Mirko Kovač [1]

KAO SVINJE U BLATU

Sarajevske Sveske br. 13 [2]

Naš je mentalitet kao svinja u blatu
Živojin Pavlović

1.
Ako bi se pisala povijest grupe beogradskih intelektualaca koji su se još negdje od sredine pedesetih godina okupljali oko Kino-kluba Beograd, Mediale, Vidika, revije Danas, Kinoteke, Ateljea 212, itd., premda dvojim da će se u ovom vremenu sveopćeg pada kulturnih vrijednosti netko takav uopće naći da bi se pozabavio nečim uzaludnim, ali ako bi se takav zaludnik našao, onda bi to zasigurno ispala kulturna povijest jednog vremena, te istodobno i sociološka snimka mnogih proturječnosti, svojevrsna literarna povijest najrazličitijih sudbina, potresnih umjetničkih sudbina i dramatičnih obrata.

U toj grupi istaknuto mjesto zauzimao je Živojin Pavlović, rođen 15. travnja 1933. godine u Šapcu. "Moje detinjstvo i moja mladost neprekidna su odiseja - cenu nomadstva predratnih činovnika, oficira i prosvetnih radnika plaćaju njihova deca; plaćaju je odsustvom zavičaja", pisao je Pavlović. Ali unatoč tomu, on je uspio stvoriti svoj literarni zavičaj, čak i onaj geografski, a to je Istočna Srbija; otuda je rodom njegova majka, pa je dobar dio djetinjstva, posebice ljetnje školske raspuste, Pavlović provodio kod bake; ondje je primio seljački akcent negotinskog ili zaječarskog kraja, ne znam točno, na njemu je inzistirao cijelog svog života, premda je potjecao iz intelektualne obitelji; otac mu je bio profesor pedagogije i psihologije.

Ž. Pavlović maturirao je u Beogradu, a studij na Akademiji primjenjenih umjetnosti, odjel dekorativnog slikarstva, završio je 1959. godine. Dakle, Pavlovićeva intelektualna, duševna i politička odiseja nije zavisila od njegovih roditelja, sam ju je odabrao, a mimo svoje volje stekao aureolu kontroverznog umjetnika. Njegova su djela osuđivana, nagrađivana i zabranjivana; njegova je sudbina bila nemilosrdna, ali temeljita; on se gorčine napio, a uz gorčinu je išla i "radost stvaranja", kako to sam ističe, usprkos svim zaprekama i zamkama postavljanim na njegovu umjetničkom putu.

Stalno se hrvajući s nedaćama izrastao je u prvorazrednog umjetnika, podjednako uspješan kao pisac i kao filmski redatelj, mada je u javnom životu njegova književna karijera ostala u sjeni one filmske, što je nepravedno, ali i razumljivo, ne samo stoga što je film kao medij mnogo više u "masovnoj uporabi" od književnosti, nego i stoga što je sam Pavlović kao filmaš bio čišći, suzdražniji, podložan cenzuri, pa je sve to podiglo i njegovu estetsku razinu do koje je u prozi teže dolazio. Doduše, filmski svijet uporno ga je tjerao iz hrama sedme umjetnosti - u tom smislu poduzimalo se koliko se najviše moglo, svim sredstvima naše balkanske svireposti. Ako nisu uspjeli prokleti ga i umjetnički osporiti, onda su sve učinili da ga politički ogade i prikažu kao "opasnog elementa", a istodobno su mu činili uslugu, jer se dovijao kako da prevari cenzore i spasi svoje filmove, pa je na prinudan način došao do forme i vlastite estetike.

S početka šezdesetih godina, Pavlovića sam viđao u dugačkom kožnom kaputu, rijetko samog, a češće u društvu nekih momaka s kamerama i reflektorima, uvijek nekamo na putu prema periferiji, prema smetlištima i skladištima; stvarnost je za njega počinjala u donjem svijetu, daleko od intelektualnog licemjerja i etabliranog filmaštva. Njegov je hod uvijek bio "hod po sjenama", kako je sam definirao vlastitu umjetničku sudbinu, iako mi nije bilo posve jasno što je to hod po sjenama; bit će ipak neka metafora, ali mi se čini da je bio mnogo precizniji u jednom svom zapisu iz 1990. godine u kojemu stoji: "Čitav sam život koračao uz tok i svaki korak činio čupajući s ogromnim naporom noge iz ilovače. A to iznuruje." Dakle, cio mu je život protekao u gacanju kroz blato, u čupanju nogu iz ilovače, pa je blato postalo njegova centralna metafora, srž njegove poetike, a svijet o kojemu je pisao ili snimao filmove, sve te moralne i duhovne nakaze, sa svojim nagonima i zločinima, nisu ništa drugo doli mentalna slika svinje u blatu.

Pavlovićev svijet nije samo svijet tragičnog udesa historije, svijet očajanja, mračnih nagona, psovke, nasilja, hedonizma, brutalne seksualnosti, nego katkad i svijet čednosti, svijet uređenog bola u kojemu dominira poezija straha. Još 1988. godine pisao sam pogovor za njegovu knjigu pripovijedaka Ubijao sam bikove i druge priče, što sam je uredio i sačinio za Narodnu knjigu, u kojemu sam između ostalog rekao: "Kada bih sada morao odgovoriti na pitanje kakav je umjetnik Žika Pavlović, rekao bih da je to umjetnik strasti, bilo da piše ili pravi filmove, čita ili rasuđuje, ili s prijateljima raspravlja o književnosti, filmu, kazalištu, slikarstvu, politici, pornografiji. Radoznao je, svestran, pronicav, a tko nije u stanju prihvatiti žestinu njegove umjetnosti neka mu ne prilazi. Ujeda!"

2.
Što sam stariji, sve češće mislim na prijatelje s kojima sam se razišao i nastojim u mislima izgladiti neke nesuglasice koje su nas udaljile, ali unatoč tomu još nijednom nisam došao u napast da se javim nekome od njih. Nekoć sam o njima sve znao, tajio njihove povjerljive priče, putovao s njima, tješio ih u raznim bolima ili ljubavnim jadima, podržavao ih u mnogim dobrim nakanama i odgovarao od onoga u što i sam nisam vjerovao, dijelio s njima svakovrsne užitke ili traume, kušao vina i jela, gledao nekad davno porniće, išao na utakmice ili književne večeri, u kazališta i kina, na prijeme i dodjele nagrada, na tajne projekcije i festivale, ljetovao s njima, osvitao u krčmama, pisao im pisma i razglednice s putovanja, a sada više nema ničega, tek je ostalo sjećanje i to u rijetkim trenucima. Kao da nikad nismo prijateljevali. Kao da se nekadašnja bliskost prosula s neke niske i sada samo promatram rasuta zrnca po podu naše prošlosti nemajući volje da ih skupim.

O mnogima od njih ne znam ništa, ne znam kako žive, što je s njihovom djecom, s njihovim ženama. Nikad se ne raspitujem o njima. Ako mi pak netko doturi kakav novi detalj iz njihovih sadašnjih života, nastojim skratiti priču i skrenuti razgovor na drugu temu. Posve mi je svejedno je li netko od njih objavio novu knjigu ili se razveo, ima li ljubavnicu ili je postao ambasador. Jedino me potrese vijest o bolesti, o smrti, o nekoj nesreći njihovih bližnjih. Dobro je imati na umu da nedaće nisu namijenjene samo drugima.

Kako godine odmiču i nekamo hitaju, sve radije se zadržavam na postajama sjećanja, kao da želim taj ritam godina usporiti. Drago mi je što pokatkad mislim na prošle stvari; to je dobar način da ponešto zapišem. Tako me ovih proteklih dana preplavilo sjećanje na prvomajske praznike koje sam nekad, cijelo jedno desetljeće, sve do početka devdedesetih godina, gotovo redovito provodio s bliskim prijateljem, filmskim autorom i piscem Žikom Pavlovićem, u njegovoj kući na Divčibarama. Otuda i kratki uvod o prijateljevanju. Njega više nema; umro je 1998. godine.

Volio sam i cijenio Žiku Pavlovića; držao sam do njegova mišljenja, čak i kad se nisam slagao s njim. Iako smo bili bliski prijatelji, naši su ukusi i shvaćanja umjetnosti vrlo često bili posve suprotni. Dakako, to nas nije priječilo da prijateljujemo. On je u jednom razgovoru za Start (1983.) rekao: "Činjenica je da je različitost isto tako važna u prijateljstvu kao i sličnost, možda čak i značajnija." Takvo poimanje odnosa, ne samo među prijateljima, činilo ga je tolerantnim. On je bio do ganuća iskren. Nije umio zatajiti mišljenje, niti ga prilagoditi nekom trenutku ili osobi, ma koliko to bilo opasno. Ono što je želio reći, točno bi i precizno definirao. Unosio je strast u sve, a kad bi govorio pred autorom o njegovu djelu, nije mario što je prisutan, nije se dovijao da ublaži oštar sud ili obuzda pretjeranu pohvalu. On je pred sobom imao samo djelo o kojemu prosuđuje i svoje mišljenje koje iznosi. Intelektualna i lucidna zapažanja, teoretski vrlo uspješna, često je znao svesti na lakonsku i ubitačnu, gotovo priporostu, ali živopisnu definiciju, nakon koje se više nije imalo što reći.

Svoju razložnu i pametnu argumentaciju Žika Pavlović znao je začiniti nekom "sočnom sentencom" koja je uvijek palila, ma koliko puta bila izgovorena, jer on je točno pogađao trenutak kada kao melem dolazi taj njegov završni ili početni akord izvučen iz rukava "vulgarne estetike". Ako on kaže za neki film ili knjigu da "ne valja po pičke ladne vode", onda se to poprati pljeskom i smijehom, a nakon toga bi mu samo budala proturječila. Još su bile njegove omiljene uzrečice "prdnuo u čabar", "usro motku", "lupa ko pička po samaru", te još mnoge uspješne tvorenice koje sam zaboravio, ali one su se pretvarale u svojevrsna estetska mjerila. Naprosto je volio "teške termine", pa je i u knjigama ostavljao neizbrušenu formu, rogobatan stil, šokantna mjesta, a ponajčešće posve sirovu erotiku. I neki naslovi njegovih knjiga bili su prejaki i odbojni. Primjerice, Zadah tela ili Ispljuvak pun krvi.

3.
Prisjećam se jedne naše zajedničke šetnje na Kalemegdanu, s nama je bio Danilo Kiš kojega Pavlović nije volio kao pisca, ali mu je bio drag kao osoba. Jednom mi je priznao kako mu se Kiš mnogo više dopada kao pjevač starih židovskih arija što ih je slušao na nekom sijelu, nego kao pisac. "Dok sam slušao njegov uzbudljivi muzikalni glas srsi su me podilazili, a kad čitam njegove tekstove ostajem hladan", govorio mi je Pavlović, naglašavajući da ne voli ni Kišove uzore, te da mu Borges ide na živce, a tek kako ga nerviraju njegovi učenici. Kiš je također imao loše mišljenje o Pavloviću kao piscu, nazivao je to drljanjem i sirovinom koja se ne može probaviti. Dakako, njihove korektne odnose to nije dovodilo u pitanje, ali prijateljevali nigda nisu, iako sam pokušao spojiti ih na večerama i nekim prigodnim slavljima. Oni su bili antipodi, posve suprotni, s različitim ukusima, politički na različitim pozicijama.

Ta šetnja na Kalemegdanu ostala mi je u sjećanju i stoga što je Danilo tako duhovito i lijepo govorio o tomu da se pisac od nerva prepoznaje i po kulturi naslova svojih knjiga, te kulturi davanja imena junacima svojih proza. "Ne mogu čitati knjigu u kojoj se glavni junak zove Živorad", rekao je Kiš. Sve što je govorio, pogađalo je upravo Žiku Pavlovića. Šetnja se završila u knjižari na Terazijama gdje je Kiš izveo pravi šou. Nas dvojica nismo uopće znali što nas je uveo u tu knjižaru u kojoj su ga cure iza tezgi poznavale, pa su se odmah sjatile oko njega preplavljene ljubaznošću, jer on je plijenio ženski svijet, ne samo svojom pojavom, nego duhovitošću, šarmom; uvijek udvarački nastrojen i rasipan kad se dijele komplimenti curama. I kupci u knjižari pogledavali su prema nama i osluškivali što će Kiš izustiti. Danilo je rekao: "Imate li najnoviji roman...", a onda je zastao hineći kako se ne može sjetiti naslova, pa je tako još više privukao pažnju, a potom je zapjevao: "Raslo mi jeeee baaadem drvooo..." Prvi se nasmijao Žika Pavlović, a onda prodavačice i neki kupci. Tih dana bješe izašao iz tiska novi Pavlovićev roman Raslo mi je badem drvo, što su riječi poznate narodne pjesme. Prije toga o romanu nismo razgovarali; meni je bilo najčudnije da je Danilo uopće znao da je taj roman objavljen; tih godina živio je u Parizu i nije mnogo pratio srpsku književnu produkciju. To je zapravo bila Kišova poanta onoga što je govorio na Kalemegdanu. Pavlović je to shvatio. Sjećam se da mi je Kiš rekao: "Samo idiot može dati naslov romanu Raslo mi je badem drvo."

4.
A kad smo kod Žikina Ispljuvka, ta je knjižica bila zabranjena 1984. godine, premda je to bio samo dnevnik "lipanjskih gibanja" iz 1968. godine. Istina, u dnevniku su bili ukomponiorani i neki drugi dokumenti koji su tada "prelili čašu slobode", pa je donesena sudska odluka da se cio tiraž uništi. Jedne noći u kasne sate banuo je u moj stan Žika Pavlović. Bio je raspoložen, pa sam odmah znao da je donesena presuda o zabrani knjige, jer on je takve događaje, a imao je iskustva sa zabranama, primao vedro i s umjerenom paranojom. Ispod remena hlača izvukao je "svježu robu", a potom je pričao kako je uspio maznuti dva primjerka knjige netom prije uništenja. Ako dođe do pretresa u njegovu stanu, naći će jedan primjerak, a drugi je donio meni da ga negdje sakrijem. Počeo sam zbijati šale i pričati da sam praznovjeran i da me strah držati u kući nešto što se zove Ispljuvak pun krvi, a uza sve sam i hipohondar. Onda smo počeli tražiti kutak gdje bismo sakrili tu kužnu knjižicu. Smijali smo se otkačenim i luckastim prijedlozima; napokon sam Ispljuvak stavio u džep zimskog kaputa koji je visio u ormaru. Bilo je to negdje koncem lipnja 1984. godine.

Lako nam se bilo šaliti te noći; ipak su mnoge stege bile olabavile unatoč zabranama, pa i nekim hapšenjima, ali sve to nije bilo ni izbliza kao s početka sedamdesetih godina kada su nas obojicu razapinjali na križ crnog vala. Tada još nismo intenzivno prijateljevali kao posljednjih desetak mojih beogradskih godina, ali smo često bili zajedno, fotka do fotke, u novinama, raznim revijama i emisijama, kao crnovalovci, kako su nas nazivali komunistički ideolozi, predbacujući nam da smo na području kulture, kao tvorci "crnog talasa" širili beznađe i destrukciju. Iste su političke kreature pisale o nama, isti novinari i pisci – tko zna, možda smo tako postali nerazdvojni, ponajprije virtualno, pa tek onda zbiljski.

I kad god bi krenule hajke na Žiku Pavlovića, uvijek bi se u novinama tendenciozno pojavljivala njegova fotka: simpatični brko ispred poredanih pištolja na zidu njegove radne sobe. Bio je kolekcionar pištolja, starih telefona i pisaćih strojeva – sve je te kolekcije rasturio negdje sredinom osamdesetih godina. Sjećam se da je stanovita Mišićka, ideološka šefica u nekom komitetu, izjavila kako nam taj crnovalovac šalje poruke čak i svojom fotkom s pištoljima otraga, jer da će ih jednom skinuti odande i "pucati u naše društvo". Dakako, htjela je šefica ispasti duhovitom i "frljati se" metaforama kako bi malo omekšala kruti jezik birokratskih glavosječa.

Sada se već mogu sa stanovitom lakoćom ironizirati mnoge smiješne i apsurdne priče koje su se plele oko Žike Pavlovića, kao, primjerice, one da je još dugo nakon poslijeratnih tortura vlasti nosio dugačku kožnu kabanicu, odjevni simbol zloglasnih udbaša, valjda kao ruho nostalgije, a kačket na glavi kao značku dosljednog i uvjerenog lenjinista. Uza sve to, njegova strast za oružjem nije bila slučajna, a njegova kolekcija pištolja možebitno je skrivala barem jedan kojim je mladac i komunistički fanatik Pavlović upucao nekog neprijatelja poretka.

5.
Žika Pavlović je veliki autor, jedan od najvećih u srpskoj kulturi, ponajprije kao filmaš, a onda i književnik; napisao je barem tri-četiri antologijske pripovijetke, nekoliko snažnih romana, te niz lijepih eseja. Režirao je petnaestak filmova, od kojih najmanje pet genijalnih. Zabranjivan, šikaniran i nikad pretjerano hvaljen, unatoč nagradama i mnogim svjetskim priznanjima – to je donekle umjetnička sudbina Žike Pavlovića. Neki njegovi filmovi ušli su u svjetske enciklopedije. Filmski znalci vele da je John Schlesinger izjavio kako je Ponoćni kauboj nastao pod utjecajem Pavlovićeva filma Kad budem mrtav i beo. Mnogi kritičari uočili su da je završna scena u filmu A. Penna The Missouri Breaks, ubojstvo u poljskom nužniku, parafraza iz filma Žike Pavlovića. Za film Buđenje pacova (1967.) dobio je Srebrnog Medvjeda za režiju na Berlinskom festivalu. Film Zaseda (1969.) nagrađen je Zlatnim Lavom na Filmskom festivalu u Veneciji. Imao je još mnogo priznanja i nagrada na filmskim festivalima.

Cioran kaže da je oživljavanje sjećanja znak preranog starenja, ali prošlost traži pravo na život. Ne ostavljaju me misli o nekim prijateljima; naprosto me progone i tjeraju na mnoga pitanja. Kako se prisnost između dvojice prijatelja istopi, kamo se najednom djene ona silna količina intime, kako se to sve rasprši, a da često za takvo što nije bilo povoda, ili ga barem nismo htjeli priznati. Naprasno su, negdje s početka devedesetih godina, između mene i Žike Pavlovića, zamrli telefonski pozivi i razmjene mišljenja, nije više bilo dnevnih sjedeljki i rasprava o politici i umjetnosti, nije bilo obiteljskih druženja i večera, utihnulo je sve tako naglo i to u času kad je oko nas bila sveopća buka – padao je sustav koji nam je često zagorčavao život! Dvojica prijatelja koji su pad toga poretka čitavog života priželjkivali, najednom bijahu udaljeni; nisu više imali što reći jedan drugom.

Počelo je novo razdoblje. Žika Pavlović je tada sablaznio sve te naglo probuđene slobodare izjavom da će se "o Titovoj epohi jednom govoriti kao o našem Periklovom dobu". Mene ta izjava nije iznenadila, niti mi je smetala. On je uvijek išao protiv struje.

6.
Prije godinu-dvije netko mi je dojavio kako me moj najbolji prijatelj Žika Pavlović, nešto kao "opandrčio" (namjerno koristim njegov omiljeni termin) u svojim Dnevnicima, što ih je sam još za života priredio za tisak, a objavljeni su na žalost posthumno, i to u nekoliko kila, točnije šest svezaka iliti dvije i pol tisuće stranica, kako to u novinama stoji, ali volje i želje nisam imao provjeravati što mi je prijatelj zamjerao. Ako je to samo ono i onoliko što sam u NIN-u pročitao, u jednom novinskom tekstu, onda mu halal bilo, ne vidim da me "opandrčio", to prije što sam i sam svjestan svojih mana, s njima se nosim, a katkad bome i mučim. Ondje Žika veli, u nekom svom dnevničkom zapisu iz 1990. godine, da "Kovač beži od samog sebe", ali moram nadopuniti njegovo pisanije i reći da sam "bežao" i od drugih, a bježeći od drugih čovjek vjerojatno bježi i od samog sebe.

Pa i ja bih ponešto mogao zamjeriti svom drugaru Žiki Pavloviću, to je dopušteno, čak i kad se to potajno radi, kao što je on činio, sjedeći preko dana i navečer sa mnom, uz mezeluke i pokoju divčibarsku šljivovicu, a u zoru bi, kad je pisac obično mlatio nogama i rukama po pisaćem stroju, "opandrčio" prijatelja s kojim je preko dana i navečer bio ono što se kaže "grlo i duša", a da mu nijednom, tijekom dugih sati druženja, nikakovu zamjerku nije predočio. Velim, bez prijetvornosti i foliranja, da je to dopušteno, da je moguće, premda nisam siguran koliko je poželjno, ali se i o tomu dade raspravljati. Bilo kako bilo, to je neka slika, djelomice o onomu koji piše, a djelomice i o onomu o kojemu se piše, makar bila ograničena samo na kut onoga koji piše. To je sve što bih imao reći o tim njegovim dnevnicima iz kojih mi je svojedobno puno puta čitao neke pasuse, ili mi oveće cjeline davao na čitanje i prosudbu, ali tu vrstu dnevnika, makar bili Krležini, nisam nikad odviše cijenio, pa i o prijateljevim skribomanijama nisam imao povoljno mišljenje. Kad smo kod dnevnika, moram reći da volim Kafkine Dnevnike, ili Gombrowiczeve, jer su u njima čak i stvarni događaji postali fikcija.

7.
Nas smo se dvojica počeli mjerkati negdje s početka šezdesetih, viđali smo se i samo pozdravljali na nekim tada kultnim mjestima kao što je beogradska Kinoteka, na mnogim kulturnim zbivanjima poput Festivala dokumentarnog filma, u nekim dvoranama na projekcijama za mali broj ljudi, u gurmanskim krčmama (Pavlović je bio gurman, uživao je u mrsnim jelima, bili su mu omiljeni specijaliteti škembići u saftu, crevca na žaru, svinjske uši u dunstu, podvarak, srpski pasulj, pihtije, proja s čvarci, kako je on govorio, itd.), a potom bismo sve češće zastajali na ulici i razmijenili tek pokoju riječ, uvijek srdačno i suzdržano, pa čak i sa stanovitim oprezom, ispitujući jedan drugog i čuvajući se da ne prekoračimo onu neophodnu distancu koju smo obojica držali. Naše prijateljstvo nije počelo spontano, a zbližavanje je teklo sporo i dugo.

Bilo je to vrijeme kada su ideolozi kulturnog podzemlja širili razne fame o mnogim umjetnicima, pa je tako i Žiku Pavlovića bio glas kako je u mladim godinama, kao skojevac, negdje u Istočnoj Srbiji, ganjao one koji su išli u crkvu ili na krsne slave, te da je kao gimnazijalac sudjelovao u obračunima s onim đacima koji su se slagali s rezolucijom Informbiroa. Čak sam osobno slušao iz usta jednog brbljavog udbaša, kavanskog pripovjedača, kako je Ž. P. bio vinovnikom krvavog obračuna na željezničkoj postaji Lapovo kada je učenik jagodinske gimnazije ustrijeljen od grupe mladih informbirovaca koji će se nakon toga ubojstva, zajedno s ravnateljicom gimnazije, naći na Golom otoku. Sam je Pavlović o tome događaju govorio u velikom intervjuu za Književne novine (1988.), što ga je s njim uradio književnik i teoretičar književnosti Mihailo Pantić.

Ondašnje priče namijenjene objedama i dezinformacijama uvijek su imale barem zrnce istine, tek da pripovijedanje otpočne, a potom je zlobna mašta činila svoje. Toliko sam puta čuo razne samozvane psihoanalitičare kako tumače traume mladog Pavlovića kao vrelo njegovih opsesivnih tema, kao što su nasilje, erotika i općenito brutalnost u svim njegovim prozama i flmovima. Opsjednut je udbašima i crnjakom stvarnosti, jer je stasao u tim tragičnim trvenjima, pa se tako žestina njegove umjetnosti napajala na koritu vlastitog iskustva i sudjelovanja u mnogim prijekim zbivanjima. Istina, i sam je Pavlović znao pripomoći takvim tumačima i doliti koju kap ulja na vatru naopakih strasti, kao jednom u Startu (1989.), kada je objašnjavao korijene vlastitih nesporazuma i "unutrašnjih previranja", "jer sam, da tako kažem, napuštao verništvo, prelazeći na stranu jeresi, u odnosu na valadajuću ideologiju". Osobno mislim da je kao autor bio prejak da bi se njegovo djelo primalo bez otpora i potresa.

"Retko koga iz moje generacije nije opio komunistički romantizam", isticao je Pavlović u svojim intervjuima. Ako je doista bio komunist, ili "komunistički romantik", onda je to bio na svoju ruku, za svoj groš, jer je sustav kao "praktičnu politiku" još davno nazvao "feudalnim bezumljem" i "totalitarnim ruglom" u okviru kojega "stasaju dvojne ličnosti". Zasigurno znam da nikad nije bio opijen demokracijom, niti je vjerovao da taj "sistem vrijednosti" pogoduje balkanskom mentalitetu. "Mislim da nisu sva društva sposobna za demokratski princip koji zahteva suptilan metod vladanja da se robovi u njemu ne bi osećali robovima", govorio je u mnogim svojim intervjuima i tekstovima, što bi današnji antiglobalisti zdušno prihvatili, kao što su ga mladi i onda prihvaćali, pa je bio omiljen kao profesor na Akademiji za kazalište i film. Njega su privlačila demokratska društva ponajprije zbog individualnih sloboda, ali to mu nije bilo dovoljno, jer "društva individualnih sloboda nisu društva koja su eliminisala ljudsku bedu", rekao je u Dugi, 1988. godine.

8.
O sukobima u jugoslavenskom društvu, Pavlović je često i više puta govorio, a u intervjuu za Književne novine iznio je svoja stajališta s kojima se nisam slagao, proturječio sam i osporavao njegove teorije da se radi o sukobu katoličke civilizacije sklone fašizmu i orijentalno-bizantijske sklone staljinizmu, te da se na tom našem prostoru nadmeću različite totalitarne religije, ogoljene u "čistu politiku" i udaljene od svojih teoloških izvorišta.

Jednom je u NIN-u objavio neke svoje nebuloze o nekakvoj "kristalnoj civilizaciji"; u taj je filozofski pojam utkao neke svoje spoznaje o islamu kao nadirućoj prijetnji Zapadu, kao nečemu što će neminovno preplaviti otoke "mrtve zapadnjačke kulture". Doista ne znam kako je došao do znanstvenog otkrića te "kristalne civilizacije", je li preuzeo formulu ili je pače sam skovao filozofski termin, ali se sjećam da je nekoć u nekoj od svojih 52 knjige nešto tupio o tomu da kristali simboliziraju nekakvu fermentaciju, pa je vjerojatno tako došao na ideju da to sve poveže sa islamom, jer biva u tom islamskom svijetu stalno nešto vrije, stalno fermentira, pa je onda logično da se radi o "kristalnoj civilizaciji", koja će vrijući nadirati na Zapad. Doduše, on nije govorio o strahu od islama, jer njegove pozicije nikad nisu bile nacionalističke, niti je govorio s mržnjom ili prijezirom prema drukčijem, nego je samo bio opsjednut načinom i procesom nadolaska "kristalne civilizacije". Bio je uvjeren da će religije sve više imati političku ulogu, a sve manje vjersku i duhovnu, ali je griješio kada je "politizaciju religije" pripisivao ponajviše islamu, jer je kršćansku civilizaciju smatrao pasivnom i nemoćnom da pronađe u sebi samoj bilo kakav potencijal.

Ozbiljno sam prigovorio njegovim tezama koje barataju terminima kao primjerice "nadirući islam", što će nacionalistima dobro doći u organiziranju straha od te neregularne islamske vojske. Proturječio sam mu ističući da islam nije jednoznačan, da ne postoji vodeća islamska sila, jer ta religija ima na stotine svojih "lokalnih kultura", pa ju je gotovo nemoguće učiniti internacionalnom unatoč tomu što neki jedinstveni fenomeni islamističke kulture postoje. Tako smo se počeli sve više sukobljavati nadajući se da to neće utjecati na naše odnose, pa ipak je, valjda samo po sebi, naišlo razdoblje kada smo se sve rjeđe viđali, a s početka devdedesetih godina gotovo da više i nije bilo zajedničkih večera i izlazaka. Zasigurno nije presudilo neslaganje oko "kristalne civilizacije", bilo bi to posve djetinjasto, ali se očito nagomilalo mnogo nesporazuma koje katkad i nismo u stanju registrirati.

Izazivao sam ga svojim inzistiranjem da je islam dinamičan, te da je to još jedina religija koja brine o socijalnim pravima isto koliko i o duši, koja kritizira "dolarsku dominaciju", pa sam tako dodirnuo njegove omiljene teme i primorao ga da prizna kako za njega islam nije "neprijateljska slika", a njegov je "zastrašujući ogranak zvani fundamentalizam" zapravo produkt zapadnjačkog licemjerja. "Njihov im se proizvod vratio kao bajata hrana koja truje", tako je govorio.

9.
Jednom sam ga neugodno iznenadio, mislim da je to bilo negdje u rano proljeće 1986. godine, kada sam na nekoj tribini ili gradskoj knjižnici u Novom Sadu, ne sjećam se posve točno mjesta radnje, govorio o njegovu romanu Zid smrti za koji je dobio NIN-ovu nagradu, tada prestižno književno priznanje, premda je i ta nagrada imala čitav niz ozbiljnih promašaja i pogrešaka, a iznenadio sam ga tako što sam ga ranio tamo gdje je bio osjetljiv i ponajviše siguran u vlastitu genijalnost, a to je upotreba erotike.

Začudilo ga je, a malčice i kosnulo, kad sam ustvrdio da je u njegovim romanima i pripovijetkama izostalo ono erotsko umijeće što ga je isti autor itekako dosegnuo u svojim filmovima. Erotske scene gotovo u svim njegovim filmovima izvedene su majstorski, s ukusom i mjerom, poetične su, duhovite, dok je sve to u romanima na rubu banalnosti i pornografije, čak nevješto i jezično odurno, kao da je sve smišljeno da izazove gađenje na seks. Rekao sam na javnom mjestu da Pavlović ne umije sakriti u svojim prozama ono što je po prirodi svojoj tajnovito, nego upravo napastuje to tajnovito misleći da tako ruši neke seksualne tabue. Na piscu nije da te tabue ruši, nego da erotiku dovede do "estetske punine".

Žika Pavlović je u romanu Zid smrti, ali i u drugim svojim prozama, tu estetiku sustavno razgrađivao lošim izborom riječi, usporedbi, metafora, stila. Točno sam predočio vulgarne opise jebačina na koje sam dan ranije, pripremajući se za tribinu, gotovo nasumice naletio u svim njegovim knjigama. Naveo sam primjer iz romana Zadah tela (1982.), u kojemu njegov junak u jednom trenutku istrči iz auta i u nekoj močvari pokraj puta počne rigati. Za njim potrči ženska koja ga, dok on bljuje, ljubi u usta smrdljiva i kiselkasta od bljuvotina. "Ljubila me po pupku, po slabinama, onda po brucama, tako da mi se opet diže, najzad poče i njega da ljubi, onako slinavog, a zatim ga svitla sebi među usne, žmureći, i nabirajući čelo kao da je razdiru brige, i muke, a ne moj napet kurac. I tako zborana, zabrinuta, ali i odlučna, naglo me povuče u ševar, obori me na leđa i zajaha, hropćući i gušeći me muklim grlenim kricima: 'Jebi me, Šanji, proburazi me tim tvojim mađarskim, tim usijanim ražnjem...'" Taj isti prizor u filmu Žike Pavlovića izgledao bi posve drukčije. Ako bi ženska uzela ustima spolovilo junaka, zasigurno bi izostao onaj opis iz knjige "najzad poče i njega da ljubi, onako slinavog", a to bi izostalo iz dva razloga: jedan je, što bi to na filmu bila čista pornografija, a drugi je cenzura. Rečenica iz njezinih usta: "proburazi me tim tvojim usijanim mađarskim ražnjem", djelovala bi vulgarno i nategnuto, čak smiješno, a i pitanje je kako bi to neka glumica izgovorila.

Naveo sam još čitav niz porno-citata ističući kako nije uvijek sigurno da će nas šokirati ono što autor misli da hoće, jer onog časa kad se pretjera svi su efekti već pali. Pavlović je u jednom trenutku u svojoj prozi prekinuo ševu kad je najslađe, jer je junakinja ugledala usrane gaće svog partnera, a učinio je to kako bi šokirao čitatelja. To može biti istinit detalj, ali istinit detalj za prozu nije dovoljan. Evo kako to Pavlović opisuje: "Ona se uspravi, ugrize usnu, i poče da sa znojave kože skida liske. Kad se primirih, svali me na leđa. Baci se preko mene, poljubi me, stavi mi jezik u usta, a rukom pomilova po kurcu. Bila je strpljiva. Posle duže vremena - diže mi se. Ona se nasmeši i sačeka da se ukruti. Onda me zajaha. I dalje strpljiva, trljala je glavić o malje i pičku. Osetih kako me vlaži. Još trenut-dva, i kita bi kliznula unutra, kao podmazana. Najednom, njeno se lice zgrči. Prestade da me miluje. Pogleda ukočenog i izvrnutog u stranu, skameni se paralisana neopisivim gađenjem. 'Šta ti je?', uspeh da kažem. Iskrenuh se ne bih li video u šta tako panično zvera. 'Pogledaj!', kriknu, siđe s mene i sa gomile pobacane odeće dohvati moje gaće, žute međ' nogavicama. I baci mi ih u lice."

Takvo što u filmu ne bi prošlo, niti bi Pavlović na tome inzistirao, jer bi bilo vrlo teško taj detalj dočarati iz mnogo razloga, od tehničkih pa nadalje, pa sve do krupnog plana te mrlje "žute međ' nogavicama", a onda i glumačke vještine da se ne "preigra" u gađenju kad junakinja ugleda govnjive gaće svog švalera. Pavlović u svojim filmskim erotskim scenama uvijek pronađe neki humoran detalj koji opušta gledatelja, dok je u prozama sve tako tvrdo, šokantno, katkad i nepodnošljivo, a nedostatak humora inače je ozbiljna mana njegove proze.

Nisam nikakav čistunac; štoviše, volim dobre erotske pasuse u prozi, ali uvijek se prisjetim Foucaulta koji je rekao da "vulgarnost zna uništiti radnju". Sam je Pavlović napisao u jednom eseju: "Osećanje lepog neraskidivo je vezano za duboki smisao seksualnih fenomena". U filmu je zadržao to "osećanje lepog"; dočim je u literaturi bliže onoj Rilkeovoj da je "lijepo početak ružnog". Čak sam mu više puta prijateljski ukazivao da su jebačine u njegovim prozama potpuni "antiseks", a termini na kojima gazi, prostaštvo na kojemu gradi erotiku, posve su lišeni estetičnosti. Kad Pavlović kaže "tad joj ga surduknu", "zbiči ga u dupe", "pička obrasla zelenožutim dugim dlakama kao bradom, proždire kurac", "njegovo omlitavelo spolovilo izvlači poput slinavog puža", "oblizuje spermu kao sladoled", "prljavo spolovilo propinje se kao zmija", "strmeknu se u njenu dlakom obraslu utrobu", itd., a takvim i sličnim neuspjelim usporedbama i vulgarnim opisima vrvi u romanu Zid smrti, pretvarajući "seksualne fenomene" u definitivnu antierotiku.

Zapazio sam da Pavlović u svojim erotskim opisima vrlo često poistovjećuje žensko spolovilo s utrobom, kao da tu nešto ne razlikuje, pa je kod njega utroba runjava, obrasla maljama, katkad je to pravo runo kao kod ovce, a muško spolovilo njegovih junaka prodire duboko u žensku utrobu koja je uvijek mokra, gnjecava, sa zapahom, "zadahom tela", itd. Pisac zasigurno razlikuje žensko spolovilo od ženske utrobe, ali u nedostatku erotske mašte gradi neke svoje neuspjele i krivo shvaćene usporedbe. Žene u njegovim romanima obavezno su pohotne, bludne, one uvijek zajašu muškarca, rokću i skviče dok se ševe, kao da slijede Pavlovićeve spoznaje i otkrića da je "naš mentalitet kao svinja u blatu", pa se u erotskim fantazijama doslovno drže tih autorovih načela.

Seksualni odnos Pavlovićevih junaka ne može se nazvati ljubavnim činom, jer to je zapravo okrutni seks, neka vrsta silovanja, vulgarni čin koji se po pravilu, i u romanima i u filmovima, uvijek događa na neudobnom mjestu, u nekoj štali, u sjeniku, na žitu, pokraj taraba, na smetlištu, negdje blizu hrpe balega. Njegovi se seksualni partneri valjaju u blatu kao svinje. Pavlović ne poznaje nježnu terminologiju; za njega je zagrljaj grč ili davljenje, poljubac balavljenje, žensko spolovilo jama bezdanica koja proždire muški ud, itd. "Mršavo muško telo opruženo na ležaju i objahano ženskim butinama, a između butina ogroman muški polni ud zabijen u raščepljenu stidnicu", to je jedna od tipičnih erotskih slika iz Pavlovićeve romaneskne pornografije. Zašto "stidnica" mora biti raščepljena i zašto je uvijek "ogroman muški polni ud", kao da oni s normalnim spolovilom uopće ne sudjeluju u seksualnim zbivanjima, ili, ako već sudjeluju, ne zanimaju pisca. To su neki klišeji koje Pavlović više ne primjećuje. On je vrlo često o seksu govorio kao o poniženju, a u jednom svom eseju o pornografiji citira Berđajeva koji kaže: "U seksualnom životu postoji nešto što ponižava čovjeka."

Kod Pavlovića je u romanima svaki seksualni čin prenaglašen, sve je nekako predimenzionirano, pa se, primjerice, sperma slijeva niz butine u potocima; sve je neprobrano, uzeto s prve gomile riječi tako da je najčišći i najnježniji opis kad junak u romanu Zid smrti "trlja glavić o vlažni procep između njenih nogu". Usporedbe radi, taj "procep između njenih nogu", američki pisac John Updike opisuje kao "malene ružičaste usne", kao cvjetić "koji dahće u rosi njene topline". Kod Pavlovića su erotski opisi vulgarni, bez ikakve finoće, netočni, ponavljaju se, pa već postaje pomalo gadljivo kako se u svakoj knjizi na isti način dočarava seks, kao u porno-filmovima, bez strasti i gotovo mehanički.

Izlažući još tuce zamjerki oko upotrebe erotskog u Pavlovićevim prozama, posebice u romanu Zid smrti, što sam ga te večeri, u nazočnosti autora, promovirao na toj tribini, doživio sam posve spontan pljesak publike, a jedan mladi čovjek upitao me, slažući se s mojim dobronamjernim primjedbama, kako objašnjavam to da je Pavlović na filmu majstor erotskog, a u romanima to nije. Najprije sam govorio o različitim medijima, ali sam istaknuo da te razlike nisu odlučujuće, te da ne bi smjele na tijelu istog autora napraviti tako veliki "vlažni procep". To je u dvorani izazvalo smijeh, ali moja glavna teza zašto je to tako, bila je zapravo pohvala cenzuri.

Pavlović je u filmovima bio u vlasti cenzure, ona ga je ograničavala, a on se trudio da u tom ograničenom pronađe najbolje instrumente koji će to erotsko sačuvati od zabrane filma, pa je tako dobio na obje strane, a ponajviše na onoj estetskoj. Cenzura nagoni da se autor dovija, što je samo po sebi već forma. U književnosti je ta cenzura mnogo manja, jer nije skopčana s državnim financijama kao film; to je Pavlovića činilo slobodnim, išao je do kraja, točno onako kako sam shvaća erotsko, a po mojim prosudbama on je tu slobodu zloporabio. Ako ga je filmska cenzura natjerala da suspregne svoje seksualne fantazije, onda je to bogme u romanima nadoknadio, pretjerao i doveo u pitanje svoj talent.

Te večeri pročitao sam jedan kratki esej J. L. Borgesa Pornografija i cenzura u kojemu taj veliki autor, između ostaloga, kaže: "Pisac koji zna svoj zanat, može reći sve što želi reći a da ne vrijeđa uljudnost, niti narušava konvencije svog vremena. Svima je znano da je sam jezik zapravo jedna konvencija. Sve što je podložno da uveća moć Države jest opasno i neugodno, ali cenzuru smatram, kao i policiju, nužnim zlom." U tom eseju Borges je rekao da Voltaire duguje cenzuri onu svoju divnu ironiju da opsceno tretira neizravnim načinom, jer je jezik umjetnosti neizravan, a ne eksplicitan.

10.
I dok pišem o prijatelju obuzima me sjeta i kopka sumnja nisam li možda pretjerao u zamjerkama, ali nije samo Platonu draga istina, pa sam se ponadao da je ova vrsta iskrenosti samo jedan krak istine. Ono što je najteže u ovakvim tekstovima jest othrvati se uspomenama. Kad god sam pokušao jače naglasiti neke svoje primjedbe, iskrsnulo je preda mnom lice pokojnog prijatelja; to me sputavalo, pa ipak nisam mogao odoljeti da neke sjene na tome licu ne istaknem, kada to već nisam učinio onda kada smo se posve slučajno i na misteriozan način sreli u Trstu, negdje u veljači 1994. godine.

Nisam mogao vjerovati da bi jedan Žika Pavlović, čovjek od pameti i dara, mogao snimati svoj film Dezerter (1992.) u razrušenom Vukovaru, unatoč tomu što pretpostavljam da je njegova poruka antiratna, jer film nisam gledao, ali je činjenica da je u taj grad stigao s one strane koja ga je rušila, te da je još izjavio kako je grad sablastan i kako ga zasigurno "lukavi katolici neće obnoviti, nego će ga ostaviti kao spomenik našem varvarstvu". Zar je to sve što je imao reći o jednom od najvećih zločina u povijesti ovih naroda. Znajući ga, mislio sam da će pokazati više pijeteta, pa i stida.

Na isti način šokirao me onda kad smo se sreli u Trstu; o tome sam podrobno govorio u pismu Filipu Davidu (Knjiga pisama 1992. – 1995., Split, 1998. Feral Tribune.). Sjedili smo u jednom kafiću, a on je bez ikakve sućuti pričao o tome kako je u društvu oficira JNA obišao netom poharane Konavle, u jesen 1991. godine. Istina je da se užasavao tih zločina i te destrukcije, ali to je mala utjeha pred spoznajom da su mu vodiči bili zločinci i ubojice s kojima je sjedio u istom džipu. Ponajviše me pogodilo njegovo tumačenje da su rušitelji poštedili crkvu u Ćilipima stoga što je nekoć bila pravoslavna, a to je naprosto netočno.

Nisam tada uspio reagirati, bijah zanijemio, pa sam skrenuo razgovor na drugu stranu i upitao ga zašto nije došao na susret hrvatskih i srpskih intelektualaca u Zagrebu od 20. do 22. studenog 1993. godine, a bio je najavljen? Pavlović mi je odgovorio odlučno, siguran u vlastitu nepogrješivost, da nije htio za isti stol s Vladom Gotovcem. Tada se čaša prelila, pa sam gotovo povišenim glasom odbrusio: "Vlado Gotovac je ono najbolje što postoji u hrvatskoj kulturi i hrvatskoj politici." Iznenadio ga je moj ton, napravio je kao začuđujući izraz lica i uzvratio: "Otkad si ti s nacionalistima. Ili si samo s hrvatskim nacionalistima?" Gotovac nikad nije bio nacionalist, to je bila komunistička podvala i ujdurma. "Gotovac je demokrat i kozmopolit", rekao sam. "Briljantan čovjek, drag mi prijatelj."

Više nije imalo smisla o bilo čemu razgovarati, pa sam u slučajnoj ulozi domaćina (Trst je u to vrijeme bio u neku ruku moje područje), platio konjake i kave koje smo popili u kafiću Meeting Point, uručio iskrene i nježne pozdrave njegovoj familiji koju sam uvijek volio, poljubili smo se i prijateljski rastali, a one maloprijašnje vibracije u tonu nisu ostavile nikakva traga na našu srdačnost, makar i hinjenu. Otada se nikad više nismo čuli; osobno se nisam zanimao za ono što radi, iako su do mene dopirale vijesti da je nakon Dezertera snimio još jedan film, a zasigurno je i novih romana napisao, njemu je to išlo lako, forma ga nije zanimala, stilski nije brusio svoje proze, ali unatoč manijačkoj skribomaniji napisao je podosta dobrih stranica. Sreća je što se bavio filmom, kako za film tako i za literaturu, jer da nije ostali bismo prikraćeni za nekoliko vrhunskih filmskim ostvarenja, a u literaturi bi kvantitetom zatrpao i ono što je uspjelo u njegovim prozama. Negdje sam pročitao novinsku vijest da je pred kraj života napisao, u žanrovskom smislu, čisti pornografski roman.

Pavlovića je oduvijek krasila pronicava, intiligentna kritičnost prema onome što je osjećao kao vlastiti politički i društveni brlog, a nikad se nije libio, niti je tu nešto kalkulirao, da svoje kritike javno iznese, sviđalo se to komu ili ne; činio je to bez ustručavanja, bez dlake na jeziku, pa je stoga upadao u nevolje i mnogo puta dovodio u opasnost samoga sebe i svoju obitelj. Nitko na nj nije mogao utjecati da ne kaže ono što želi reći, čak ni njegovi bližnji, njegova inteligentna i pametna supruga koja ga je toliko puta pokušavala urazumiti i ukazati mu da je politika nedostojna njegova talenta. Uza sve to, on je svoje kritike formulirao teškim riječima koje su katkad bile jače od onoga što kritizira. Kad se on obruši na vlastitu naciju,
onda je umio reći da se "naš mentalitet našao kao svinja u blatu", te da je cio život samo valjanje u blatu iz kojega nitko ne želi izaći.

Svako nastojanje da se život u Srbiji promijeni, Pavlović je smatrao opterećenjem za naciju, jer je mentalitet "svinje u blatu" otporan na promjene, a siliti ga da iz svog brloga izađe vodi u destrukciju, koja je, kako pisac misli, trijumfirala krvavim ratovima s početka devdesetih godina XX. stoljeća. O svemu tome može se govoriti, ali njegov je način grub, njegove su usporedbe šokantne i nepodnošljive; to ga je činilo nepoćudnim i razarajućim umjetnikom. U jednom svom zapisu od 5. lipnja 1990. godine, Pavlović veli: "Od Srbije ništa očekivati ne mogu. Dok je bila u sklopu komunističke despotije, ganjali su me fanatici i čankolizi zato što nisam hteo da veličam tiraniju i što mi je individualna sloboda bila najviši cilj; sada, u haosu nacionalnog ludila, odbacuju me rodoljubi i šićardžije zato što neću da uzdižem svoj narod, jer ne mogu da blatim ostale."

U etičkom simbolizmu blato je najniži stupanj egzistencije, a u duhovnom smislu talog i dno. Pavlović je tu simboliku postavio kao temelj svojega djela, svojega obimnog književnog i filmskog opusa. Čistuncima i patriotima takav se autor nije mogao dopasti. Kada su mu zamjerali da je ipak pretjerivao u svojim izjavama kako je njegov narod mentalno ostao pod zemljom i jedino se dobro osjeća u "zemunicama duha", sretan dok god se brčka u blatu, a svaki izlazak na vidjelo samo ga razdražuje i zasljepljuje, Pavlović je uzvratio jednom svojom zgodnom pričom: "U selu Krčmar, na domaku Divčibara, doskora je postojao trag poslednjih zemunica, u kojima su seljaci u tim krajevima živeli do pred kraj 19. i do početka 20. veka. Prve kuće koje su sazidane nad zemljom jesu turske kuće, koje mi sada s ponosom krštavamo moravskim stilom. Činjenica da je srpski plebs živeo pod zemljom vekovima dobro može da nam objasni zašto ništa ne znamo o svojoj vlasteli i zašto ta ista vlastela o tim Serbima ništa takođe nije htela da zna. Zašto ta tanka nit kulture koja je iz Vizantije curila preko dvorova, od kojih mi nemamo nikakvoga traga, pa do manastira o kojima postoje tragovi, nije prodrla i usekla se i urezala u svakidašnjicu našeg sela? Zato što su živeli pod zemljom. I tako sladostrasno se kroz istoriju hrlilo i hrli da se što pre, posle kratkog izlaska iz zemlje, kao iz majčine utrobe, vrati u zemlju."

Poglavlje o Žiki Pavloviću namjerno sam nazvao Kao svinje u blatu, iako je za moj ukus taj naslov prejak i odbojan, ali sam htio njegovu simboliku utkati u tekst koji je istodobno i hommage prijatelju i velikom autoru kojemu ne mogu nauditi čak ni moje dobronamjerne primjedbe.