Sibila Petlevski [1]

DNEVNIK PROMJENE - MEDVJED NA RIVI, PRSTEN NA RUCI

Sarajevske Sveske br. 11/12 [2]

(27. travnja do 2. svibnja 2005, Drač, Albanija) ovo je fusnota

– Dobro, imaš pravo, mi kasnimo i zato žurimo sporo da bi stigli na vrijeme. – Točno tako kaže Leka, direktor prvog Internacionalnog pjesničkog festivala Poeteka.
Njegovo ime je Arian, i možda je zato opsjednut Adrianskim morem. Vozi nas u svom starom automobilu prašnjavom cestom iz luke Drač prema aerodromu u Tirani i pritom nije ni najmanje zabrinut. Podsjeća me na kapetana broda. Čak i volan drži kao kormilo.
Divan dan. S lijeva vidim stari bunker, jedan od onih 700.000 bunkera koji niču iz albanske zemlje uzduž obalnog pojasa, otprilike svakih 150 metara. S desna grm nepoznata cvijeća ljubičaste boje kakva se obično pojavljuje samo u oku pčele i ponekad u snovima. Žena rumunjskog pjesnika Dinescua glasno se divi.
– Da stanem da bolje vidiš? – predlaže Arian i ne čeka odgovor.
Naglo zakoči, doslovce izjuri iz automobila, zalupi vratima i nestane prije nego što smo ga stigli pitati kamo će. I nema ga. Nema ga dugo.
Izvadim fotoaparat i snimam cvijeće. Mircea Dinesku priča o rumunjskim novinarima koji su nestali u Iraku. Nakon nekog vremena njegova žena pita gdje je propao Arian. Kažem joj da takav čovjek sve čini s razlogom i da je njegov razlog sigurno romantičan i krajnje nepraktičan, možda i sulud. Upoznala sam ga u Francuskoj. Čitali smo pjesme pred istom publikom i svidjelo mi se kako piše, pa sam ga pozvala u Hrvatsku. Odmah se izgubio. Umjesto u Hvar na Hvaru, otišao je u Starigrad i tamo su ga organizatori Sonetnih dana našli tek uvečer. Sjedio je u luci i mirno pio vino.
– Gotovo je. – kaže Dinesku. – Još malo pa ode avion.
Uto se pojavljuje Arian. Dolazi iz nekog dvorišta, vrlo sporo, nasmijan i sav blažen. Kucao je na nečija vrata i tražio dozvolu za branje. Prilazi grmu, proučava ga, a onda počinje birati goleme cvjetove na dugim drškama koje oprezno kida i slaže u buket. Kad je zadovoljan, ubacuje cvijeće u krilo Dineskuovoj ženi kroz prozor automobila. Ona je previše zatečena da bi rekla hvala. Šutimo. Diže se prašina: poskakujemo po neravninama albanskih drumova.
– A sad vas vodim na ručak – ustvrdi Arian. – Na Skenderbegovu kulu.
– Jesi lud, čovječe? – protestiram, a on me uvjerava da će sve biti u redu, pogotovo ako nazove nekog tipa iz Ministarstva kulture, ili glavom Ministra, koji će onda nazvati ljude s aerodroma da odgode let.
– Jer – objašnjava mi mrtav ozbiljan – ipak si ti laureat prvog Međunarodnog festivala poezije u Albaniji, a to nije mala stvar.
Nada se da će avion kasniti. To s Ministrom su, dakako, puste priče, ali njegovo dobro raspoloženje je zarazno. Pomišljam: I šta s tim. Prespavat ću u Tirani i poslije se već nekako dovući do Zagreba.
A onda se Dinescuova žena prodere iz petnih žila. Arian u panici pritisne gas umjesto kočnicu, auto se zanese na krivini. Srećom, stali smo bez većih potresanja i tek je onda postalo jasno zašto vrišti poznata rumunjska prevoditeljica. U njenom se krilu, među cvijećem klonulim od vreline, našao i velik, zelen kukac, tako sjajan da se obasjan suncem prelijevao u svim duginim bojama.
Kad smo se napokon popeli na Skenderbegovu kulu, zasjenjenu postrojenjem Vodafona, pod nama se otvorio predivan krajolik. Ispod ruševina one povijesne veličine kojom se oduševljavao Lord Bayron i danas se, kao u Child Haroldu, vidi i križ i minaret, a sva je prilika da noću blijedi polumjesec i dalje osvjetljava cedrove. Danju se u procjepu između kamenja skrivaju zmije, a čudovišni bijeli leptiri, veliki skoro kao šišmiši, lete iznad drvenog paviljona obraslog u zelenilo u kojem prstima jedemo janjeća rebarca i ispijamo dudovaču.
To je kraj mojeg albanskog iskustva koje je iz jednog preko volje poduzetog, površnog putovanja, preraslo u trajnu i duboku vezu sa zemljom za koju sam se i službeno vjenčala zadnju večer održavanja festivala. To se dogodilo kad je Xhevahir Spahiu, pred kamerama lokalnog ogranka BBC-ja i nekoliko domaćih televizijskih ekipa, simboličkom gestom prstenovanja, nataknuo na moju ruku srebrn i platinast pečatnjak s reljefom stare kule u Draču i natpisom Poeteka. Prsten je, sudeći prema veličini i izgledu, bio namijenjen muškoj ruci. Stao bi mi na nožni palac. Jedva sam ga zadržala na prstenjaku. U planinskim zemljama bardovi su obično muškarci. Poslije sam čula da je mišljenje slušatelja prevagnulo, pa je žiri ipak prstenovao ženu. Bila sam iznenađena i iskreno ganuta. I to ne samo te, završne večeri, nego od samoga početka jer – priznajem – nisam mogla ni pretpostaviti da me upravo u Draču, nekad slavnome Epidamnosu i Durresu, gradu na zapadnome dijelu ceste Via Egnatia, na putu za Tesaloniku i Konstantinopolis, u luci u kojoj danas, kladim se, nema niti jedne cijele zgrade, jer se jedne ruše, druge grade, a treće obnavljaju, da me tamo, ove 2005. godine, čekaju najpomniji, najiskreniji, najstrastveniji i najozbiljniji slušatelji mojih stihova, ukratko «moje pleme». Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim na ilirsko pleme Taulant ni na glavatu kraljicu Teutu koja se može vidjeti na krovu jedne od zgrada u Draču. Mislim na duhovno pleme – ljude koji još nisu sasvim izgubili smisao za riječ, za muziku, kojima nije dosadno, koje će tek pokvariti mediji, koji su još uvijek gladni umjetnosti i ne stide se to pokazati, obične, izgledom pomalo smiješne, za tu prigodu lijepo obučene građane koji mogu zapamtiti stihove od prve i poslije ih ponoviti i analizirati bolje od bilo kojeg profesionalnog kritičara u Hrvatskoj. Ili u nekoj drugoj, svejedno kojoj zemlji u nizu zemalja u kojima živim i po kojima putujem.
Grad koji je trideset i tri puta mijenjao vlast, koji se zahvaljući otomanskim Turcima pretvorio u selo, kojeg nisu rušile samo vojske, nego potres i ljudska glupost udružena s potrebom da se sve što je lijepo pretvori u ružno – još uvijek ponosno nosi sjećanje na svoje zlatno doba. Tu i danas stoji amfiteatar, dižu se stupovi razrušenog hrama i tinja sjećanje na zidine tako široke da su po njima, kao što svjedoči prva povjesničarka ženskoga roda, Anna Comnena, mogla jahati četiri konjanika bok uz bok. Neki kažu da je Comnena, poput Plutarha, bila sklona izmišljanju. Ipak joj vjerujem: na tim je zidinama sigurno vidjela jahače Apokalipse. Njihov je učinak potvrdila povijest.
Danas se u Draču može vidjeti i medvjeda kako šeće rivom. Cigani ga vode na lancu koji mu je provučen kroz njušku.
– Medvjed s piercingom – kaže portugalski pisac Fernando Dias Antunes.
Mora da je medi vruće dok pozira za novac i šeće uzduž obale razrovane građevinskim radovima, zajedno s parovima koji u rano predvečerje sporo koračaju ruku pod ruku, dok uz njega prolaze bake s unučadi, majke s djecom, bebe u kolicima, momci s talijanskim sunčanim naočalama, cure u duboko dekoltiranim majicama koje pokazuju trbuščiće i poprsja, dok na uglovima stoje prodavači sjemenki.
Pod suncobranom, na terasi hotela, napokon imam priliku susresti prevoditelja mojih pjesama. To je Fatmir S. Baçi – crven od vrućine, ozbiljan, s dugom bradom koju svako toliko pogladi. Slijedi ga u stopu, kao gurua, mladi pjesnik urbana, hipijevska izgleda, ljubitelj mačaka, Ervin Hatibi. Ponekad uz njega prisjedne i Ferid Muhić kojem je Fatmir preveo na albanski jednu, ili čak dvije knjige. Arian mi kaže da je Fatmir uspostavio transfer s mojim stihovima i da na albanskom zvuče jako dobro što potvrđuje i publika dirljivom reakcijom. Ipak, s Fatmirom nema šale: naš je ljudski kontakt u početku pomalo usiljen: jedva se rukujemo. Ne časi časa: veli da je moja nova knjiga u nekim dijelovima heretična iz pozicije njegove, muslimanske vjere, pa je neke stihove preveo, ali ih nije sam utipkao u kompjuter, nego ih je, što bi se reklo, diktirao u pero Arianu koji je kršćanin. Ljutim se, ali to ne traje dugo, jer čim Fatmir počinje tumačiti knjigu redak po redak, shvaćam da je to kompliment. Razglaba o mistici broja sedam u Lancu zamjena i kaže da sam napisala mušku verziju mitske priče o sedmici. I tako se ipak susrećemo na nekom čudnom duhovnom raskršću na kojem svako toliko nastaje sveto zatišje kad na trenutak prestanu puhati orkanski vihori vjere. Oduševljen je. Oduševljena sam i ja. Zahvaljuje mi. Zahvaljujem i ja njemu.
Tu su i stari znanci: Ali Podrimija sa ženom, par s kojim sam se družila svaki dan u Villi Waldberta u Feldafingu, na brdu do onog brda gdje je napisan Golem i skiciran Čarobni brijeg. Viđam Eqrema Bashu, Milazima Krasniqija i Basrija Capriqija. Edoardo Sanguinetti – kojeg sam upoznala pred pet godina u Strugi – javlja se telefonom. Bolestan je, ne može doći, ali zato nadugo i naširoko ljeporječi o Epidamnosu, Dyrrachiumu, Durresu i Durraziu i čini se, da mu je na trenutak, doista žao što nije došao u Albaniju. Njegove riječi, čudom tehnike, s malog pojačala mobitela prolaze kroz veliko pojačalo, pa se ljudima u dvorani čini da je Sanguinetti ipak doputovao.
Svaki dan se družim s Katicom Kulavkovom i đenoveškim prijateljem Claudiom Pozzanijem. Jedan dan Katica čita predivnu pjesmu: u joga-poziciji, na podu galerije sa slikama, dok se iza nje kroz stakla otvara morska panorama. Drugi dan Claudio plaši djecu dok lupa šakom po prsima i metodom naučenom od indijanskog šamana koristi grudni koš kao akustičku kutiju. Vjetar vitla kroz ruševine, komarci se skupljaju na reflektore, pjesnik zapijeva pod kolonadom antičkih stupova, a iza njegovih leđa, dječaci ostavljaju loptu, silaze s bicikla i stoje skamenjeni, sve dok se u prizor ne umiješa zov s džamije.
Najhrabriji od svih pjesnika je Ferid: skida se u gaće i pliva mutnim, valovitim, hladnim morem. Sjedim na prljavom pramcu nasukanog čamca dok bageri ravnaju obalu, pa se ne zna je li to pijesak ili prašina. Ferid oštro reže valove, kao iz nekog inata. Sumnjam da uživa. Pjesnici su Božja djeca. Svako zlo ih napušta u trenutku kad iskreno povjeruju da njihova riječ pogađa nečije srce. Sve nas, Božju djecu, u Draču je napustilo zlo, pa smo se ukrcali na brod i na pučini ispisali raznorazne gluposti na komadićima papira, od kojih su neki bili istrgani s umašćena omota naših sendviča. Sve smo to ugurali u bocu, začepili i bacili preko palube. Za vječnost.

9. do 15. svibnja 2005, Berlin (Njemačka)
PUNO PIVA, PUNO KIŠOBRANA I PUNO SNOBOVA

Tko kaže da su Nijemci dobri organizatori? Jednom bilo, sad se spominjalo. Putujem u Berlin na poziv organizatora međunarodnog natječaja za europsku novu dramu pod naslovom Stückemarkt Theatertreffen 05. To su ljudi iz ozbiljne institucije Berliner Festspiele, ali ne zvuče tako kad me desetak dana prije početka festivala na kojem treba biti predstavljen moj Ledeni general, jedna od sedam drama izabranih iz konkurencije od oko pet ili šest stotina tekstova, nazivaju i jednostavno kažu:
– Žalimo. Dva sponzora su otkazala. Vaša je drama preskupa: ima najveću glumačku postavu, pa smo odlučili da vas predstavimo samo kroz razgovor s publikom. Ali ne brinite, to je isto. S čitaćom probom ili bez nje, svejedno. Mi smo distribuirali vaš tekst po svim važnijim mjestima: u kazališne kuće, kritičarima. Nemojte brinuti. Sve će biti u redu.
Dok mi to govore mrtvi hladni, na web stranici još uvijek stoji najava predstavljanja Isgenerala s njemačkim glumcima u režiji Jana Bossea. Na trenutak dvojim hoću li ih tužiti sudu, uvrijediti se i ne prihvatiti poziv, ili doći u Berlin i napraviti skandal, što je od svega navedenog najbliže mojem temperamentu. Nepuna tri dana prije početka tog elitnog kazališnog festivala na kojem se prikazuju i odabrane predstave s repertoara njemačkih kazališta, mailom mi dolaze pitanja za javnu raspravu. Ne mogu vjerovati: pa to je stvarno idiotski! Odgovori na pitanja uz koja moram priložiti i seriju – ni manje ni više nego «originalnih» – fotografija, festšpilovci će projicirati na velikom panou u tijeku intervjua pred publikom, pa ako ostane malo prostora da koju progovorimo i o nagrađenoj drami, tim bolje. Pitanja glase točno ovako:
- starosna dob (ne treba ništa priložiti)
- mjesto rođenja (priložiti)
- prebivalište (priložiti)
- zemlje i gradovi u koje ste putovali (priložiti)
- mjesta kojih se bojite (priložiti)
- radno mjesto (priložiti)
- omiljena pjesma (ne treba priložiti)
- omiljena hrana (ne treba priložiti)
- omiljeno mjesto za tugu (priložiti)
- omiljeno mjesto za bijeg (priložiti)
- omiljena knjiga (ne treba priložiti)
- omiljeni film (ne treba priložiti)
- omiljeno mjesto za veselje (priložiti)
- «holding area» (priložiti)
Ovo zadnje baš i nije sasvim jasno. Organizator šalje pitanja na lošem engleskom. Mislim da se odnosi na kvart po kojem se krećem ili na moj omiljeni kafić, na rezervat u kojem plešem oko logorske vatre, ili na nešto slično. Nema mi druge nego kao ilustraciju toga što festšpilovci nespretno zovu «holding area» poslati fotografiju na kojoj je jasno da je moja zona za hvatanje golo poprsje simpatičnog debelog čovjeka u zlatnim gaćama. Odliven u gipsu, on sjedi zajedno sa mnom na klupi u zadnjem redu koncertne dvorane u Neubergu. Ovjekovječeni okom kamere djelujemo sretno i zaljubljeno.
Ono s «omiljenim mjestom za tugu» stvarno me razgnjevilo, pa otvoreno kažem da mi je dosta i jada, i bijede, i bolesti, i rata, i nesreće.
– Volim biti sretna! Jeste li razumjeli? – pišem im. – Melankolija je luksuz za one koji nikad nisu imali priliku doživjeti pravu tragediju.
U svijetu u kakvom živimo više nitko nema pravo uživati u «sigurnoj tuzi» bez osjećaja krivnje. Samo emocionalni pervertiti koji uvijek misle da se nesreća događa drugima. Gledaju je iz naslonjača. Misle da su sigurni. Nježno su potreseni. Katarzični. Zapravo uživaju. Uživaju kao prasci. Uživaju u sigurnom seksu, sigurnoj tuzi, sigurnoj radosti, sigurnoj starosti, sigurnoj smrti.
I zato sam im, uz ostalo, poslala i jednu eksploziju rova u crno-bijeloj verziji iz Prvog svjetskog rata, sa rijeke Piave gdje mi se borio pradjed u austrijskoj uniformi, mrtvog vojnika koji izgleda kao da spava, nekoliko u sjećanju još svježih eksplozija s lokalnih bojišta snimljenih u koloru i sliku do temelja sravnjenog grada. Nisu sve prikazali, ali nešto od priloženog moglo se vidjeti iza mojih leđa: stolica obrasla u mahovinu koju sam opisala kao radno mjesto na kojem inspiracija radi bez mene, kućica za ptice s krovom prekrivenim snijegom koja izgleda kao prava; točno kao drvena kuća u kojoj smo David i ja proveli godinu dana u mjestu Aigen-Wogelhub, čiji bi naziv u prijevodu značio mjesto gdje se gnjezde ptice. I zeleni tunel kroz austrijsku šumu: moje omiljeno mjesto za bijeg.
– Iskreno sam fascinirana – kaže moderatorica nakon razgovora. Hvali moju erudiciju, ali ja mislim da je stvar u intelektualnom egzibicionizmu. Brutalna iskrenost je posljednje sredstvo kojim autor može za sebe kupiti jedan sat ljubavi na današnjem tržištu umjetnosti. I tako se vrijednost umjetnina više ne mjeri drukčije nego prema količini dreka koja se može dobiti recikliranjem genijalnosti. Sama po sebi genijalnost ne vrijedi. Kažem joj da je umijeće vrijeđanja disciplina koju još trebam usavršiti ako želim preživjeti na sajmu književnih taština.
Nina se hoće družiti s kazališnim ljudima Pita gdje obično zalaze. Ne želi na predstavu jer – kaže – nikad ne gleda drame, samo ih piše. Dosta joj je čekanja. Misli da treba krenuti u samostalni napad kad se nitko od vrlih organizatora nije potrudio upoznati nas s nekim iz iste ili slične struke, pa čak nije našao za shodno spojiti sedmero slavodobitnika, nego ih je pustio da se sami snalaze u kvartu u kojem je smješten naš hotel. A to je lagano gay obojena, zgodna i pomalo dosadna četvrt zapadnog Berlina.
Prvu večer ne znamo što bismo pa odlazimo u Malu filharmoniju gdje su nam rekli da se dok traje Theatertreffen okupljaju kazališni kritičari. Ta pivnica izgleda kao salon stare usidjelice. Otrcani crveni brokat na dvosjedima kojima su popustile opruge, kolekcija otvorenih kišobrana kao stropni ukras, a na svakom stolu čipkasti «dekrl» i po jedan od onih, skoro antiknih, crnih telefona s brojčanikom i masivnom slušalicom kakvi su još bili u uporabi kad sam počela ići u školu. Za barom dva notorna intelektualca intelektualiziraju, za okruglim stolićem dvije dame u godinama časte se rozeom, pogledavaju prema našem stolu i kucaju se. Gdjekad podignu čašu i u naše zdravlje. Poluprazno, poluosvijetljeno. Oko jedanaest u Malu filharmoniju upada hrpica nadobudnih mladaca s dva starija alfa-mužjaka profesorskoga glasa koji se prave važni pred nekoliko cura antiseptičkog izgleda. S vremena na vrijeme do nas stižu krhotine njihovog razgovora. Nema sumnje – to su ti kazališni ljudi koje smo čekali dva sata.
A onda u Malu filharmoniju doleti smijeh. Kikoće tamni sopran punašne mlade crnkinje obučene u ružičasto. Poneseni kaskadom njena smijeha, ulaze i tri muškarca od kojih bi, čini mi se, barem jedan mogao biti umjetnik. Zadnja uklizi, kao na letećem ćilimu, mulatkinja s bijelim turbanom. Divno hoda. Kao da uopće ne hoda nego leluja naborima letećeg ćilima. Tko je gledao filmsku verziju Peter Brookove Mahabharate, sigurno se sjeća lica božice – crnog lica karizmatične glumice Miriam Goldschmidt koje su neki znalci, zbog neobične izražajnosti koja nadilazi uobičajenu mimiku, usporedili s portretima kubističke umjetnosti.
Kad je Miriam s turbanom na glavi, maestoznim korakom starinske dive zakoračila u berlinsku kavanu Mala filharmonija u pratnji Wolfganga Krokea i njemačkog redatelja Hendrika Mannesa, koji je s već spomenutim glumačkim duetom surađivao s Brookom u postavi Beckettovih Sretnih dana, obuzeo me smijeh pomiješan s euforijom bljeskovitog prepoznavanja. Nisam bila uvjerena, a opet – znala sam. U svakom slučaju bila sam sigurna da je to društvo kojem ću se te večeri pridružiti.
– Ovi su bolji od onih tamo – komentirala je Nina i pokazala prstom prema
Miriam, a onda podrugljivo pogledala u pravcu nadobudnih mladića koji su u međuvremenu, tako duboko uronili u razgovor da bi svako toliko netko od njih ostao bez kisika u glavi i od toga zijevnuo. Malo su što oko sebe primjećivali, što je bio krunski dokaz moje pretpostavke da su to budući kazališni kritičari.
Nina moli konobara kojem je taj dan rođendan, pa čitavu večer poskrivećke pije, da pita društvo koje smo odabrale jesu li i oni kazališni ljudi kao nas dvije. Konobar je posluša, a oni prekidaju razgovor, podižu krigle piva. Podižemo i mi naše. Razmjenjujemo pristojne osmjehe koji bi bili ukočeni da ih, srećom, nije razblažilo pivo. Prolazi vrijeme. A onda okrećem brojčanik telefona, tek da vidim, radi li. I gle, zbilja! – telefon zvoni. Zvoni za drugim stolom. Žena u ružičastom podiže slušalicu:
– Halooo? – smije se kao egzotična pjevica.
A onda uhvati Miriam pod ruku i njih dvije dolaze za naš stol, a za njima i ostali. I to je to. Tako sam našla redatelja za svojeg Ledenog generala. Slučajno, kao i sve drugo u životu.
«Nema slučaja» – piše mi poslije u mailu kazališni redatelj i glumac Hendrik Mannes i ima pravo: za kazalište ne treba pozornica. Ono se ili dogodi, ili ne dogodi.
Nakon tog «sudbinskog» upoznavanja, Mannes (čiji se projekt s lutkama izduženih i groteskno lijepih oblika koji asociraju na đakometijevske figure relativno nedavno mogao vidjeti i u Ljubljani) odlučio je posjetiti Zagreb, raspraviti neke stvari oko mojeg teksta i ponuditi dvije verzije Brookove postave Sretnih dana zagrebačkoj publici.
Stari majstor režije, Peter Brook, sa svojih osamdeset i nešto godina, vraća se ideji o «čistoj» umjetnosti koja ne donosi profit, ali toj modernistički naivnoj zamisli dodaje i postmoderni kontrapunkt ironično nudeći uz jednu «malu» besplatnu predstavu i jednu produkcijski skupu, «veliku» izvedbu istog Beckettova djela. Miriam, zakopana do grla, uporno proglašava svaki egzistencijalni promašaj «još jednim sretnim danom» i pritom ne donosi ništa novo – samo na glumački uvjerljiv način preokreće pješčani sat poznatog Beckettova komada.
U berlinskom razgovoru s Miriam i kasnije, u Zagrebu, dok sjedim u B.P. klubu s Mannesom, obnavljam sjećanje na jedan poznati Brookov projekt iz prosinca 1972. godine. Skupina od tridesetak ljudi; glumci, filmska ekipa s tehničkim osobljem i jedan novinar putuju u Afriku na tromjesečno putovanje. Pred slučajnim promatračima s tržnice i seljana iz malih mjesta u zabiti Maroka, Brookova multinacionalna skupina sastavljena od izvođača koji se i sami jedva sporazumijevaju, izvodi male fragmentarne improvizacije utemeljene na jednostavnom uzorku oko kojeg se nameće «priča»: netko na zemlju prostire mali tepih i na njemu ostavlja prašnjave cipele. Ideja je primjerena sedamdesetim godinama, a svodi se na pokušaj ostvarivanja nadjezičnog razumijevanja, nadkomunikacijske komunikacije koja je utemeljena na širenju kreativne energije unutar grupe koja se okuplja oko redatelja gotovo kao neka komuna oko gurua. Iza toga eksperimenta velikoga Brooka ostaju dirljivi filmski dokumenti, dnevnički zapisi i razgovori. Još je zanimljivije kako se danas, dvadeset i tri godine kasnije, Miriam Goldschmidt ne uspijeva prisjetiti niti jednog detalja toga projekta, osim sunca, pijeska, muha i kamenih lica gledatelja koji potvrđuju kazališni čin pukim činom svoje prisutnosti, bez potrebe da svoje odsustvo razumijevanja prikriju pljeskom.
Slijedećeg dana, 11. svibnja, u svitanje, otvorim prozor, vani je sve mokro i beznadno, baš kao da su oni otvoreni kišobrani sa stropa Male filharmonije donijeli loše vrijeme. David ulazi u sobu oko šest ujutro s grmom crvenih ruža nakon putovanja vlakom po Njemačkoj, sa sjevera na jug i natrag i čestita mi rođendan. Trebao je nastupiti s Jimmyjem Woodyjem, samo što se dogodilo nepredviđeno: Jimmy je iznenada preminuo, 23. aprila 2005. u mjestu koje se zove Lindenwold. Koncerti su ipak održani njemu u počast. Umro je ne baš zaboravljen, ali ipak ... ljudi su gadovi. Zaborav je ključna riječ dvadesetog i dvadeset i prvog i tko zna kojeg još stoljeća koje nam slijedi. Sa suzom u oku, sjetila sam se prvog susreta s njim. Tog dobrog čovjeka rodom iz Philadelphie, legendarnog džezera koji je nastupao s Billie Holiday i sredinom pedesetih svirao s Dukeom Ellingtonom, prvi put sam upoznala u studiju za snimanje ploča. Kroz staklo sam čula njegov bas. A mogla sam vidjeti i njegove cipele razmaknute kao da u njima stoji nevidljivi čovjek. Činilo se kao da je to neki trik; kao da svira čarobnjak čije prisustvo odaje samo zvuk skrivenog instrumenta i obuća koju nekim slučajem nije stigao posuti čarobnim prahom za nestajanje. Poslije sam shvatila o čemu se radilo: Jimmy je svirao malo dalje, tako da ga se nije moglo odmah zapaziti. Najradije je svirao bos. Bio je poput crnog dječaka: nasmijan i lakomislen, sitne građe i velike duše. Tako je i otišao: jednostavno je iskoračio iz života kao da je izuo crne lakirane cipele.
Dajem intervju za Radio Berlin-Brandenburg. Ne mogu vjerovati: punih četrdeset minuta urednica Multikulti programa RBB-a razgovara o mojem radu, a ne o nečem desetom. Pozitivno sam šokirana.
Navečer gledam Wedekindovu Lulu u režiji Michaela Thalheimera, u produkciji hamburškoga teatra Thalia, u elitnoj «Theatertreffen» selekciji najboljih njemačkih kazališnih izvedbi u kazalištu Berliner Festspiele. Thalheimer je srazmjerno mlad redatelj, miljenik kritike, koji se rado prihvaća klasičnih tekstova njemačke dramske književnosti i na sebe preuzima najkrvaviji dio dramaturškog posla: intervenira u tekst kao kirurg, reže ga i čisti sve do kostiju. Prošle mu je godine za dlaku promakla nagrada Friedrich-Luft za inovativnu režijsku viziju Fausta. Uspijevam – ne bez muke – u prepunu dvoranu uvesti Davida, Ninu i njenoga muža, ruskog biznismena koji je jednom nokautirao Roberta De Nira koji mu je inače vrlo blizak prijatelj. Ta se anegdota dogodila na brodu u trenutku kad se veliki glumac previše zanio u pripremanje uloge boksača. Navodno je pao u more. Kako filmski!
Berliner Festspiele je prepuna kazališnih snobova koje kao takve odaje smišljen izbor odjeće podudarnih «cool» detalja i, naravno, blazirani razgovori, čije ulomke hvatam u letu. Tješim se da moj njemački nije dovoljno dobar, ali u toku predstave za koju svi unaprijed znaju kakva će biti, vidim da nisam bila nepravedna prema tim ljudima koje karakterizira potpuno odustvo spontanosti u reakcijama. Sve, pa čak i smijeh odobravanja, unaprijed je priređen. Nema iznenađenja. Thalheimer misli da ide do kosti, a zapravo ide do besmisla kad pokušava i sebe i publiku uvjeriti da ima nečeg spektakularnog i svjetski važnog u već milijun puta konstatiranoj tvrdnji da se međuljudski odnosi svode na ubrzanu konzumaciju tijela koja se zamjenjuju kao na pokretnoj traci i ne uspijevaju uživati do kraja jer se uslijed ubrzanja u provedbi seksualnoga akta taj čin pretvara u puko oponašanje mehanike užitka. Thalheimer izvrće tradicionalno tumačenje odnosa Lulu i njenih muškaraca u kojem je protagonistica drame definirana kao «slatko biće» stvoreno da bude iskorišteno od drugih, ali i da mami, truje, zavodi i ubija one koji je iskoriste. U njegovom tumačenju Wedekindove svevremenske teme – Lulu više nije karikatura, nego upravo suprotno, karikaturom postaju njezini muški konzumenti koji u grotesknom ubrzanju skidaju i navlače hlače sve dok podizanje i spuštanje tog odjevnog predmeta ne postane doslovno jedinom radnjom. Konačni efekt koju radnja postiže je lažno vedri, a zapravo usiljeni smijeh ortodoksnih sljedbenika Thalheimerova redateljskog skalpela, ili tek samilost pri pogledu na ironijski odmak između simulirane žestine seksualnog čina i tužno ovješenih seksualnih organa inače fizički privlačnih glumaca koji se trude zadovoljiti redatelja i njegovu ideju.
– Hvala što si nam osigurala ulaznice – kaže ruski biznismen. Nije ga strah
reći da mu se nije svidjela predstava.
U džepu mi je poziv za VIP kazališni party, ali nemam se potrebu družiti s ljudima iz struke. Odlazimo na večeru u talijanski restoran, stotinjak metara dalje. Dok se kucamo čašama – crveno vino u tren oka briše sjećanje na okus piva, miris kiše i snobovsku mizanscenu kazališnih kuloara.

13. do 20. lipnja 2005, Bled (Slovenija)
SUZE I SVECI

Kad je daleke 1965. godine Arthur Miller posjetio Bled izgovorio je nekoliko rečenica koje se iz današnje perspektive doimaju vidovitima. Takvo je, na primjer, predviđanje da će doći dan kad će svi ljudi javnosti, počevši od političara, uključujući i pisce, postati kotačići u velikom zamašnjaku sveopće zabave, i ništa više od toga. Degradacija ozbiljnih tema, medijska inflacija krvi i histrionizacija stradanja ljudi, zajednica i čitavih naroda odavno je naša stvarnost. S druge strane, Miller definira Internacionalni PEN kao zajednicu koju pokreće nada da će posao koji ta udruga pokušava obaviti jednoga dana postati nepotreban.
Na otvaranju 71. svjetskog kongresa Međunarodnog PEN-a, četrdeset godina kasnije, na istom mjestu koje je ostalo lijepo kao s razglednice, sablasno lijepo i sablasno isto, književnici sjede u zamračenoj hotelskoj dvorani na otvaranju i gledaju dokumentarac sa slavnoga kongresa koji je prvi puta doveo na okup ljude od pera iz «zapadnoga» i iz «istočnoga» bloka. Pisci prepoznaju lica slavnih pisaca. Svako toliko čuje se uzdah ili komentar iz mraka:
– Gle!, Pazi!, Vidi!, Pa to je ...!, Nije li to ...?
Neki su autori prepoznati i imenovani titlovima, neki nisu, pa tako lica Krleže i Andrića za većinu gledatelja ostaju anonimna. Ne zna se tko je više mrtav: pisci ili njihove nade. Nije prošlo ni pola stoljeća od kada su ti pisci formulirali upečatljive iskaze svojih iskrenih nadanja, a mediokriteti današnjice već se služe njihovim naivnim iskazima kao podštapalicama u ispraznim monolozima. Citiraju do besvijesti. Već obezvrijeđene politikom i demantirane poraznim stanjem duha suvremenog čovječanstva, zahvaljujući književnim birokratima našeg vremena, nade mrtvih pisaca napokon ulaze u carstvo besmisla.
Prisjećam se kako je, na kongresu u Mexico Cityju, odličan pjesnik nespretnih manira, Homero Aridjis, nakon čitanja liste preminulih, zabunom rekao – Bon apetit! – što je bio rezultat umora i podsvjesne igre asocijacija. Bila je to neukusna, ali istinita definicija književne situacije danas u kojoj više nema vrijednosnog korektiva ozbiljne književne kritike, pa čak ni korektiva povijesti. Ono što se ne može odmah i lako konzumirati umire zauvijek i bez traga.
U Meksiku nestaju bez traga novinari. Ženi koju dobro poznajem opet prijete smrću. U Turkmeniji država donosi dekret o zatvaranju svih knjižnica. Kome trebaju knjige? Jao si ga onome tko u Tunisu pokuša otvoriti novine na internetu. Vijetnam, Uzbekistan, Kuba, Kina ..., a upravo se navršava deset godina od egzekucije kolege kojeg sam također imala prilike upoznati: Ken Saro-Wiwa pogubljen je u Nigeriji. U iranskom zatvoru upravo umire od gladi Nasser Zarafshan. Imala sam prilike vidjeti pozitivne učinke penovskih nastojanja da se nekoga izvuče iz zatvora. Više puta. Dovoljno da bih nastavila. Doživjela sam i sramotne prizore, kao 1994. u Pragu kada je neki tip nakupovao «pop-up» razglednice Praga – one s kojih se podižu trodimenzionalni kartonski kičevi kao u dječjim slikovnicama – i onda je tražio da se na njih potpisujemo. Genijalna ideja: htio je razglednice razaslati piscima u zatvoru, «da osjete da ih nismo zaboravili». Fuj! Mnogi su dali svoj potpis.
Čitam poeziju u jednom malom mjestu kraj Bleda. Obični građani su napunili dvoranu i slušaju na način koji mi odmah kaže da provincija može biti centar. Volim ih. Sa mnom je zvijezda londonske afro-scene: nigerijski pjesnik i pjevač Niyi Osundare. U njegovoj poeziji čuje se afrički bubanj. Dogovaramo zajednički vokalni performans: možda u Engleskoj, možda negdje drugdje. Tu je i sitan, mlad čovjek s licem u boji pečene zemlje, i njegova slovenska prevoditeljica. Divno je to što Feliciano Sanchez Chan piše na jeziku naroda Maja: anakrono i kao s druge planete. Otvara se mistični prolaz u dimenziju čistog užitka i nije važno što i taj užitak, kao i drugi, kratko traje. Izumiru čitavi narodi, izumiru književne vrste. U rijetkim trenucima, kao što je ovaj, čini se da su još živi – i ljudi, i stihovi.
– A tko je bio od velikih imena? – pita me zagrebački kolega.
Ako nije čuo za Osundarea i marokanskog proznog ezoterika Khatibija koji objavljuje u Parizu, možda vrijedi ime palestinskog pjesnika Mahmuda Darwisha. Možda bi mogao proći i Finac Arto Paasilina ili Ronald Harwood.
S Harwoodom – kojeg poznajem još prije onih vremena kad je predsijedao PEN-om, ostala sam u kontaktu. Dobro, istanjile su se spone, ali i sad osjećam toplinu pri susretu s njim. I on i ja još čuvamo fotografiju koju sam snimila u Škotskoj poslije autobusne nesreće u kojoj je puklo samo jedno staklo, premda smo se dobro protresli na sjedalima. Na toj slici izgledamo kao ljudi koji su nešto preživjeli – tragediju ili pucanje stakla – svejedno.
– Ronny je intimus Charlesa i Camille – netko me upozorava.
– God shave the queen – kažem i odlazim s njim i s još nekoliko ljudi na
ručak.
Razgovaramo o budućnosti časopisa PEN International. Već godinama pokušavam predložiti promjene u tom dosadnom magazinu koji se tiska u Londonu, na skupom papiru, nema distribuciju i nitko mu se ne raduje – valjda ni uredništvo. I taman kad se učini da će se dogoditi pozitivni pomak, taštine prevagnu, i sve ostane po starom.
Ne sviđa mi se atmosfera izbora novih članova sedmeročlane uprave svjetskoga PEN-a. Već sam dvije godine u International Boardu. Da nije bilo prijatelja iz Bosanskog centra koji su me u zadnji tren podsjetili da bih se trebala ponovno kandidirati, ne bih ponavljala izborni cirkus. Prošli puta sam bila nominirana od nekoliko centara, ali ne i Hrvatskog PEN-a. Obično domaći centar gura svojeg kandidata. To mi se oduvijek činilo neukusnim i za mene je najveće priznanje bila potpora onih šezdesetak centara koji nisu osjećali nikakvu «obavezu» spram mene, «dužnost», «osjećaj pristojnosti» i tome slično.
U vrijeme kad sam prvi puta dobila povjerenje kolega iz svjetskog PEN-a, još su se potezale domaće afere: jedna se političarka u Saboru žestila na one koji su rušili stoljetnu instituciju kao što je Društvo hrvatskih književnika, a sada pokušavaju srušiti Hrvatsku televiziju. Kako sam u to vrijeme još bila u Vijeću televizije, a već su i vrapci na grani znali za fašističke napade koje sam doživjela u književničkoj udruzi i u medijima sklonim prebrajanju krvnih zrnaca – bilo je jasno da su «oni» koje spominje buduća predsjednička kandidatkinja – zapravo ja. Ali ona me barem nije imenovala, za razliku od svojega muškoga kolege, također hrvatskog parlamentarca, koji me je imenovao i pritom potrošio punih osam minuta saborske rasprave kako bi hrvatskom narodu objasnio da sam loša spisateljica. A usput sam doživjela i šok u vlaku. Uniformirana osoba mi je rekla – i to doslovce – da oni (stalno neki «ovi» ili «oni») ne misle isto što i ja, i da drugi puta, kad budem putovala, pripazim na stvari, jer bi mi netko mogao staviti nešto u torbu, i onda kad bi se to nešto našlo, ne bi mi pomogao nikakav «jebeni PEN». A ipak mi je pomogao. Naime, poslije izbora u svjetsku upravu (o čemu nitko nije imao potrebu razglabati, a i zašto bi?) nastalo je zatišje. Prestali su priglupo neugodni pozivi i priglupo prijeteća pisma. Sad, kad više nisam predsjednica Hrvatskoga centra PEN-a, pa više nitko ne govori da sam virus na disketi i da sistem padne gdje god se pojavim, došlo je vrijeme da me podrži i moj domaći klub. Drago mi je, ali, iskreno rečeno, kad vidim kako se zaoštrava atmosfera prije izbora, dođe mi da se povučem.
Zaboga, kakvu korist se može imati od te pozicije? Ima li nešto što ja ne znam? – pitam se dok gledam lobiranje suprotstavljenih grupa. Na osnovi vlastitog iskustva mogu reći da se sve svodi na malo aktivističke taštine i puno posla bez naknade. Pa nije to parlament da dijeli plaće i osigurava mirovine, nije ministarska fotelja. Ne dijele se beneficije, nagrade i slava.
Kandidati su dobro pripremljeni. Vade listine i svitke s napisanim govorima. Njihovi predlagači stavljaju naočale i čitaju laude svojim odabranicima. U tom trenu shvaćam da nisam napisala govor. Radije improviziram, pogotovo kad znam što hoću reći. Jane Spender, dosadašnja administrativna direktorica PEN-a, prilazi mi kako bi se raspitala tko će me predstaviti. Tek tada mi postaje jasno da sam napravila grešku: nisam nikoga zamolila za uslugu predstavljanja jer mi se to učinilo suvišnim za nekoga tko je već jednom biran. U zadnji tren, Tone Peršak izlazi za govornicu kako bi rekao nekoliko riječi. Pod stresom je: nije lako biti domaćin svjetskome kongresu. Htio bi izjaviti nešto simpatično da razbije službenu atmosferu i pritom nehotice napravi gaf od kojeg se mnogobrojnim spisateljicama u auditoriju digne kosa na glavi. Zahvaljujem mu na «seksističkom komplimentu» s ironijom, ali i s novotkrivenom blagošću postkatastrofičke intelektualke. Nije mi do borbe tamo gdje je bitka već davno dobivena. Feministkinje više ne pucaju na muhe topovima, a usput rečeno, nije Tone mislio loše. Živio zapadni Balkan!
Uspijevam u deset minuta koje su mi dodijeljene za «predizborni govor» ponovno šokirati kolege iskorakom iz žanra. Nabrajam pozitivne stvari, ali još više one koje bi trebalo mijenjati. Kažem da je PEN danas organizacija koja je dovoljno dugo raspravljala o vlastitoj strukturi. Sada je vrijeme da se prekine s birokratskim autizmom i pogleda ima li još nekog sadržaja u strukturi penovskog aktivizma. Po čemu se taj aktivizam razlikuje od aktivizma Helsinki Watcha, Amnesty Internationala, IFEX-a i zašto bi, po mojem mišljenju, književni profesionalizam bio fundament bez kojega PEN jednostavno ne može preživjeti. Nisam mogla odoljeti a da ne opišem i nevjericu na granici šoka koju sam osjetila kad sam, u prvome tjednu intervencije u Iraku, otputovala u London na sastanak Boarda. Bio je to test sposobnosti penovske zajednice da reagira pravovremeno, možda i prije nego druge nevladine udruge na skandalozno kršenje slobode riječi i izvještavanja koje je u tom trenutku prijetilo takozvanom «uređenom svijetu» Zapada. Na tom testu svjetski PEN nije pao, ali je jedva prošao. Skandalizirala me nečija ideja da se u tako važnom trenutku – jednom od malobrojnih trenutaka u kojima se moglo jasno i bez vremenske distance vidjeti kako se kreće kotač povijesti – da se upravo tada raspravlja o «imidžu» PEN-a. Kad se preda mnom pojavio stručnjak za stvaranje medijskog identiteta, plaćen na sat i angažiran u trajanju od punih tjedan dana i počeo ispisivati slogane i crtati neke idiotske sheme flomasterom po panou za prezentacije, i kad je uz sve to netko od američkih kolega predložio da se izbaci riječ mir iz Povelje pod izlikom borbe protiv terorizma – mislila sam da sanjam. Na Bledu sam rekla da mi se i dalje čini da sanjam, da vidim takozvane intelektualce u kataleptičkom šoku, hipnotizirane medijima, kako zbog taštine ili nekih drugih razloga pristaju biti sudionicima svjetskoga «reality show» programa i pritom gube intelektualni identitet i bez razmišljanja stavljaju na lice unaprijed pripremljene i politički ispolirane maske medijskog nastupa. Stvarno, Miller je imao pravo.
–Neugodno iskrena, ali bez zloće – kasnije čujem komentar.
Pristajanje na sveopći «reality show» ima različite pojavne oblike. Na primjer – kažem na kraju govora – utipkajte u internetsku tražilicu «zoološki vrt Augsburg, afričko selo» i vidjet ćete da se kolonijalistička samosvijest nije dubinski promijenila od onih vremena kad su početkom dvadesetog stoljeća, u sklopu svjetske izložbe po europskim metropolama, od Berlina do Bruxellesa, iza rešetaka, kao majmuni i egzotične ptice, izlagani «afrički ljudi». O tome postoje svjedočanstva, potresne fotografije. Kako je moguće da se nešto takvo događa danas, u njemačkom zoološkom vrtu? Vraća se vrijeme antropometrije. Tko će izmjeriti glupost tipičnog «intelektualca»?
Vrlo brzo se mogu vidjeti psihološke posljedice izbora. Gorke suze u očima ljudi koji odlaze i kojima nitko iz penovske administracije nije imao potrebe javno zahvaliti. Bljesak ljubomore na sječivu hipokrizije oštre kao nož kaže mi ono što već otprije znam: pisci nisu sveci. Kandidati koji nisu «uspjeli» (u čemu nisu uspjeli i što je to «uspjeh» u aktivizmu?) ne pojavljuju se na poslijepodnevnim događanjima. Stid me je zbog njihovih suza. Stid me je i zbog svake dvolične čestitke koju moram primiti – a kako drukčije nego na dvoličan način. Zahvaljujem.

21. do 23. lipnja, Bruxelles (Belgija)
TKO, AKO NE MI?
Uvijek rado putujem u Belgiju. Ne znam zašto, ali evo već treći puta – u razmaku od tri godine – neposredni povod putovanju je nešto u vezi s pojmom europskog identiteta. Okviri razgovora na tu klisku temu su različiti: predavanje o višestrukim identitetima u književnom pismu, panel-diskusija u okviru međunarodnog festivala u Bruxellesu, zatim nabrajanje bolnih točaka u srazu modela europske politike i ponuđenih modela takozvanoga «europskoga identiteta» u organizaciji Francuskog PEN-a kojem, usput rečeno, u zadnji tren Ministarstvo kulture otkazuje sponzorstvo, pa se čitav skup neplanirano premiješta u jedno simpatično belgijsko kazalište. Dokaz da svi putevi i suptilni prijevoji birokratske frazeologije o kulturnom identitetu u posljednje vrijeme vode u Bruxelles bez sumnje je i projekt uspješno nazvan «Mind Europe», što bi u prijevodu značilo promišljanje Europe, ali i briga za tu istu Europu. U vrijeme nizozemskog predsjedavanja EU-om, taj je projekt bio rezultat političke volje da se otkriju kulturni prečaci u integriranju «zemalja kandidatkinja» kakva je Hrvatska, da se ponudi plemenita formula «kulture kao javnoga dobra» utemeljene na uspostavljanju mreža prekograničnog kulturnog «nadovezivanja», da se pomoću takozvane «transverzalizacije kulture» onom starom, ozloglašenom načelu kulturne homogenizacije i standardadizacije suprotstavi «nova» ili tobože nova ideja «kulture dijaloga». Prvi dio projekta «Mind Europe» održava se u Dubrovniku prošle godine. Tada za stolom (možda je bolje reći za svečanom trpezom) sjede odabrani «neovisni» intelektualci. Neki su rječiti, neki nemušti. Moderatorica Margot Dijkgraaf ima veliko iskustvo u elektronskim i tiskanim medijim. Izvrsno je pripremljena, ali ipak atmosfera ostaje napeta i politika dosadno zuji iznad kulture kao muha iznad pečenja. U tom trenutku sam već postavila na noge dramu koja je kasnije nagrađena u Berlinu. Dizajner Boris Ljubičić dijeli nezainteresiranim sudionicima razglednice nazvane Europe2020. Na šarenoj razglednici naziru se neke konture. Izvor šarenila, kad se bolje pogleda, mikroskopske su zastavice europskih zemalja spojene tako da tvore psihodeličan konglomerat koji se mjestimično zgušnjava tako da se onim gledateljima koje je prosvijetlio autorov tiskani komentar, ukazuje zagonetni osmjeh Mona Lize. Nije Ljubičić baš vješt u usmenom izlaganju svojih zamisli i nema što pametno reći u zadanom kontekstu, ali mi dođe da ga poljubim jer njegov dizajn je dizajn zastave koja se pojavljuje u mojoj drami Ledeni General. To je to!
Mjesto radnje je «Paneuropski kazneni zavod» smješten na otoku Ilhéu da Fonte de Areia (preletjela sam preko njega) usred Atlantskog oceana oko 900 kilometara od iberske obale i 400 kilometara od ruba Afrike u ravnini Casablanke. Započinje na Veliki Petak 2265, pet mjeseci nakon velike katastrofe koja je pogodila Kontinent. Ljudi koji se tamo nalaze veterani su europskih ratova od kojih neki izdržavaju doživotnu kaznu za ratne zločine, a drugi – socijalno integrirani «vitezovi» – čuvaju osuđenike od kojih neki, zahvaljujući naprednoj tehnici krionizacije, služe po nekoliko doživotnih kazni za redom. S njima dijele dobro i zlo prostitutke kojima su u humanijoj verziji hipokritskoga društvenog sustava podijeljeni časnički činovi. Ljubičićevski ironijski dizajn zastave pojavljuje se u trećem činu:
***
Trg. Na «mostu» već stoje u stavu mirno naoružani vojnici u crnim uniformama s crnim diverzantskim maskama navučenim preko lica tako da iz njih vire samo oči i otvor za usta. Na prodoran zvuk trube iz džepova vade prevelike troroge svjetlomodre kape sa zvjezdicama i stavljaju ih na glave ne skidajući maske.
Na jednoj od stepenica gotovo pri samome dnu desne kosine sjedi Magdalena. Obučena je u kratku haljinu skrojenu od platna za maskirne uniforme. Na obrijanoj glavi vjenčić od bijela cvijeća. U ruci golemi list (bit će palmin). Na nogama, kao i obično, vojničke čizme. S druge strane ulazi Ahmad. Vodi za ruku Dominga. I on je do očiju nabio trorogu modru kapu. U ruci mu zastavica iste boje kojom maše čas prema publici, čas prema vojnicima. Pljesak i glasni žamor gomile koju se isprva ne vidi dok ne počne nadirati i s lijeva i s desna, odnekud ispod «mosta», frontalno prema publici i iz pozadine auditorija. Šaroliko se društvo grupira u tri skupine: Vitezovi u različitim uniformama ili barem s dijelovima vojničke opreme. Žene u civilnoj odjeći od kojih neke nose vojničke šinjele preko večernjih haljina. Odleđeni osuđenici u prugastim hlačama goli do pojasa vezani dvojica po dvojica lancem za noge. Negdje su tu La Bouche i Poulette. Među svjetinom je i Stjepan koji se probije gotovo do samog vrha lijeve kosine. Johannes i Ivan stoje u prvom redu Vitezova. Probuđeni general pokušava pokriti golo tijelo listovima papira.
Ahmad:
Prema generalu
Stid je univerzalna kategorija. Čudno je kako su ljudi sramežljivi. Nerado pokazuju golo tijelo, a svojih se misli ne stide. Čak i kad su najprljavije.
Prema okupljenim ljudima
Vidite ovog čovjeka ovdje. Pogledajte te mišiće: bicepse, lijepo oblikovan grudni koš, listove na nogama, stražnjicu – nažalost skrivenu, idealnih proporcija, penis, trenutno skriven, također idealnih proporcija. Apolon. Rođen iz leda. Vojskovođa. Na čiju se riječ odlazilo u proboj, iz proboja u smrt, iz smrti ... Kamo iz smrti? U vječnu slavu, tamo gdje ne stiže kletva? To bi vi dragi Vitezovi morali znati bolje od mene. A tek vi gospodine! Jedan general to sigurno zna. Mora znati, jer inače ne bi mogao poslati svoje ljude tamo kamo ih je slao. Ovaj čovjek ovdje dijeli tajnu s Bogom, a stidi se golog tijela. Skriva se iza papira. Pokriva genitalije. Gužva papir na kojem stoje imena koja bi mu trebala nešto značiti – prabake, djedovi, majka i otac, djeca, unuci i njihova djeca (...)
General:
Prekine ga
To je protiv svih konvencija. Odmah mi donesite odjeću.
Ahmad:
Ironično
Ali vi ste već pokrili genitalije rodoslovljem.
General:
Donesite odjeću!
Ahmad:
Čemu? Molim vas lijepo, zar jedan general ima što skrivati pred Vitezovima? Tu su i vaši ljudi. Oni koji su se s vama borili. Trebalo bi ih pitati jeste li im i prije nešto skrivali? Na primjer istinu. Jeste li skrivali istinu od svojih vojnika tako dobro kao što skrivate jaja?
Zastane
No, odgovorite?
General:
Već sam odgovarao sudu.
Ahmad:
A Bogu? Biste li njemu odgovarali?
General:
Vašem ili mojem?
Ahmad:
Pogledajte ovo dijete!
Pokaže na Dominga
Domingo, mahni generalu. Reci generalu «Dobar dan!»
Domingo maše zastavicom uz radosni osmijeh
Vidite, ovo je vaš proizvod. Budućnost koju ste vi stvorili. I sad, recite, molim lijepo, čemu stid? Nije li sad ipak malo prekasno pokrivati jaja?
Domingo:
Doba daaa.
Mahne još nekoliko puta.
Doba da. Doba da.
General:
Uložit ću žalbu.
Ahmad:
Žalite se Bogu.
General:
Ustaje
Gnjido civilna.
Domingo:
Dobada.
Ahmad:
Možda vam pomogne blaženi Raymundus.
Domingo:
maše sve žešće i ponavlja sve glasnije
Dobadadobadadobadadobad ...
Ahmad:
Kleknite. Molite se blaženom Raymundusu. No, kleknite da vidim kako se molite. Na koljena. Šta čekate?
prodere se
Kleknite!
General:
Ni mrtav.
Ahmad:
mirno
A znate li vi da ...
Domingo:
Doba daaa.
Ahmad:
Znate li da vama nije dopušteno umrijeti? Kažete da se ne biste spustili na koljena ni mrtav. A vidite, ja znam da će doći čas kad ćete kleknuti.
General:
Prokleti starče!
Ahmad:
Nećete klečati mrtav, nego živ i molit ćete da dođe smrt, a ona neće doći jer joj neće dati pravda. Ovako će od sada izgledati vaša ...
General se zaleti prema Ahmadu i sruši ga na pod
Straža!
Iz gomile istrče Ivan i Johannes, razdvoje ih, podignu Ahmada na noge. Ivan mu spretno sveže ruke iza leđa. Ahmad se otima, viče
Straža!
Stjepan koji se u međuvremenu uspio probiti do vrha stane na «most» uz vojnike, zavikne:
Stjepan:
Ljudi! Gotovo je.
Smakne plavu trorogu kapu s glave prvog vojnika do sebe. Vojnik se ne pomakne nego i dalje drži otkočeno oružje. Stjepan podigne kapu u zrak.
Vidite ovu kapu. Nije to kapa. To je znak. To je znak da smo predugo šutjeli.
Baci je sebi pod noge i počne gaziti.
Šutjeli smo jer nismo znali misliti. Priznajmo sami sebi sada, kada je sve gotovo, da nismo znali misliti. Ali ljudi! – recimo još nešto – recimo glasno, da nas svi čuju, da to nije bilo zato što Vitezovi nemaju svoje glave. Ljudi, mi imamo glavu, samo smo zaboravili da je imamo jer su nam je pokrili kapom. Rekli su: «Mi ćemo misliti za vas, kao što ste se vi za nas borili.» I smislili su. Našli su način kako se riješiti Vitezova. Prvo su nas pustili da gladujemo. Rekli su: «Strpite se. Doći ćete i vi na red.» I došli smo. Napokon su nas izjednačili s razbojnicima. Rekli su: «Evo vam posao» i kad nismo htjeli ići ovamo, kad smo rekli da je čuvati zatvorenika isto k'o biti u zatvoru, onda su oni rekli nama da hoćemo kruha bez lopate, rekli su «Šta je – fali vam ratni plijen? Nije vam dosta. Niste se dosta nakrali. E, ne može tako. Ne radi se to tako u miru. Uzmite ili ostavite.» I mi smo uzeli. Bilo nas stid. Pokrili poslušno glave kapama i zaboravili da ih imamo.
Vitezovi:
Tako je.
Stjepan:
Ali sada je gotovo. Svršeno je s tim. Samo se možemo pitati zašto smo čekali.
(ponovi u obliku gromoglasnog pitanja)
Zašto smo toliko čekali?
(nešto tiše, sabrano)
Jesmo li čekali zato što nas je bilo strah? Koga nas je bilo strah, nas koji smo se u rovu gurali s mrtvacima k'o što se neki drugi ljudi tiskaju u tramvaju. Hej, zar nas je bilo strah? Čega? Koga?
Johannes:
Dovikne odozdo
Krezubog starca. Tresle su nam se gaće od ovog ovdje starca.
Ahmad:
Straža! Pucaj!
Stjepan:
Izgleda da Ahmad još ne razumije. A mislili smo da je pametniji, je l' tako?
Odozdo smijeh. Podrugljivo doda
Starče, pogledaj prvo u koga su uperene cijevi. Da ne bi zažalio kad opale.
Ahmad:
Stjepane, sjeti se, pred tobom je primjer. Iz istog ste kraja. Sjeti se tko i zašto završava u ledu.
General:
Majku ti pokvarenu.
Ivan:
Ma šta se dogodilo, nećeš ti to dočekati. K'o pse si nas držao. Pa neka. Sad ćemo ti pregrist' vrat. Pa nek dođe šta ima. Nek bude šta bude.
Žena Prva:
vikne
Lagao si za brod.
Stjepan:
Već pet mjeseci ne postoji nikakva veza sa stožerom. Ostavili nas. Misle – krepat će bez riječi. Ali, varaju se. Pokazat ćemo mi njima tko su Vitezovi!
Vitezovi:
Hoćemo.
Ahmad:
Drage časnice i Vitezovi ...
Žena Druga:
Crko da Bog da!
Ahmad:
Radio sam u vašem interesu. Ako sam što prešutio ...
Poulette:
Lagao, kaži lagao!
Svjetina zaurla
Ahmad:
Pokušava ih nadglasati
Pustite da kažem. Polako. Da objasnim ...
Žena Druga:
Crkni, olupino.
Stjepan:
Podigao ruke
Ljudi!
Žamor se ne smiruje. Metež se pojačava. Jedan kažnjenik naglo krene, drugi se saplete o lanac kojim je vezan za prvoga.
Ljudi!
Jedan vojnik s mosta puca u zrak. Nastaje tišina.
Pustite ga nek kaže.
Ahmad:
Nisam želio govoriti o katastrofi koja je pogodila Kontinent. Vi kao vojnici morali biste shvatiti da u ovakvim uvjetima dodatno demoraliziranje nije poželjno. O ostalom nemam što reći. Tek jednu stvar: Vitezovi, ja znam da vi niste krivi. Krivi su oni koji potiču na bunu. Oni će za to odgovarati.
Zar možete pomisliti da ja, nakon tolikih godina provedenih s vama, ne razumijem što znači ogorčenost, gađenje, razočarenje?
Žena Druga:
Smrt starom licemjeru!
Ahmad:
... da ne razumijem što znači uzajamno (naglasi «uzajamno») gađenje i razočarenje koje iz toga proizlazi. Da ne razumijem što znači prezir kad ga i sam osjećam. Civilni prezir suočen s prezirom vojnika. Civilizirano gnušanje kojem s druge strane stoji barbarski gnjev obogaljena ratnika koji je samo koje stoljeće ranije razbijao izloge odšarafljenom protezom. Danas taj isti ratnik ne mora nositi štake. On dobiva novu nogu. Pušta da mu je plati društvo. Pušta da mu izraste novi ud kao vodozemcu i onda s tom istom nogom gazi kapu s obilježjima civilnog društva – dodat ću – civiliziranog društva.
Ivan:
Zgazit će i staru gnjidu.
Ahmad:
I neće imati od toga ništa.
Ivan:
Samo neizmjerno zadovoljstvo!
Ahmad:
Starcu je smrt bliska. Svaki dan s njom razgovara.
Ivan:
Reci još da ti je mila i draga, pa će se već ne'ko ovdje nać' da ti ostvari snove.
Ahmad:
Starost skraćuje vrijeme predviđeno za snove. Tko to shvati, vjeruj mi Ivane, njemu je smrt prirodni saveznik. Ne, nije mi draga. Samo pristajem na suradnju. Za razliku od vas, ja imam hrabrosti dati svoj tihi pristanak. Hej vi – bivši starci, skrpani bogalji, gnjevni borci izvučeni iz leda – mogli ste biti samoubojice, ali niste to učinili na vrijeme! Sada je prekasno. Sad ste u službi svojih novih tijela. Slijedite ritam gladi. A meni je, vidite, svejedno. Starac, suh k'o češer, čeka rasplet. I taman da ne dođe brod, da se nitko ne javi, da čitava Europa sravnjena sa zemljom, skapa pod ruševinama, mene istinski nije briga. Neki su od vas htjeli znati o kakvoj se katastrofi radi, zanimalo ih je o kakvoj je točno nesreći riječ. Točno. Precizno. Htjeli bi znati. Ma nemojte! Kao da je to važno. Potres ili sveopće ravnodušje, bolest ili epidemija zaborava. Sasvim svejedno. Meni je – svejedno.
Stjepan:
Vojnikinje i vojnici, časnice i časnici, i vi ... s lancima i lopatama, vi koje su sudili oni što ne mogu podnijet ni krv iz prsta! Došlo je vaše vrijeme. Ne slušajte gubitnike i zapamtite: samo hrabri preživljavaju! Sada je došlo vrijeme hrabrih. Vrijeme otkupitelja.
La Bouche:
Pa mi ćemo poumirati od gladi. Je'l vi to shvaćate?
Stjepan:
Pokazat ćemo mi njima što imaju Vitezovi. Imaju muda. Da kažu što misle. Birat će vođu. Da znaju kamo idu. I još nešto, ljudi, zaboravljate. Vi koji se bojite gladi.
Pokazuje prstom na La Bouche
Zapamtite: događaju se čuda. Da, nemojte vrtjeti glavama. Zaista se događaju čuda. Ma kakva katastrofa se dogodila – jedno je sigurno – ovaj ju je otok izbjegao – ovi su ljudi preživjeli. Jednom su već preživjeli. Živjet će i dalje. Pokazat će svojim primjerom. Izabrat će vertikalu duha. Zapamtite!
Podigne prst u zrak visoko iznad glave
Na ovom se otoku rađa nešto sveto. Ova djevojka tamo koja se hladi palminim listom. Pogledajte. Ovo skromno dijete s djevičanskim vijencem na glavi.
Ona toga nije svjesna.
Pokaže na Magdalenu, a onda uzneseno, glasno
Da, na ovom se otoku rađa nešto sveto. Ovi ljudi toga nisu svjesni, ali bit će.
Spalit će zastavu lažnog jedinstva i staviti novu, šarenu zastavu slobode satkanu od različitih boja. Svaka boja jedan narod, jedan nacionalni ponos, neskriveni ponos i glasna poruka: «Da, mi smo različiti i želimo takvi ostati!».
Zastane, onda još glasnije
Recite, od kada niste vidjeli svoje boje? Recite, jeste li zaboravili koje su vaše boje? Hajde, došlo je vrijeme kad se to može slobodno reći.
Zastane. Pogledom kruži po mnoštvu. Ljudi šute. Naglo se prodere:
Evo vam zastave da se podsjetite!
Bubnjevi. Ulazi Madame La Fosse. U ruci joj ogromna zastava kojom pokušava mahati. Pritrčavaju druge žene i zajednički razvijaju platno da se vide boje od kojih je zastava složena. La Fosse je obučena u žutu dugačku haljinu poput draperije vezanu u struku dvostrukim redom konopca. Jedno rame joj je golo. Bosa je. U jednoj ruci, podignutoj u zrak visoko podignuto koplje sa zastavom, u drugoj starinska duga puška s isukanom bajunetom. Vitezovi i žene plješću.
Stjepan:
Ponavlja frenetičnim glasom
Evo nove zastave! Evo nove zastave!
Iz pozadine se počinje približavati poznati napjev
Drage volje mi smo dali ruke, noge, dušu, sve.
Od dušmana branit znasmo pređe, vjeru, more, tlo.
Kad u borbi kakvoj negdje na rame bi pao tko,
Prah sa sebe on bi streso, reko: «Nisam pao, ne!
Drage volje mi smo dali ruke, noge, dušu, sve.
Ulazi ista šarolika gomila Vitezova koja je poharala «Konobu». Ovaj puta u paradnom stroju. Pokušavaju održati korak, ali se vidi da su još uvijek pripiti. Najglasniji pjeva krivo. Kroz gomilu se probija neki zatvorenik, a za njim, povučen lancem, šepa drugi
Zatvorenik Prvi:
Dajte! Samo da poljubim zastavu. Dajte ovamo.
Razvijaju pred njim sukno
Gdje je moj grb? Da vidim!
Isprva ne nalazi, a kad nađe svoje boje i grb između drugih na zastavi, padne na koljena i za sobom povuče sudruga
Tu je. Ljudi, tu je! Hvala ti Bože.
Povlači zastavu, ljubi je, tare licem pronađeni dio.
Od kada vas nisam vidio. Svete boje, od kada vas nisam vidio.
Stjepan:
Vitezovi, časnice, dragi zatvorenici, osvjedočite se. Potražite svoje boje. Poljubite svoje grbove.
Zatvorenik Prvi:
plače i ponavlja
Svete boje. Svete boje, od kada vas moje oči nisu vidjele.
Evo ih. Hvala ti Gospodine Bože.
Svete boje. Tu su. preda mnom. Svete boje ...
Nastaje metež. Svi krenu prema zastavi. Slijeva, zdesna, odozgo. Sudaraju se, sapliću o lance između nogu zatvorenika. U općoj gužvi grupa pripitih Vitezova nastavlja marširati paradnim korakom kroz mnoštvo. Mnogi posrću odgurnuti. Čitavo vrijeme čuje se isti napjev, ali i psovke, fragmenti uzvika poput:
Samo malo! Da i ja ...
Majke ti!
Samo da dotaknem!
Sunce ti žarko!
Dajte da suze u zastavu obrišem.
Da otrem radosnice.
Odbij!
Da poljubim grb. Svoj grb da poljubim.
Iz mnoštva koje u grozdovima okružuje Madam La Fosse, još uvijek se u zrak diže njezina ruka čvrsto stisnuta oko koplja zastave koju pokušava spasiti od gomile. Čuje se zapomaganje. Različiti glasovi:
Tu je! Drži.
Pazi!
Ne trgaj, svinjo!
Nije to ta!
Na trenutak se vidi razgolićena dojka La Fosse, potom dugi, promukli jauk. Zgušnjavanje meteža u kojem se više ne vidi ni zastava ni La Fosse.
Magdalena:
Prodorno krikne dva puta. Gomila se prvo zaustavi kao sleđena, a onda nijemo razmakne. Na podu leži La Fosse. Pokraj nje rastrgana zastava. Dijelovi odjeće. Konfeti. Samo supijani vojnici nastavljaju paradni korak u tišini, bez glazbe i bez pjesme. Magdalena strčava odozgo s mjesta na stepenicama gdje je sjedila. U rukama još uvijek drži palmin list. Klekne do La Fosse. Maše iznad nje listom. Očajno, tiho zove
Madame! Madame! Kako se to moglo dogoditi? Madame!
Stjepan:
Zagalami na pijane Vitezove
Stooooj! Stoj tamo!
Stanu. Neki od njih pritom i posrnu. Onaj s maramom na glavi, raskopčane košulje, s debelim zlatnim lancem na rutavim prsima nastavi samostalno stupati dok ga jednom odlučnom, grubom gestom ne zaustavi general.
General:
Smeće pijano!
Priđe do Madame i čučne uz nju. Podiže njenu ruku i pušta je da mlitavo padne na pod. Pokriva Madame ostacima rastrgane zastave.
Domingo:
Doba daa.
Maše zastavicom
General:
Oštro, gnjevno, prema ljudima.
Šta gledate! Šta ste zinuli? Vi ste je ubili. Svojom nedisciplinom. Nisam ja. Šta u mene gledate?
Istrgne list Magdaleni iz ruku i njime pokriva slabine.
K'o da prvi put vidite golog čovjeka. Prvi put vidite mrtvaca, ne?
(...)
«Niste svjesni». Onaj gore viče: «Niste svjesni». Rađa se nešto sveto, a vi niste svjesni. Treba vam «duhovna vertikala». A ja – ja kažem drukčije. Svjesni ste. I te kako. Samo to ne'ko treba izgovoriti umjesto vas – prasci nedisciplinirani. Ja ću to izgovoriti umjesto vas.
Polako, ali vrlo glasno
Vama treba čvrsta ruka. I gotovo. Jeste čuli?
Postepeno zamračenje. General i dalje urla.
Čvrsta ruka!
(...)
Hajde sad! Bješte! Razlaz.
Johannes izvodi sputanog Ahmada. Za njima izlazi i Domingo, a za Domingom i ostali. General stoji frontalno, isprsio grudi, palminim listom skriva slabine i dalje bjesni
Fajront! Razlaz. Gotovo.
Kad se potpuno zamrači još se čuje
Bjež' tamo, smeće jedno!
General izlazi zadnji. U potpunoj tami. Tihi bubnjevi iz pozadine. Mrtvački marš.
***
Godinu dana kasnije u Bruxellesu raspravljamo o istoj kulturi dijaloga u ujedinjenoj Europi. Kao za vraga, okolnosti su se promijenile. Francuska upravo izglasava nepovjerenje Europskome ustavu, a kriza postaje ključnom riječju političkih i psudopolitičkih rasprava. Najbolji dio briselske priče je susret s Jacquesom De Deckerom, kolumnistom novina Le Soire, otkačenim akademikom Kraljevske Akademije francuskog jezika i kulture Belgije i dramskim piscem. Prvi put se vidimo, ali kao da smo se dogovorili: u vruće poslijepodne, dok staromodni ventilatori bezuspješno režu zrak, nitko od nas nema volje hvaliti prazne sheme pomodnog razgovora o europskome kulturnom identitetu.
Tih dana gledam film pod naslovom The Yes Man čiji su autori Chris Smith, Dan Ollman i Sarah Price. Projekt dokumentira višemjesečnu konceptualnu preokupaciju američkih umjetnika Svjetskom trgovinskom organizacijom. Negativna simbolika WTO-a iskorištena je u ludičkom izvedbenom konceptu koji izvrgava ruglu mehanizam svjetskog napretka i s razornom ironijom bilježi propast onog modela univerzalne kulture kojem je edukacija još donedavno bila cilj. Američki autori pritom žele pokazati ne samo pasivnost potrošača proizvoda za masovnu uporabu i konzumenata masovne kulture, nego uspijevaju s puno humora dokumentirati i tragične razmjere duhovne lijenosti takozvanih «intelektualaca», sudionika u tobožnjem «dijalogu» kojem je lažni cilj dobrobit čovječanstva, a prava i jedina svrha svjetska dobit. Dobro potkovani u znanju novih medija, autori prvo postavljaju web-stranicu koja formalno oponaša, a zapravo svojim sadržajem vrlo istančano ironizira službenu web-stranicu WTO-a. Njihova konceptualna nakana dobiva potvrdu u seriji poziva na konferencije, sveučilišta i na televizijske panel-diskusije širom svijeta, gdje dva izvođača koji su ujedno i umjetnici performansa, video-umjetnici i dizajneri, navlače odijela poslovnih ljudi kao «masku» i služeći se setom naučenih formula poslovnog govora, vrlo uspješno obmanjuju «intelektualce» na svjetskim trgovinskim konferencijama pomičući granicu provokacije do nadrealnih razmjera, kao primjerice prilikom prezentacije poslovnoga odijela od zlatnoga lateksa s gigantskim penisom na napuhavanje na kojem se nalazi multimedijska glava za nadgledanje i interaktivni odnos s personalom tvrtke. Premda prepričan jednostavnim riječima ovakav sinopsis konceptualne izvedbe ne djeluje uvjerljivo, filmski dokumentirana reakcija, bolje reći odsustvo reakcije sudionika elitnih svjetskih skupova, a usto i vrlo obimni i ozbiljni press-clipping, dokazuje upravo suprotno: razina inercije i tuposti prosječnog intelektualca viša je nego što bismo mogli zamisliti ili, kao što autori poručuju u komentaru: «Danas je moguće izgovoriti bilo što, monstruozne gluposti i najgore strahote, a da nitko nema potrebu istinski reagirati». Čak se i tip «aktivista» kao čovjeka koji se aktivno zalaže za dobro svijeta groteskno izvrće u oblik aktivističkog činovnika; «da-čovjeka» koji pasivno upisuje svoju egzistenciju u praznu formulu dvoličnog zalaganja za bolje društvo. Poruka je sasvim postmoderna: iscrpljene su sve mogućnosti napredovanja, kako u umjetnosti, tako i u svjetskoj etici. Preživljava jedino proizvod na svjetskom «tržištu ideja», a pojam univerzalnoga zamjenjuje se pojmom globalnoga. Ne postoje više univerzalne umjetničke vrijednosti, nego umjetničke ideje koje se montiraju na različitim dijelovima svijeta. Pa tako i američki autori, nakon što su montirali filmski zapis – na svjetskom tržištu ideja plasiraju gorku ironiju svoje internacionalne, multimedijalne konceptualne izvedbe. Knjiga koju će promovirati početkom iduće godine zasigurno će postati dobro unovčiva uspješnica poput svjetskog bestselera No Logo.

srpanj i kolovoz, Zagreb (Hrvatska)
POTRES MOZGA

Unajmili smo stan u Novom Zagrebu, kod šoderice Bundek. Prijenos stvari iz Austrije bio je bolno i u svakom pogledu skupo iskustvo. Što je priča o «transverzalizaciji europske kulture» prema surovoj realnosti europskih državnih granica i kafkijanskim mjerama carinskog sustava koji daje sve od sebe kako bi razvrgnuo bračne zajednice umjetnika s različitim putovnicama. Kad je Davidov klavir milimetarskom točnošću ispunio lift i doživio uzašašće na četvrti kat i kad je bez nogu, uz hroptanje četvorice eksperata za vuču instrumenata, prošao kroz vrata i hodnik, znala sam da počinje nova faza u životu kojeg – napokon priznajem sama sebi – vrlo slabo planiram. A onda sam se poskliznula u čistoj, novoj kupaonici i doživjela snažan potres mozga. Posljedica je knjiga priča.

4. do 9. rujna, Liège, (Belgija)
DEMON SAVJESTI

Opet sam u Belgiji, u lijepo-ružnom, staro-novom Liègeu gdje se od ranih šezdesetih, tog posljednjeg u nizu zlatnih doba europske kulture, održava Međunarodno bijenale poezije i to «pod visokim patronatstvom njenog visočanstva kraljice Fabiole». Tema su riječi – «Goruće riječi», što god to značilo. Je li to opet onaj demon savjesti, onaj antipatični, utopistički aktivizam koji samouvjereno kaže: «Tko, ako ne mi!», za ovu prigodu ublažen metaforom plamena? Pomišljam kako u naše doba više ni smrt ne može oduzeti elemenat ironije uzaludnom gnjevu intelektualaca koji – ako nisu na vrijeme svoju književnu riječ i svoj društveni aktivizam uniformirali i uključili u svjetsku mašinu lake zabave – stradaju na donkihotovski način, usamljeni i ismijani. Osnivač Bijenala, logorski stradalnik i vječni buntovnik, Arthur Haulot umire u toku priprema dvadeset i četvrtog u nizu svojih festivala. Plemeniti, starinski gnjev umire s njim. U zatamnjenoj dvorani nekoliko ljudi plače, nekoliko zijeva. Abdellatif Laâbi – Marokanac u Parizu – predsjeda skupom. Nagradu Bijenala dobiva Andrea Zanzotto. Preko panoa promiču crno-bijele fotografije. Premoreni riječima, glavinjaju članovi Društva još živih pjesnika. Kroz veliku staklenu stijenu Kongresne dvorane promatram neki smiješni, dugački brod koji prevozi čitavo brdo nasute zemlje.
– Zemlja plovi rijekom – kaže stari prijatelj. – Sve je naopako. Bit će da je smak svijeta jako blizu.