Muharem Bazdulj [1]

Gaussova krivulja

Sarajevske Sveske br. 11/12 [2]

Vrijeme od razgovora sa Asimom pa do početka nastave proveo sam nekako šizofreno. Bilo je dana kad sam skoro pa zaboravljao Denisovo ubojstvo (ne smrt njegovu!), a bilo je opet i onih kad nisam mogao misliti na bilo šta izuzev toga. Ipak, lakše mi je bilo kad bih imao šta raditi, kad sam imao konkretna zaduženja, a tih je dana bilo dosta toga: prijemni ispit za mjesta nepopunjena u junu, septembarski ispitni rokovi, termini za konsultacije s dvjema studenticama kojima sam bio mentor za diplomski. Trudio sam se i čitati takozvanu sekundarnu literaturu u vezi mog eventualnog doktorata, eseje i studije o četvorici pisaca koji su me zaokupljali. Usprkos svemu gnjev zbog gnusnog ubojstva Denisovog hvatao me češće nego sam želio. Zbivalo se to uglavnom noću: osjetio bih pravu fiziološku mučninu pomislivši kako mu je neka baraba iz čista mira oduzela život, upropastila starost njegovih roditelja, gotovo im obesmislila život, Lani uništila svaku životnu radost, mene lišila najboljeg prijatelja, a povrh svega sad može slobodno likovati, gostiti se, cugati, guziti, smijati se bez bojazni da će je ikada stići ruka pravde. Ponekad, srećom rijetko, znala mi se slična stvar desiti i na ulici, u onoj na masi na Ferhadiji, znao sam pomisliti da možda upravo u tom momentu koračam pokraj životinje koja je povukla obarač. Najgore je ipak bilo to što sam bio apsolutno svjestan činjenice da su moj gnjev i mučnina čisto iracionalna rekacija nemoćnog neurotika, bizaran napad histerije kao jadan nadomjestak zbog nemogućnosti djelovanja, zbog moje nemoći da pomognem pravdi, da nešto poguram. Jedva sam čekao prvi ponedjeljak u oktobru, dan početka nastave na fakultetu, vrijeme kad ću opet redovito ići na posao i kad će me rituali svakodnevice početi, nadam se, polako vraćati u normalu.

Nisam kao dječak, srednjoškolac, pa čak ni kao brucoš sebe zamišljao kao predavača na fakultetu. Ta mi se profesija doimala nekako mekušnom, ženskastom, prečinovničkom. Neka vrsta malo usavršenog pučkoškolskog nastavnika - tako mi je to izgledalo. To je, ustvari, nekako bila zajednička Denisova i moja vizija: nas smo dvojica sebe, naravno, doživljavali kao buduće avanturiste, svjetske putnike, mačo junake što glavu stavljaju u torbu i što su miljama daleko od memljivih ureda, prašnjavih kabineta i žamora u učionicama. U neka doba, međutim, na drugoj ili trećoj godini fakulteta, prošao sam kroz tu nekakvu fazu mirenja s realnošću, kao da sam shvatio da je valjda normalno da ćeš kad odrasteš biti ono što si kao dijete prezirao. Moj je prijatelj Denis, sretno ili nesretno, takvo mirenje izbjegao te je nastavio govoriti da su fakultetski predavači najveći duduci na planeti, samo što bi sada dodavao kako sam ja - citiram ga - izuzetak koji potvrđuje pravilo. On je kroz novinarstvo zadovoljavao svoju želju za avanturom. Znam da je kao mladac još osamdesetih sanjao da pravi reportaže s najtrusnijih područja globusa, iz Libana ili Nikaragve, sa mjesta gdje se rađa povijest obasjana jarkim reflektorima, a ispalo je, eto, da su u narednoj deceniji reflektori povijesti stigli u Sarajevo, njemu na noge, i da je svoju težnju mogao ostvariti ne mičući iz rodnog mjesta. Ja sam se, međutim, tješio mišlju da nam nije svima suđeno živjeti djetinjske snove pa sam bio sretan sa svojom fakultetskom karijerom. Kad bismo se zacugali i kad bi me Denis šaljivo prozvao profesorskim moljcem, ja bih mu odgovarao kako je i Indiana Jones, glavni celuloidni heroj naše mladosti, profesor na fakultetu. E, vama dvojici skidam kapu, kazao bi tada Denis, a ostalima jebem mater, pa bismo se smijali dugo i glasno.

I došao je, napokon, i taj dan: nastava je počela. Svake se godine poželim posla. Volim upoznavanje brucoša, volim pokušati naslutiti koja su djeca pametna i kreativna, od kojih nešto može i ispast, a koja su opet mediokriteti i glupsoni. Volim, naravno, i skenirati brucošice koje se, kao po pravilu, prvih dana napucavaju: lijepo i slobodno se oblače, izazovno se šminkaju i vidno srede kosu. Godinama ih već procjenjujem i mislim da sam načinio ispravan statistički uzorak što podsjeća na Gaussovu krivulju: od deset osamnaestogodišnjakinja koje upišu književnost, šest njih su potpuno prosječne cure koje se ni po čemu ne ističu, nisu ni lijepe ne ružne, jednostavno su neugledne, njima dugo vremena zaboravljam imena, a znam ih međusobno zamijeniti čak i kad su već na trećoj godini. Dvije su opet neobične, imaju neku svoju furku i privlačne su više zbog tog nekog duha i imidža nego što su prirodno lijepe, makar ima i lijepih. Tu spadaju one hipi cure s dugim kosama i cvijećem u kosi, u dugačkim i tankim cvjetnim haljinama; zatim darkerice, ofarbane u crno makar su obično i prirodno tamnokose, drečavo crno, znao je za takvu kosu kazati Denis, sa ofarbanim obrvama i usnama namazanim tamnim karminom, put im je prirodno blijeda, no one se dodatno napuderišu, najčešće nose crne samtarice, crne rolke i crne kožne jakne, čije rukave vječno navlače na dlanove dok su im uši obavezno višestruko probijene: naušnice su srebrene kao i prstenje koje je također nužan dio uniforme, na nogama su im, naravno, nekakve teške bakandže; nešto rijeđe su pankerice kratke kose i radikalno divljeg look-a; a u posljednje vrijeme viđam i tip koje zovem tehno freak: cure u svjetlucavim glamuroznim odorama, baroknoj opravi naše ere, naoružane su discman-ima i celularnim telefonima pa i na predavanjima znaju zapištati poput prodavnice budilnika. Na kraju, naravno, dno i vrh krivulje: garib u kojeg ne možeš gledat i ljepotica dana: za garibe već dulje vrijeme sumnjam da ih kloniraju jer sve su iste - debele, kratkovide i prištave sa odbojnim nazalnim glasom, redovito imaju sve petice u srednjoškolskim svjedodžbama, no još redovitije su strašno glupave štreberke od onog soja što ništa ne razumije, a sve uči napamet; ljepotice opet fasciniraju različitošću: ima sitnih slatkica meke kose i velikih očiju za koje sam siguran da se još igraju s plišanim igračkama; ima onih klasičnih kvartovskih i rodbinskih ljubimica, onih što, ako su iz manjeg grada za njih zna cijeli grad, onih koje filmska industrija zove djevojkama iz susjedstva; ima strašno visokih i zastrašujuće zgodnih femmes fatalles - pravih pravcatih showpieces; ima onih karizmatičnih intelektualki duge ravne kose što nose naočari originalnog oblika; ima i onih iz kamiondžijskih i vojničkih snova: sisatih i guzatih primjeraka, boginja plodnosti; kao i onih što djeluju kao mulatkinje, visoke vitke gazele tamne puti i bademastih očiju što izgledaju kao da su iz Surinama, a ustvari se zovu Amela ili Mersiha, i otac im je provincijski urar, a mati radi o lokalnoj fabrici tekstila; i još jedna stvar: ljepotica ima i pametnih, i glupih i prosječnih, ali ja u svojoj karijeri nisam sreo ni jednu ljepoticu-štreberku - valjda previše drže do sebe da bi dragocjeno vrijeme gubile u ispraznim word by word mnemotehničkim vježbama. Kad je riječ o ženama, priklanjam se Tolstoju: sve ružne su međusobno slične, svaka lijepa je lijepa na svoj način.

Ne predajem ja ipak isključivo brucušima. Tu je još jedna vrsta radosti: radost ponovnog susreta sa studentima koje sam upoznao prethodnih godina, a koje sada srećem nekoliko mjeseci starije i iskusnije jer oni su u godinama kad to još nešto znači. Jedno ljeto u životu poslije tridesete ne mijenja po pravilu bilo šta, ali kad je riječ o dvadesetogodišnjacima situacija je mnogo drugačija. Nisu se jednom nakon ljetnog raspusta dobri studenti pretvorili u nezainteresirane lijenčine, a dotad prosječni u u prave intelektualne spužve željne svakog novog znanja. Da, lijepo je bilo vratiti se na posao.

Bio je to dobar prvi dan nastave, baš dobar. U pauzama između časova znao sam se i začuditi: prošao bi po čitav čas, a ja najčešće ne bi ni pomislio na Denisa. Najprije sam se šalio sa ekipom s četvrte godine: bilo je to jedno fino društvance koje me od početka zavoljelo, a i ja sam volio njih. Planirali su apsolventsku ekskurziju i saopćili mi jednoglasnu odluku kako im ne pada na pamet da idu bez mene. Čak su mi dopustili i da imam tu čast da izaberem na koju od dvije destinacije iz užeg izbora da se ide: u Barcelonu ili u Prag. Kakavo je to uopće pitanje, rekao sam kad su me suočili s dilemom, naravno da idem i naravno u Barcelonu. I tad su se ti dragi momci i djevojke počeli glasno radovati, a ja sam se raznježio pa sam im, ne želeći da to vide, stao dijeliti program nastave modernog romana za četvrtu godinu. Bila je u toj generaciji jedna Ineska s kojom sam onako očijukao i s kojom bi volio nešto smutiti da sam zeru hrabriji, ali, eto, nisam. Tješim se ipak drevnom frazom nikad ne reci nikad i računam da će dogodine diplomirati pa me više neće sputavati taj duboko dvosmisleni, a ipak ograničavajući odnos profesor - studentica. Nakon dvočasa s četvrtom godinom imao sam dvosatnu pauzu koju sam proveo u kabinetu. Poželio sam se i tog kabineta, moje male izbice iznenađanja, gdje su me ljudi često posjećivali i gdje bih nakon kucanja na vrata sa iščekivanjem viknuo neznanom gostu da uđe, da je slobodno, jer mnogi su me posjećivali i nikad nisam znao ko dolazi. Tokom ova dva sata niko nije došao i ja se nakon pauze uputim na predavanja s prvom godinom. I to je bilo zanimljivo iskustvo. Moj statističko-prekognistički dar na temu fizičkog izgleda studentica ponovo se potvrdio. Prevladavalo je sivilo prosjeka, ali sam već na prvu zapamtio Irenu, Aminu i Elviru. Bila je tu i stokilaška bomba imenom Anita - ironično je da i tim strašilima htio-ne htio zapamtiš ime. Potvrdila se, međutim, još jedna moja slutnja. Već nekoliko godina primjećujem da svakoj novi generaciji pada prosječan nivo općeg znanja. Gotovo da se može izvući pravilo: što si više godina redovitog školovanja pohađao u državi imenom SFRJ - to više znaš, što te starijeg rat zakačio - to više znaš. Izuzetaka je, naravno, bilo, ali s takozvanim prosječnim studentima to je bilo tako. Usprkos toj globalizaciji-mcluhanizaciji, Internetu i sličnim čudesima, momci i cure bili su sve plići i ograničeniji. Pa ako neko sa osamnaest-devetnaest godina upiše komparativnu književnost trebao bi valjda znati ko je Julio Cortazar, a u ovoj mojoj brucoškoj generaciji, recimo, to niko nije znao. Ne pomažu ni filmske reference: Blow Up - Antonioni, samo blijedo bulje: ko je Antonioni? U očaju se čovjek posluži referencinom referencom: Blow Out - Brian de Palma, međutim niko ne zna ni ko je Brian de Palma. Tek kad im kažeš da taj film voli Tarantino, dva-tri se lica ozare: znaju. Samo čekam dan kad će me kad upotrijebim termin referenca pitati: A šta je to referenca?

Kad sam završio s njima vratim se u kabinet na pet minuta da uzmem svoje stvari. Tek što sam ušao neko zakuca. Slobodno, viknem, i vrata se polako otvoriše. Uđe Alisa, Alisa Babić, jedna od mojih bivših.

Za razliku od Denisa koji se oženio ja sam do dana današnjeg u smislu veza ostao ponešto hendikepiran, ne kvantitativno, već kvalitativno. S mnogo njih sam bio vezi, mrzim, inače, one glupe termine kakvi su hodanje ili zabavljanje, ipak nijedna od mojih veza nije trajala duže od sedam ili osam mjeseci. Sa ovom Alisom bio sam možda tri-četiri mjeseca, stotinjak dana, što se kaže, ali mi je s njom bilo lijepo i bila mi je jedna od najdražih. Bili smo zajedno jednog poslijeratnog ljeta, devedeset osme ili devete, mislim. Ona je bila upravo diplomirala i dobila je posao asistentice na anglistici. Viđao sam je još kao studenticu i uvijek mi se sviđala. Kad bih je morao što kraće opisati ličilo bi to na neki erotski oglas: vitka, visoka, a velike sise. Bila je moje visine, nosila crvenkastu kosu do ramena i naočari. Bila je asistent na morfologiji, nije pretjerano voljela književnost, a meni to nije smetalo. Seks je bio super, imamo sličan smisao za humor i krasno smo se provodili. Ne znam, zapravo, zašto smo se i razišli. Ponekad pomislim da je bio u pitanju moj poznati strah od vezivanja pa se sjetim da je ona ostavila mene. Razlog nikad nisam dokučio. Ipak ostali smo prijatelji i čak smo se otprilike godinu dana nakon raskida pukli jedne sedmice dva-tri puta, no to je bio čisti seks. Ako je nečeg dubljeg nekad i bilo, u međuvremenu se izgubilo. Od tad smo se viđali rijetko, nikad planirano, a opet uvijek smo jedno prema drugom bili ljubazni i srdačni. Iznenadio sam se kad sam je vidio kako ulazi u kabinet.

Kako si, upita me nekako značajno, a ja slegnem ramenima i odgovorim da sam dobro. Mislim zbog Denisa, pojasni ona. Ja se tek tad sjetih da smo dok smo bili zajedno nas dvoje izišli nekoliko puta s Denisom i Lanom. A kako ću bit odgovorim. Bio mi je simpatičan, sjećaš se da smo večerali nekoliko puta s njim i ženom mu, reče ona, a ja potvrdih. Voljela sam njegove tekstove, sjedila s njim za stolom tek nekoliko puta, a žao mi je čovjeka, reče, mogu samo misliti kako je tebi koji si mu bio najbolji prijatelj. A, eto, dura se, promrljah ja. Ona tad reče: Idem, da te ne zadržavam, htjela sam ti reći da me zovneš katkad ako ti je teško, ako želiš s nekim razgovarati, pa prijatelji smo, zar ne? Dobro, hvala ti, reknem ja. Voljela bih da se vidimo katkad, reče ona izlazeći. Ja je šutke ispratih pogledom.

Spremio sam stvari na brzinu pa pošao kući. Iznenadio me Alisin posjet. Da sam malo sujetniji pomislio bih kako se opet loži na mene. Teško je bilo u njezinim riječima ne vidjeti makar daleku erotsku aluziju, naročito zbog naše zajedničke prošlosti. Stvari mi, međutim, nisu djelovale tako jednostavno, vjerovatno zbog činjenice da ja nju nisam želio. Camus negdje kaže kako je lijepa žena uvijek poželjna, no ja sam se ove Alise bio nekako zasitio te mi nije prijala ta njezina iznenadna pažnja. Nisam tih dana baš često bio u nekom erotičnom raspoloženju, a i kada jesam mislio bih na Inesku ili jednu mladu mamu, moju udatu susjetku što je nedavno uselila s mužem smotanim cvikerašem i bebom od nekoliko mjeseci. Imala je kratku smeđu kosu, velike zelene oči i ponešto krive noge, no to mi je bilo seksi. Često je oko zgrade vozala kolica utegnuta u uske farmerice. Volio sam gledati njezino sočno srcoliko dupe.

Stigao sam kući, pojeo nešto i odmah sjeo spremati prva predavanja. Ne volim se ponavljati iz godine u godine: uvijek pravim nove skice. Kad sam to završio odgledao sam s guštom i koncentrirano Hitchcockovu Ozloglašenu koju su nekim čudom prikazivali neki na televiziji. Dok sam prao zube pred spavanje pomislih da me čitav taj dan Denisovo ubojstvo skoro da i nije mučilo. Blaženi posao, blažene obaveze, pomislih dok sam lijegao, a oči mi se same sklopiše.