Pavle Goranović [1]

CRNOGORSKI ROMAN

Sarajevske Sveske br. 13 [2]

I pored dubokih korijena i (sa)učešća u različitim, nekad vrlo bogatim i važnim, knjževnim epohama, crnogorska literatura se nije razvijala poput evropskih. Čak ni poput ostalih južnoslovenskih literatura. Tako je i način konstituisanja crnogorskog romana prilično neobičan. Naime, u najmanju ruku je apsurdno da se prvi roman u jednoj literaturi milenijskog trajanja pojavio tek 1933. godine. Uzgred, riječ je o djelu “Nevidbog”, Rista Ratkovića, autora koji je prije svega i iznad svega bio – pjesnik.

To što je Ratković, prvi crnogorski romanopisac, bio pjesnik par excellance, i to za tadašnje doba vrlo moderan pjesnik zanimljivog pjesničkog izraza, već nije nimalo slučajno. Crna Gora je odavno prepoznata kao zemlja pjesnika. U toj mjeri da smo gotovo došli do suludog momenta da nema mnogo Crnogoraca koji se nijesu okušali u “pjevanju”. No, to naravno nije problem poezije, već Crnogoraca,

Presudan momenat u stasavanju crnogorske književnosti jeste pojavljivanje čuvenog Njegoševog spjeva “Gorski vijenac”. Do danas, ovdašnje stvaralaštvo je u sjeni tog djela i te, zacijelo, gorostasne književne figure. Nažalost, dominantan uticaj na generacije crnogorskih književnika nije ostvario Njegoš, već veoma iskrivljena recepcija njegovog djela koja je stvorila niz u ovom vremenu smiješnih književnih pokreta i likova. Kako bi to precizno rekao crnogorski kritičar Rajko Cerović – o Njegošu se, naime, ponekad govorilo tradicionalnije »nego što se to činilo i u Njegoševo vrijeme«.

U crnogorskoj literaturi, kao posljedica takvog odnosa prema tekstu, poezija je odvajkada činila neuporedivo zastupljeniji diskurs. Promjene nastupaju tek sa pojavom Mihaila Lalića i njegovih monumentalnih romana, koji, istini za volju, nijesu izvršili uticaj na kasnije protagoniste knjževne scene. Možda zbog toga što su djela autora “Lelejske gore” i “Zlog proljeća” i pored nesumnjive estetske vrijednosti bila osjenčena ideološkim koloritom. Dakle, ambijentom koji nije bio prirodan prostor piscima koji su duhovno odgajani na nekim posve različitim uzorima, mlađim piscima kojima je to bio povod na bunt (makar i bezrazložan) prije nego na sljedbeništvo.

Ako bismo izuzeli Lalićeve tekstove i nekoliko romanesknih ostvarenja autora formiranih u socijalističkoj Jugoslaviji, sintagma crnogorski roman gotovo da ne bi postojala.

Ključni preokret, opet nimalo slučajno, dešava se devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada Crna Gora, zatvorena i pod prijetnjom utapanja u drugi kulturni prostor, mora definisati svoj kulturni identitet ne bi li opstala. Na scenu stupa generacija mladih književnika koja se bez dotadašnjeg kompleksa, a sa kritičkim odnosom i prema tradiciji i prema stvarnosti, upušta u velike književne utakmice. Iako u startu (iz neknjiževnih
razloga) osporavan u samoj Crnoj Gori, ovaj fenomen ubrzo postaje izuzetno zanimljiv i cijenjen na čitavom ex-jugoslovenskom prostoru.

Svojom osobenošću, raznovrsnošću tema i za mnoge iznenađujućim pristupima tekstu, crnogorska književnost – a naročito roman – otklanja važeće stereotipe. Nova crnogorska književnost umjesto anahronih matrica, nudi provokaciju; iz pozicije male kulture, umjesto uobičajenih književnih prosedea, nudi se literarni kosmos koji korespondira sa daleko većim i kulturno razvijenijim sredinama. Konačno, stasava crnogorski roman, kao trade mark, kao znak prepoznatljivosti, kao zaista osoben “kulturni proizvod”, kao simbol zrelosti crnogorske književnosti, ako hoćete.

Zato ne čudi da mladi crnogorski romansijeri objavljuju u drugim sredinama, te da su njihova imena prepoznatljiva u regionu. Vjerujem da “Crnogorski boom” nije za jednokratnu upotrebu: o tome svjedoče različiti romani različitih autora, različiti romani istih autora. Ali i stalno preispitivanje poetika starijih pisaca, što predstavlja poseban kvalitet crnogorske književne scene.

Da je ova tema bila predmet interesovanja bilo kog časopisa prije, recimo, samo deset godina, zasigurno bi izostao prilog sa crnogorske strane. Ili bi to bilo simuliranje (književne) stvarnosti. Ovako, predstavlja zadovoljstvo pisati o pojavi koja je koliko-toliko poznata izvan crnogorskog kulturnog prostora.

Lijep povod za svestran pristup ovoj temi, osmišljen u uredništvu “Sarajevskih svesaka / bilježnica” obavezivao je potpisnika ovih redova da predoči istorijski kontekst datog fenomena. Isto tako, u obavezi smo da se osvrnemo na ključne figure najavljenog preokreta u donedavno monotonoj crnogorskoj romanesknoj sceni.

Danas i najveći skeptici potvrđuju korjenite promjene u crnogorskoj književnoj praksi, posebno kada je riječ o romanu. Istina, kvalitetna prozna produkcija nije obimna, što je očekivano. Uglavnom, nesporno je da nastupa generacija diskontinuiteta – romani “Privatna galerija” Balše Brkovića, “Mimesis” Andreja Nikolaidisa, “Hansenova djeca” Ognjena Spahića, “Aušvic kafe” Dragana Radulovića - predstavljaju ambleme novog crnogorskog romanesknog rukopisa.

Nabrojeni naslovi su učinili mnogo na promjeni predstave o samoj crnogorskoj literaturi, pa i o samoj Crnoj Gori. Jednu od glavnih vrijednosti ovog preokreta (prevrata) možemo vidjeti u činjenici da su svi ovi romani, sve ove književne figure uostalom, posve različiti, ali svi skupa – univerzalnog karaktera. Izvanredna recepcija, svojevrsna provokativnost i pripadnost zajedničkom kulturnom prostoru, možda su jedne od rijetkih tačaka susreta među naznačenim romanima.

Evo i zašto: Balša Brković (1966), autor izuzetnih pjesničkih knjiga bukvalno je uzdrmao javnost knjigom “Privatna galerija” koja je rastočila predrasude o arhaičnosti crnogorske književnosti. Upotrebom (hiper) realnih situacija, Brković je Podgoricu pretvorio u važan književni topos, u carstvo novih literarnih znakova. “Privatna galerija”, kao knjiga koju će s jednakom pažnjom čitati ruski postmodernista i podgorički taksista, definitivno je otvorila vrata mladim crnogorskim prozaistima.

Andrej Nikolaidis (1974) je svojim lucidnim “prikazivanjem stvarnosti” u romanu “Mimesis”, ali i nesvakidašnjim angažmanom u ranijim knjigama (“Zašto Mira Furlan”, “Katedrala u Sijetlu” …) takođe uzburkao uvriježene čitateljske naravi i pristupe. “Mimesis”, ispisan iz pozicije autorovog dvojnika Konstantina Teofilisa, mješavina je eruditivnih i ironičnih momenata, dokumentarno-publicističkih i ispovijednih eksurzija. “Mimesis” nije ni jednog čitaoca ostavio ravnodušnim, njegova pripadnost crnogorskoj književnosti za mnoge je ostala iznenađujuća i začudna.

“Hansenova djeca”, Ognjena Spahića (1977) donosi priču koja može da funkcioniše u bilo kom dijelu velike “Vavilonske biblioteke”. Mjesto radnje ovog, na prvi pogled klasičnog, romana je “Posljednji leprozorijum u Evropi”, jugoistok Rumunije, kraj svijeta, takoreći… U tematskom i pripovjedačkom smislu, Spahićev roman je istinski novitet u savremenoj crnogorskoj književnosti, i šire.

Dragan Radulović (1969) je prozaista koji se okušava u raznim formama proznog ispoljavanja. Ipak, njegovim ključnim ostvarenjem može se smatrati “Aušvic kafe”, knjiga koja umnogome doprinosi drugačijem prijemu crnogorske književnosti i njenih glavnih aktera u okruženju. Radi se o potpunoj posvećenosti moćima same literature. I tu nikad ne znamo da li se autor predao tekstu ili je obrnuto.

Napokon, ova djela su uspostavila nove standarde u crnogorskoj književnosti. Nakon ovih ostvarenja, pogled na crnogorsku književnu scenu umnogome je izmijenjen. Ta vrijednost ovog (ne)očekivanog obrta je dovoljna za dalju dopunu fenomena “novi crnogorski roman”, za nastavak hronike koju će ispisivati ovi i(li) neki drugi pisci, možda formirani dijelom i na literaturi nastaloj na prelazu dva vijeka i dva milenija.