Balša Brković [1]

LENJINOV BULEVAR

Sarajevske Sveske br. 13 [2]

Poglavlje prvo

I

Zamislite ovo, ali baš ovako:
Tip hoda bulevarom. Rano ljetnje popodne. Krenuo je na prvi sastanak sa djevojkom o kojoj razmišlja danima, šta danima, mjesecima... Toliko je opsjednut da je na randevu krenuo dva i po sata ranije. Čekaće je kod boćara. Marinu, tako se zove žuđena krasotica.
No, tip na raskrsnici kod Maše nailazi na Doktora. Doktor se pojavljuje iznenadno, iskrsne iza neke od zgrada, u žurbi, spisak ljudi koje ne želi, odnosno ne smije sresti, iz dana u dan je duži... I što je taj spisak gostoljubiviji, to se Doktor srdačnije ophodi prema onima koji nijesu opasnost. Tip koji hrli svojoj dragani je na tom spisku bezopasnih, stoga ga Doktor pozdravlja euforično, iako tip pripada bulevarskom podmlatku, i Doktor je do juče za njega bio nezamisliva kvartovska veličina. Činjenica koja traje decenijama. Bulevarska mladež podignuta je na surovim, maštovitim i čudesno amoralnim pričicama o Doktoru i njegovim podvizima. Stoga se tip kojeg vodi ljubav još uvijek oduševi kada mu se Doktor javi, ili obrati na ulici.
Servus, bratski, kakav si, dođi, kaže Doktor. Ideš sa mnom da probaš nešto. Kod mene ćemo, kaže. Doktor živi iznad kafane Duklja. Njegovi nisu kod kuće. Tip kaže sebi da je baš dobro uradio što je krenuo ranije. Doktor ima neki grom, sigurno, misli. Postoji, nije da nema i laganog bockanja nekog nagovještavajućeg straha - mogućnosti lošeg ishoda. Ako je to neki mitski grom, kakav ću pred Marinu, misli onaj čije korake je sumanuti Doktor upravo pomjerio sa jedne lijepe, no možda odviše predvidljive i obične putanje, zamrsio ih u tako gadan čvor... I takva misao je bljesnula u glavi zaljubljenog, no, strast prema biljci, te izazov kratkog druženja sa mitskom figurom glavnog prekomoračkog kvarta, bijahu, avaj, prejak izazov.
I ne samo da je trava (neke albanske glave, blijedozelene, gotovo bjelkaste kad se izmrve, tutno mu je komadić u džep, za kasnije) bila grom, cijela grmljavina, zemljotres, korak do Armagedona, već je srdačni Doktor skuvao kafu. Mladi čovjek je bio zapanjen njegovom ljubaznošću, naravno, ne sluteći šta Doktor radi u kuhinji.
Nakon pola sata provedenih kod Doktora tip odlazi. Kreće prema velikom mostu, no, već mu je jasno da će teško biti stvari (pravac kretanja, namjere, riječi) održati u nekom, bilokojem, poretku.
Misli da satima prelazi most. Tome nikada nije bilo kraja. Tri puta se naslanjao na ogradu, hineći zainteresovanost za ljetnje pripitomljenu Moraču... Pomislio je – zašto ljudi ovdje nikada ne zastajkuju na mostovima. Zar je to normalno: preći most, a ne zastati i pogledati rijeku, obale ili makar nebo iznad vode. Moraš da gledaš sa mosta, ako to ne činiš, pejzaž može da nestane, mogu prizori da se polome kao one Ajfelove kule koje maloumnici prave od šibica, pomislio je.
Tako pomućena uma mladi čovjek podlegao porocima nekako se uspijeva dovući do skrovitog i sjenovitog Kluba boćara. Sjeća se da je prošao pored Pozorišta i da je tamo vidio nekakvu gužvu, kamermane, reportažna kola, hrpe kablova. Put ga je nosio pored stadiona Budućnosti, jednog od ključnih toposa Podgorice, estadio Futures, poslovično loš teren, najbolji navijači u ovom dijelu Evrope, i legendarni tunel, gdje je mnogi sudija osjetio kako su moćne i koščate stisnute pesnice potomaka slavnih crnogorskih glavosjeka i gorskih junaka. Koliko je samo krvi proliveno oko ovoga stadiona, koliko su samo policijskih noseva slomili „varvari“, kako su sebe nazvali navijači Budućnosti na osnivačkom kongresu 1987. godine. Nekada je na staroj, odavno srušenoj tribini ovoga stadiona, kroz beton, zauzimajući uvijek svoja dva – tri sjedišta rasla smokva. Bio je to jedini stadion na svijetu sa drvetom na tribinama.
Sjeća se i prizora zgrade nedjeljnika Monitor, iza koje se nalazi Klub. Pored je Crkva svetog Đorđa, stara nekih desetak vjekova. Neko je, vjerovatno u toke prethodne noći na crkvi napisao, ogromnim plavim slovima – Pazite se djeco, ide pop.
Jedva je dočekao da sjedne. Od kad je sjeo sve se stopilo u jedan trenutak. Odjednom (premda je sat govorio da je moralo proći nekih po ure), došla je Marina. Odjednom on se znojio, i mucao, i kao idiot sve radio pogrešno. Gluposti je izgovarao glasno, ako je i kazao nešto interesantno, promrmljkao je to sebi u bradu, odjednom je i Marina rekla – hajde da prošetamo – a on je rekao – Sad. Nego kad, pitala je Marina. Idemo odmah, kazao je on, ustao i stropoštao se, kleknuo pred Marinu.
Jednostavno, tip nije osjećao noge. Kao da pripadaju nekome drugome, ko se baš nema namjeru pridružiti Marini u šetnji. Marina ga je zapanjeno pogledala, i pitala - Je li ti dobro, a on je rekao – Otkada te znam, pred tobom želim da kleknem. Marina se nasmiješila, a on je, utoliko ipak uspio da se nekako uspravi. Na tren je pomislio da je taj čin bio lakši čovjekolikim majmunima nego njemu. Trajalo je to, bogami. Mislim, bio je to mali vremenski period za evoluciju, ali za čovjeka koji je klečao pred voljenom bješe to uspravljanje dobar komad vremena.
Tek tada se sjetio silnih priča o tome kako je Doktor ovome ili onome sipao artane u kafu, pa je poznata tv voditeljka bulaznila pred kamerama, ili kako je Brčko pao niz neko stepenište poslije kafe sa Doktorom. I mnogo potresnih storija, a sve u tom duhu. Sada će i ovo moje padanje pred Marinom biti dio kvartovskih anegdota o Doktoru, i to je pomislio, ali bez nekog negativnog osjećanja i loše energije u pogledu takvog raspleta stvari. I zaista, tek kasnije će, osluškujući nova i nova poglavlja dnevne mitologije saznati da mu je Doktor, tada, u kafu koju mu je onako ljubazno poslužio usuo osam artana. To je omiljena Doktorova tableta.
Marina ga je povela prema vrhu Gorice, prema Spomeniku. O, ne uzbrdo, pomislio je i sljedećeg trena je opet klečao pred Marinom. Čuo je sebe kako izgovara: Ozbiljan sam, ono za klečanje, to mi je davnašnja želja. Marina je rekla – tebi nije dobro, čovječe, baš ti nije dobro. Šta ti je?
Zar vjeruješ da čin poklonjenja mora biti uzrokovan nekom slabošću, kaže on, u nekom maglovitom pokušaju da razvodni priču, da relativizuje svoje krajnje neobično ponašanje. Marina je uporna djevojka: Tebi baš nije dobro. Trenutak kasnije ipak se hvata na njegovu retoričku udicu. Svako klečanje jeste znak slabosti, kaže ona.
Tip kome su svi planovi o susretu već srušeni, a čak još uvijek ne osjeća žal zbog toga, još je daleko od istinskog očajanja, sve se još uvijek dešava, a on je temeljno sluđen, opet uspijeva da ustane. Marina ga upitno gleda, a on, kao pravi idiot, pravi neku bondovsku facu, kao da hoće, baš uvjerljivo potvrditi da je sve pod kontrolom, i kaže, manirom kakvog britanskog generala iz starih stripova – Nastavimo. Kuda, pita Marina. Gore, kaže on. Nakon još tri koraka tip opet sebe zatiče kako kleči pred draganom. Ona je sada već iznervirana. On recituje, improvizuje, oponašajući svečani ton stihova – Klečim, jer klečati još jedino znam... Marina podiže ruke prema nebu, pravi grimasu upućenu nekome gore, kao da kakav zloduh čuči u nekom od borova što gotovo zaklanjaju šetalište, pa mu se Marina, nakon svega plazi i izaziva ga.
Onda, sjetimo se - Marina je odlučna djevojka, okreće se i odlazi nazad, prema Kambodži (kako Podgoričani nazivaju skupinu prizemnih kuća iza stadiona, a gdje je nekada bio centar šverca benzinom, a danas se nalaze brojni kafići), i dalje, prema centru. Ostavlja idiota koji kleči na putu i pravi dobroćudne grimase prema prolaznicima, ne bi li, njegov položaj izgledao što prirodnije. Uzalud, Marina se smanjivala i nestajala, a on je sebi, a i drugima, sudeći prema licima časnih prolaznika, izgledao kao idiot.
E, taj idiot iz ove pričice, to sam ja.

II

A da bi vam priča koja slijedi bila jasnija, i za slučaj da ova poučna pričica o sastanku sa Marinom (uzgred, poslije ovoga nije htjela ni da mi se javi) nije bila dovoljna, moram vam nešto reći o sebi, ali, unaprijed molim za oprost, i o svojim roditeljima. Morate znati ponešto o moja dva druga, a kasnije i o komšijama, koji su prouzrokovali moju opsesiju i nevolje što će, zahvaljujući tome, uslijediti.
Ja se, zapravo, ovoga časa nalazim u zatvoru. Pravom zatvoru. Istražnom, mislim da se to tako zove. U nekoj sam sivoj ćeliji, boja betona je preovlađujuća, što i nije tako loše. Da je oko mene kakav kameni zid vjerovatno bi ćelija bila puna insekata i gamadi, pa bih do jutra osijedio. Ovako sve djeluje čisto (shvatite ovo krajnje uslovno: bolje je reći – čisto u odnosu na moja sumorna iščekivanja), iako zaudara na mokraću.
Nije mi baš sasvim jasno zašto sam ja u zatvoru, ali, za što god da me optužuju, to je nedokazivo, i vjerujem da ću ujutro biti slobodan čovjek. Stvarno nije trebalo ovako da se završi, ali, bog je glavni reditelj, a mi smo glumci.
Uh, ne mogu da vjerujem da ja ovo kažem, ja, zaista ne vjerujem u Boga, a sada sam ga prizvao kao da sam pravi vjerujući kreten. Jebote, što zatvor učini od čovjeka...
Zidovi ćelije su puni zapisa koji potiču od različitih olovaka (ima i poruka napisanih zelenim flomasterom, piše „Cetinje – grad heroja“, ali preovlađuje hemijska olovka, sve nijanse plave...), svakakvih rukopisa, slova su vrlo različitih veličina, ima štampanih i pisanih slova, ima latinice, ćirilice, a neki natpisi su čitljivi toliko da sam pomislio da se na ovim zidovima nastanila i časna glagoljica. Zid izgleda kao neka enciklopedija odbačenih – desetine potpisa, premda meni samome nije jasna potreba da ostaviš potpis u ćeliji. Možda je to neka magijska igra, ko zna. Đero, Crni M, Lutvo Bej, Piri Filipović, „Ovdje je bio Morto“, Zuki Sajičić, Alen D, „Huso Husić svima jebe majku“, Danko i Beli, Covpa, šegrt, Zvinto, a jedan se potpisao kao u školskom dnevniku „Mihailović G. Miodrag“, ali je iza toga dodao „Mijo Asprilja“.
Ima i stihova. Piše: „Kad samoća zatvorska skoli, samo ponovi – kurac me boli.“ Malo dalje „Panduri su pičke u plavom, ne umiju da se služe glavom, zato im je pendrek omiljena sprava, od koje druge zaboli glava...“ Bješe tu još sedam strofa, ovaj bi na slobodi mogao napisati Ramajanu.
Jebeš tekst, nisam ovdje da bih čitao...

III

Sve je počelo prije devet mjeseci.
Ja sam princ dosade. I sve moje lude ideje, koje su me uostalom i dovele dovde, rođene su iz te činjenice. Jednaku ljubav prema dosadi i svemu što ona može donijeti – a avanturizam koji se rodi iz dokonosti obično je sasvim bizaran- dijele i moji najbolji drugovi. Zajedno smo odrasli, te dvije kvartovske barabe u formiranju i ja. Uz beskrajne priče o legendama bulevara. Večernja prepričavanja priča koje su do nas stizale iz četvrte ili pete ruke. Spektakularna južnjačka pretjerivanja koja obožavam. Priče o Boru Hitleru, Doktorove urnebesne dogodovštine, veličanstveni Mečak (najjači bijeli čovjek), Diksonova hapšenja, duhoviti kuler Locko, Mazinjo i svi drugi... do Čake, legendarnog komandanta „varvara“ i boksera koji je slomio najviše policijskih noseva u Crnoj Gori. On nam je generacijski najbliži, i priče o njemu su aktuelne, i nas trojica smo „varvari“, pa je tu najmanje pretjerivanja, ali priče o mangupima iz osamdesetih i devedesetih, o toj starijoj ekipi, bile su mnogo maštovitije.
U neodoljivoj dosadi, kada smo sve raspoložive priče prepričali već po deset i više puta, počele su, u tom odsustvu priča, da se rađaju opasne ideje.
Rodman je navaljivao, to je, mislim, bila njegova omiljena fantazija – da opljačkamo neku banku. Smijali smo mu se, to nam zapravo nije bilo interesantno, previše je akcije tu, što njega nije ometalo da detaljno izlaže sve luđe i luđe planove, kombinacije, moguće prevare...
Rodman je tip koji se loži na crtanje. Fanatik stripova, majstor krokija, zaluđen time od ranog djetinjstva. Ja sam svjedok.
Nino je principijelni perfekcionista, bez konkretnog polja djelovanja. Vjeruje da je, u suštini za sve stvoren, voli da se nadmeće i voli da morališe kada se naduva. A travu voli od ranog djetinjstva. I tu sam svjedok.
On je stalno, svoje dionice u tim uzaludnim razgovorima, posvećivao varijacijama na ideju bjekstva u inostransvo. Te – treba da zapalimo, što nas briga za porodice i sve, počnimo sa dna, da vidimo koliko vredimo, idemo, samo moraš da kreneš... Imao je spreman dugoročni plan. Grčka i ljetnji posao branja mandarina, pa onda pola godine, godinu da se radi u Španiji, a onda pravac - Amerika. Što tamo napravimo od svojih života to je mjera naših pravih vrijednosti, kazao bi Nino. To je bio kao neki njegov glavni zaključak, uvijek.
„Meni je najljepše u Podgorici“, odmah bi rekao Rodman, što je svaki put izazivalo Nina da se obruši na Rodmana i njegov strah od svega drugačijeg i novog, kako on to zove.
„Nije to što ti misliš, meni je ovdje stvarno dobro. Koji ću kurac da idem u Ameriku. Izvini, ako te to vrijeđa, ali mislim da bih tamo morao da radim, da se satirem od posla, a meni se to, izvini brate, ali baš ne đasvi. Razumiješ li. Zar nije jednostavno. Ne zanima me ni moja stvarna vrijednost, ako za nju moram da idem u Ameriku. Obožavam da ne radim ništa, i obožavam da to radim baš ovdje...“ Tako izgledaju Rodmanove elaboracije.
Onda bih se ja umiješao da ih umirim, i to je to. Najbolje sam mogao da ih umirim ako odmah ispričam nešto što će ih obojicu zainteresovati, pa će brzo zaboraviti na hiljaditu reprizu njihove uobičajene dnevne svađe.
Moguće da je ideja sa noćnim slikanjem po tuđim stanovima izgovorena upravo u takvoj situaciji, kada ih je trebalo urgentno okupirati pričom.

IV

Ne znam baš tačno kako mi je i kada došla ta ideja. Da li se uobličila odjednom, kao neki bljesak u kome je odmah sve jasno, ili je došla u nekoliko koraka. Mislim na ono kada ne znate odmah kuda to ide, ali se stvari nekako harmonično slažu i ukaže se savršena slika. To se još nasluti i nekoliko časaka prije... kao neka lijepa jeza otkrivanja.
Pretpostavljam da je to bio idealan omjer moga ukusa i životnog stava, a to dvoje je presudno povezano, zar ne? Egzistencijalna formula, rekli bi filozofi, ako to zanimanje danas uopšte i postoji: malo, ali ne previše akcije i k tome relativno benigne (obijanje stana, upad), obavezni dodir bizarnosti (slikanje po zidovima tuđeg životnog prostora), ali i čvrsto opravdanje. Umjetnost, a ona svemu daje drugi smisao. Primijetili ste, ljudi na svašta pristaju, ako to ima oreol umjetnosti. Uz to, tu je bio i moj omiljeni elemenat – pažljivo planiranje, priprema informacija, do detalja razrađeno sve, svaka moguća nepredviđena situacija, i slično. Ja sam, to mora da je neka vrsta neuroze ili nešto slično, opsjednut razrađivanjem detalja. Što god da radim, gdje god da idem, ja sve vrijeme razmišljam o mogućim razvojima trenutne situacije. To je ponekad zabavno, ponekad naporno, ali je u svakom slučaju, praktično.
Učinilo mi se nevjerovatno dobro, da smućkam tako stvari. Umjetnost i terorizam, koji je danas glavna svjetska priča. To mi djeluje toliko trulo, da počinjem da vjerujem da teroriste izmišljaju oni što poslije njima plaše ljude i pretvaraju ih u ovčice spremne da se liše sopstvene slobode. A čovjek bez slobode je isto što i govedo ili televizor koji hoda ... Zato ja neću da radim. I time te pretvaraju u roba. Živjela anarhija.
Uh, neke teme me raspale i pretvore u fanatika koji bi odmah bio spreman da se bije sa svim policijama svijeta, kad ono negdje zasijeda ona grupa najbogatijih, G-7, ili kako se već zovu. A i tada si dio njihove igre, zato nerviram sebe kad se zapalim i počnem da držim govor. Jedina dostojanstvena subverzija je – ne raditi... Baviti se razmišljanjem i posmatranjem. To je dosta. Sve drugo je ropstvo.
Izgleda da zatvor inspiriše na ove revolucionarne i antiglobalizacijske misli... Kao klince učili su nas u školama o velikim ljudima, očevima domovine, komunističkim liderima, a ono – svaki bio robijaš. Pa su srušili državu i napravili svoju. Ali, imaš i nezgodnu prateću pojavu takve situacije. Obrazovni sistem relativizuje koncept zatvora. Svi oni su nešto robijali, prevodili Marxa po zatvorima, nazivali tamnice univerzitetima... kakve lujke, jebo te. Komunisti su bili lutke moje i baš mi je žao što se ne sjećam ničega iz toga njihovog vremena. Jebi ga, rođen sam poslije Titove smrti, tačno godinu dana. Ne znam jesu li komunisti imali vutre, ali doba im je bilo tripozno. Slušao sam neke priče od Bakija, a pričali su mi ponešto i roditelji....
Sjećam se, tada sam Ninu i Rodmanu rekao ovako. Slušajte ovo, ljudi, ovo ja prava stvar – obijamo stanove, i boravimo do zore u njima. Ništa ne pljačkamo, ne uzimamo ni najmanju sitnicu, ako nije iz frižidera, naravno. Ne dovodimo u sumnju čuveno crnogorsko gostoprimstvo. Dakle, pažljivo isplaniramo, saznamo kada neko nije kod kuće, upadamo, ti si Rodman zadužen za brave, informiši se, spoznaj kako, ne zanima me, i šta radimo?
„Pored haranja frižidera“, kazao je Nino.
„Šta?“ – gledao me zainteresovano Rodman. Slikamo po njihovim zidovima, svečano sam obznanio. Gledali su me nekoliko trenutaka sasvim neodređeno.
Rekao sam Rodmanu - eto ti prilike da se vježbaš... Nije banka, ali, slično je, obijanje je obijanje. A novac, rekao je Rodman, u tvojoj akciji nema novca. Jebeš novac, rekao sam. Onda bi svi mislili da smo mi pljačkaši, a mi to nismo, definitivno nismo, mislim da je to jasno.
Ostavljamo im slike na zidovima, ljudi, zamislite kako će da pizde kad se vrate? Prvo će da trče da provjere sefove, fioke, tajne štekove kroz veš i knjige, a slike će im prvo biti samo svjedočanstvo upada, nečijeg upada. Kada se uvjere da im je sav novac i nakit na mjestu, da im niko nije uzeo ništa što smatraju važnim, vratiće se svojim zidovima. Biće zbunjeni, pitaće se kakva je to poruka i od koga. Osjetiće nelagodu...
A šta ćemo da slikamo, pitao je Rodman.
Što god hoćeš. Če Gevaru, Nino ga majstorski crta... Ili Hogara Strašnog, Johna Wayna, Bruce Leea, Denisa Rodmana, dodaje Rodman, obavezno kažem ja, fantastične, nepostojeće gradove, kaže Nino, pin up djevojke, plaže, fudbalske golove... Dovraga, naći ćemo uvijek nešto prilično, kažem.
„To zbilja nije loše“, kaže Nino.
„Ostavićemo u tim stanovima i oblake kanabisovog dima“, veli Rodman.
Cijelu noć gostuješ nezvan u nečijem životu, među njegovim stvarima, navikama, zidovima. I još ga navedeš da razmišlja ko je i zašto naslikao Ronaldinja ili Tajnu večeru (kako bi je nacrtao Hugo Pratt, recimo) na njegovom zidu. I što mu je time poručeno.
Crnogorci su paranoici, svi odreda, čak i oni koji vam djeluju normalno, svi će da misle da je neka teška igra.

V

Grof Montekristo bila je omiljena knjiga moga djetinjstva.
Toga sam se sjetio čim su me večeras ovamo zatvorili. To je bio zatvor, brate. Vječnost. Nakon što sam se sjetio Dumasovog romana, pomislio sam, više na osnovu te velike priče nego li moga tamničkog iskustva od nekoliko sati, da si, u zatvoru, nekako lišen sadašnjosti, imaš samo prošlost, sjećanja i budućnost, neke obično maglovite planove, vjeru u čudo, očekivanje slobode. Utamničeno je tvoje Sada. To je zajebano, rekao bih. I nekako perverzno ako se gleda na ovaj način...
U nekoj od susjednih ćelija je i Rodman. Nino je u bolnici. Koliko shvatam, stvar, ipak nije ozbiljna. Mislim, jeste ozbiljno, ali Ninov život nije u opasnosti. To je najvažnije, jebi ga.
Crnjači me kad pomislim kako se noćas loše osjeća moja majka.
Otac je, kao i uvijek, na putu.
Oni su dvoje dobri likovi, ali su nekako uzajamno nepodešeni, žive zajedno a gotovo da se ne gledaju... Majka je profesorica njemačkog na Institutu za strane jezike, zove se Vjera Augenmaht – Grandić. Ona je nenadmašna. Apsolutna kraljica klasičnog stila. Dama, tanka i odmjerena, uvijek. Pouzdana i inspirativna. Ali, mislim da je sjebana, iako se sjajno drži. Njoj je to pitanje stila. Nedostaje joj njen muž, koji izgleda kao da cijelog života, opsjednut demonima bježi po svijetu. Ona je Jevrejka iz Kotora, njena familija odavno je u Crnoj Gori.
Očeva familija isto je iz Boke, ali on od djetinjstva živi u Podgorici. On je svjetski folirant – međunarodni je šahovski funkcioner (a nema pojma sa šahom, sa dvanaest sam ga drao po četiri nula), dobar je sa svim mogućim vlastima i u Podgorici i u Beogradu i u Briselu... član je silnih odbora FIDE, a ima neku vezu i sa Olimpijskim komitetom... Znam samo da od dnevnica koje po svijetu dobije u toku jedne godine može sagraditi kuću...
Kul je prema mojim drugovima, oni misle da je Danilo, kako se moj otac zove, najbolji mogući tip. O njemu govore sa nevjerovatnim uvažavanjem. Ponekad me to nervira, ali mi ponekad, ne znam zašto, i prija.
Ali, kao što rekoh, on nikada nije tu. On je neko odustvo, odsustvo čija gravitacija bitno djeluje na majku, a i na mene... Neka crna rupa naših života. Kada je tu, nije loš. Možeš s njim da pričaš o svemu, nije serator, ima stila ponekad... Kada sam imao petnaest donio mi je iz Londona Mac, G3! To se ne zaboravlja. Bio sam dva dana u transu. Ali, ima uvijek neku distancu koja mislim da sjebava životno moju majku. Mene boli kurac, u principu.
Uvijek sam volio knjige i filmove gdje se neki lik nešto zainati, pa, i pored svih prepreka uspije doći do cilja. Upravo kao Grof Montekristo. Ili Zoro, to mi je bio omiljeni junak. Tako uzbudljiva metamorfoza. Sve koji ti smetaju po danu, sređuješ noću. To bi i danas bio spasonosan način funkcionisanja. Svijet bi bio bolji da svaki grad na planeti ima po nekoliko maskiranih osvetnika. Da mora neko i time da se bavi... Ovako je sve dozvoljeno, nikoga ništa ne zanima, a svijet pouzdano sve više smrdi i sve je opasniji i suroviji...
Svi uobičajeni načini protesta su kompromitovani, rekao mi je neki dan Baki, komšija iz potkrovlja.
Baki je pisac, on je napisao „Privatnu galeriju“, a to je nama trojici omiljena knjiga. Još poznajemo autora, i čak svaki drugi dan duvamo sa njim. Rodman mu nabavlja vutru.
Taj dan ga nađem sa otvorenim lap topom, neću da ga ometam, ali on mi kaže da uđem, sam je, ima savijen joint, pa da se ispoštujemo.
Pitam ga otkad zna Doktora. Jednu omanju vječnost, veli Baki. Onda smo pričali o drugim stvarima, i zapamtio sam ovu rečenicu. Mislim da je tačna. Svi uobičajeni načini pobune su kompromitovani, ugrađen im je virus antipobune... Znači, mora se opet pribjeći mašti.

VI

Prva „akcija“ bila je – doživljaj za pamćenje. Tek se tu sve konačno uobličilo.
Onaj razgovor kada sam im predložio da obijamo stanove da bi slikali po tuđim zidovima desio se negdje u junu, sredinom mjeseca, mislim. Takve ideje se i rađaju pod direktnim uticajem podgoričke vreline, a to je bio žestok jun. Onda je prošlo dvadeset i pet dana u „diskusijama“, analizama, komplikacijama i retoričkoj onaniji, da bismo, bio je 4. jul, dobro se sjećam, neka je blagosloven taj trenutak, saznali da je stan sudije Stajovića naredne tri noći prazan. On i njegova kao božićni bor okićena gospođa išli su na neki pravnički međunarodni seminar u Rim. Pa su, o tuđem trošku naravno, poveli i sina, a i sestru gospođe Stajović, eto, da ima ko da im pripazi dijete. Direktor nekog zavoda za međunarodnu saradnju izmislio je da sudija ide na savjetovanje pravničkih mudraca u vječni grad (ovaj će mu to vratiti kada pocijepa prijave protiv „onoga mi malog od sestre“), te je sudijina familija pošla kako i dolikuje – da se ni u čemu ne škrtari. Desila se i sjajna stvar koja nam je olakšala sve, budući da Rodman tada još nije bio ovladao obijačkim zanatom, na način raskošan koji je demonstrirao kasnije. Naime, gospođa Stajović je ključ od stana ostavila staroj komšinici, prijateljici Ninove majke, da bi ova zalila njene biljčice. Dok je gospođa pila kafu sa majkom, nestašni sin se popeo sprat više, budući da je znao da komšinica ne zaključava ulazna vrata prilikom brojnih dnevnih posjeta Ninovoj majci, ušao u njen stan, uzeo ključ iz kredenca, otrčao da ga iskopira i vratio ga na isto mjesto dok su majka i njena prijateljica, penzionisana učiteljica Mileusnić još uvijek pretresale dnevne događaje. Naprosto, bili smo gurnuti u prvu akciju. Kako odoljeti kada se sve tako namjesti.
Naredne noći našli smo se kod mene već u sedam. Planirali smo da krenemo tek iza ponoći. Stajovići su povratak najavili za sjutra, večernjim avionom iz Rima.
Čovječe, prva akcija.
Kada smo se u mojoj sobi naduvali, ugasio sam svjetlo, soba je ostala u onoj bulevarskoj noćnoj svjetlosti. Rekao sam im – ajmo da se tripujemo u Otpisane. Mi smo prije nekoliko godina gledali reprizu na TV IN, i umirali smo od smijeha. Nino je mislio prve tri epizode da gledamo humorističku seriju. A ono – kasapnica, brate, okupirani Beograd, ginu mladi ilegalci, lutke moje, ali kako progovori neko od onih glavnih Nino pod sto od smijeha. Da ne vjeruješ.
Počeli smo da se jedan drugom obraćamo sa „druže“. Stan sudije Stajovića nazivali smo kabinet ministra Hadžislavkovića, i smijali se, divlje i zarazno. Neki bučan automobil zagrebao je po bulevaru, a Rodman je viknuo „Nemci“, i kao tri kretena bacili smo se po podu. „Je si li ranjen, Tihi“, pitao me je Nino. „Dobro sam druže, je su l' svi na broju?“ I opet smo se bučno smijali, a na vratima se pojavila Veronika, provirila, i kada nas je razabrala u mraku kako ležimo po podu, rekla je „O, jesam li nešto propustila.“ Poskakali smo kao ludi, Nino je upalio svijetlo, a ja sam majci rekao „Zamalo nas pobiše, svinje okupatorske. Dobro smo, drugarice.“ Onda se i majka počela smijati, odmahnula i ostavila nas. Rekla je „Das kretenen“. Taj njen njemački, kome je svakodnevno pribjegavala, ovdje je zazvučao nevjerovatno prirodno. Nas trojica nismo mogli obuzdati onaj kretenski, naduvani smijeh narednih pet minuta.
Oko deset smo još jednom prešli sve detalje. Sve je izgledalo tako lijepo jednostavno.
Tačno petnaest minuta nakon ponoći otišli smo u stan sudije Stajovića. Stan se nalazi u zgradi preko puta Montenegro banke, tačnije Istorijskog instituta. Tamo, dva sprata niže od sudije živi Nino.
Bili smo tihi, i prije nego će Rodman otključati oslušnuli smo nekoliko trenutaka ima li kakvih neočekivanih pokreta iza još dvoje vrata na tom spratu. Ništa. Rodman je rekao – unutra smo, i čim smo sva trojica ušli on je lagano zatvorio vrata i tiho ih zaključao, ponovo.
Izgledao je kao agent FBI na zadatku. Krenuo sam to da mu kažem, ali sam se predomislio. Zašto da mu to kažem? Razbiću mu iluziju, takvom opaskom bih ga vratio u realnost. Koja je ipak samo naša simulacija, a ne prava stvarnost, za kakvom žudi tajni-agent-na-supertajnom-zadatku Rodman. I zašto bih ga ja iz njegove uzvišene i časne iluzije gurnuo u ironiju. Ironija je uvijek predvorje razočarenja. Ona je modus predaje, i kao takva je kul, jer je nesumnjiva demonstracija duha. Ono, u principu, ako jedeš govna, napravi ironijsku opasku, i govna manje smrde. Zato su omiljeni crnogorski junaci uvijek umirali sa nekom dosjetkom na usnama. Jebeš ironiju, važna je igra. Zato nisam ništa progovorio.
Nino je bojažljivo gurnuo poluotvorena vrata dnevne sobe. Tada sam progovorio, glasnije nego su očekivali, rekao bih po njihovoj rekaciji. No, svakako ne preglasno. Uvažavati situaciju. Moj moto za „akcije“. Rekao sam – Opustite se, ljudi, sami smo. Mi smo u stanu, koji je za sve spolja – prazan. Mi, dakle, za ljude izvan ovoga stana trenutno i ne postojimo. Što nam otvara stanovit prostor za opuštenost, zar ne?
Jebi ga, to je dobra pozicija, kaže Nino.
Rodman zagleda prostor oko nas. Kaže – Da vidimo đe kreše ženicu.
Ako se ono čudovište može nazvati ženicom, kaže Nino. Na štiklama ima preko 190, a sise joj izgledaju kao Alpi pokriveni snijegom...
Odakle ti to, jebo te, Alpi prekriveni snijegom, kažem.
Dobro zvuči, veli Nino i nastavlja - ... maše kosom kao rasna kobila grivom, i ja, priznajem da kada sam u kafiću u kome se nalazi ona, ne mogu skinuti pogled sa nje...
Ima konjastu facu, kaže Rodman. Izgleda nekako temeljno glupo.
Jeste, u pičku materinu, veli Nino, ali ja još nisam stigao da je pogledam u lice...
Sudija je idiot, kaže Rodman i sjeda na bračni krevet supružnika Stajović. Kao iskusni porno glumac, opipava krevet, stepen ulegnuća prilikom pritiska, isprobava elastičnost i mekoću kreveta... Nastavlja – meni izgleda kao pravi kreten.
Stvarno im je spavaća soba odvratna, kaže Nino. Vidi, kakva gadost, kaže i pokazuje na čupavi tepih breskva boje nepravilnog oblika, sa kao fol rupama.
Mislio sam da ovako nešto postoji samo u Las Vegasu. Ne samo spavaća soba, čitav stan bio je nevjerovatna orgija neukusa.
Ipak, u ovoj sobi nalazio se apsolutni vrhunac estetskog osjećaja bračnog para Stajović. Na zidu preko puta ogromnog francuskog kreveta nalazi se fototapet, sa koga se smješkaju sudija i njegova gospođa. Sudeći po njihovom izgledu, fotografija je napravljena prije desetak godina, mislim negdje u Tunisu, ili nekoj drugoj arapskoj zemlji koja ima turizam... Sudija i žena mu, leže uz rub bazena, a u drugom planu se vidi tip koji nosi piće, a ima na glavi onu maramu kao Jaser Arafat. Vidi se i pročelje hotela u naglašeno istočnjačkom stilu. Možda je i Egipat, ili Maroko, ko zna... U svakom slučaju, nevjerovatno mi je da se neko sjeti da na zid sopstvene sobe stavi gigantsku fotografiju sebe... Moraš biti budala od formata za takvo što. Ili, provincijska verzija Dorijana Greja. Možda su se nadali da će stariti na fototapetu, a ne u životu. Kako da ne. U kupatilu, odmah pored spavaće sobe, nailazimo na brdo preparata za podmlađivanje. Naravno, daleko su ovi od Dorijana.
Nakon spavaće sobe pregledali smo i ostatak ovoga muzeja kiča. U hodniku koji se nalazi u spavaćem dijelu, naišli smo na mesingane zidne lampe, napravljene tako da električna svjetlost izgleda kao upaljene baklje! Nino je htio da ih lomi, ali smo ga podsjetili na naša pravila. U sobi nihovog dvanaestogodišnjeg sina našli smo hrpu porno časopisa. Vidio sam da je Rodman jedan zavukao ispod majice, ali, to nije bilo problematično. Mali sigurno neće prijaviti nestanak.
Stan je odista impresivno velik. Zapravo sudija je kupio dva stana i spojio ih. Vjerovatno oko stopedeset, možda i više kvadrata. Dnevna soba je ogromna - na nju otpada barem pedeset kvadratnih metara. A da vidite zidove - ne bi povjerovali. Sedam slika - sve su veliki format - a sve zajedno ne prevazilaze vrijednost utrošenog platna i uljanih boja...
Tri je naslikao omiljeni slikar crnogorskih novobogataša - tip se preziva Ostrogović i uglavnom slika scene iz polumitske nacionalne istorije. Ono, Sveti Petar govori okupljenom narodu, kralj Nikola sa kompletnom familijom, Crnogorci nose pogođenog knjaza Danila, sestra Batrićeva skače lastu u grob svoga brata… njeno tijelo u skoku je naslikano po nekoj fotografiji sa olimpijskih igara, skakanje u vodu, kao da mu je Leni Rifenštal postavila kompoziciju… U najkraćem - tuga... Ili sranje, kako vam je već preciznije.
Predložio sam da poskidamo svih sedam slika. Dok smo prenosili slike u spavaću sobu vidio sam i jednu sliku sa potpisom slavnog srpskog slikara Milana Konjovića. Ako nije falsifikat, ovo mora da je sudija dobio na poklon. Vjerovatno od nekog ubice za koga je presudio da – nema dovoljno dokaza.
Kada su zidovi ostali prazni postao je još vidljiviji neukus koji ovi supružnici tako ubjedljivo ispoljavaju povodom pokućstva. Garnitura u uglu – koža i drvo – sastojala se od stola, dvije stolice i dvosjeda, a sve je bilo rezbareno, sa preovlađujućim cvijetnim motivima. Sto je bio nepravilnog oblika, a staklena ploča se na desnom kraju transformisala u staklene latice koje su bile prošarane crvenom bojom. Da zavrištiš, i to bez ikakvog objašnjenja.
Onda smo se Nino i ja uputili prema kuhinji i trpezariji,
Nino je umalo razbio saksiju sa nekim istočnjačkim drvencetom.
Rodman je ostao da izvadi lakove, boje i četke iz torbe. U trpezariji, na koju se naslanjala malena kuhinja sa šankom – još jedno spektakularno iznenađenje. Na zidu preko puta velikog stola za objedovanje takođe se nalazio fototapet. I ovdje se nalazila slika iz života sudije Stajovića i njegove goleme supruge. Prvo sam bio zbunjen, izgledalo je kao neka parodija na Tajnu, zapravo Posljednju večeru. Šta je bio prizor odabran da pospješi glad, i podrži uživanje u jelu? Zvučaće nevjerovatno, ali, to sam vidio svojim očima, i molim da mi se vjeruje. Na zidu se nalazio džinovski fotos na kome se smijalo birano društvo. Neki raskošan restoran, možda negdje na primorju, ili neki salon hotela “Crna Gora”, i ugledni sudije, a među njima i Stajović, kako večeraju (vještačko je osvjetljenje) sa crnogorskim premijerom Đukanovićem, predsjednikom Ustavnog suda Mitrićem (koji je divlje nasmijan i izgleda kao da zajebava nekoga za stolom), ministrom policije, Svetom Marovićem (koji je posagnut i zgrčen jer upravo razgovara mobilnim telefonom), a za stolom se nalazi i folk pjevačica poznata pod imenom Turbo Tina. Ona gleda uzneseno u đukanovića, a sudija se nalazi dva mjesta od premijera i jedini je za cijelim stolom koji gleda u hranu. Svi nešto razgovaraju, smiju se, gledaju okolo, ili u obline Turbo Tine, samo se on vraški usredsredio na tanjire i činije. Vidi se da je sudija raznim đakonijama već - presudio.
No, taj suludi fototapet nije bio ono najgore što ćemo zateći u tom dijelu stana.
Najgore od svega - frižider je bio prazan.
„Pogledaj ovo“, rekao je Nino, „čim smo postali umjetnici nemamo ni da jedemo“.
Eto, to ti je jebena crnogorska elita. Poltroni i budale, uz to praznih fridžidera.
„Ništa nisu ostavili. Da ne štetuju dva pakovanja sira“, očajno dodaje Rodman, a Nino veli, rezignirano:
„Idemo da radimo, zaboravite hranu“

VII

Već se debelo razdanilo kada samo završili. Uostalom bio je to prvi put, i još smo tražili mjeru – kada je posao završen.
Dvoumili smo se – je li to baš to što smi htjeli. Ispričao sam im priču o Pollocku i nekoj novinarki. Ova ga je, da ispadne pametna, a i da malo podjebava sumanutog genija, jer ljudi to vole, vole da zajebavaju one koji su nesumnjivo i nedodirljivo veliki, pitala na nekom presu – Gospodine Pollock, kako znate kada ste završili sliku? Pollock joj je odgovorio – A kako vi znate kada ste završili vođenje ljubavi? Lutka moja. Moramo u nekom sljedećem stanu prirediti hommage Pollocku, rekao je Nino. To mi se svidjelo. Rodman je dodao – to će bar biti lako.
Dogovorili smo se da izađemo najkasnije do šest. Nino nam je kazao da učiteljica Mileusnić ustaje đavolski rano, a moguće da ima namjeru što prije doći da zalije biljčice. Žene u njenim godinama i sa njenim iskustvima vole da dan započnu nekom zen varijantom sa biljkama, rekao je.
Možda neće ni dolaziti, večeras se vraću Stajovići, kazao sam ja. Možda, dobro bi bilo zbog dima, smrdi sve na travu. U svakom slučaju - prava stvar bi bila da prizor sačeka gazdu i gazdaricu, rekao je Nino.
U osnovi, tada, prvi put, bili smo prilično neodređeni, pa i stereotipni. Pošto smo se napušili kao stoka – počeli smo u spavaćoj sobi, pola sata smo duvali pred fototapetom sa večerom i premijerom, a u dnevnoj sobi smo se dodavali, već prema ritmu posla. I kreativnom nadahnuću, dakako.
Nino je cijeli desni zid prvo dva sata bojao u geometrijski pravilne pruge različitih boja – da zna za njega rekao bih mu da to liči na Marka Rotka, a onda je, preko svega toga naslikao lik Che Guevare, onaj što su nekada mladi ljevičari crtali na jakne i školske torbe. Isti takav portret, jak kontrast crno-bijelo, to se nauči, izdresira se ruka, on to crta od osnovne škole, sjećam se da je svaka njegova sveska imala po jedan baš takav portret. Kao štancovano. Tako je došao i do Vorhola, to sam mu jednom rekao, znam da zna za Endija. Istog takvog Chea naslikanog na ogromnom bijelom platnu uvijek možete vidjeti na tribinama stadiona Atalante iz Bergama.
Rodman je, za razliku od Nina, čitave noći bio više u erotskom nego li u ideološkom ključu. Naslikao je savršenu scenu iz porno časopisa. To je takođe stvar vježbe. Kao srednjoškolac pravio je male kolekcije porno stripova, na presavijenim papirima iz školskih svesaka, kući bi to spojio heft-mašinicom i sjutradan prodavao na velikom odmoru. Silna je navala bila na te njegove stripove. Potpisivao ih je sa „Pukovnik Kurtz“.
No, vrag mu nije dao mira (đavo je, uostalom, naš ideološki blizak koalicioni partner) pa je gospođi koja je uzbudljivo primala dva kurca, naslikao, i to prilično uspješno lice sudijine žene. Njenu frizuru je savršeno naslikao, zapravo, nemoguće ju je ne prepoznati. A taj se prizor nalazio na centralnom zidu, preko puta ulaza u dnevnu sobu.
Ja sam u toj prvoj akciji bio najmanje maštovit, ali je i to na kraju izgledalo vrlo dopadljivo. čak sam pomislio da je šteta što nismo ponijeli foto aparat. Predložio sam im da to ubuduće obavezno radimo.
Rodman je na to značajno i pobjedonosno (što je kod njega uvijek pratilac dobrog raspoloženja) kazao: „Pa ne misliš valjda da sam čekao da se ti toga sjetiš“, i krenuo prema torbi. Ponio je digitalni aparat, tako da ću slike prebaciti direktno na kompjuter, i napraviti foto storiju o noći u stanu sudije Stajovića.
Naslikao sam preko dobrog dijela lijevog zida nekakvu besmislenu eklektičnu ornamentiku, nešto između Euklida i Sai Babe. Uživao sam u vezu, u sitnim potezima, zabudalio sam, htio sam da bude nešto filigranski, ali, toliko sam bio ponesen samim radom da se uopšte nisam opterećivao značenjem. Znopra, do daske. Ali stvarno je lijepo izgledalo. Kada sam pogledao svoj rad, bilo je tek prošlo pet sati, i bio sam srećan.
I Nino je bio dobro raspoložen, već je savijao ritualni, oproštajni džoint.
Rodman je zujao po stanu, snimao je naše radove, ali je napravio i nekoliko fotosa u ostatku stana. Fototapeti iz spavaće sobe i trpezarije zasluživali su da budu ovjekovječeni.
Sjeli smo na dvosjed, sva trojica i Nino je pustio džoint izuzetnih gabarita.
Ćutali smo i pušili. Stvarno je soba dobro izgledala. Sada.
Rekao sam: „Jebi ga, bar će misliti da smo neki sumanuti ljevičari.“
„I drkadžije“, na to će, uostalom s pravom, Rodman.

(odlomak iz romana)