i čovjek je uzalud naprezao svoj sluh, na kraju ipak nije bio posve siguran da li ga je ikada ranije čuo. „U Zoharu se jasno kazuje: svekoliko gornje zbivanje traži svoj podsticaj odozdo. Naša zemaljska djela utiču na nebeska događanja. Sve što činimo, koliko god nam u trenutku činjenja izgledalo beznačajno, u stvari je radnja od kosmičke važnosti. Nikada ne zaboravi na to“, kao odgovor čuo je nečiji starački glas.
Čovjek je u svom sjećanju grozničavo premetao za imenom ili izgledom čovjeka kojemu taj avetinjski glas pripada, jer je bio ubijeđen da se lik te aveti krije sačuvan u jednoj od nepristupačnih odaja njegove svijesti. Bio je siguran da je taj glas čuo ranije, postojao je u njegovom sjećanju: kako škriputav i napukao od kašlja, lagano izgovara teško razumljive rečenice iz Tore, i tumači njihovo značenje učenicima.
Čovjek je pokušao da otvori oči, ali je njegov napor osujetio užasan bol u lobanji. Ne zna da li je kriknuo, ili makar pomjerio svoje tijelo; nije siguran da li je nečim pokazao da je živ i donekle svjestan onoga što se događa... Ali, ponovo je čuo starački glas kako smireno izgovara nekoliko riječi, zatim je osjetio trepet koraka koji se užurbano udaljavaju, i odmah potom osjetio je blagi stisak šake na svom ramenu. „Polako“, prošaputao je starac. „Moraš se dobro odmoriti, prije nego otvoriš oči ili pokreneš tijelo. Još uvijek si nijem, tvoje misli su u neredu, ali ne brini zbog toga, za dan-dva sve će doći na svoje mjesto. Uvijek tako bude. Sada samo miruj, i moli se Gospodu; ako možeš dozvati u sjećanje riječi molitve. Ako ne možeš, samo misli na Njega, on će razumjeti tvoju nemoć.“

* * *

„Ko je ovo, rabi?“, upitao je mladić oprezno. „Da li je to golem? Ili, oživljeni mrtvac?“
„Ili, možda, kakav demon iz pakla? Brineš li zbog toga, Natane? Da je učitelj posrnuo u tamu, da je odbacio sve ono čemu te je godinama podučavao, i na kraju dospio pod uticaj Zloga? Reci slobodno, ako tako misliš, ne ustručavaj se“, rabin se nasmijao, za trenutak poželjevši da se malo našali sa svojim učenikom, no vidjevši koliko je ovaj uplašen onim čemu je svjedočio, odmah je odustao od svake šale. „Ne, Natane. Ovo je samo čovjek: ni golem, ni demon, ni oživljeni mrtvac – samo čovjek.“
„Ali, rabi, vi ste ga stvorili! Znači li to da znate tajno ime Gospodnje? Ono koje mudracu omogućava da čini čuda!“, upitao je mladić uzrujano.
Starac je izvjesno vrijeme razmišljao što da odgovori svom učeniku, a da ga tim odgovorom još više ne zbuni ili uplaši. Odustao je od navođenja mudrih citata, jer u ovom slučaju oni bi samo dodatno zamaglili stvar: učenik je prisustvovao činu stvaranja ljudskog bića ex nihilo, i tu nikakvi citati neće biti od koristi. Samo jednostavno objašnjenje, bez obzira koliko bilo neshvatljivo i paradoksalno. Ali, rabin je znao da kada god je htio nešto objasniti svojim učenicima, on bi im umjesto učenog predavanja, radije ispričao neku priču iz svog života, jer jedino je njome, i samome sebi najzad, mogao objasniti bar djelić onoga što ne razumije. Tako će biti i ovoga puta, odlučio je.
„Ti znaš, Natane, jer govorio sam ti već nekoliko puta o tome, da sam u mladosti učio kod rabina Eleazara Horowitza u New Yorku. Među američkim kolegama uživao je ugled neprilagodljivog rođaka iz Evrope koji se slijepo pridržava slova vjere, i zaobilazili su ga zbog toga kao gubavca. (Dok su oni svoje peyes, zulufe u loknama, držali krijući iza ušiju – on se, Natane, nije stidio!) Da je bilo po njihovom, siguran sam, on nikada ne bi imao niti jednog učenika. I zaista, svi njegovi učenici, među kojima i ja, bili su poslati u Ameriku iz staroga kraja. Međutim, upoznao sam ga dobro, Natane, i mogu ti reći samo jedno: uza svu pravovjernost, bio je neuporedivo liberalniji od onih koji su ga napadali. Ali njegov je liberalizam proizilazio iz mnoštva razumljenih knjiga, a ne iz mode ili banalnih zahtjeva dana. Pogotovu ne, iz razloga pojavljivanja na televiziji ili u novinama. Prezirao je iz dna duše sredstva masovne komunikacije. Za njegovo razumijevanje stvari, kako je često volio da naglasi, u tome nikakve komunikacije nema, jer jednosmjerno brbljanje ni pod kojim uslovima ne može biti razgovor među ljudima.
Srećom, umro je davno, pa nije doživio da čuje svjetski poznatu pjevačicu zabavne glazbe kako usred Izraela izjavljuje da je promijenila ime u Ester, te kako se u posljednje vrijeme intenzivno bavi proučavanjem hebrejske mistike. A da svi u domovini, izuzev nekoliko posvećenika, (koji su po definiciji beznačajnog uticaja), tu njenu izjavu doživljavaju kao dobar marketinški uspjeh cjelokupnog jevrejstva. Užas! No, oprosti mi Natane, nijesam htio o tome govoriti; omaklo mi se.
Učeći kod rabija Eleazara, saznao sam mnogo od onoga što sada znam. Ali, najvrednije čemu me je naučio – bilo je da pažljivo čitam knjige. Da, pretpostavljam kako smatraš da to nije posebna vještina, da je dovoljno samo naučiti sva slova, i primijeniti naučeno. Tako sam u mladosti i ja mislio. Međutim, nije tačno. Rabi Eleazar je, uporedo sa mojim obaveznim časovima u ješivi, običavao da mi pruži desetak stranica teksta iz nekog eseja ili studije – meni potpuno nepoznatih autora – i da zatraži da izdvojim glavnu tezu, a potom i argumente kojima je potkrijepljena. Nikada nijesmo raspravljali o njima: moje je bilo samo da ih uočim i čitko prepišem na papir, da ih dostavim rabinu na provjeru, a on bi mi ih vratio poslije nekoliko dana. Ako ne bih uspio, ili rabi nije bio zadovoljan mojim postignućem – vraćao me je na početak. Ako bih pak uspio, pružao mi je novi tekst, za bitnu nijansu komplikovaniji od prethodnog. Rezultate svog rada, sve one papire koje bi mi rabi vratio, bio sam obavezan čuvati u jednoj od fioka svog radnog stola. Poslije dvije godine takvog rada, rekao mi je da izvadim svoje zabilješke, i tek onda smo raspravljali o njima. Uzalud sam pokušavao od njega da doznam bar imena autora, ili naslove knjiga iz kojih su bile te stranice, nikada mi nije odgovorio. Ali, poslije izvjesnog vremena, nekako samo od sebe, otkrivao sam kome pripadaju ti tekstovi: Zohar, Bahir, Spinozin Teološko-politički traktat, Vodič za zdvojne Mojsija Maimonidesa, Hobbes, Descartes, Machiavelli, a od filozofa dvadesetog vijeka najomiljeniji su mu bili: Heideggerova kopilad, kako ih je nazivao od milošte: Hannah Arendt i Leo Strauss. Imao je čudan ukus za knjige, Natane, vjeruj mi. Kao i za ljude, ništa manje. Najzad, Leo Strauss je bio njegov blizak prijatelj, i par puta sam ga vidio kako odsijeda u domu mog rabija, kada god bi došao u New York da održi neko predavanje.
Jednom sam, ohrabren svojim otkrićem, rabija Eleazara upitao zar se ne boji da me Spinoza ne navede na krivi put? (Poznata ti je, vjerujem, nesretna sudbina Baruhova? Ne moram ti je prepričavati, zar ne?) Znaš li šta mi je tada odgovorio? Ništa! Slovom i brojem, ništa. Samo me je značajno pogledao, preko ruba svojih naočara, a ja sam imao osjećaj da propadam u zemlju od stida i nestajem. Odgovorio mi je tek docnije, onako usput, kao dodatak nekom potpuno nebitnom razgovoru koji smo u tom trenutku vodili: čovjek koga knjige navedu na krivi put, i nije bio stvoren za pravi! Da li sam ga tada razumio? Ne znam, Natane, iako ponekad laskam sebi da jesam, te da nije svoju mudrost uzalud protraćio na mene.“
Rabin je zaćutao, i nekoliko trenutaka izgledao kao čovjek koji se izgubio u nepoznatom i velikom gradu, pa na raskrsnici, zbunjen mnoštvom lica koja žurno promiču kraj njega, osvrće se unezvijereno oko sebe, uzalud tragajući za ulicom koja vodi u pravom smjeru. „Što si me ono pitao, Natane? Podsjeti me, molim te. Zaboravio sam“, rekao je poslije izvjesnog vremena, tonom čovjeka koji više nije siguran u svoje noge, već mora zamoliti saputnika da se dio puta koji je pred njim osloni na njegovo rame.
„Pitao sam, rabi, da li je ovo golem?“, odgovorio je Natan tiho, i pokazao glavom prema čovjeku koji je nepokretan ležao na krevetu.
„Da, da... Sada se sjećam. Pitao si me da li znam skriveno ime Gospodnje, i da li mogu činiti čuda? Zbog toga sam i počeo ovu priču o svom učitelju. Vidiš Natane, rabi Eleazar mi je jednom u povjerenju kazao da je kao mlad čovjek težio mnogim saznanjima, koje da ih je dobio, kao starac ne bi želio nositi na svojim leđima. No, srećom, kako je govorio, Gospod je prema njemu uvijek bio milostiv, i breme tajne mu nije metnuo na pleća. Njegove riječi su mi tada bile neshvatljive, jer sam se nekoliko puta, svojim očima, uvjerio u njegovu moć. Rabi je činio čuda, Natane. Bez ikakvog napora. Čuda, o kojima danas, ni kao starac od sedamdeset ljeta, ne usuđujem se prozboriti riječ. O kakvom to blagoslovu neznanja govori, mislio sam tada u naivnosti svojoj, kada čini stvari koje se ne mogu činiti bez znanja tajnog imena Gospodnjeg? Mučio sam samoga sebe pitanjima, da bih poslije izvjesnog vremena skupio dovoljno hrabrosti da otvoreno zatražim od učitelja odgovore na sve što me zanima. A najviše me je zanimalo kada će mi otkriti ime Gospodnje. Zapravo, što treba da učinim da bih to saznanje zaslužio. Nasmijao se grohotom kada je čuo moje pitanje. Ništa, odgovorio mi je. Ni za trun više od onoga što već činiš. To se ne dobija na poklon, naglasio je. A i da se dobija, opet ti ne bih mogao pomoći. Ne znam ga. Vidim da ne vjeruješ u moje riječi, vjerovatno misliš kako tajnu ljubomorno čuvam za sebe, da bih samo ja činio čuda. Ali nijesi u pravu, kazao je, nijesam toliko sebičan.
Postoji li skriveno ime Gospodnje, rabi, upitao sam ga na ivici potpunog razočarenja. Naravno, kako u to uopšte možeš da posumnjaš?! Samo, ja ga ne znam, dodao je. Pa kako onda činite čuda, učitelju? Slegnuo je ramenima, i nekoliko trenutaka razmišljao šta da mi odgovori. Možda čuda sama sebe čine, možda ja stvarno nemam ništa s tim, rekao je i raširio ruke kao čovjek koji se pravda zbog vlastite nemoći, ali ga ta nemoć, na jedan neshvatljiv način, istovremeno čini neopisivo jakim. Da budem iskren, Natane, mislio sam da se rabi Eleazar šali sa mnom, jer sam bio uvjeren da će mi jednog dana prenijeti svoju tajnu, kada procijeni da sam je dostojan, naravno.
U međuvremenu, dok sam ja čekao da osvane žuđeni dan saznanja, dogodilo se nešto posve drugo. Zapravo, zbilo se ono isto za čim sam žudio, samo odjeveno u malo drugačije ruho, pa ga nijesam odmah prepoznao. Tokom obreda Tikun hacot (Ponoćne tugovanke), kada Bog ulazi u Raj da se prošeta među pravednicima, i kada se iz sveg rajskog drveća prolamaju hvalospjevi u Njegovu slavu, izgovarao sam molitve i naricaljke, i usrdno tugovao zajedno sa Š’hinom. Da li sam to činio nadahnuto, Natane? Da li je svaka moja riječ izlazila ravno iz srca puna mističkog žara, i nadahnuća koje je moguće pronaći jedino u trenutku potpunog predavanja Gospodu? Vjerovatno, jeste! Jer, u jednom času ugledao sam Š’hinu, ljepoticu u crnim haljinama, ali bez očiju, pošto ih je odavno isplakala tugujući u progonstvu nad Izraelom! Ne znam tačno koliko je moje viđenje trajalo, docnije mi se činilo – cijelu vječnost! Vizija je uskoro nestala, ali u svojoj desnici, Natane, kada sam je napokon od grča otvorio, ugledao sam oko košute, koje je još uvijek živo gledalo u mene puno nježnosti. Vjerujem da pamtiš taj motiv u Zoharu, učeniče moj? U ponoć se Bog prisjeća „košute koja leži u prašini“, i pušta dvije usamljene suze „koje žare jače nego sva vatra svijeta“; On gorko zaplače nad sudbinom Š’hine, i u tom času „zatrese se svih 390 svjetova“. Osjetio sam tu trešnju svjetova, Natane, i pouzdano znam da taj zvuk nikada neću zaboraviti.
Tek poslije prvih pijetlova, (kada, po mišljenju kabalista, zli duhovi i demoni više nemaju nikakvu moć nad ljudima), rabi je okončao svoju molitvu i upitao me koga sam to vidio? Pokušao sam praznim riječima da prikrijem svoje viđenje, uplašen da mi neće povjerovati, i da će me na kraju izvrgnuti ruglu. Zatresao je glavom ljutito na moje nevješto izvrdavanje: vidio sam, rekao je, oblak bijele tame ispred tebe: odgovori mi, učeniče, ko je to bio?! Od svega čemu svjedočih, uspio sam da opišem tek lice jedne žene i prazne očne duplje iz kojih kaplju suze.
Hmm, uzdahnuo je rabi zabrinuto. A šta ti se nalazi u ruci, upitao me je? Pokazao sam mu. Rabi Eleazar je zamišljeno klimnuo glavom nekoliko puta, dok sam ja sa zebnjom iščekivao njegove riječi, poput presude. Vrijeme je, učeniče, rekao je u pola glasa, da počnemo sa ozbiljnijim proučavanjem kabale. Samo, postoji jedan uslov, koji ti u početku može biti neprihvatljiv, jer je potpuno različit od svega što smo do sada radili i čemu sam te do sada učio. Koji je to, rabi, upitao sam ga? Ne smiješ postavljati pitanja, odgovorio mi je zagonetno. Ali, ne brini zbog toga, rekao je smijući se: ja ću ih postavljati umjesto tebe, i odgovarati na njih istovremeno. Moramo tako, kazao je glasom koji moli za oprost i razumijevanje. Jer nikad ne smetni s uma, dijete moje, opasna je staza kojom upravo krećemo! Za obojicu, naglasio je učitelj, podjednako!“
„Znači li to, rabi, da ću najbolje uraditi ukoliko prestanem da vam postavljam pitanja?“, Natan je bio nestrpljiv da sazna naravoučenije priče. Starac ga je pogledao zbunjeno, i malčice je nakrivio glavu kao da ga prvi put vidi, i kao da se čudi odakle se taj čovjek uopšte stvorio. U jednom trenutku je pomislio da tom strancu kaže kako je upravo postavio pitanje, ali nije ništa kazao. Jer to ipak nije bio nikakav stranac, već njegov dobri učenik, Natan znatiželjni!
„Ne, ne! To nijesam kazao, Natane! Slobodno ti postavljaj pitanja, ne ustručavaj se. Sumnjam da ćutanje u tvom slučaju može uroditi plodom. Postavljaj pitanja sve dok ti ne zagluše svijest. Jer tek kada osjetiš prazninu koju proizvodi užasna buka pitanja u glavi, možda ćeš poželjeti da je uz pomoć ćutanja ispuniš drugačijim sadržajima“, rekao je starac veselo. „Nego, šta si me ono pitao, Natane? Šta je pokrenulo moju priču?“
„Da li je ovo golem, rabi?“, kazao je učenik zbunjen činjenicom što već tri puta postavlja isto pitanje na koje nikako da dobije odgovor.
„Ah, da. Sada se sjećam, hvala ti. Ko zna šta sam ja očekivao da će rabi Eleazar uraditi, Natane, kakve će mi sve knjige dati na proučavanje? Ali šta god da sam tada pretpostavljao, nije se dogodilo. Rabi nije iz škrinje izvadio gomilu prašnjavih knjiga tajanstvenog sadržaja. Zapravo, kada pažljivije razmislim, vjerujem da su od knjiga koje smo zajedno izučavali svega dvije-tri bile meni do tada nepoznate. Samo me je vratio na početak studija. Knjige su iste, rekao je, ali onaj koji ih čita – nije; on se nepovratno iz temelja promijenio. Tek tada sam počeo da osjećam zebnju čovjeka kojemu je udijeljena milost. I da budem iskren do kraja, to sablasno osjećanje da sam izabran nikada me više nije napustilo, ono je prisutno još uvijek, i postojaće, vjerujem, dokle god budem bio živ!“
Starac je ponovo zaćutao, jasno se vidjelo na njegovom licu koliko snage iziskuje svaka riječ koju izgovara. Skinuo je naočari s nosa i prstima protrljao oči, a kada ih je napokon otvorio u njima više nije bilo umora, bile su bistre, bez i najmanjeg tračka magle. „Natane“, oslovio je tiho svog učenika. A siroti Natan je streknuo na te starčeve riječi, kao gromom pogođen, jer se uplašio da će morati po ko zna koji put da ponovi svoje pitanje. „Reci ti meni, momče. Ali, iskreno što misliš: da li je ovo biće pred nama, koje leži na krevetu, koje s naporom diše i muči se da bi počelo život, da li je to, zaista – golem?“
„Ne znam, rabi. Učili ste me da su rabi Hanina i rabi Ošaja, u svako predvečerje Šabata, zajedno izučavali Knjigu Stvaranja (Sefer j’cira) – pa su jednom napravili sebi tele u trećini njegove prirodne veličine i pojeli ga. Pričali ste mi još, kada je rabi Zera na svom pragu ugledao nekog čovjeka: govorio mu je, ali mu čovjek nije odgovarao, bio je nijem. Ti sigurno potičeš od drugova (članova talmudskog učilišta), kazao je rabi Zera, vrati se u svoj prah. I potom je rabi izbrisao tom čovjeku sa čela prvo slovo alfabeta iz riječi emet (što znači: istina), tako da je ostalo samo met (što znači: mrtav); i čovjek se istog trenutka raspao u prah iz kojega je načinjen. Ne vidim, rabi, da na čelu ovog čovjeka išta piše. I pomalo me je strah zbog toga, jer ako nešto krene naopako – kako ćemo ga zaustaviti?“
„Rabi Zerinu rečenicu, po nekim naučnicima, Natane, zbog dvosmislenosti aramejske riječi, treba drugačije shvatiti. Ona bi trebalo da glasi: Ti sigurno potičeš od čarobnjaka (članova čarobnjačke zajednice). Taj smisao mi je vjerovatniji. A priču o teletu kojega su rabi Hanina i Ošaja na Šabat stvorili i pojeli, moj rabi Eleazar nije volio. To je bio grijeh, govorio mi je često. Stvoriti živo biće pomoću magije, potom ga zaklati i pojesti – nedostojno je ozbiljnog naučnika! Međutim, ono što je rabija Eleazara neuporedivo više zanimalo jeste šta su u stvari rabini proučavali: Knjigu stvaranja, ili možda jednu neuporedivo opasniju knjigu – Propise o stvaranju? Knjigu koja se, navodno, bavi značenjima trideset i dva puta mudrosti, dakle kombinacijama: deset s’firot ili prabrojeva, i dvadeset i dva suglasnika hebrejskog alfabeta. Pomoću tih taumaturgičkih uputstava, naučnici su mogli da prave stvari i bića. Tekst je inače nepoznat, mnogi ga pominju, i navodno citiraju iz njega, ali ga moj učitelj nikada nije vidio svojim očima, kao ni ja uostalom. Po predanju, Propise je napisao neki jevrejski novopitagorejac, na prelazu iz III u IV vijek, ali ni to nije sasvim pouzdano. Rabi Eleazar je cijeloga života tragao za tom knjigom, no izuzev nekoliko budalastih plagijata, koje je po bibliotekama nalazio, i besmislenih fragmenata, koji su poput varljivih tragova bili rasuti po drugim tekstovima – ništa značajnije nije otkrio. Uplašen da ne nastavim njegovim putem, da se i ja ne odam traganju za tom utvarom, u nekoliko navrata me je savjetovao da zaboravim Propise; to nije knjiga, rekao je, to je košmarni san! Mogao je slobodno i bez tih savjeta, jer mene tada nije zanimalo da tragam za izgubljenim tekstovima, ako su uopšte ikada i postojali, moja su interesovanja bila sasvim drugačije prirode. Iskreno, bio sam već dovoljno uplašen, Natane. Vizijom Š’hine koju sam imao, košutinim okom koje se stvorilo u mojoj ruci, razarajućim zvukom trešnje svjetova koji sam čuo – srećom po mene, čuo izdaleka, tako da nijesam izgubio razum. Uplašen do posljednje iskrice duha, do posljednjeg vlakanca svog mesa, čak sam u jednom trenutku kazao rabiju da bi dobro uradili ako prekinemo učenje. Jednostavno, to me više ne zanima, čini mi se da sam tako rekao, uz još gomilu gluposti koju sam izgovorio u dahu, valjda da bih bio što ubjedljiviji.
Nema puta natrag, odgovorio mi je rabi tiho. Kada se jednom otvore vrata drugih svjetova pred čovjekom, onda on više nema izbora osim da hoda naprijed. Možeš prekinuti učenje, naravno, kada god poželiš, ali to ne znači da se kapije neće i dalje otvarati pred tobom. Samo, nećeš biti spreman za njih, i progutaće te. Razumijem tvoj strah, rekao mi je tada rabi Eleazar, ali mu ne smiješ dopustiti da te zaustavi u napredovanju. Najbolje će biti ako ga pretvoriš u oprez, jer u ovom poslu, opreza i promišljenosti nikada dovoljno.“
Starac je ponovo utonuo u ćutanje: pogled mu je bio prekriven skramom i lišen života. Dok je posmatrao starca kako blijedi i nestaje, Natan je razmišljao o tome kako u stvari ništa od njegovih riječi nije razumio: postavio mu je nekoliko pitanja, a na njih nije dobio zadovoljavajuće odgovore. Zapravo, nijesam dobio odgovore uopšte, jer starac je govorio nepovezano i bez potrebne jasnoće, mislio je Natan. I one povremene molbe da ga podsjetim što sam ga pitao, kao da je zaboravio, a sigurno nije, jer njegovo je pamćenje odlično dočim se detaljno sjeća rasprava od prije pedeset godina koje je vodio sa svojim učiteljem. Ne, time mi samo, na donekle uljudan način, želi staviti do znanja da ga moja pitanja baš i ne zanimaju, nijesu mu dovoljno podsticajna za razmišljanje, pa njihovu vapijuću prazninu mora popuniti nečim iz svoje prošlosti. Ili je to, možda, njegov način da mi odgovori? Možda je sve što mi je rekao, prethodno do kraja odmjerio, i prilagodio mojim sposobnostima saznanja? Ako je to slučaj, ako je rabi zaista učinio sve što je do njega, a ja ne razumijem ništa od onoga što mi je kazao – onda se moram ozbiljno zabrinuti za sebe, i vlastitu budućnost u ovom poslu, mislio je siroti Natan, potpuno zbunjen strategijom podučavanja koju je starac bez milosti primjenjivao na njemu.
„Vidjećemo kada se ovo biće probudi, Natane, od kakvog je materijala načinjeno, i shodno tome kakva je njegova sudbina. Da li je stvoren od najčistijeg praha sa mjesta na Cionu gdje se nalazi oltar, poput Adama, ili možda od treperavog vazduha koji je ispunjen božanskom milošću, ili možda od tvari čije porijeklo ne smijem pomenuti? Saznaćemo kada dođe svijesti, Natane, i kada progovori, ne ranije. Sve prije toga je bogohulno nagađanje. Ako progovori, Natane, možda će nam kazati ko je i zbog čega je stvoren? Jer, nijesam ga ja stvorio, nedostatne su moje moći za takvu rabotu, što god ti mislio o njima. Učinio je to neko neuporedivo moćniji od mene, neko kome sam ja bio tek ništavni pomoćnik, Natane, sredstvo, kao i ranije u sličnim poduhvatima. Ali, ne smeta mi položaj koji zauzimam. Naprotiv, zadovoljan sam.“
„Ne razumijem vas, rabi“, rekao je učenik snuždeno. „Sve vrijeme pokušavam da shvatim što mi govorite, ali mi ne uspijeva. Žao mi je, rabi, ako sam vas razočarao.“
„U tom slučaju, Natane, ne preostaje nam ništa drugo nego da se obojica pomolimo Gospodu, i zamolimo ga, čista srca, da nam podari više pameti i strpljenja“, odgovorio je starac umorno. Njegov glas bio je ravan, ali se Natanu u trenutku učinilo da u njemu naslućuje žalac ironije. Ne, to je ipak nemoguće, odbacio je učenik tu pomisao, rabi je veoma ozbiljan kada je riječ o molitvi, i ona u njegovom svijetu nikada nije bila predmet ironije. Tu ironiju moja povrijeđena sujeta uočava, tužno je konstatovao Natan dok je sa svojim učiteljem obavljao neophodne pripreme za molitvu.

* * *

Tek devetog dana od časa stvaranja, čovjek je otvorio oči i ustao iz kreveta. Pošto smo mu obukli odjeću da pokrijemo njegovu golotinju, (koje se inače nije stidio, poput prvih ljudi u Raju), rabi je počeo da ga ispituje: „Kako se zoveš? Imaš li ime?“ Pitao ga je na hebrejskom, njemačkom, engleskom, francuskom, na kraju na arapskom, mađarskom... na svim jezicima koje je znao, bar koliko je potrebno da postavi pitanje o imenu. Ali uzalud, čovjek ne samo da nije odgovarao, nego je izgledalo kao da do njega uopšte ne dopire smisao tih talasanja u zraku koje tvore izgovorene riječi. Rabi je nalio vode u jednu čašu i pružio čovjeku. Sa zebnjom smo čekali da vidimo što će čovjek uraditi. Nije uradio ništa. Onda je rabi prinio svojim usnama rub čaše i polako otpio gutljaj. Zatim je ponovo pružio čovjeku. Izvjesno vrijeme je izgledalo da se ništa neće dogoditi, a onda je čovjek ipak prihvatio ponuđeno: usnama je uzeo čašu, i otpio gutljaj, potom još jedan, dok naposljetku nije popio sve i vratio praznu čašu, nijemo zahtijevajući još. Rabi je potom nekoliko puta nalivao iz vrča, a čovjek je halapljivo pio. I to je bila njihova prva komunikacija. Docnije mu je rabi dao dvije banane, i pokazao mu kako se jedu. Čovjek je pojeo nekoliko zalogaja, u početku je izgledao zadovoljan ukusom voća, ali je poslije par minuta muklo zaječao od bolova koji su razdirali njegovu utrobu i pao na pod, uvijajući se poput zgažene zmije. Rabi je pokušavao molitvom da ublaži njegovu patnju, ali ništa nije pomagalo, sve dok bolovi poslije nekoliko časova nijesu sami minuli.
„Vidiš li Natane, kao tek rođeno ljudsko biće, ovaj čovjek od svojih četrdesetak godina mora iznova učiti da jede i vari hranu“, obratio mi se rabi dok su mu oči sijale od znatiželje i zadovoljstva.
„Odvratno“, rekao sam zgađen prizorom. „Ovo je perverzija života. Izopačenost koja ne može biti djelo Gospodnje, niti Njegova volja!“, povikao sam užasnuto.
„Tiho, Natane, tiho. Odvratno jeste, no da li je ovo čemu prisustvujemo izopačenost života, ili možda život u vlastitoj veličini, to je saznanje koje se nalazi daleko izvan naših moći. Zato, budi miran, i ne huli na Gospoda, pogotovu kada ne znaš Njegove namjere.“

* * *

Trideset i jedan dan bio je potreban da se čovjek navikne na život, da njegovo tijelo počne obavljati svoje funkcije bez bolova. Posmatrao sam pažljivo, iz dana u dan, kako se uspravlja njegovo tijelo, kako uz veliki napor savladava prepreke mesa i uči se jednostavnim pokretima. Ali ono što me je zabrinjavalo, i nagonilo da pomislim kako se nikada neće oporaviti u cjelosti, bila je njegova nijemost. Uzalud mu je rabi strpljivo, svakoga jutra, postavljao pitanja o njegovom imenu, međutim, spodoba uopšte nije davala znaka da razumije. Svojim plavim očima – taj polu-čovjek, polu-nešto nama nepoznato! – posmatrao je svijet, ali nekako bez čuđenja, kao da mu nije prvi put da ga vidi.
Pokušavali smo da u treptaju njegovih usana prepoznamo grč napora da progovori, ali njegove su usne bile stisnute u podrugljivi smiješak kojim obesmišljava naš svekoliki trud oko njega. Iako rabi nije gubio nadu da će sve na kraju biti kako treba da bude, ja sam sumnjičavo vrtio glavom: ništa ovdje neće izaći na dobro, bio sam siguran. Stvor kojega je rabi načinio jednostavno nema duše, i to ni u jednom od tri stepena moći: ni nefeš, ni ruah, niti n’šama, očigledno od svega nabrojanog posjeduje tek životnost – hijut, na ljestvici bića za trunku više od puke animalnosti. Nikada on neće progovoriti, bio sam čvrsto ubijeđen. Rabi će na kraju biti prinuđen da prizna svoj poraz i da ga uništi, pomislio sam, i odmah prekorio sebe zbog zadovoljstva koje sam osjetio zamišljajući rabija kako s mukom uništava svoje neuspjelo djelo.

* * *

Kao i mnogo puta ranije, moja predviđanja pokazala su se pogrešnima: stvor je progovorio; učinio je to trideset i sedmog dana. Tačnije, nije progovorio, nego zapjevao. Slušajući ga, rabi i ja, uočili smo da se nekoliko riječi u njegovoj pjesmi učestalo ponavljaju, i na osnovu toga zaključili da ipak govori. Zapravo pjeva, promuklim i ispucalim glasom, koji, na naše čuđenje, zbog toga ipak nije zvučao grubo i neprijatno. „Slovenska porodica jezika“, rekao je rabi poslije pažljivog slušanja, tiho, kao da se plaši da ga ne prekine. „Jedan od mnoštva onih jezika koji su slični ruskom i poljskom, ali ne znam koji bi to mogao biti.“

* * *

Trideset i devetog dana, vidjeli smo ga kako rano izjutra razgleda knjige u rabijevoj biblioteci. Onu koja bi mu zbog nečega privukla pažnju izvadio bi sa police i otvorio. Nijesmo bili sigurni da li traži nešto posebno, ili tek prelistava stranice da prekrati vrijeme. Mada, nijesmo bili sigurni ni da li zna da čita, zapravo: da li je ikada ranije i čitao. No, knjige je držao poput čovjeka koji je to činio nebrojeno puta do tada: sigurno i lako u isti mah, s dužnim poštovanjem, ali bez fetišizma tako karakterističnog za ljude koji su rijetko kada imali knjigu u rukama.
Kada je primijetio da ga posmatramo, stidljivo se nasmiješio poput djeteta koje su uhvatili u nedozvoljenoj raboti, ali koje ipak ne očekuje kaznu. Pošto je napustio biblioteku, rabi je pažljivo pregledao knjige koje je čovjek prelistavao, očekujući, valjda, da će na osnovu njih zaključiti nešto o njegovim interesovanjima: Schopenhauerov traktat o stilu i pisanju, Weineggerov „Pol i karakter“, zbornik radova posvećen djelu Karla Kraussa, Spinozina „Etika“ bibliofilsko izdanje, Kafkine kratke priče, hasidski komentari Talmuda, „Priče sa Kolime“ Varlama Tihonoviča, Scholemovu knjigu o glavnim tokovima jevrejskog misticizma, i jednu zbirku poezije nekog mađarskog pjesnika koju je rabi sasvim slučajno imao u svojoj biblioteci...
Rabi je na sve to sumnjičavo zavrtio glavom, jer ako je tačno da izbor knjiga govori o čovjeku više nego što bi on o sebi mogao reći, onda je njemu ovaj izbor govorio mnogo čudnih stvari, o kojima ipak nije htio dijeliti riječi sa mnom. Iako, nije bilo ni potrebe za tim: vidio sam ga sa koliko zbunjenosti posmatra knjige koje je čovjek maločas držao u rukama, i bilo je očigledno koliko ga muči što ne uspijeva ništa zaključiti o njegovim interesovanjima, bar ništa suvislo i upotrebljivo.

* * *

Četrdesetpetog dana, čovjek je poslije doručka obukao ono malo robe što smo mu dali i na francuskom kazao da će nas napustiti. Zahvalio je na svemu što smo uradili za njega, ali više nema vremena za gubljenje, naglasio je, postoje neke obaveze koje mora izvršiti. Rabi ga je iznenađeno upitao kamo namjerava da ide, a čovjek je, umjesto jasnog odgovora, načinio jedan široki zamah rukom koji je obuhvatao jednako prvo naselje kao i pola nebosklona.
Nezahvalnik, rekao sam docnije rabiju, mogao nam je barem reći kamo se uputio! Rabi je slegnuo ramenima: možda ni on sam nije znao kamo se uputio, rekao je. A opet, dodao je nakon malo razmišljanja, možda zna bolje od svih nas kamo čovjek treba da ide!
Naravno, na tu rabijevu mudroliju ništa nijesam uzvratio. Uostalom, sve i da sam ga nešto htio upitati, onako pun bijesa i razočaran, što bih ga upitao?! Ništa. Jer, kamo to čovjek uistinu putuje? Vazda ka domu, možda bi mi rabi odgovorio citirajući Novalisa. Vazda ka domu, možda bi mi grubo naredio!
Još samo, kada bi dom negdje postojao?

(odlomak iz romana)