Aleš Debeljak [1]

ANĐELI I ZMAJEVI

Sarajevske Sveske br. 01 [2]

Mladi je James Joyce jednu noć proboravio u Ljubljani, gdje se bio zaustavio na putu za Trst. Tom "slučaju" su slovenski pisci prije nekoliko godina posvetili zbornik kratkih priča. Rezultati su bili razmjerno siromašni. Ništa čudno. Cjeloviti kontekst Joyceovog nomadizma treba ili literarno mitologizirati ili socijalno povijesno utemeljiti, e da bi umjetnina koja nastaje "na pozadini" slavne biografije zaista mogla zadržati hlapljivu čitateljsku pozornost. Dragan Velikić to zna.
Gotovo svaka sljedeća knjiga Dragana Velikića koju je taj autor objavio nakon popularnog i nagradom Miloš Crnjanski ovjenčanog romana Via Pula (1988) osvaja domišljenim i stilistički istančanim nadovezivanjem na prostor i duh srednje Europe, Pule, Istre, Trsta i, dakako, samog Jamesa Joycea. Velikić je često prevođeni srpski pisac kojeg slovenska intelektualna javnost poznaje po nekim časopisnim prijevodima a također i po polemici o balkanskom ratu na stranicama beogradskog tjednika Vreme, koja se u sredini devedesetih godina iskristalizirala između potpisanog, s jedne strane, i skupine srpskih literata, s druge, odjeknuvši i u međunarodnim krugovima.
Ni danas se ne slažem s Velikićevim "esteticističkim" stavovima, no to me nimalo ne priječi da u njegovom opusu prepoznam bogatu imaginaciju autentičnog umjetnika. Njegov roman Danteov trg (Stubovi kulture, Beograd 1997) je možda Velikićevo najambicioznije djelo. Kao već toliko njegovih romana i Danteov trg razotkriva iznenađujuće krhko pjesničko pismo, kojim se na pozadini kompleksne pripovijesti podrobnije ocrtava sudbina spisateljske vokacije u srednjoj Europi, sa sidrištem u Puli Velikićeva (i junakova) djetinjstva. Priča o svojevoljnoj izolaciji, koju sebi umjetnik Labud Ivanović još u rodnom gradu nameće a u njemačkom progonstvu proživljava, predstavlja širi kompozicijski okvir. U njega je Velikić smjestio svoje melankolične no strasne meditacije o "poslanstvu" literature, o velikim piscima poput Nabokova, Canettija, Joycea i Kiša, kojega glorifikacijom vlakova, dobrovoljnog egzila i nizom drugih reminiscencija možda u najvećoj mjeri simbolički počašćuje, kao i o istodobnoj sigurnosti i varljivosti pamćenja te njegove veze s enigmatičnim terorom povijesti, čime se usputno dotiče i najnovijeg rata.
Roman je u prvim poglavljima još "spor" i za vjernog Velikićevog čitatelja čak unekoliko predvidljiv u doduše privlačnim lirskim iluminacijama i opisu života zanemarenih stvari. U drugoj polovici pak sve slojevitija priča uključuje američkog profesora koji tragom trojice paradigmatično usamljenih pisaca srednje Europe nastoji pronaći onu snagu stvaralaštva koja će mu - kao što se kasnije iskazuje - pomoći prvenstveno pri vrednovanju vlastite životne rutine. U tome roman pokazuje svoje najbolje karte. Što je bilo rečeno prije, poprima svoj smisao sad, i prividno fragmentarna struktura čvrsto se povezuje u pripovjedni mozaik. Velikić time dospijeva u neposrednu blizinu velikog umjetničkog djela u modernističkoj tradiciji Musila i Brocha, čijih se nadahnutih impulsa, u rasponu od esejiziranog jezika do lirske koncentracije i epske freske unutar jednog teksta, taj izvorni srpski autor nikad nije branio.
Velikićevo povremeno koketiranje s postmodernističkim postupkom, koji u Danteovom trgu uključuje kako bilješke pod crtom tako i kvaziobjektivni stil uredničkog aparata za memoaristiku i junakova pisma, mene osobno nije posebno oduševilo. Radije i više sam uživao u onim opsežnim dijelovima romana, u kojim Velikić zorno demonstrira svoju apsurdno lijepu i poštovanja vrijednu vjeru u snagu individualne imaginacije. Ona preživljava svaki oblik socijalnih lomova, izmičući zaboravu tako dugo, dok god traje blagonaklona veza između čitatelja i pisaca, tvoreći zajednicu onih koji žive u svijetu, svijetu koji se za njih ne zanima, i koji su predani izgubljenoj stvari, a koja upravo predstavlja naš dom.

ONKRAJ PUSTINJE

"Pustinja raste: teško onomu tko je skriva", zapisao je Friedrich Neitzsche u svojem djelu Tako je govorio Zaratustra. Ovaj citat uvodi i petu knjigu pjesama srpskog pjesnika Milana Đorđevića (1954), prevoditelja suvremene slovenske književnosti: Tomaža Šalamuna, Edvarda Kocbeka i mlađih autora, što se lijepo vidi u nizu pjesama posvećenim Slovencima - od Jože Plečnika do, na primjer, Zdravka Duše. Nietzscheov citat daje odgovarajući ton Đorđevićevoj knjizi Pustinja (Vreme knjige, Beograd, 1995), u kojoj se pjesnik do sada najzrelije odmaknuo od svojih početnih djela, prožetih ironičnim dosjetkama.
Pustinja vremena, koju oslikava zato da bi silnije čeznuo za punoćom trenutka, jest slika za kraj dvadesetog stoljeća, stoljeća koje je započelo drhtajima rastrganih tijela a završilo opustošenim duhom iz kojeg su utopija i sentiment tako reći potpuno prognani, dok se svijet spljoštio na pragmatizam trgovanja i uništavanja. U svojim zavodljivo lijepim, čuvstveno otvorenim i estetsko izuzetno uravnoteženim pjesmama, Milan Đorđević ne želi pristati na takvu pustoš kao sliku svijeta, premda je uvijek iznova oslikava. U njegovoj poetici otkrivam uzbudljivu dimenziju pjesnika kao "oči-vidca", kako to lijepo izražava slovenska riječ u kojoj se krije nazočnost kako neposrednog svjedoka tako i vizionara. U njima se može razabrati čvrsto uvjerenje da pjesnik upravo individualnom stvaralačkom snagom i ustrajanjem na inspirativnoj tradiciji povezuje, na svojevrstan svjetotvoran način, prošlost, sadašnjost i budućnost, u trenucima lirske kristalizacije, u kojoj nam se "između sna i totalne anestezije, usred vječnog vraćanja" pokazuje "put istog početka" - čitamo u pjesmi "Imitacija života".
Knjiga Pustinja nam nudi snažnu eksploziju boja, mirisa i okusa, starih fotografija, botanike i osobnih komentara svagdanjeg života, usporedo s trećim balkanskim ratom. Pjesnik pri tom upotrebljva precizne i nevjerojatno usklađene prispodobe, koje privlačno podsjećaju na klasične pjesničke oblike. Ne pjeva slučajno u tekućim rimama i prepoznatljivo čvrstom ritmu; svjestan je, naime, da upravo ograničenje i formalna zabrana omogućuju velike metafizičke izazove, kakve današnja razvodnjela varijacija na nekadašnji modernistički radikalizam ne može niti zamisliti. Pjesnik intuitivno zna da svjedočenje "na kraju tog umornog vijeka - odvratne jazbine" mora upotrebljavati osobni i ispovjedni izričaj koji je ukotvljen u slojevima kolektivnog pamćenja. Ta napetost između pojedinca i povijesti leži u samoj jezgri njegove pjesničke pustolovine. Kako se prepoznati u olujnoj grmljavini i vonju pepela, uslijed čega su za pjesnika "ljudi tek izumrla vrsta"; kako otkriti vječnu punoću bivstvovanja u transverzalama lutanja preko Labradora i Praga, kroz biblioteke i žensko tijelo, kako pred bestijarijem mržnje potražiti utočište ne samo u dalekim geografijama i slikama, nego i u soku naranče i mekoći snijega, to se pjesnik pita u toj izuzetnoj knjizi, prepunoj bogatim slikama, gorkog razočaranja i tihe nade. Riječ je o knjizi krhka i lirski osjetljiva jezika, koja u srpskoj poeziji naviješta dosad rijetko prisutan povratak čuvstvenom identitetu jastva i autentične potresenosti. To čini Pustinju jednom od rijetkih knjiga koje nose u sebi izvor nepresušne inspiracije za čitalačke pustolovine.

POTRESNI TRAG ZMAJEVE ŠAPE

Ranih sam se osamdesetih počeo zanimati ne samo za aktualnu literarnu produkciju u Sloveniji nego i onu na drugim prostorima tadašnje Jugoslavije. Od bosanskih pisaca tada sam dobro poznavao na primjer liriku prijatelja Semezdina Mehmedinovića, koji nakon svih tih godina stvaranja u okruženom Sarajevu danas pere automobile u Americi, kao i prozu Dževada Karahasana, kojem je srpska vojska ubila blisku rođakinju i koji u današnjem egzilu u Njemačkoj predstavlja jedan od najuvjerljivijih glasova bosanske književnosti. Između ostalog sam poznavao i mučnu ljepotu u pričama Miroslava Toholja, danas visokog službenika za informiranje na srpskim Palama.
No moram priznati da za bosanskog autora Antonija Žalicu nisam čuo sve dok mi u ruke nije došla njegova knjiga Trag zmajeve šape (izd. Radio B 92, zbirka Apatridi, Beograd 1995). Pročitao sam je na dušak i ostao šokiran i omamljen. Snažne i stilski uvjerljive slike iz te pripovijesti ostale su još dugo u meni.
Po mojem sudu, koji se, priznajem, temelji na necjelovitom poznavanju književnosti o balkanskom ratu, ta je knjiga možda najuspješnije povezala egsistencijalnu pogođenost s jedne i estetsku punokrvnost s druge strane. Trag zmajeve šape, kako su Sarajlije zvali minobacačke projektile, razlikuje se, dakako, od formi koje je rat pustio u zrelim ostvarenjima beogradskih pisaca (npr. Dragana Velikića i Vladimira Arsenijevića). U suvremenim srpskim romanima, bar onim koje sam pročitao, rat nastupa uglavnom kao prigušeni šum iz zvučnika u pozadini, dočim je u bosanskim romanima rat u prvom planu. S takvom egzistencijalnom "građom" je mnogo teže postupati, jer piscu prijeti opasnost da podlegne neposrednom političkom "angažmanu" i "patriotizmu".
U romanu Antonija Žalice ne možemo pronaći ništa od toga. Trag zmajeve šape omogućuje, naime, složen i ujedno istančan uvid u osobnu kroniku života u "najvećem koncentracijskom logoru" Europe. U tom svojevrsnom bildungsromanu vidimo postupni raspad bezbrižnosti prema nacionalnom identitetu, po čemu smo mogli prepoznati urbani mentalitet prijeratnog Sarajeva. No prije svega vidimo umjetnika koji usprkos ratnim okolnostima nastoji ostati vjeran svojoj muzi te ostvariti kazališni projekt, pri čemu se istodobno - najprije s nevjericom a potom sve jače - suočava s logističkim i ljudskim problemima i tragikom bosanske katastrofe. Junakova tvrdoglava duhovitost, smisao za ironičnu perspektivu te postupno etično sazrijevanje u spoznaji da je odgovoran ne samo za svoju umjetnost nego i za obitelj, što ga na kraju pokreće i u amsterdamski egzil - cijelo to klupko psihičkih i fizičkih stanja je Antonije Žalica ispisao suverenom rukom pisca koji izražava egzistencijalnu bol na opisno iscrpan i estetski uspješan način, na kakav se ne može baš često naići u suvremenoj "ratnoj prozi".

ANĐELI SVAGDANJEG SVIJETA

Delimir Rešicki u slovenskom književnom prostoru vjerojatno nije pjesnik kojeg bi prečesto spominjali. Čini se, naime, kao da se naše poznavanje suvremene hrvatske poezije zaustavilo kod Zvonka Makovića ili Anke Žagar. Šteta, velika šteta.
Rešicki, koji spada u širi krug generacije rođene na početku šezdesetih, stvaralački se oblikovao ponajprije na stranicama slavnog zagrebačkog časopisa Quorum, da bi potom pjesničkim zbirkama Gnomi, Sretne ulice, Die, die my darling i zbirkom kratkih priča Sagrada familia te esejističkom zbirkom Ogledi o tuzi postao središnji pjesnički glas svoje generacije, kad već ne seže onkraj granice.
Knjiga o anđelima (Meandar, Zagreb 1997) potvrđuje ugled koji Rešicki uživa kod pozornih sladokusaca lirske umjetnosti, pa i rockerskog eksperimenta, budući da je također bio i tekstopisac nekih slavonskih grupa. Njegov kulturni ugled nije bez razloga. Rešicki se znao izvući iz doduše privlačnih mreža u koje su manje samosvjesne autore osamdesetih godina u Hrvatskoj upleli nadasve omiljeni hermetični literarni stilovi - tekstualizam i "semantički konkretizam", kod kojih sličnost sa slovenskom neoavangardom nije nimalo slučajna. Ipak nije ni htio ni mogao zaboraviti svoje mladenačke inspiracije. I tako je Rešicki devedesetih godina znao uspješno sjediniti živu razigranost jezične magme s tamnom, sudbonosnom i egzistencijalno obavezujućom tematikom. Jasno, drugačije nije ni bilo moguće.
Rešicki, naime, nije Zagrepčanin; rodio se u Slavoniji i još danas živi tamo, u ravničarskoj pokrajini Belog Manastira, Osijeka i Vukovara, gdje je srpska destruktivna mašinerija ostavila iza sebe tako temeljite ruševine, da ni po "završetku rata" nisu mogle biti u cijelosti odstranjene. No i kad jednom budu odstranjene, na njih ćemo nailaziti - kao arhitektonski nagovještaj ili usput spomenutu topografsku referenciju - u izvrsnim pjesmama Delimira Rešickog. Ujedno te pjesme, koje izrastaju iz osobne i kolektivne patnje, nisu opterećene ni opisnom patetikom ni banalnom kronološkom realnošću, što je veliko postignuće. Naprotiv, čini se kao da je u svojim otvorenim dijalozima s prostorima svjetlosti i anđeoske milosti pjesnik tragao za onim oblikom otkrivenja koji ima snagu sugestije da se, naime, radikalna ljudskost čovjeka oblikuje tek na pozadini zla.
Lirski jezik Rešickog odlikuju izvorna metaforika i pregledna pripovjedna struktura, koje čak, u najboljim ostvarenjima, često ocrtavaju atmosferu nekakve blage iluminacije. U njima se pjesnik uistinu ozbiljuje preko uspostavljanja veza s dragim bićima i bestjelesno čistim licima koja govore iz onostranih prostora, gdje su bili prisiljeni prerano otići. Beznađe, žalost i depresija uslijed predimenzioniranosti zla Rešickog ne vode u jednostavno kontrastiranje dobrih i lijepih sfera. Ne, njegova je najveća umjetnička moć u tome što uspijeva pokazati kako ljepota niče upravo iz ukotvljenosti u svakidašnjem svijetu, koji je obilježen surovom brazgotinom vremena. Rešicki uspješno odolijeva patosu koji rado vreba "pjesme o ratu", no ujedno nije spreman odreći se velikoj čuvstvenoj investiciji i čarobnosti uravnoteženog eksperimenta. Zato njegove pjesme ne podliježu nekakvoj hermetičnoj šifri, već u njima čitamo potresno skladne meditacije o svakodnevnici iz koje je pjesnik spasio posljednje ostatke transcendencije. To nije bio laka zadaća. Delimir Rešicki je bio kadar nositi se s njom, a za takvo što su sposobni samo realizirani lirski glasovi.

FASCINANTNA PJESNIČKA TRILOGIJA

Osim Davida Albaharija, koji je još ranije razvio kratku priču do majstorstva, u osamdesetim sam godinama od sveg bogatstva srpske proze koju sam pozorno pratio najviše zapamtio Nemanju Mitrovića. Premda dobri srpski pjesnici nisu rijetki, samo neka imena me zaista privlače. Jedno od njih je i Dragan Jovanović Danilov.
Taj 1960. godine rođeni pjesnik razlikuje se od svoje generacije prije svega po tome što ga na stvaranje nagoni nesramežljiva ambicija da romantici i simbolizmu vrati danas već zaboravljeno, ali nekada privilegirano značenje. U njegovoj magistralnoj trilogiji Kuća Bahove muzike: Tiha knjiga o beskraju (Prosveta, Beograd, 1998), koja je prije nekog vremena u nešto proširenom i dramaturško izmijenjenom obliku dospjela u ruke čitateljske publike, nije riječ samo o obnovi već poznate tradicije. Suočeni smo s izvornim i samosvjesnim lirskim naporom koji po konceptualnoj prirodi, arhitektonsko zasnovanoj strukturi i rasponu upotrebljenih verzifikacijskih stilova nadilazi takoreći sve što je srpska poezija iznjedrila u zadnjem desetljeću, "pa i šire".
Kuća Bahove muzike, čiji je istoimeni prvi dio izašao 1993, da bi mu se slijedeće godine pridružio Živi pergament te godine 1995. dobio svoj zaključni dio u doživljajno možda najsnažnijoj zbirci Evropa pod snegom, u sadašnjem je obliku opremljena opsežnom bibliografijom kritičkih tekstova. Po tome se vidi kako se široko, uza sva protivljenja, Danilov utisnuo u kolektivnu svijest srpske književne javnosti. I ne bez razloga. Trilogija predstavlja pravu riznicu lirske refleksivnosti u kojoj Danilov pokazuje sjajno - premda tu i tamo ponešto artificijelno - poznavanje brojnih lirskih žanrova i nevjerojatan katalog korištenih riječi, koje sežu od manierističkih arabeski do manje prisutnih epifanija popularne kulture.
Danilov je naime sposoban udahnuti - što je mnogo važnije - vitalno načelo rađanja čak i u melankoliju i neoromantični spleen, u te naizgled izblijedjele egzistencijalne stavove. Čini se da mu to uspijeva zato što se ne obazire mnogo na teorije o smrti poezije kojom kritičarski gavrani još od samih početaka modernosti popraćaju svaku novu generaciju pjesnika. Danilov se radije - s cjelovitim egzistencijalnim ulogom - podvrgava božjoj milosti stvaranja, što će reći da se izlaže imperativu po kojem sam ispisuje svijet u bivstvovanje. Kršenje tabua i grijeh, nijemost i jezik, prapočelo kaosa i muzikalni red stihova, strasna želja za nadilaženjem moderne fragmentarnosti kao i rehabilitacija renesansnog, naročito baroknog mentaliteta - to su samo neke od silnica koje se pretaču u poeziji D. J. Danilova, ostavljajući čitatelja u slatkoj pomutnji osjetila i duha, na kakvu u suvremenoj poeziji nismo navikli. Možda je njegova lirika tako privlačna upravo zbog "ljepote groze", premda se katkad ne može otresti ponešto nasilne artificijelnosti - no to je u tako opsežnom opusu vjerojatno neizbježno.
Ono što mi se čini zaista važno je to da poezija D. J. Danilova utjelovljuje nadu u vremenu beznađa, vraća vjeru tamo gdje je prije bujao cinizam nemoći i što baudelaireovski sinestetičkim slikama, kao i ushitom koji se napaja kod Miloša Crnjanskog slavi proturječnost života, onako kako ga vidi dionizijska osjećajnost tog izuzetnog pjesnika. Okretanje D. J. Danilova secesijskoj poetici, nimfama i lijepim dječacima pod slapovima zlatne kiše možda je manje zavodljivo od zavodljivosti upravo njegove eruditske i jezično izvorne energije kojom je kadar divinizirati pjesmu mijenjajući je u ritual, kao što navodi Bojana Stojanović Pantović, koja je pomogla pri uređenju trilogije te napisala pronicljiv pogovor. Premda pročitam mnoštvo knjiga, samo se rijetkim vraćam. Ovoj se hoću.

DNEVNA SOBA POD OPSADOM

Međunarodna je čitateljska publika već upoznala niz hrvatskih i srpskih romana što ih je inspirirao treći balkanski rat. Takav je, na primjer, poznati, Ninovom nagradom ovjenčani roman Vladimira Arsenijevića U potpalublju, koji smo dobili i u slovenskom prijevodu. No bosanski pisci - za razliku od šire poznatih pjesnika - teže utiru put među stranim čitateljima. Razlozi za to sežu od jedva prepoznatljivog identiteta do nedostatka utečenih kontakata. No to ne znači da bosanska književnost oskudijeva značajnim djelima, u kojima je kronika svakodnevne boli dotjerana do vrhunskih ostvarenja.
Roman Konačari (vlastita naklada, drugo izdanje, Sarajevo 1996) autora Nenada Veličkovića predstavlja jedan od mnogih odličnih dokaza za kvalitetu one stvaralačke strasti, uslijed koje se suvremena bosanska književnost ne treba bojati da će se ugušiti u španskoj čizmi patriotizma, koja tako rado i tako često u ratnim okolnostima steže prve umjetničke odazive na okrutnu stvarnost. Roman Konačari nas u napetom ritmu dnevničkih zapisa uvlači u dobro ispričanu priču koja u hodu nastaje ispod pera zajedljive i ironično istančane maloljetne junakinje. Veličkovićeva Maja ne poznaje prijetvornu preozbiljnost i humanističke fraze koje su dnevnik Zlate Filipović učinile svjetskim hitom sumnjive baže, već se radije predaje sjajnim opisima za nas dramatično neobičnog a za Sarajlije ipak svakidašnjeg života u gradskom muzeju, gdje se Majina obitelj morala preseliti na početku rata 1992. godine.
Kći muslimanskog direktora muzeja sa svojim srpskim polubratom, radijskim redateljem i dežurnim pesimistom, s njegovom trudnom ženom, otjelovljenjem neurotičnosti, s vegetarijanskom mamom i tajanstvenom bakom te susjedima, nekadašnjim partizanima, upletena je u onaj mikrokozmos kroz kojega se u estetski nenametljivom i humorističkom, a ipak opisno preciznom i moralno neumoljivom stilu naziru širi obrisi bosanske katastrofe. Veličković je uspio udahnuti romanu osjećaj svježine, što ga nudi pripovjedna perspektiva maloljetnice. Ona dakako ne razumije nužno sve što vidi, pa ipak se ničega ne želi odreći. Staromodnim sažecima poglavlja i srednjoškolskim komentarima o upotrebljenim retoričkim sredstvima autor je u svoje djelo ugradio i svojevrsnu distancu prema opisanoj građi, kojom se nadilazi moć uobičajenog zapažanja.
Roman Konačari glatko teče iz jedne tragikomične situacije u drugu, iz jednog štosa u drugi, gdje nezanemarljivu ulogu igraju čudesni jezični obrati kao i društvene, kulturne te dijalektalne posebnosti sarajevskog okružja, čija se neformalna pravila ponašanja ne mijenjaju ni pod ratnim imperativom. Bizarni postupci crnoburzijanaca, podsmjeh bombastičkoj medijskoj propagandi, riža na sto načina i vlažne pjege na podrumskim zidovima muzeja: podrobnosti svagdanjeg života uklapaju se u vrsno literarno izvješće o stanju za koje nisu potrebne velike riječi da se jasno, potresno i nadasve duhovito razotkrije sav napor egzistencije u ekstremnim okolnostima.
Nenad Veličković je po mojem mišljenju stvorio vrhunsko djelo koje prikazuje a ne podučava: i baš zbog toga se čitanjem Konačara može ne samo estetski uživati nego i o Sarajevu pod opsadom saznati više nego iz brojnih aktualnih reportaža i putopisa. Ujedno je taj roman i konkretna potvrda manje poznate činjenice da pravo mjesto izbavljujuće bosanske inovativnosti nije samo u poslovicama već i u književnom stvaralaštvu.