Michael Schroen [1], Nazif Hasanbegović [2]

Think, BiG! – Misli, BiH!”

Sarajevske Sveske br. 13 [3]

MISLI BIH

1. ZA SVLADAVANJE NAJJAČIH GRANICA: ONIH U GLAVAMA

Granice rijetko izražavaju gostoljubivost. Ali upravo iza hrvatsko-bosanske granice, u ljeto 2005. se prolazilo kraj slike trudnice koja nosi globus u sebi praćena porukom: „Svatko je dobrodošao, Sretno!“

Plakat promatraču nudi mnoge varijante tumačenja, ali prije svega opomenu na granice Daytonskog ugovora. „Dayton“ je doista donio kraj ratu u Bosni i Herecegovini, ali je instalirao najkompliciraniji sistem vlade našega kontinenta i građane prepustio „hladnome miru“. Koliko je teška postala komasacija podijeljene bosanske države pokazuje odugovlačenje ujedinjenja policijskih snaga, koje traje već mjesecima. Kada danas policijski automobil iz Federacije krene u „potjeru“ za bjeguncem, onda oni moraju prekinuti „ lov“ na entietskim granicama u, naravno samo teoretskoj, nadi da će kolege iz Republike Srpske preuzeti slučaj. Ukratko: sjećanje na Dayton u novembru 2005. nije bilo povod za slavlje. Zašto bi? Pa on je za sobom ostavio granice u zemlji i u glavama ljudi.

Teško stvaranje nacije (Ili: Teški «nation building»)

Još teže nego izgradnja zajedničkih državnih istitucija, ali na isti način potrebna, pokazalo se, stvaranje nacije, tkz. „nation building“. Bosna i Hercegovina je još uvijek država bez društva. Dok se u susjednoj zemlji Hrvatskoj jedna pretjerana identifikacija sa zastavom, himnom i katolicizmom djelomično pretvara u snobizam prema Evroskoj Uniji, zemlja na rijeci Bosni se iscrpljuje kroz neo-tribalizam. Ne postoji upravo taj jedan Bosanac-Hercegovac , već i deklinacije bi stvarale probleme, nego u najboljem slučaju katolički, pravoslavni i muslimanski građani, ali u stvarnosti Hrvati, Srbi i Bošnjaci kao stanovnici u dva entiteta, deset kantona i međunarodnopravnom unikatu Distriktu Brčkom. Na Bosni vlada kartel između klanskih vođa koji konkuriraju i koji su suglasni u trostruko ekskluzivnoj definiciji općeg dobra. Kao da do tamo prosvijećenost nikad nije ni stigla, etno-nacionalistički oligarhci rimsko vladarsko pravilo „Divide et impera“ pretvaraju u bosansko tumačenje „razdvojeno se bolje da vladati“. Da možda najveća grupa stanovnika ima izmiješano rodoslovlje, da je Bosna i Hercegovina također i domovina Jevreja, Protestanta i Budista ili i Roma, Slovaka, Ukrajinaca i Kosovski Albanaca izlazi iz vidokruga.

Rat je stvorio osnove koje su čvrsto opstale u proteklih deset godina. Oko 30% stanovništva su izbjeglice u vlastitoj zemlji i uzrokovali su do zamašnog razdruženja nekadašnjeg mozaika naroda i narodnosti. „Republika Srpska“ koja od potpisivanja Daytonskog ugovora zauzima preko 49% državnog teritorija ,nažalost već u svome imenu tvrdi nacionalistički («völkisches») princip kao instrument vladanja. S druge strane su Srbi u Federaciji sa pet procenata skoro nebitni. Tamo se razdjeljuju Bošnjaci i Hrvati iz kantona u kanton na različite većine.

Kad je međunarodna zajednica prije pet godina počela tolerirati nedužno zvučujuću praksu „dvije škole pod jednim krovom“, očigledno joj nije bilo jasno da će u središtu Evrope stvoriti segregativnu školsku politiku. Hrvatska i bošnjačka djeca doduše pohađaju istu školu, ali u različito vrijeme, sa različitim učiteljima i pod dualnoj školskoj upravi. 54 škole tog tipa postoje, jer godinama HDZ zagrizla u razvod djece u zemlji u „crnu“ i „zelenu“ boju, trenutno i u SDA nalazi suborce.

Za svladavanje tog civilno-društvenog bezdna u središtu Evrope međunarodna zajednica u samoj Bosni i Herecegovini nema više znatne izgrađivačke mostove. Izgleda kao da vladajuća politička elita više neće da prevaziđe to „jednako ali razdvojeno“.

Najdraži pitomac Evrope je deset godina poslije Daytona postao polujak, i tri klana pokušavaju da jedni drugima oduzmu dio terena kao i „Jetovi“ i „Charkovi“ u Leonard Bernsteinovoj paraboli na rasne konflikte u SAD. Ali umjesto „action boys-ova“ ova „East Side Story“ treba ideju koja mora biti udaljena i od meltingpot-klišeja kao i od zanesenosti koja historizira. Na interesantan način je postmoderni koncept Evrope taj, koji u BiH ima substancialno plodno tlo, mada zaleđeno. Ideja našeg kontinenta kao afirmacija mnogih različitosti koji jačaju jedna drugu, uvid da je strano/tuđe normalnost i uživanje u načinima života sa multiplinim identitetima bili bi sašiveni za najkomliciraniju ex-jugoslavensku republiku.

Medijska kampanija: Razmišljati o vlastitoj zemlji

„Think BiG – Misli BiH“ se zove kampanja Goethe-Instituta Sarajevo i koncept-agencije CMC (Concept Metropolis Communications). Fotografi i medijski umjetnici su interpretirali ovaj slogan u mjeri dva sa pet metara i doveli promatrače oko tih 270 bilboarda između Bosankog Broda i Mostara, u gradskim centrima i na cestama do razmišljanja o njihovom odnosu prema vlastitoj zemlji. Na pijaci na Ilidži gdje fijakeri podsjećaju još na doba nekadašnje austro-ugarske banje ,dubokocrvene paprike svijetle iznad prodavača voća i povrća. Sve paprike su naslikane sa glavom prema dolje, sve do jedne u sredini, čiji struk pokraj „sapere-aude“-citata Immanuela Kanta sliči na uskličnik. Nekoliko kilometara poslije Jajca, gdje je na ćirilici i na engleskom jeziku označen prijelaz u „Republiku Srpsku“, stoji bilboard sa 14 satova koji pokazuju svjetsko vrijeme, koji doduše ne naznačavaju različita vremena za London, Tokio ili Rio nego za bosanske gradove. Ivo Andrić u svome „Bosankom pismu“ iz 1920. godine opisuje sličnu zbrku vremena. ...Jedne noći, upozoren kroz udarac sata na sarajevskoj katedrali u dva sata, točno broji 75 sekunda do odjeka pravoslavne crkve, dok je toranj sa satom na Husrev-Begovoj džamiji, pomaknut za devet sati, pokazivao sablasno tuđe vrijeme,a sinagoga na rijeci Miljacki nije mjerila nikakvo vrijeme..

Podjednako kao i motivi za ovu kampanju je i sastav partnerskog tima. Na primjer dvije poslovne banke nastupaju jedna pored druge i odstupaju od inače uobičajenog principa eksluziviteta branše. Šefovi tih banaka znaju da Dunav, Drina i Sava – umjesto da služe kao linije razdvajanja – opet moraju postati struje koje spajaju ljude. Angažman američkog Birova za odnose sa javnošću OPA bazira se na dilemi „slaviti Dayton da bi se Dayton prevazišao“. Od velikih medija su se uvezali emiter BHT1, koji je tek počeo emitirati prije godinu dana i najveće dnevne novine „Dnevni Avaz“.

„Misli BiH“ bi postao bauk da se nije po jedna firma iz triasa stanovnika dala uvjeriti. Tako poduzetnici „Fis-a“ iz Viteza, „ASA Auto“ iz glavnog grada i „Bobar“ iz manjeg entiteta predstavljaju novo mišljenje i djelovanje. Kredo, da u tržišnoj ekonomiji koristoljubivost kad tad i doprinosi zajednici, u vremenu globalizacije se sve rijeđe pokazuje istinito. U „Misli BiH“ dolazi do značaja. Naravno se prije svega želi povećati vlastito tržište, ali ta želja vodi do civilno-društvenog viška vrijednosti. Radi toga ,javnost zajednički nastup troje «selfmade»-čovjeka povodom predstavljanja bilboard-motiva ,nije promatrala pod uobičajenom optikom šljivovic-efekta nego kao mudar i pametan korak van razmišljanja u lagerima.

Paralelna kampanja u Njemačkoj

U Njemačkoj je paralelno uz „Misli BiH“ nastala inicijativa „Ti si Njemačka“. Oba PR-produkta su, bez da se znalo za jedne drugo, nastala iz sličnih razloga i sa sličnim ciljevima. Razlozi su poticali iz društvene krizne klime i ciljevi su jačanje pojedinih građana kao suverena. Ideja u Njemačkoj potiče iz komisije sa imenom „Partneri za inovaciju“. Jedna od priključenih radnih grupa se bavi optimiranjem javne komunikacije. Direktor, dr. Thielen (firma Bertelsmann) je imao ideju obratiti se Njemcima direktno ,da ih izvede iz lošeg razpoloženja radi visoke nezaposlenosti i državnog duga. „Ti si Njemačka“ je izazvala val spontanog sudjelovanja na strani prominentnih i medijskih kuća. Gospođa Henkel, glasnogovornica kampanje, je povodom jednog susreta u novembru 2005. u Berlinu pričala kako telefoni nisu stali zvoniti, toliko poduzeća ,ali i pojedinaca su se bez interesa za honorar htjeli zalagati za dobru stvar. To je bio momenat u kojem se ipak pokazala velika razlika dviju inicijativa. O upitima bosanko-hercegovačkih poduzeća, kako će se nastaviti ili da li postoje mogućnosti sudjelovanja u kampanji, ne može se niti govoriti. Iznimak su samo umjetnici. Od njih dolazile su spontano nove ideje za vizualizaciju upadljivih slogana i neke su prisutne u drugom djelu bilbord-kampanje koja je od početka novembra 2005. izložena u zemlji. Nakon više od pola godine trajanja projekta preovladava zaključak da se ova ideja prima kao ljuto pivo, da se „lovca mora nositi u lov“ i samo neki imaju građansku hrabrost smatrajući da treba da se ulaže u projekat „Misli BiH“ i da nešto urade za to.

Politika kao zadatak sviju

Ali krhka država neče za uvijek moći ovisiti o međunarodnoj zajednici. Jednoga dana društvo samo mora državu podupirati i oblikovti. Što se češće spominje povezanost državne neovisnosti i društene odgovornosti u svijest javnosti, to ranije će zemlja stajati na vlastitim nogama. Uskoro neće biti „vanjskih sila“; unutrašnji proces sporazumjevanja je na kraju krajeva bez alternative. Svako će na svoj način morati tome doprinjeti, ali posebno poduzeća, interesne grupe, udruženja i konačno i političke stranke. I što ranije to bolje za vlastitu dobrobit.

Možda će se i u Bosni i Hercegovini svatiti da politika ima veze sa logikom. Kao prvo zemlja sa četri miliona Bosanaca i Hercegovaca neće dobiti druge vajnske granice niti podnjeti dodatnu podjelu. Kao drugo dugoročna prisutnost internacionalni snaga, trenutno su to 6600, će izključiti upotrebu sile u konfliktima, i kao treće će strukturalno kršenje ljudski prava, kao što je to truli kompromis o segregativnoj školskoj politici u zapadnoj Hercegovini, prije ili kasnije biti prestiženo od evropskih standarda i kao četvrto je ne samo u teorija igara nego i prije svega u političkoj praksi najbolja opcija ta, drugoj strani kad kad dopustiti da ima veću prednost, ako rezultat donosi veću korist svim sudjelonicima.

Zadatak da se misli na cijelokupnu državu je dakle prevažan, da bi se samo prepustio političarima. Na kraju krajeva će infarktni rizik države u obliku srca najprije moći biti smanjen kroz svoje građane, kao prvo kroz njihovu spremnost i sposobnost da kao Evropljani bosanko-hercegovačke provenijencije žive zajedno. Ali zato moraju naći izlaz iz kaveza mentaliteta koji dopušta da ga drugi određuju, iz kaveza čija su vrata za svakog pojedinca otvorena kao i otvoreni ptičiji kavezi na fotografiji Almira Zrne. Misli BiH je samo jedna od puno mogućih ideja, kako pojedinog građana dovesti do razmišljanja o svojoj zemlji, o svojoj budućnosti i budućnosti svoje djece. Moraju slijediti i drugi impulsi. Dok ova tema nije u medijama, dok novinari u zemlji ne prihvate svoju ulogu kao stvaratelji mnijenja, nego dok samo opisuju status quo bez vizije kulture povjerenja između ljudi u zemlji, do tada će „Think BiG – Misli BiH“ biti prisutna kao jedina vidljiva PR-inicijativa sa ovim ciljem.

MISLI BIH

2. IZGRADNJA IDENTITETA GRAĐANSKOG TIPA

Cilj projekta „Misli BiH“ je pronaći minimum zajednickih kriterija za izgradnju nedostajućeg nam državnog identiteta gradanskog tipa ( ), dakle onih kriterija koji ce pomoći u kreiranju takve opcije akceptiranja države, koja nece biti vođena nacionalnim i stranačkim interesima i egoizmima, kao ni ideološkim motivima i iskljucivostima, vec jedino željom da se afirmiraju temeljne vrijednosti države.

Šta to zapravo znači?

To znači potaknuti pojedinca da misli o zajedničkoj državi kao prednosti i vrlini, a nikako kao o nečemu što potire nacionalne različitosti i kulturne specifičnosti.

Nije nam cilj da radimo ono sto je odgovornost države, jednostavno želimo da pokažemo javnosti da se stvari, ukoliko ih pokreće pozitivna ideja mogu pomjeriti sa mrtve tačke. Ali želimo i da ukažemo na prava i odgovornosti koje ta ista javnost ima prema državi. Želimo istaći da nas u ovom slučaju interesira javnost kao oblik društvene svijesti, fenomen koji se odnosi na kolektivne stavove kao odraz izgrađene svijesti i spoznaje prema pojavama i procesima, prema kojima se javnost opredjeljuje. Jedan od uvjeta za stvaranje i funkcioniranje demokratskog javnog mnijnja, oslanja se na kategoriju autonomije ličnosti, koja od svakog građana pravi političkog subjekta, sposobnog ne samo da kritički rezonuje već i da učestvuje u političkom životu zajednice, navodi Z. Tomić( ). Dakle, definicija nečijeg identiteta ne uključuje samo njegovo stanovište o moralnim i duhovnim pitanjima nego i odnos prema definiranoj zajednici.
Nažalost brojne političke i društvene okolnosti dovele su i do promjena u strukturi građanske javnosti BiH, te promjene su najočiglednije u pogledu statusa „javnosti“ koji je sve više pasivan. Promjene strukture javnosti iskazana je odsustvom građanske demokratske inicijative koja se prvenstveno ogleda u prihvatanju postojećeg stanja i inputiranog, od politički dominantnog stava, o nemogućnosti promjena. Mnogi, najčesće zbog osobne promocije, govore kako su upravo oni ti Bosanci i Hercegovci koji su spremni uraditi sve da se ova zemlja integriše, a pri tome, deklerativno ne pretvarajući u realnu situaciju. I tako imamo odnos prema državi koji se, nažalost, mjeri činjenicom kojoj se nacionalnoj skupini pripada čime se ne samo kontroliše javno mnijenje već se i dalje osujećuje mogućnost kritičkog i političkog rezonovanja.
Drugim riječima javnost ne postoji sama od sebe, budući da predstavlja kategoriju koja se mora neprestano iznova stvarati. Pod javnošću podrazumjevamo konstituisanje, i to trajno konstituisanje jednog načina razmišljanja i djelovanja u širokom krugu građanstva, koji se javlja kao zreli kolektiv i u krajnjoj liniji konačni sudija društva i onoga što radi vlast.

Pristalice smo teorije( ) da je društvena svijest uzajamni uticaj individualnih svijesti i da je komunikacija moguća zato sto dugim promatranjem znakova koji se šalju svijest počinje shvatati njihovo značenje, tim prije sto je prepostavka da i pošiljalac i primalac, u ovom slučaju Projekat „Think BiH“ i građani BiH shvataju poruku na principjelno jedinstven način.

Rukovodeći se ovom definicijom želimo kroz projekat „Misli BiH“ da utičemo općenito na javnost i direktno izazovemo reakciju izabranog auditorija (zainteresirane javnosti)na bazi očekivane reakcije. Mi smo vec artikulirali plan razvoja kampanje koji podrazumijeva kanale dvosmjerne komunikacije i odvija se u više različitih, ali integriranih nivoa. Najvažniji ujet za funkcioniranje demokratskog javnog mnijenja jeste slobodna cirkulacija informacija. Sloboda komunikacije ne podrazumjeva samo pravo izbora jezika i načina plasiranja poruke, već i izbor medija – od štampe do multimedija, preko radija i televizije – koji će tu misao učiniti dostupnom, navodi Fransis Ball ( ). Uvažavajući navedeno, naš prioritet je osigurati dovoljan broj kanala za plasiranje poruke, čime bi utjecali na aktiviranje demokratske građanske javnosti i formiranja mišljenja prema njegovoj realizaciji u društvenu akciju, što vodi utjecaju mišljenja na stvaranje odluka i preduzimanju konkretnih akcija. Prevodeći ovo u jezik reklame odlučili smo da „porukom“ komuniciramo sa najvećem mogućim brojem građana BiH.
Najznačajniji segment u provedbi akcija na kreiranju mišljenja o BiH u procesu zbližavanja i izgradnji povjerenja je metoda istraživanja koja je kombinacija vizuelnog i verbalnog jezika, tzv. „photo-interviewing“. Na ovaj način za razliku od ekskluzivnih verbalnih intervjua, kao i klasičnih istraživanja izbjeći ćemo probleme u komunikaciji i analiziranju stavova javnog mnijenja, te isto iskoristiti kao fenomen „opinion makers-a“ za artikuliranje stavova i mišljenja i neanketiranih građana BiH.

Photo-Interviewing ( )
most između psihičke i fizičke realnosti

U teoriji je rašireno shvatanje da društvena grupa može ponuditi pojedincima, modele poželjne identifikacije i kriterije izbora, na osnovu čega se oni smještaju u socijalni svijet i razvijaju osjećanje pripadnosti državi. Riječ je o ostvarenju pretpostavke o identifkaciji s drugim, o susretu pojedinačnih identiteta ,njihovom približavanju, otkrivanju tko su oni, šta rade, misle i time indirektnm utjecanju na kreiranje pozitivnog mišljenja o državi.
Znajući da je ključni proces pomoću kojeg se konstituiše identitet jeste identifikacija, odlucili smo se da istraživanje javnog mnijenja personaliziramo i učinimo vizualnim vezu između psihičke i fizičke realnosti. Drugim rijecima želja nam je da selekcioniramo i artistički spojimo one ljude i događaje sa prirodnim, arhitektonskim, istorijskim i drugim objektima na čijem nasljeđu se može graditi identitet današnje Bosne i Hercegovine. Vrijednost i snaga na ovaj način urađenih fotografija je upravo kontekst i emocija koju one pobuđuju.
Umjetnost ističe ljudske grupe, označava njihov identitet. Kultura i umjetnost, ma kakva uz to bila njihova značenja i njihove dublje i uzvišenije funkcije, intelektualnije ali i nesvjesnije, za sve grupe su ponajprije oblici predstavljanja sebe, prijenosnici njihova identiteta, definira odnos umjetnosti kulture i identiteta Yves Michaud( ) te nastavlja: „Pitanje kvalitete, umjetničke vrijednosti, duhovnog ili vjerskog značenja, historijskog dometa, obilježje jedinstvenog ili dragocjenoga, nisu nevažni, ali iskazivanje identiteta antropološki je najneposrednije.“
Dovesti tako u vezu umjetnost, kulturu i identitet sa građanima ove zemlje znači vratiti se mnogo više i mnogo manje jednostavnim stvarima od onih za koje tvrdimo da ih najčešće opažamo.

Dok određeni limiti postoje: navike, privatnost, pripadnost određenim etničkim skupinama...ipak smo iz primjera dobijenih na osnovu istraživanja autora poput: Becker 1978, Templin 1982, Blyton 1987, Fang and Elwein 1990, Wang 2001) ( ), uočili kako foto intervju vodeći ka novim perspektivama i objašnjenima, pomažući da se izbjegne mogućnost misinterpretacije zajedno sa svojim varijacijama može dati izazov, nijanse, probuditi sjećanja i emocije.
Fotografirajući građane mi ćemo, te graditi vizuelni lik države. Važnost fotografije ne nalazi se samo u činjenici što je ona stvaralački čin, već naročito u tome što je ona jedno od najdjelotvornijih sredstava koje oblikuju naše misli i utječu na naše ponašanje( ). Fotografija nije samo rezultat samog gledanja nego i dokaz o tome šta je sve vrijedno gledati, ona je potvrda da je postojala svijest o rasponu značenja koja se ovim medijem mogu i žele saopćiti ( ).
U Bilješkama o fotografiji R. Barthes ( ) kaže da je u prvo vrijeme Fotografija da bi iznenadila fotografirala značajno, ali uskoro ona proglašava značajnim to što fotografira. Bit fotografije je ovjeriti ono što se njome predstavlja, i ponuditi odgovor pojedincima, koji ne znaju odgovor na pitanja »tko sam ja«, niti »gdje pripadam«. Izabravši lokaciju i pristajući na ovaj intervju građanin ima potrebu da obznani svoj stav i afirmira mjesto slanja poruke te na taj način omogućujući recipjentima da se i sami identificiraju sa porukom i pošiljaocem. Na kraju potrebno je dodati da je fotografija je istorijski započela kao umjetnost osobe:njezina identiteta, njezinih građanskih svojstava ( ), i na tim atributima i mi ćemo kraditi svoju poetiku.

Za nas koji radimo na ovom projektu, za sve one koji učestvuju, nije riječ o težnji da se predstavi remek djelo , nego o tome da se akcentiraju neki od mogućih znakova i oznaka identiteta, da se obilježi mjesto, toponim, objekat, da se skrene pozornost na sebe i svoj stav u funkciji ponovo izgrađenog identiteta.

Za one koji će to vidjeti htjeli to oni ili ne, riječ je o ostvarenju pretpostavke o identifikaciji s drugim ljudima, o susretu s onim drugim , približavanju njihovih identiteta, te time indirektnog utjecanja na bolje shvaćanje vlastitog identiteta.

Umjesto zaključka

I kao sto smo na početku istakli mi u BiH imamo problem identiteta i pitanje kako „konstruisati državni identitet i održati ga“.
Državni identitet je povezanost pojedinca i njegovog identiteta sa kulturom društva. Iz ovoga slijedi da se državni identitet izgrađuje u određenim društveno-historijskim uvjetima pod kojima nastaje i razvija se sama država.
U razmatranjima identiteta najčešće se insistira na poštovanju prava na razliku, na "iskustvo razlike". Ove razlike se često shvataju statično; porede, razvrstavaju u hijerarhijske nizove i na taj način se dobijaju stereotipni etnički ili kulturni profili. Tako se plodonosno iskustvo razlike zatvara i dogmatizira umjesto da se na osnovama nesputanog protoka komunikacija omogući interakcija i mobiliziraju građani kao akteri i partneri u procesima kreiranja identiteta građanskog tipa. Mnoga istraživanja identiteta, danas, imajući u vidu netrpeljivost između subjekata-pripadnika različitih kultura, preporučuju okretanje ka traženju sličnosti između njih. Oni s pravom smatraju da će nas usmjerenost na traženje sličnosti približiti sagledavanju suštine pojave razlika i dovesti do približavanja pripadnika različitih grupa.
Ovim projektom želimo : prvo, da pojačamo osjećanje državnog identiteta i pripadnosti koje ne ugrožava posebne grupne identitete i, drugo, da se ono od strane pripadnika različitih nacionalnih, etničkih i vjerskih grupa doživljava kao opšti okvir očuvanja i ispoljavanja njihovih kulturnih osobenosti. Mi smatramo da će nas usmjerenost na traženju sličnosti približiti sagledavanju suštine pojave kulturnih razlika i dovesti do približavanja pripadnika različitih kulturnih grupa u BiH, a samim tim i do jačeg osjećaja za Bosnu i Hercegovinu kao vlastitu i jedino moguću, zajedničku državu.