Nataša Nelević [1]

GDJE JE PRODUŽNI KABAL

Sarajevske Sveske br. 11/12 [2]

O dramskom tekstu “Montenegro blues” Radmile Vojvodić: jedan pogled kroz jedan od mogućih prozora na ono što se zbiva sa dramskim tekstom u tranzicijskoj Crnoj Gori

U repličkom tekstu drame “Montenegro blues” Radmile Vojovodić, koji je sama postavila na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta u oktobru 2004. godine, motiv produžnog kabla pojavljuje se četiri puta. Sve do poslednje, četvrte scene, produžni kabal je odsutan predmet za kojim se nevoljno i uzaludno traga. U prvoj sceni Čudni traži produžni kabal od Vozdre da bi tako “ozvučen” promovisao Stellu kao tranzicijsku ikonu. U drugoj sceni Vozdra, sada već nervoznije, traži produžni kabal da bi organizovao šou, napravio spektakl i zagušio velike teme ljubavi, strasti i smrti koje provaljuju kroz pukotine. Slatka Mala, kojoj “podrhtava utrobica”, odbija taj pokušaj smirenja i najavljuje da bi kabal mogao poslužiti i za nešto drugo, ne samo za šou. I zaista, kada ga konačno pronađemo, u četvrtoj sceni, produžni kabal će tada biti omotan oko vrata Slatke Male.

Iskustvo grupe značenjski se strukturiše oko motiva produžnog kabla. I ako pođemo sa te stanice, reći ćemo, na kraju puta, da je “Montenegro blues” - potjera za jednim produžnim kablom, ili - beznadežna potraga za jezikom kojim možemo da oglasimo svoje očajanje.

Kao i dvije prethodne drame Radmile Vojvodić, “Princeza Ksenija od Crne Gore” i “Montenegrini”, i “Montenegro blues” je drama kolektivnog patosa. Grupa prolazi kroz zajedničko iskustvo. U njenim ranijim dramama istorijske grupe crnogorskih azilanata prolazile su kroz iskustvo ne - mogućnosti autentičnog istorijskog svjedočenja. Dekonstrukcija nacionalne istorije u ovim dramama imala je odrednice postmodernog istorijskog pisma koje uči da su i istorija i fikcija podjednako diskurzivni, konstrukcije kojima proizvodimo značenja. Imali smo u ovim dramama i trag metaistorijske fikcionalnosti, i mekog ili ženskog pisma. Krivi trag, doduše, možda paradoksalan, jer ženska, marginalna istorijska pozicija u «Princezi Kseniji» nije uvedena radi osporavanja svrhovitosti velike, muške istorije već radi preispitivanja legitimiteta njenih muških velikana. Srećom, bilo je teško raspoznati ove odrednice na živom, ljudskom tkivu ovih drama u kojima se pravo na istorijsku «živu istinu» plaćalo krvlju i suzama.

Ali, u drami “Montenegro blues” grupa je savremena. Ovaj savremeni tranzicijski kolektivitet više nema svoju verziju “istinite istorije” koju bi htio da posvjedoči i ostavi potomstvu. On više ne vjeruje u kredibilitet bilo kojeg istorijskog svjedočenja. Suštinski problem ove umrtvljene i paralisane tranzicijske grupe i jeste gubitak prava na sopstveni diskurs.

Produžni kabal je pomagalo za oglašavanje, neka vrsta komunikacijske proteze. U svakoj od situacija kada se pomalja, motiv produžnog kabla se pojavljuje kao sredstvo mogućeg oglašavanja, potencijalni komunikacijski kanal. Ali, riječ je ovdje o specifičnoj i jedinoj epohalno legitimnoj komunikaciji. Reći - to sada prije svega znači - ozvučiti, oglasiti širenjem, rasprostiranjem, umnožavanjem broja potencijalnih slušalaca. Glas masovne, medijske komunikacije više se ne penje u visinu. On se sada širi horizontalno gubeći u tom ekstenzivnom zamahu svoj vertikalni, paradigmatski intenzitet.

Kulturu je sa istorijskog voza zbacila informacija. Performativni materijal zamijenjen je informativnom mrežom. Esktaza spektakla masovne komunikacije zamijenila je i onemogućila svaki oblik kontemplacije. Gi Debor je svojevremeno najavio društvo spektakla, gdje se sve što neposredno proživljavamo “nužno udaljava u predstavu”. Spektakl je društveni odnos, efikasno sredstvo ujedinjenja kroz zajedničku kontemplaciju slika koje su se otrgle od svih vidova života, koje postoje autonomno, kao para - stvarnost, koje ničim ne mogu biti natjerane da “označavaju naša stvarna iskustva”. Izvan tog jezika informacije, ostaju samo utrnulost i ćutanje. Bez produžnog kabla iskustvo junaka “Montenegro blues”- a ne može biti oglašeno i artikulisano u javnom prostoru jedne informatičke kulture.

Junaci Montenegro blues-a su uhvaćeni u epohalni procjep. Oni su tranzicijski heroji, junaci jedne metamorfoze. Svoj socijalni pejzaž sami nazivaju kloakom. Vrijeme u kojem žive nije istorijsko vrijeme jer nije strukturisano. Zato je bezimeno - tranzicijsko. Njihovi životi, nestrukturisani, ostaju izvan istorije. Možemo da ih zamislimo kao putnike u tranzitu, na brodu koji se izgubio ploveći od jedne do druge istorijske luke.

Muči ih ponekad pamćenje. Vuku sa sobom težak prtljag uspomena iz zavičaja u kojem su se prepričavale velike priče o nacionu, strasti i mučeništvu. Dok piju pivo, smiju se svom prtljagu. Prije nego uplove u novu luku, moraće da ga zbace sa broda kao balast. Samo, istina je da oni i dalje ćutke kuju planove kako da ga prokrijumčare. Taj prtljag je njihov jezik: svo njihovo pamćenje sadržano je u jeziku, u verbalnom gestu. Poneki od tih gestova zna neočekivano da isklizne iz pamćenja. Tako će Čudni pokušati da sroči starinsku naricaljku u jednom trenutku i - odustaće. Poželjeće i da napiše istinite, iskrene riječi na novom jeziku za “Montenegro blues”, ali ni od toga neće biti ništa. Jezik naricaljke, glas koji se penje naviše, utrnuće prije nego se oglasi.

Nekada su ovi junaci imali svoje tugovanke, s kojima su za trenutak bar, na pragu između života i smrti, imali pravo da uspostave jedan poredak verbalnim gestom očajanja, prkosnim svjedočenjem o njegovom odsustvu. Dok su se kretali od jedne do druge luke, njihov jezik je izumro. Jezik naricaljke više ne može biti ni ironiziran, ni travestiran, ni kontekstualizovan. Taj jezik više ne služi nikome i ničemu. U novom zavičaju, tamo kuda su se uputili, taj nemušti jezik, možda i zaumni, svejedno, samo je mrtvi jezik koji niko ne govori. Tamo će morati da nauče novi jezik, jezik informacije, masovne komunikacije, moćan jezik, ali nesposoban da oglasi očajanje.

U prethodnim tekstovima Radmile Vojvodić lokalna crnogorska naricaljka - “Gdje ste, ljudi!” još računa na kakav - takav legitimitet, uz svu ironiju, uz svu arbitrarnost, uz sva podrivanja referentnosti toga priziva. U drami “Montenegro blues” ide se dalje. Ta starinska inkantacija, svedena tek na verbalni gest, bez nade, sada počinje da zaboravlja samu sebe. U Vozdri se pokrenuo taj glas, ali je onda zastao u grlu i tu zamukao. Ne može se naprijed, a puta nazad nema. Tranzicijski grč jezika je temeljno iskustvo ove grupe. Ovi junaci su uhvaćeni u poslednjem trenutku prije iskrcavanja na tlo nove domovine. Uskoro će možda prestati da boluju od pamćenja. Vozdra će možda uspjeti da sklopi neki Montenegro blues, jednu globalističku naricaljku u koju će biti potopljeni lokalni glasovi očajanja.

Priča o nemogućoj naricaljki je odnekud poznata. U trećoj sceni nalazimo i mogući putokaz. Čudni, nesvršeni filozof - pivopija, u narcističko-paranoidnoj egzaltaciji dovodi sebe u vezu sa Faustom. Naravno, ovo je ironična faustovska referenca: samo zato što uz pivo opanjkava novi svjetski poredak, Čudni sebe regrutuje u velike meštre koji paktiraju sa đavolom. U Geteovom Faustu humanistička tugovanka je još bestidno glasna: ona zna adresu na koju se obraća - Milost će na kraju okupati ovu dolinu. U jednom drugom djelu, koje replicira Faustu, sa naricaljkom stvari više ne idu tako glatko: u “Doktoru Faustusu” Tomasa Mana, sifilističar, ludak, muzički genije Adrijan Leverkin komponuje “Kantatu o Faustu” - “Naricaljku doktora Faustusa” u sumrak moderniteta, u svijetu od koga je Bog odustao rekavši: “To nije ono što sam htio”. Ova naricaljka više nema svog adresata: ona tumara u mraku i nailazi samo na svoj odjek. Da li je to najočajnije očajanje? Ne, kaže Manov narator Cajtblom, “jer ovdje ipak počiva nada u samom izrazu, dakle u tome što je stvorenju uopšte dat glas za njegov jad”. Sve dok postoji izraz, ima i nade - kaže Cajtblom.

Leverkin je još mogao da sanjari o novoj kulturi koja će, za razliku od njegove ekskluzivne dodekafone muzike, biti sa čovječanstvom “na ti”. On je gajio nadu u novu kulturu koja će moći prisno da komunicira sa zajednicom. U drami “Montenegro blues” imamo mutaciju te ideje “tople i srdačne kulture”. Ovdje vidimo njeno realno istorijsko ishodište. Produžni kabal pripada Vozdri, a Vozdra je di džej, onaj koji stalno ponavlja: “What the time? Show time”. On je meštar od spektakla, ideolog masovne kulture. Jedino di džej Vozdra ima istorijsko pravo da premosti izolovanost, okupi zajednicu i ozakoni njen glas. On jedini ima legitimitet da napravi “Montenegro blues”, sroči tranzicijsku crnogorsku naricaljku. Sve što mu je za to potrebno je – jedan produžni kabal. Dok god postoji glas, ima nade i nema najdubljeg očajanja. Na kraju moderniteta doktoru Faustusu preostaje elitistički glas koji se propinje u visinu i nada u “srdačniji glas”. Ali, u Montenegru blues-u taj “srdačni glas” više nema snage da se popne naviše: on se samo prostire u širinu.

Kada se u nekoj budućnosti, skorašnjoj možda, neko bude latio pisanja pregleda, antologije, presjeka, šta god, dramskog teksta iz doba tranzicijske Crne Gore, “Montenegro blues” Radmile Vojvodić ima dobre izglede na status, recimo, najistinskije za-nas-sada-ovdje zainteresovanog teksta. "Nijedna kultura ne može pretrpjeti šok moderne civilizacije: kako postati moderan i vratiti se izvorima" - ovako je jedan od temeljnih paradoksa postmoderne formulisao Paul Riceur. Ovo se najdublje tiče drame “Montenegro blues”, meta-naricaljke, postmodernističke tugovanke nad izgubljenom i nemogućom tugovankom. Danas, nakon već možda petnaestak godina postojanja drame u Crnoj Gori koju ovdje provizorno nazivamo «tranzicijskom», jasno je da je ovaj «šok moderne civilizacije», o kome svjedoči drama «Montenegro blues», svakako nešto što nas se najsuštinskije tiče, od čega najdublje podrhtavaju «naše utrobice».

Nataša Nelević

GDJE JE PRODUŽNI KABAL

O dramskom tekstu “Montenegro blues” Radmile Vojvodić: jedan pogled kroz jedan od mogućih prozora na ono što se zbiva sa dramskim tekstom u tranzicijskoj Crnoj Gori

U repličkom tekstu drame “Montenegro blues” Radmile Vojovodić, koji je sama postavila na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta u oktobru 2004. godine, motiv produžnog kabla pojavljuje se četiri puta. Sve do poslednje, četvrte scene, produžni kabal je odsutan predmet za kojim se nevoljno i uzaludno traga. U prvoj sceni Čudni traži produžni kabal od Vozdre da bi tako “ozvučen” promovisao Stellu kao tranzicijsku ikonu. U drugoj sceni Vozdra, sada već nervoznije, traži produžni kabal da bi organizovao šou, napravio spektakl i zagušio velike teme ljubavi, strasti i smrti koje provaljuju kroz pukotine. Slatka Mala, kojoj “podrhtava utrobica”, odbija taj pokušaj smirenja i najavljuje da bi kabal mogao poslužiti i za nešto drugo, ne samo za šou. I zaista, kada ga konačno pronađemo, u četvrtoj sceni, produžni kabal će tada biti omotan oko vrata Slatke Male.

Iskustvo grupe značenjski se strukturiše oko motiva produžnog kabla. I ako pođemo sa te stanice, reći ćemo, na kraju puta, da je “Montenegro blues” - potjera za jednim produžnim kablom, ili - beznadežna potraga za jezikom kojim možemo da oglasimo svoje očajanje.

Kao i dvije prethodne drame Radmile Vojvodić, “Princeza Ksenija od Crne Gore” i “Montenegrini”, i “Montenegro blues” je drama kolektivnog patosa. Grupa prolazi kroz zajedničko iskustvo. U njenim ranijim dramama istorijske grupe crnogorskih azilanata prolazile su kroz iskustvo ne - mogućnosti autentičnog istorijskog svjedočenja. Dekonstrukcija nacionalne istorije u ovim dramama imala je odrednice postmodernog istorijskog pisma koje uči da su i istorija i fikcija podjednako diskurzivni, konstrukcije kojima proizvodimo značenja. Imali smo u ovim dramama i trag metaistorijske fikcionalnosti, i mekog ili ženskog pisma. Krivi trag, doduše, možda paradoksalan, jer ženska, marginalna istorijska pozicija u «Princezi Kseniji» nije uvedena radi osporavanja svrhovitosti velike, muške istorije već radi preispitivanja legitimiteta njenih muških velikana. Srećom, bilo je teško raspoznati ove odrednice na živom, ljudskom tkivu ovih drama u kojima se pravo na istorijsku «živu istinu» plaćalo krvlju i suzama.

Ali, u drami “Montenegro blues” grupa je savremena. Ovaj savremeni tranzicijski kolektivitet više nema svoju verziju “istinite istorije” koju bi htio da posvjedoči i ostavi potomstvu. On više ne vjeruje u kredibilitet bilo kojeg istorijskog svjedočenja. Suštinski problem ove umrtvljene i paralisane tranzicijske grupe i jeste gubitak prava na sopstveni diskurs.

Produžni kabal je pomagalo za oglašavanje, neka vrsta komunikacijske proteze. U svakoj od situacija kada se pomalja, motiv produžnog kabla se pojavljuje kao sredstvo mogućeg oglašavanja, potencijalni komunikacijski kanal. Ali, riječ je ovdje o specifičnoj i jedinoj epohalno legitimnoj komunikaciji. Reći - to sada prije svega znači - ozvučiti, oglasiti širenjem, rasprostiranjem, umnožavanjem broja potencijalnih slušalaca. Glas masovne, medijske komunikacije više se ne penje u visinu. On se sada širi horizontalno gubeći u tom ekstenzivnom zamahu svoj vertikalni, paradigmatski intenzitet.

Kulturu je sa istorijskog voza zbacila informacija. Performativni materijal zamijenjen je informativnom mrežom. Esktaza spektakla masovne komunikacije zamijenila je i onemogućila svaki oblik kontemplacije. Gi Debor je svojevremeno najavio društvo spektakla, gdje se sve što neposredno proživljavamo “nužno udaljava u predstavu”. Spektakl je društveni odnos, efikasno sredstvo ujedinjenja kroz zajedničku kontemplaciju slika koje su se otrgle od svih vidova života, koje postoje autonomno, kao para - stvarnost, koje ničim ne mogu biti natjerane da “označavaju naša stvarna iskustva”. Izvan tog jezika informacije, ostaju samo utrnulost i ćutanje. Bez produžnog kabla iskustvo junaka “Montenegro blues”- a ne može biti oglašeno i artikulisano u javnom prostoru jedne informatičke kulture.

Junaci Montenegro blues-a su uhvaćeni u epohalni procjep. Oni su tranzicijski heroji, junaci jedne metamorfoze. Svoj socijalni pejzaž sami nazivaju kloakom. Vrijeme u kojem žive nije istorijsko vrijeme jer nije strukturisano. Zato je bezimeno - tranzicijsko. Njihovi životi, nestrukturisani, ostaju izvan istorije. Možemo da ih zamislimo kao putnike u tranzitu, na brodu koji se izgubio ploveći od jedne do druge istorijske luke.

Muči ih ponekad pamćenje. Vuku sa sobom težak prtljag uspomena iz zavičaja u kojem su se prepričavale velike priče o nacionu, strasti i mučeništvu. Dok piju pivo, smiju se svom prtljagu. Prije nego uplove u novu luku, moraće da ga zbace sa broda kao balast. Samo, istina je da oni i dalje ćutke kuju planove kako da ga prokrijumčare. Taj prtljag je njihov jezik: svo njihovo pamćenje sadržano je u jeziku, u verbalnom gestu. Poneki od tih gestova zna neočekivano da isklizne iz pamćenja. Tako će Čudni pokušati da sroči starinsku naricaljku u jednom trenutku i - odustaće. Poželjeće i da napiše istinite, iskrene riječi na novom jeziku za “Montenegro blues”, ali ni od toga neće biti ništa. Jezik naricaljke, glas koji se penje naviše, utrnuće prije nego se oglasi.

Nekada su ovi junaci imali svoje tugovanke, s kojima su za trenutak bar, na pragu između života i smrti, imali pravo da uspostave jedan poredak verbalnim gestom očajanja, prkosnim svjedočenjem o njegovom odsustvu. Dok su se kretali od jedne do druge luke, njihov jezik je izumro. Jezik naricaljke više ne može biti ni ironiziran, ni travestiran, ni kontekstualizovan. Taj jezik više ne služi nikome i ničemu. U novom zavičaju, tamo kuda su se uputili, taj nemušti jezik, možda i zaumni, svejedno, samo je mrtvi jezik koji niko ne govori. Tamo će morati da nauče novi jezik, jezik informacije, masovne komunikacije, moćan jezik, ali nesposoban da oglasi očajanje.

U prethodnim tekstovima Radmile Vojvodić lokalna crnogorska naricaljka - “Gdje ste, ljudi!” još računa na kakav - takav legitimitet, uz svu ironiju, uz svu arbitrarnost, uz sva podrivanja referentnosti toga priziva. U drami “Montenegro blues” ide se dalje. Ta starinska inkantacija, svedena tek na verbalni gest, bez nade, sada počinje da zaboravlja samu sebe. U Vozdri se pokrenuo taj glas, ali je onda zastao u grlu i tu zamukao. Ne može se naprijed, a puta nazad nema. Tranzicijski grč jezika je temeljno iskustvo ove grupe. Ovi junaci su uhvaćeni u poslednjem trenutku prije iskrcavanja na tlo nove domovine. Uskoro će možda prestati da boluju od pamćenja. Vozdra će možda uspjeti da sklopi neki Montenegro blues, jednu globalističku naricaljku u koju će biti potopljeni lokalni glasovi očajanja.

Priča o nemogućoj naricaljki je odnekud poznata. U trećoj sceni nalazimo i mogući putokaz. Čudni, nesvršeni filozof - pivopija, u narcističko-paranoidnoj egzaltaciji dovodi sebe u vezu sa Faustom. Naravno, ovo je ironična faustovska referenca: samo zato što uz pivo opanjkava novi svjetski poredak, Čudni sebe regrutuje u velike meštre koji paktiraju sa đavolom. U Geteovom Faustu humanistička tugovanka je još bestidno glasna: ona zna adresu na koju se obraća - Milost će na kraju okupati ovu dolinu. U jednom drugom djelu, koje replicira Faustu, sa naricaljkom stvari više ne idu tako glatko: u “Doktoru Faustusu” Tomasa Mana, sifilističar, ludak, muzički genije Adrijan Leverkin komponuje “Kantatu o Faustu” - “Naricaljku doktora Faustusa” u sumrak moderniteta, u svijetu od koga je Bog odustao rekavši: “To nije ono što sam htio”. Ova naricaljka više nema svog adresata: ona tumara u mraku i nailazi samo na svoj odjek. Da li je to najočajnije očajanje? Ne, kaže Manov narator Cajtblom, “jer ovdje ipak počiva nada u samom izrazu, dakle u tome što je stvorenju uopšte dat glas za njegov jad”. Sve dok postoji izraz, ima i nade - kaže Cajtblom.

Leverkin je još mogao da sanjari o novoj kulturi koja će, za razliku od njegove ekskluzivne dodekafone muzike, biti sa čovječanstvom “na ti”. On je gajio nadu u novu kulturu koja će moći prisno da komunicira sa zajednicom. U drami “Montenegro blues” imamo mutaciju te ideje “tople i srdačne kulture”. Ovdje vidimo njeno realno istorijsko ishodište. Produžni kabal pripada Vozdri, a Vozdra je di džej, onaj koji stalno ponavlja: “What the time? Show time”. On je meštar od spektakla, ideolog masovne kulture. Jedino di džej Vozdra ima istorijsko pravo da premosti izolovanost, okupi zajednicu i ozakoni njen glas. On jedini ima legitimitet da napravi “Montenegro blues”, sroči tranzicijsku crnogorsku naricaljku. Sve što mu je za to potrebno je – jedan produžni kabal. Dok god postoji glas, ima nade i nema najdubljeg očajanja. Na kraju moderniteta doktoru Faustusu preostaje elitistički glas koji se propinje u visinu i nada u “srdačniji glas”. Ali, u Montenegru blues-u taj “srdačni glas” više nema snage da se popne naviše: on se samo prostire u širinu.

Kada se u nekoj budućnosti, skorašnjoj možda, neko bude latio pisanja pregleda, antologije, presjeka, šta god, dramskog teksta iz doba tranzicijske Crne Gore, “Montenegro blues” Radmile Vojvodić ima dobre izglede na status, recimo, najistinskije za-nas-sada-ovdje zainteresovanog teksta. "Nijedna kultura ne može pretrpjeti šok moderne civilizacije: kako postati moderan i vratiti se izvorima" - ovako je jedan od temeljnih paradoksa postmoderne formulisao Paul Riceur. Ovo se najdublje tiče drame “Montenegro blues”, meta-naricaljke, postmodernističke tugovanke nad izgubljenom i nemogućom tugovankom. Danas, nakon već možda petnaestak godina postojanja drame u Crnoj Gori koju ovdje provizorno nazivamo «tranzicijskom», jasno je da je ovaj «šok moderne civilizacije», o kome svjedoči drama «Montenegro blues», svakako nešto što nas se najsuštinskije tiče, od čega najdublje podrhtavaju «naše utrobice».

Nataša Nelević

GDJE JE PRODUŽNI KABAL

O dramskom tekstu “Montenegro blues” Radmile Vojvodić: jedan pogled kroz jedan od mogućih prozora na ono što se zbiva sa dramskim tekstom u tranzicijskoj Crnoj Gori

U repličkom tekstu drame “Montenegro blues” Radmile Vojovodić, koji je sama postavila na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta u oktobru 2004. godine, motiv produžnog kabla pojavljuje se četiri puta. Sve do poslednje, četvrte scene, produžni kabal je odsutan predmet za kojim se nevoljno i uzaludno traga. U prvoj sceni Čudni traži produžni kabal od Vozdre da bi tako “ozvučen” promovisao Stellu kao tranzicijsku ikonu. U drugoj sceni Vozdra, sada već nervoznije, traži produžni kabal da bi organizovao šou, napravio spektakl i zagušio velike teme ljubavi, strasti i smrti koje provaljuju kroz pukotine. Slatka Mala, kojoj “podrhtava utrobica”, odbija taj pokušaj smirenja i najavljuje da bi kabal mogao poslužiti i za nešto drugo, ne samo za šou. I zaista, kada ga konačno pronađemo, u četvrtoj sceni, produžni kabal će tada biti omotan oko vrata Slatke Male.

Iskustvo grupe značenjski se strukturiše oko motiva produžnog kabla. I ako pođemo sa te stanice, reći ćemo, na kraju puta, da je “Montenegro blues” - potjera za jednim produžnim kablom, ili - beznadežna potraga za jezikom kojim možemo da oglasimo svoje očajanje.

Kao i dvije prethodne drame Radmile Vojvodić, “Princeza Ksenija od Crne Gore” i “Montenegrini”, i “Montenegro blues” je drama kolektivnog patosa. Grupa prolazi kroz zajedničko iskustvo. U njenim ranijim dramama istorijske grupe crnogorskih azilanata prolazile su kroz iskustvo ne - mogućnosti autentičnog istorijskog svjedočenja. Dekonstrukcija nacionalne istorije u ovim dramama imala je odrednice postmodernog istorijskog pisma koje uči da su i istorija i fikcija podjednako diskurzivni, konstrukcije kojima proizvodimo značenja. Imali smo u ovim dramama i trag metaistorijske fikcionalnosti, i mekog ili ženskog pisma. Krivi trag, doduše, možda paradoksalan, jer ženska, marginalna istorijska pozicija u «Princezi Kseniji» nije uvedena radi osporavanja svrhovitosti velike, muške istorije već radi preispitivanja legitimiteta njenih muških velikana. Srećom, bilo je teško raspoznati ove odrednice na živom, ljudskom tkivu ovih drama u kojima se pravo na istorijsku «živu istinu» plaćalo krvlju i suzama.

Ali, u drami “Montenegro blues” grupa je savremena. Ovaj savremeni tranzicijski kolektivitet više nema svoju verziju “istinite istorije” koju bi htio da posvjedoči i ostavi potomstvu. On više ne vjeruje u kredibilitet bilo kojeg istorijskog svjedočenja. Suštinski problem ove umrtvljene i paralisane tranzicijske grupe i jeste gubitak prava na sopstveni diskurs.

Produžni kabal je pomagalo za oglašavanje, neka vrsta komunikacijske proteze. U svakoj od situacija kada se pomalja, motiv produžnog kabla se pojavljuje kao sredstvo mogućeg oglašavanja, potencijalni komunikacijski kanal. Ali, riječ je ovdje o specifičnoj i jedinoj epohalno legitimnoj komunikaciji. Reći - to sada prije svega znači - ozvučiti, oglasiti širenjem, rasprostiranjem, umnožavanjem broja potencijalnih slušalaca. Glas masovne, medijske komunikacije više se ne penje u visinu. On se sada širi horizontalno gubeći u tom ekstenzivnom zamahu svoj vertikalni, paradigmatski intenzitet.

Kulturu je sa istorijskog voza zbacila informacija. Performativni materijal zamijenjen je informativnom mrežom. Esktaza spektakla masovne komunikacije zamijenila je i onemogućila svaki oblik kontemplacije. Gi Debor je svojevremeno najavio društvo spektakla, gdje se sve što neposredno proživljavamo “nužno udaljava u predstavu”. Spektakl je društveni odnos, efikasno sredstvo ujedinjenja kroz zajedničku kontemplaciju slika koje su se otrgle od svih vidova života, koje postoje autonomno, kao para - stvarnost, koje ničim ne mogu biti natjerane da “označavaju naša stvarna iskustva”. Izvan tog jezika informacije, ostaju samo utrnulost i ćutanje. Bez produžnog kabla iskustvo junaka “Montenegro blues”- a ne može biti oglašeno i artikulisano u javnom prostoru jedne informatičke kulture.

Junaci Montenegro blues-a su uhvaćeni u epohalni procjep. Oni su tranzicijski heroji, junaci jedne metamorfoze. Svoj socijalni pejzaž sami nazivaju kloakom. Vrijeme u kojem žive nije istorijsko vrijeme jer nije strukturisano. Zato je bezimeno - tranzicijsko. Njihovi životi, nestrukturisani, ostaju izvan istorije. Možemo da ih zamislimo kao putnike u tranzitu, na brodu koji se izgubio ploveći od jedne do druge istorijske luke.

Muči ih ponekad pamćenje. Vuku sa sobom težak prtljag uspomena iz zavičaja u kojem su se prepričavale velike priče o nacionu, strasti i mučeništvu. Dok piju pivo, smiju se svom prtljagu. Prije nego uplove u novu luku, moraće da ga zbace sa broda kao balast. Samo, istina je da oni i dalje ćutke kuju planove kako da ga prokrijumčare. Taj prtljag je njihov jezik: svo njihovo pamćenje sadržano je u jeziku, u verbalnom gestu. Poneki od tih gestova zna neočekivano da isklizne iz pamćenja. Tako će Čudni pokušati da sroči starinsku naricaljku u jednom trenutku i - odustaće. Poželjeće i da napiše istinite, iskrene riječi na novom jeziku za “Montenegro blues”, ali ni od toga neće biti ništa. Jezik naricaljke, glas koji se penje naviše, utrnuće prije nego se oglasi.

Nekada su ovi junaci imali svoje tugovanke, s kojima su za trenutak bar, na pragu između života i smrti, imali pravo da uspostave jedan poredak verbalnim gestom očajanja, prkosnim svjedočenjem o njegovom odsustvu. Dok su se kretali od jedne do druge luke, njihov jezik je izumro. Jezik naricaljke više ne može biti ni ironiziran, ni travestiran, ni kontekstualizovan. Taj jezik više ne služi nikome i ničemu. U novom zavičaju, tamo kuda su se uputili, taj nemušti jezik, možda i zaumni, svejedno, samo je mrtvi jezik koji niko ne govori. Tamo će morati da nauče novi jezik, jezik informacije, masovne komunikacije, moćan jezik, ali nesposoban da oglasi očajanje.

U prethodnim tekstovima Radmile Vojvodić lokalna crnogorska naricaljka - “Gdje ste, ljudi!” još računa na kakav - takav legitimitet, uz svu ironiju, uz svu arbitrarnost, uz sva podrivanja referentnosti toga priziva. U drami “Montenegro blues” ide se dalje. Ta starinska inkantacija, svedena tek na verbalni gest, bez nade, sada počinje da zaboravlja samu sebe. U Vozdri se pokrenuo taj glas, ali je onda zastao u grlu i tu zamukao. Ne može se naprijed, a puta nazad nema. Tranzicijski grč jezika je temeljno iskustvo ove grupe. Ovi junaci su uhvaćeni u poslednjem trenutku prije iskrcavanja na tlo nove domovine. Uskoro će možda prestati da boluju od pamćenja. Vozdra će možda uspjeti da sklopi neki Montenegro blues, jednu globalističku naricaljku u koju će biti potopljeni lokalni glasovi očajanja.

Priča o nemogućoj naricaljki je odnekud poznata. U trećoj sceni nalazimo i mogući putokaz. Čudni, nesvršeni filozof - pivopija, u narcističko-paranoidnoj egzaltaciji dovodi sebe u vezu sa Faustom. Naravno, ovo je ironična faustovska referenca: samo zato što uz pivo opanjkava novi svjetski poredak, Čudni sebe regrutuje u velike meštre koji paktiraju sa đavolom. U Geteovom Faustu humanistička tugovanka je još bestidno glasna: ona zna adresu na koju se obraća - Milost će na kraju okupati ovu dolinu. U jednom drugom djelu, koje replicira Faustu, sa naricaljkom stvari više ne idu tako glatko: u “Doktoru Faustusu” Tomasa Mana, sifilističar, ludak, muzički genije Adrijan Leverkin komponuje “Kantatu o Faustu” - “Naricaljku doktora Faustusa” u sumrak moderniteta, u svijetu od koga je Bog odustao rekavši: “To nije ono što sam htio”. Ova naricaljka više nema svog adresata: ona tumara u mraku i nailazi samo na svoj odjek. Da li je to najočajnije očajanje? Ne, kaže Manov narator Cajtblom, “jer ovdje ipak počiva nada u samom izrazu, dakle u tome što je stvorenju uopšte dat glas za njegov jad”. Sve dok postoji izraz, ima i nade - kaže Cajtblom.

Leverkin je još mogao da sanjari o novoj kulturi koja će, za razliku od njegove ekskluzivne dodekafone muzike, biti sa čovječanstvom “na ti”. On je gajio nadu u novu kulturu koja će moći prisno da komunicira sa zajednicom. U drami “Montenegro blues” imamo mutaciju te ideje “tople i srdačne kulture”. Ovdje vidimo njeno realno istorijsko ishodište. Produžni kabal pripada Vozdri, a Vozdra je di džej, onaj koji stalno ponavlja: “What the time? Show time”. On je meštar od spektakla, ideolog masovne kulture. Jedino di džej Vozdra ima istorijsko pravo da premosti izolovanost, okupi zajednicu i ozakoni njen glas. On jedini ima legitimitet da napravi “Montenegro blues”, sroči tranzicijsku crnogorsku naricaljku. Sve što mu je za to potrebno je – jedan produžni kabal. Dok god postoji glas, ima nade i nema najdubljeg očajanja. Na kraju moderniteta doktoru Faustusu preostaje elitistički glas koji se propinje u visinu i nada u “srdačniji glas”. Ali, u Montenegru blues-u taj “srdačni glas” više nema snage da se popne naviše: on se samo prostire u širinu.

Kada se u nekoj budućnosti, skorašnjoj možda, neko bude latio pisanja pregleda, antologije, presjeka, šta god, dramskog teksta iz doba tranzicijske Crne Gore, “Montenegro blues” Radmile Vojvodić ima dobre izglede na status, recimo, najistinskije za-nas-sada-ovdje zainteresovanog teksta. "Nijedna kultura ne može pretrpjeti šok moderne civilizacije: kako postati moderan i vratiti se izvorima" - ovako je jedan od temeljnih paradoksa postmoderne formulisao Paul Riceur. Ovo se najdublje tiče drame “Montenegro blues”, meta-naricaljke, postmodernističke tugovanke nad izgubljenom i nemogućom tugovankom. Danas, nakon već možda petnaestak godina postojanja drame u Crnoj Gori koju ovdje provizorno nazivamo «tranzicijskom», jasno je da je ovaj «šok moderne civilizacije», o kome svjedoči drama «Montenegro blues», svakako nešto što nas se najsuštinskije tiče, od čega najdublje podrhtavaju «naše utrobice».