Feri Lainšček [1]

Odvajat ću pjenu od valova

Sarajevske Sveske br. 13 [2]

*
Nad cestama od Sóbote do Beltinca lagane su gospodske kočije čitavo prijepodne podizale takvu prašinu da su se konjanici i pješaci radije uputili preko polja i među kolnicima pronalazili najkraći put. Ravnica je izdaleka izgledala kao sajmište, pa bi stranac, koji je možda tih dana prečuo smrtna zvona, mogao pomisliti da tu negdje započinje fronta i tjera ljude u bijeg. Dolazili su Szapáryji, Esterházyji, Batthyányi, Vogleri i Kodolitschi iz okolnih gradova, dolazilo je plemstvo čak iz Keszthelyja, Sombotela, Graza, Čakovca i Varaždina, uputila se cehovska gospoda iz Sóbote i okolnih trgovišta, došli su svećenici iz cijele biskupije, jer je taj pogreb bio velika masa koju je vodio sam presvijetli biskup János Mikes. Narod koji je većinom dolazio pješice mogao je na zastojima posve izbliza vidjeti sav taj plemenitaški nakit i sitno zveckanje sjajnih lanaca koje se u ravnici čulo kao rojenje nevidljivih kukaca, što mu je samo još više davalo do znanja da je smrt tada imala svoj praznični dan.
Mlada grofica Teodora Zichy umrla je u Beču, stara 29 godina. Nakon pucnjeva u Sarajevu, koji su ubili prijestolnonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju Hohenberšku, i već skoro po čitavoj Europi probudili kentaure, ostala je u carskome sanatoriju gdje je kao bolničarka pomagala ranjenicima. Njezina odluka, koju je isprva bilo moguće razumjeti i kao plemenitašku dužnost, još za života postala je primjerni izraz nesebičnosti jer se tamo zarazila sušicom. Glas naroda znao je pri tome reći da se nije odvajala od ranjenika niti kad je već bila posve shrvana. I zato se činilo da lijepa beltinska mlada grofica sada, početkom travnja godine Gospodnje 1915., nije odlazila kroz tamna vrata svjetova, već u svijetlu legendu u kojoj će još dugo živjeti.
Stari vrtlar naredio je za nju porezati svo crveno cvijeće u velikom gradskom glashausu. Bilo ga je toliko da je s njime bio posut i put do otvorenog groba. Slavilo ju je bojom životne snage i zanesenosti s kojom je davala drugima ono što joj nije namijenila sudbina. Po njemu je iza lijesa hodalo točno stotinu i dvadeset djevojaka u uštirkanim bijelim haljinama. Bila je to, dakako, boja čistoće koju je očuvala do kraja. Ili pak boja duše koja si je namijenila put do milosti, jer – samo rijetko je tu bilo tako i tko zna hoće li se ikad više ponoviti – baš nitko među tisućama prisutnih na pogrebu više nije razmišljao o njezinom podrijetlu i staležu, nitko nije molio za nju samo mir i spokoj, već joj je želio uznesenje koje se činilo jedinom pravičnom naplatom.
Elica Sreš, koja je među zadnjima stupila u red bijelih djevojaka, s olakšanjem je utvrdila da ni izdaleka nije najstarija među njima. I odjeća koju je još ujutro uzela iz ormara putem joj se dovoljno pripila iz tijelo, tako da joj nije bilo neugodno ni zbog izgleda. Ipak joj je i dalje bilo nekako čudno što je uopće tu i što sudjeluje, jer je i razlog zbog kojeg je došla bio čudan. Odlučila je to, naime, zbog snova koji su joj se nadasve živo utisnuli u sjećanje i uznemirili je.
Bilo je nekako ovako: na panju ispod njezine kruške žena, koja je bila najvjerojatnije parka, noću je ostavila svilenu žensku cipelicu s pozlaćenom kopčom. Ljudi koji su ujutro prolazili, zastajali su, razgledavali šarenu obućicu i pogađali zašto se tu našla, zašto je bez para i što to može značiti. Onda su utvrdili da se cipelica zapravo našla ispod njezina prozora i počeli su nestrpljivo kucati po prozorima i lupkati po zidovima. Bojala se njihove nasilne radoznalosti, jer o pronađenome nije znala ništa više od njih, a što je više navlačila zavjese i sklanjala se u kut, postajali su sve napadniji. Naposljetku su jedan preko drugoga provalili kroz vrata i izvukli je na dvorište.
Među njima se sada našla žena koja je cipelicu i donijela i s prigušenim bijesom rekla: «Ovo sam jednog jutra našla kraj njegove postelje i od tada on više nije ni za što. Samo sjedi i gleda zvijezde umjesto da radi u kovačnici. A ja po cijele noći lutam od jednog djevojačkog prozora do drugog djevojačkog prozora i tražim par. Već sam isplakala oči i izgubila pamet, ali gore budi onoj vještici kojoj će cipelica odgovarati.»
Okupljeni su se uskomešali i pokušali je primorati da proba svilenu cipelicu koju je neznanka stavila ispred nje. Štipali su je i gurkali, prigovarali joj i prijetili šakama, a njoj je sve više nestajalo snage i izgledalo je već da će joj je sada, sada silom nataknuti. Iako je naravno znala da nije njezina, bilo ju je strašno strah da bi joj mogla biti dobra i da je krivo osude. Posljednjom snagom se zato pokušala istrgnuti i dokazati im da žena izmišlja i najvjerojatnije nema dobre namjere. Pri tome su joj klecnula koljena i nezaustavljivo je posrnula na tlo.
Masa je podivljala i gazila preko nje, ona je posve izbliza pogledala svilenu cipelicu u rosnoj travi i sad ju je lijepo prepoznala: bila ju je nosila mlada grofica Teodora koju je kao dijete prvi put izbliza vidjela ispred crkve svetog Ladislava u Beltincima. Šćućurila se i isprva bila nekako ogorčena jer joj pokušavaju naprtiti gospodski grijeh. No, opirala se i pomisli da sada prstom pokaže na nju i tako se spasi. Ili još i više: bila je sve uvjerenija da mora mladu groficu u pravo vrijeme upozoriti i tako je možda spasiti od suđenice. Posegla je za svilenom damskom obućom i pokušala je sakriti u njedra, ali okupljeni su to primjetili i neumoljivo je pritisli na tlo...
Kriknula je u nemoćnoj stravi i probudila se.
Sjedila je na krevetu i mrtvački hladnim prstima češljala kosu koja joj se prilijepila na oznojeno čelo. Kroz prozor je između bijelih platnenih zavjesa sijala plavkasta mjesečina i ocrtavala oštre sjene. Soba je bila neuobičajeno svijetla i prožeta prisutnošću koja ju je ispunjavala strahom. Htijenje iz noćnih mora, da što prije mora u dvorac, i činjenica da je mlada grofica zapravo već mrtva, stajali su joj ususret kao nešto što potom još dugo nije mogla posve shvatiti. Isprva joj se činilo da bi sve bilo drukčije da je samo došla pravovremeno i nesnosni osjećaj krivnje sve joj je jače pritiskao prsa. Potom je nekako prepoznala raspuklinu u vremenu koja je svjedočila da bi svakako bilo prekasno i to ju je barem malo tješilo. Tek nakon nekog vremena, kad je unatoč nesvjestici ustala i posve odgrnula zavjese, nekako se uvjerila da je sve to bila snovito ludilo. Ali osjećaj tjeskobe da je te noći dohvatila nešto zlokobno i da je s nesrećom na beltinskom gradu od sada tajno povezana, ostao je unatoč svemu i sve do jutra prožimao njezino bolešno bdijenje.
«Blažena Djevice Marijo», prekriženih je ruku sjedila majka kojoj je poslije, nakon svitanja povjerila snove. «Naša grofica ti je u svoju smrtnu uru ostavila cipelu i to sigurno nešto znači», okrenula se prema požutjeloj slici Majke Božje na kućnom oltaru i u poniznoj se ganutosti više puta prekrižila.
«Što znači?» nekako je iz trbuha istisnula Elica koja je i dalje bila prepuna izbijajuće tjeskobe i doslovno je vrebala spasonosnu riječ. Već sam osjećaj da bi ipak to moglo značiti i nešto dobro pokrenuo ju je da čučne uz staricu i s očekivanjem je povuče za dlan.
«Znam samo da joj se moraš sada stvarno zahvaliti za veliki dar», majka joj je do boli stisla prste. «Uz sve djevice draga se mlada grofica zadnje sjetila upravo tebe i to će ostati zauvijek zapisano u tvome životu», grčevito joj je stresla dlan i posve izbliza joj se zagledala u oči.
«Pa ići ću, znaš da ću ići», kimnula je čitavim tijelom, iako je još noću osjetila da se tada doista mora odjenuti u bijelo i biti spremna.
Majka ju je u nijemom zahvalnosti povukla k sebi i nakon dugog vremena je ponovo poljubila u kosu. Taj neočekivani dodir preplavio ju je davnim, skoro posve zamrlim djetinjim sjećanjem i jedva je prikrila da joj se plače. Ispravila se prema jedinom ormaru za odjeću koji je bio u kući i evo je, sad je već bila tu – u gaju rezanog cvijeća, šuštave pozlate, treperavih svijeća i skladnog pjevanja, u tom zemaljskom raju u kojem se i smrt čudesno pretvarala u opojni doživljaj i gubila u tisućama nijansi gospodske različitosti. Istina je, naravno, bilo da Elica još nikada nije bila na ovakvom pogrebu i izbliza je poznavala samo onu običnu, prizemnu i neumoljivu plebejsku smrt, koja je svojom konačnošću dovodila do očaja i tjerala ljude da tule, nariču i luduju, zato joj je sada sve bilo čudno. Lica uz lijes činila su joj se utopljena u drukčije žaljenje nego što ga je poznavala i njihovi zaneseni pogledi najvjerojatnije su mogli u tom trenutku doseći nešto što sama nije mogla vidjeti. Ipak joj se činilo da to barem može osjetiti i prepuna zahvalnosti što je uopće prisutna tome posvećenom obredu, uskoro se posve prepustila njegovom zvuku i ozračju.
Stari grof August Zichy je onoga dana kad je kćerka Teodora zadnji put došla kući, gologlav stupio na suhu panonsku prašinu i široko raširenih ruku potražio nevidljivi dlan svoje pokojne žene. Grofica Hedviga koju je oženio iz plemenite donjoaustrijske rodbine umrla je još 1892. godine, stara samo 31 godinu, i ostavila ga samoga s tri malodobne kćeri. Već je sljedeće godine kod poznatog bečkog arhitekta, baruna Maxa von Ferstla, naručio nacrte za kapelicu Majke Božje s grobnicom u koju su 1894. godine prenijeli grofičine posmrtne ostatke. Od tada je veći dio svoga slobodnog vremena proživio u svetištu i ljudi su s godinama jednostavno počeli vjerovati da mu je velika ljubav omogućila dodir sa onostranim i da je tako sa ženom i dalje na neki tajanstveni način povezan. Upravo zbog toga se i tada, kad se pješice uputio za kćerkinim lijesom iz Sóbote u Beltince, nitko nije začudio njegovom malčice neubičajenom držanju i mnogi su bili spremni vjerovati da su se stope nevidljive pratilje čak i vidjele na prašini ceste.
I sada, uz uzneseni biskupski govor, bradato je grofovsko lice prožimala svjetlost koju je nosio u sebi i svjedočila o snazi srca kojoj nije bilo objašnjenja. Tako su možda u tu žalost doista mogla gledati stoljeća koja su već prešla preko svega ili je gledao kamen koji je bio najtvrđe meso svijeta, ali tako je mogao gledati i čovjek, čak i ako je star i mudar, a to Elica nije mogla shvatiti. Zato joj se činilo da stoji tu nasuprot živoga sveca, svetac usred živog oltara i osjećala se pred tom monumentom beltinske gospode sama sebi još neznatnijom. Neizmjerno je malo, naime, znala o svijetu. Jedva si je što mogla objasniti. Njezina je duša bila duša zečića koja je u susretu sa nepoznatim uvijek izdajnički zatreperila. Zbog toga ju je grabila tiha srdžba ili je postajala bijesna. Njezina je sudbina bila sudbina sive čaplje koja je bila stalno i stalno u osluškivanju i uvijek je bježala, samo je na osami ponekad dizala glavu. Bili su joj dodijeljeni šaš i divlje raslinje, hvatala joj se vlaga koja je radila lišajeve, pod noktima joj se sušilo blato. I ako je nekad pomislila da će se jednom možda bolje snaći, istovremeno je znala da su to samo pobožne želje. Ili pak snovi kojima se nije dobro prepuštati jer je stvarnost poslije izgledala još okrutnijom.
«Imam potrebu», prošaptala je djevojka pokraj nje. «Jako me tjera», nakon nekog vremena je opet cupkala s noge na nogu. «Ne znam hoću li izdržati», već joj se plakalo.
«Naravno da hoćeš», naposljetku ju je bocnula Elica. «Znaš da moraš».
«A ako ne mogu», spustila je prekrižene ruke do trbuha.
«Umrijet ćeš ako odeš prva od lijesa», pokušala ju je prestrašiti.
«Bog će znati zašto sam otišla», preklinjala ju je.
«Znat će, ali neće mu biti drago», bila je neumoljiva.
Tada je djevojka samo čučnula među druge i piškila. Sigurno je nitko od pogrebne povorke nije vidio, ali se čulo. O, Bože! U sebi se zgrozila Elica. Tko smo i kakvi smo?, uzburkalo joj se u prsima. Samo nas rijetko u životu pozovu jer nad doista trebaju, ali ni tada ne možemo izdržati, bila je ogorčena. Djevojke su se samo odmaknule od barice koja im se razvukla ispod stopala. Usred zbora djevica zijevnula je rupa koju su navjerojatnije primjetile samo ptice. Bilo je, doista, kao da se ništa strašno nije dogodilo i čak je i djevojka koja se olakšala opet zaneseno molila. Elici se činilo da je taj razmak prepun srama kojeg nikad neće ugušiti i opet joj je bilo žao što je došla.

*
Za vrijeme škropljenja Elica je osjetila pogled koji je obletao po djevojkama u bijelom i zastajao i na njoj. Mogao bi to biti pogled muškarca koji je primjetio što se među njima dogodilo i možda čak posumnjao da je baš ona bila ta nemarnica. Ipak joj se poslije, kad se nekako prkosno pogledala s njim, već učinilo da nije. Nikakvoga zgražanja, naime, nije bilo u njemu, niti prijekora ili možda podsmijeha. Bio je to samo pogled svijetlih, nekako lijeno pritvorenih očiju koje nije čahurila svemu ovdje dodijeljena žalost i možda su se i zbog toga činile tako drukčijima. Čak bi rekla kako se muškarac pomalo dosađivao i tako si kratio vrijeme, zato je samo okrenula glavu i opet se prepustila zajedničkom osjećaju. A njegove su oči sada bila začudo još uvijek tu. Za vrijeme onog jednog, letimičnog pogleda bile su joj se utisnule kao modri pečat o kojem nije mogla prestati misliti.
Kad ga je potom ponovo pogledala, nasmiješio se.
Stisla je usnice i podigla bradu. Drukčije mu nije mogla reći da joj se u toj prigodi ovako nešto ne čini pristojnim. Razljutilo ju je, tako da je klonula, zaboravila se u radoznalosti, učinila nešto što je sad mogao objašnjavati na svoj način. Ništa dobro si na kraju krajeva nije ni mogao misliti netko tko je to njihovo pogledavanje primjetio. Kao da je cijela stvar bila začarana, jer nehotice ostavlja dojam onakve kakva u njihovim očima doista nije htjela biti. Osim toga: stranac je stajao na drugoj strani u redu onih koji će poslije moći prići lijesu. Njegova crna odjeća bika je krojena kod mjesnog krojača i zlatni gumbi na manšetama bijele košulje su otkrivali da će poslije i otići drugim putem. Samo će se izvještačene oči napasti njihove seoske, za njega možda doista divlje i požudne ljepote, a onda će se vratiti bljedilu koje nikad nije boso trčalo po travi i opet će slatko dokazivati da je još uvijek najljepša i za njega jedina.
Da, tako je bilo s time – no ponovo je okrenula glavu i pogledala ga.
Bio je to sad već pogled koji ga je pokušao pomilovati – uistinu to više nije mogla savladati. Jer u njegovim su očima bile boje čistog proljetnog neba iznad ravnice. Ili su to bile boje različka koji je ljeti samotno cvjetao u usjevima i prkosno mazio svoje crno gorko sjeme.

*
Nakon pogreba su pjevače, konjanike i djevojke kod južnog majura ponudili modrom frankovkom i makovnjačom, nadzornik gradskog posjeda im je došao zahvaliti. Sudionici pogreba osjećali su se kao nakon napornog posla koji su dobro obavili, njegovano vino muškarcima je ubrzo razvezalo jezike, a djevojakama su se već nakon prvih gutljaja kušanja rumenili obrazi. Bilo je, onako kao što je inače bilo u takvim prigodama – žalost se pretočila u suze i osušila, žilama je još snažnije zakolala krv i u duši su narasle zazubice. Samo se Elica i na tom darežljivom dvorištu nekako nije pravo snašla. Osjećala se kao da se prejako zavrtjela na vrtuljku, a sad je opet pristala na tvrdom tlu i jedva hvatala ravnotežu. Ili, čekala je i nadala se da će konačno proći ono što je za nju počelo još jučer i u nekakvom se nerazumljivom, ali nezadrživom slijedu od onda samo stupnjevalo. Možda je s njom bilo tako jer je posljednjih godina vrlo rijetko išla među ljude, sada je bilo u snovima i u stvarnosti previše nametljivih lica. Ili je za sve bio kriv onaj pogled stranca koji možda nije bio samo mig oholog samca, nego je mogao biti i nešto drugo?
«Elice, Elice», žmirkajući joj je rekao Juš kojeg je poznavala s imanja i stalno ju je gnjavio. «Što će biti s tobom, ako te pojede vuk?», pecnuo ju je pitanjem kojim su obično smirivali cendravu djecu. «Ili se možda bojiš da će te za vrijeme suše uzeti mürski duh?», na to se glasno okrenuo tako da su i drugi mogli čuti.
«Jadan si, Juš!», udarila ga je po ruci. «Jednom ćeš izmisliti riječ koja će ti zapeti u grlu i nitko ti neće htjeti pomoći», prekorila ga je jer tada doista nije mogao aludirati na nešto uvredljivije.
Uzeo je to naravno iz zajedničkog sjećanja na vremena kad su ljudi kraj rijeke bili uvjereni da samo djevice mogu izmoliti kišu. Bilo je ovako: seoski muškarci poveli su na obalu dvanaest djevica koje su okupljenima morale jamčiti da do tada nisu imale ništa s muškarcima. Svaka je nakon tog zavjeta u svoju vrbovu košaricu stavila raspelo, posula ga suhim lišćem i zapalila. Goreće lađice su potom za vrijeme molitve odgurnule u rječni tijek i žrtvovale ih mürskome duhu. Ako je u sljedeća tri dana padala kiša, darivanje je bilo prihvaćeno. Ako je suša i dalje pustošila, bilo je više nego jasno da je barem jedna od djevojaka lagala i muškarci su ih ponovo priveli na obalu. Osumnjičenu su čvrstu zavezali na dno drvenog čamca i živu lađicu odgurnuli u riječni tijek. Ako se nesretnica nekako spasila, bio je to dokaz njezine nevinosti, ako su je progutali valovi, bili su uvjereni da ju je uzeo mürski duh.
«Ej, Elice, Elice», samo se još s visine cerio Juš. «Zamjerio bih ti, bogme bih, da se sad tako otrovno ne braniš», mudrovao je. «Ali još bih ti više zamjerio kad bi predugo ostala cura».
«Luđak!», kriknula je sada već grozničava. «Što ti imaš s tim i što te uopće briga?!, najradije bi ga udarila u trbuh koji mu se napinjao kroz preusku košulju, tako da su se rupice za gumbe rastegle kao zmijske oči.
«Ja?», rastegao je, kao da je rekla nešto neshvatljivo. «Tko kaže da ja?, zaokrenuo je očima i zagledao se uokolo, kao da traži pomoć.
«Ti i svi drugi!», viknula je. «Možete se obrisati ispod nosa!», zamahnula je grčevito stisnute pesnice i u nemoćnom bijesu uputila se u dvorište.
«No, no», smješkali su se muškarci koji nisu razumjeli taj njezin napadni bijes i naravno nisu ni bili ništa krivi. «Pa što joj je?», raspitivali su se više tek tako, da bi nešto rekli. «Zar se jadnica napila već iz prvog vrčića?», lako su si našli odgovor i odmahnuli.
Elica je za vrijeme hoda izula svečane cipele i bosa trčala među njivama. Tek probuđena zemlja bila je toliko nabijena i oštra da su joj na trenutke od boli samo klecala koljena, no i to joj se sada činilo kao nešto što ne smije do nje doprijeti. Ono što ju je tjeralo, naime, više nije bio bijes, ni očaj, već zavjera. Bilo se pokrenulo u njoj ono što se najvjerojatnije već godinama skupljalo, samo što to nije znala. Obično je gutala i radije uzmicala, a sada je u pravi čas prepoznala odvratan okus te naizgled laskave muške lukavosti i morala ga pljunuti. Išlo joj je na živce što su mogli tako govoriti o njezinoj nutrini, kao da im je jednostavno pripadala. Ljutilo ju je da su mogli tako prostodušno tjerati nešto što zapravo uopće nisu poštovali ili im je čak bila smetnja. Osjećala je njihovo zaželjeno uzimanje koje nije bilo samo slijepi životinjski nagon, nego prije svega ljudsko pravo. Između je naravno zjapila praznina koju nisu željeli niti mogli ispuniti. I zato je, najvjerojatnije, njihov život bio tako – gol i blatnjav, kao obrezana repa u jesenskoj brazdi...
Zato se nije osvrnula ni kad se posve umorila.
Doista, mrzila je zbog njih taj marof i sad si je to i priznala.
Bio je plodan i širok kao more, iako joj je s vremenom postao kavez. Bila je osuđena na njegovu varljivu dimenziju, o svjetovima tamo iza sivila obzora mogla je samo sanjati. Pa i u tim snovima sada je bilo drukčije jer je bio rat; loše vijesti dolazile su i s istoka i sa zapada, tako da nevjerojatnije ni tamo više nije bilo onog sunčanoga komadića svijeta u kojem bi joj moglo biti bolje. No, iako je bila doista uhvaćena i sve je išlo po zlu, još uvijek je bila uvjerena da je činila pravo i sve što se od ogorčenja i prebrzog koraka sada uzburkivalo u njoj, klicalo je da se ne smije nikad maknuti. Tako srčan zavjet je možda doista prizivao nesreću, ali čuvao je istovremeno i nadu. Bila je sakrivena i sitna, kao što je bila neznatna bijela djevojka usred otvorene panonske ravnice, ali bila je – i kad bi joj je netko želio uzeti, morao bi je izrezati nožem.

*
Duboko među ledinama dugo ju je sustizala laka kočija koja je potom nije prestigla. Približavajući topot konjskih kopita od laganog je kasa prešao u jedva čujan korak i drndanje kotača je posve utihnulo. Ne osvrčući se sklonila se u travu jer je sad već pomisila da se netko od gradskih momaka uputio za njom i opet će joj dosađivati. Bila je, naime, čvrsto odlučila da unatoč lijepim riječima ne pođe natrag – i da ne pođe nikad više. Tada je kočijaš iznenada ispustio uzde i tik kraj nje izašao iz kočije.
«Vi?», šapnula je, iako je tijeko kriknulo i iznenađenje joj je išlo do srca.
«I vi koji ne marite za moj trud», nasmijao se i pozdravio je podignutim šeširom. «Ili možda baš danas ne marite ni za što na ovom svijetu?», nagnuo je glavu i radoznalo se zagledao u nju pritvorenim očima. «Jer ako je tako», na to je podigao obrve, «ako sada poreknete da sam se samo zabunio u danu, onda si to nikada neću oprostiti».
Zastala je i spustila pogled prema svojim bosim stopalima na koja se uhvatila prašina, a među prstima se sasušila krv. Bilo joj je nadasve neugodno što ju je uhvatio takvu, grozničavu i rastrojenu, ali to mu nije mogla reći. Nije se mogla ni potužiti na ogorčenje zbog prostaštva na majuru i objasniti mu da njezina loša volja nikako nije povezana s njim. Zato se samo ugrizla za jezik i radije i dalje šutjela. Osjećala je, naravno, da je primjećivao kako tom ženskom zbunjenošću samo krade vrijeme da se barem malo sabere. A što, kad je doista stupio pred nju kao da su se među njihovim svjetovima otvorila neka nevidljiva vrata i za nju je bilo sve kao da je čudo.
«Vjerojatno je istina da čovjeku nakon ovako žalosnog pogreba idu svakakve stvari po glavi», uozbiljeno je rekao nakon šutnje.»Posve je razumljivo da su neki u to vrijeme najradije sami», dodao je, kao da je pokušao sada umjesto nje tražiti odgovor. «Ali ja, vidite», raširio je dlanove, «rekli su mi da ste krenuli pješice i nikako nisam htio propustiti prigodu da vam ponudim prijevoz».
Ošinula je pogledom konja koji je bio dobro upregnut, jer se cijelo to vrijeme nije pomaknuo i pogledala kočiju koja je bila ulaštena kao kovčezić na oltaru i najvjerojatnije skoro nova. Nad zadnjim kotačima bio je namješten drveni sanduk, tako da je putnicima bio namijenjen samo prostor kraj kočijaša i morala bi dakle sjesti tamo. Ali već od same pomisli da bi se možda ipak popela i tako vozila kroz selo, samo je uzdrhtala. Dogodilo se ponekad da kočijaš tako pokupi namjernika, ali činilo joj se da bi sada izdaleka bilo vidljivo da se nisu susreli slučajno. Osim toga, također, da nikako ne idu jedno s drugima i tu svoju blizinu teško mogu objasniti.
«No?», upitao je.
«Ne, ne», šapnula je.
«Smijem vam pomoći?», samo je ponudio dlan.
«Mislim da ne», zavrtila je glavom. «Nemojte zamjeriti», nekako se molećivo zagledala u njegove modre oči koje su joj sada bile posve blizu i zapravo samo jedna dubina tajne. «Ne razumijem, zašto to želite?», rekla je u tu dubinu.
«Ništa neću tražiti zauzvrat, ako možda to mislite», uhvatio ju je za dlan i poveo je oko kočije. «Samo ćete se nadisati brzog zraka i odmorili svoje lijepe noge», povjerljivo se nasmijao i gurnuo je na kola.
«O, Bože», prešla je dlanom preko čela kao netko kime je zagospodarila sudbina. Znala je da nije posve izgovorila ono svoje ne i nije mu zamjerila što ga nije htio čuti, a bilo bi sigurno bolje da se mogla bolje uhvatiti prašine koju je njezina bosa noga strpljivo mjesila čitavog života. Tako se sada kao razvučena mürska maglica podizala za kočijom i sigurno se već izdaleka vidjela.
Skinuo je šešir sa širokim obodom i objesio ga na klin iznad prečke, onda si je prstima podigao kosu i pustio je da je vjetar raspuše preko ušiju. Na njegovom uskom, skoro koščatom licu za to je vrijeme zatitrao smješak koji je svjedočio kako mu je nadasve drago što ju je nagovorio. Sada joj se činio mlađim nego na prvi pogled, ali ipak još prilično stariji od nje. Svo njegovo držanje bilo je unatoč brzim pokretima muževno i ozbiljno, kako je na kraju krajeva pristajalo gospodinu koji se uokolo vozi u ovakvoj kočiji, zato o starosti nije mogla prosuditi. O njegovom zanimanju i staležu nije ni pokušavala pogađati, jer je sigurno bio među onima koje je samo rijetko susretala i po izgledu i maniri nikad nije prepoznavala.
«Hi, Hidra!», povikao je konju.
«Hidra?», naposljetku se glasno začudila. «Kakvo je to ime?»
«Što ja znam», ošinuo ju je pogledom sa strane. «Nekad je to bilo ime vodene zmije sa sedam glava koje nije bilo moguće odsjeći jer su odmah ponovo narasle», potom joj je objasnio. «Danas tako zovemo velike rijeke koje imaju puno rukavaca i, recimo, tako promjenjiv tijek kao Müra».
«Ali ova vaša Hidra je ipak kobila», i dalje joj je bilo čudno.
«Da», kimnuo je. «Je», pomakao se. «Doista može biti pravo pitanje zašto sam joj dao takvo ime», pomislio je. «Iako je zapravo istina da je bilo prvo koje mi je palo na pamet i ušlo u uho», dodao je nakon nekog vremena. «Uostalom - što bi uopće drugo mogao smisliti netko tko po cijele dane prčka po vodi?»
«Po vodi?», začudila se.
«Točno», izravnao se u sjedenju i nategnuo uzde. «Ne zamjerite mi što se nisam predstavio», naklonio se za upoznavanje i pružio joj ruku. «Nadzornik Ivan Spransky, službenik radgonske uprave voda».
«A da?», otegnula je. «Ja sam Elica», potom se sjetila i vrhovima prstiju posegla mu u dlan. «Kćer pokojnoga Sreša, beltinskog sluge u štali», dodala je jer nije bilo ničega drugoga što bi mogla dodati uz svoje ime. Za to je vrijeme konj iznova potegao i zrak koji se pomicao na sreću joj je hladio crvenilo koje je opet osjećala. Bila je, naime, uvjerena da ga je oneraspoložila jer se potiho najvjerojatnije nadao da je samo slučajno bosa i da je samo zbog nekakvog inata ili svojeglavosti krenula pješice. Ujedno joj je nekako laknulo. Istina koja je ovako pala među njima bila je nešto što nisu mogli izbjeći i činilo joj se nadasve primjerenim da su to obavili u pravo vrijeme.
«Sad se, dakle, malo poznajemo», pogledao ju je kao da joj je čitao misli.
«Da», stresla je ramenima. «Sad se poznajemo», pokušala je nekako prikriti nenadanu srditost.
«Ja bih svakako volio da naše poznanstvo ovime ne završi», nastavio je ne mičući pogled. «Ako je to naravno moguće?» postavio je pitanje. «Ako to možda možete dopustiti?», ustrajao je. «Ako je to i vama po volji?»
Opet je prošla dlanom preko čela i zagledala se u ravnicu. Ponavljala je pitanja koje je morala i dalje i dalje slušati i prosuđivati da li je doista dobro razumjela. Činilo joj se, naime, posve nepojmljivim da joj je i dalje bio naklonjen i čak ustrajavao.
«Oprostite», rekao je negdje iz daljine. «Jesam li vam možda time nešto uvrijedio?»
«Ne, ne», zavrtila je cijelim tijelom. «Samo mi je čudno», pokušala mu je objasniti. «Ne razumijem zašto to uopće želite», priznala je.
«Želim», odgovorio je. «Doista želim», potvrdio je glasom kojem bi mogla vjerovati. «I ne znam sada poželjeti ljepše nego da još koji put ovako brbljamo».
«Brbljati možda možemo», slijegnula je ramenima.
«No, vidite», posve se razveselio i protresao uzde tako da je kobila poskočila i potegla brže. «Što će čovjeku to cvijeće i gajevi ako se nema s kime zajedno čuditi njihovoj ljepoti?, uzneseno je podigao glas i njušeći se osvrnuo uokolo. «Uskoro ću vam moći pokazati i mürske pojaseve kakve sigurno još niste vidjeli», ponovo se razbrbljao. «Za crne šume znam gdje se gnijezde čaplje, poznajem rukavce u kojima mlade imaju labudovi, pa i gnjurca sam pronašao svakog proljeća, koji baš ovako plete gnijezdo na vodi.»
Slušala ga je i na raskrižju zaboravila reći da su mogli skrenuti prečicom. Ali, sad joj se više nije tako žurilo i uopće joj se nije žurilo s kočije koja je kao perce lebdila nad cestom i ugodno se njihala. Zaostale ženice, koje su se teških nogu vraćale s pogreba, sad su joj se činile odmaknute i usamljene kao vrane, čak i ako ju je možda neka prepoznala i sad o tome razgovaraju, ni to je se začudo nije ticalo. Rekle su što su mogle izmisliti, istina je bila samo njezina i jedina je vrijedila.
(ulomak iz romana)

Sa slovenskoga prevela: Jagna Pogačnik