Adisa Bašić

A TI ZAKLJUČAJ: Priče o ljubavima i brakovima

Sarajevske Sveske br. 51

CIJENA

Ima već više od godinu dana kako su na pročelje stare kuće Zečevići izvjesili natpis „NA PRODAJU“, ali tek danas se pojavio prvi izgledan kupac. Za sebe je rekao da je ozbiljna mušterija i da pare nisu problem, što je nade i apetite prodavaca diglo u nebesa. Sakupili su se u avliji ispod starog oraha da još jednom dogovore na koju će cijenu pristati, a kupca očekuju malo iza podneva. Najmlađeg brata Senada poslali su u opštinu po dokumente o vlasništu, da kupac vidi kako su njihovi papiri čisti i kako prodaji ništa ne stoji na putu.

„Ja ne bih dao ispod dvjesto hiljada“, započinje srednji brat Kemal. On jedini još uvijek živi u toj kući koja je napola ruševna. Svi od sedmero braće i sestara su tu rođeni, odrasli i makar prvi dio svog bračnog života su proveli u nekoj od bezbrojnih soba u koje se ulazilo sa dugačke starinske verande. Dok su tu živjeli, svi osim Kemala su kuću obnavljali, dograđivali i održavali. Kako se ko osamostaljivao i zarađivao kakav novac, odlazio je iz kuće. Na kraju je ostao samo Kemal a njegova žena Muniba je malo pomalo zauzela cijelu kuću. Jedna joj je soba trebala da u njoj ostavlja tegle sa zimnicom. U drugoj je zimi sušila veš. U treću je dovukla neki stari namještaj od svog rođaka, i tako je uskoro cijela kuća pripadala njoj, Kemalu i njihovom sinu. Ni jedno od njih troje nikada ništa nije radilo na kući ili oko nje, pa je porodično imanje nezaustavljivo propadalo i odavalo tugaljiv utisak zapuštenosti.

Jedina vrijednost kuće sada je bilo mjesto na kojem se nalazila: iz stare mahala pruža se divan pogled na obližnji centar čaršije do kojeg se stiže kratkom i lijepo kaldrmisanom čikmom. Avlija zaklanja kuću od vreve i daje joj potrebnu intimu a pijev ptica oduvijek budi stanare kao da su na selu a ne u samom srcu grada.

Kućom se odavno niko nije bavio, ali sada kad se pojavio kupac, Zečevići su se zaigrali mišlju da se iznenada opare i bili su spremni na prodaju. Svi osim Kemala.

„Hoćete li da nam Muniba skuha kafu. Sad će ona“, nudi on braću i sestre, na šta svi odšute. Poznata po negostoprimljivosti, Muniba im, koliko pamte, nikada nije skuhala kafu. Znali su da je vjerovatno legla da još malo odspava ili se jednostavno zatvorila u kuću jer joj se ne da baviti gostima pa se sad pravi da ne čuje muža.

„Evo, zovnuću je ja. Muniiibaaa“, viče Kemal iz avlije i ostaje bez odgovora.

„Neka, Kemo, ne treba“, kaže nastariji brat Selim pokušavajući da prevlada nelagodu. „Napićemo se vode na avliji. Nego daj da vidimo za cijenu. Ako zaskupimo, otjeraćemo čovjeka. Dvjesto hiljada je previše.“

Pošten i ozbiljan, Selim je omiljen u porodici. Smatraju ga autoritetom i puštaju da govori. Niko od njih ne zna da Selim umire i on im to ne namjerava ni reći. Doktor mu je rekao: „Još šest mjeseci“, kao da mu je te mjesece lično odbrojao iz svog džepa i teška se srca rastao od njih. Bojeći se da se doktor ne predomisli, pa da mu preostalo vrijeme skrati na pet ili četiri, Selim je otišao iz njegove ordinacije i tamo se više nikada nije vratio. Sad planira da kupi mali dvometarski polietilenski čamac sa motorom. Barem dvadeset godina priča Selim o čamcu s kojim bi ribario na Jablaničkom jezeru, ali on nikad nije došao na red. Djeca, njihovo školovanje, stan, auto, ljetovanja, sve se redalo, a čamac je uvijek bio onaj trošak viška koji nije nužan i za kojim ostatak porodice ne čezne. Sada Selim nikome ne odaje svoje planove, ali se nada brzoj prodaji kuće - već lista kataloge čamaca i motora, prati oglase, naziva i raspituje se koliko koji model košta.

„Ja bih išao sa minimalnom cijenom, da to jednom riješimo. Inače se prodaja može otegnuti godinama. Vidiš da nam se niko drugi nije ni javio. Bolje i sto hiljada sad, nego precijeniti pa ostati bez ičega. Kuća je propala, ne isplati se ovo ni popravljati“, govori Selim uvjerljivo i razumno.

„Ne bih ja kuću davala ni džaba“, uključuje se Zekira. „Vrijedi sama ova lokacija dobrih para.“ Njen muž nikad nije bio omiljen među braćom i sestrama. Probisvijet i pijanac, vječno je počinjao poslove koji su svi odreda propadali. Posljednji put se zadužio kod mikrokreditne organizacije i rate uporno pristižu a oni ih nemaju odakle vraćati jer se ispostavilo da posao sa kokama nosiljama nije ni tako lagan ni unosan kako se Zekirinom mužu na početku činilo. Njihov kredit je dvadeset hiljada maraka i Zekira pokušava isposlovati cijenu koja bi je izvukla iz tog duga, svakim danom sve većeg. Braći i sestrama ništa ne govori jer ne želi po ko zna koji put u njihovim očima vidjeti za kakvog se zgubidana i petljanca udala.

„Muniiibaaa“, pokušava Kemal još jednom bezuspješno dozvati ženu.

„Nemoj, Kemo, ne pometaj ženu“, kaže Zekira, uz blagi prizvuk zluradosti. Njenom mužu vječito prigovaraju, a Muniba je pet puta gora.

„Jesi li zvala ostale kako smo rekli? Šta kažu Behka i Džemilina djeca?“ pita strogo Selim tonom najstarijeg brata i vraća razgovor na prodaju. On vodi računa o tome da niko u porodici ne bude zakinut. Dao je Zekiri zadatak da o svemu obavijesti njihovu sestru u Americi, kao i djecu sestre koja je umrla a koja su zakonski nasljedici njenog dijela kuće.

„Djeca kažu kako god se mi dogovorimo, oni su za to šta dajidža Selim kaže. Nisu danas mogli doći od posla. A Behka veli da ni ona isto ne bi išla ispod cijene. Hoće u novoj kući neke tapisone da mijenja, to je u Americi skupo bože sačuvaj, to su neki ugradbeni.“

„Njoj skupo. A nije joj bilo skupo kupiti onoliku kuću“, javlja se zajedljivo brat Ahmed.

„Kaže istrošila se na kuću pa joj je sad svaki dinar treba. Ja samo kažem šta je rekla.“

„Koliko su joj bogati ti tapisoni, da joj mi kupimo na naselje“, nastavlja Ahmed, očigledno iznerviran.

Njemu gori pod nogama i ne može izdržati više ni dana, tako mu se čini. Razmišljao je da se ubije baš u danima kad ga je Zekira nazvala i rekla da se javila mušterija za kuću. Ahmed i njegova žena već osamnaest godina njeguju sina iskopnjelog od neizlječive bolesti. Zadnjih deset godina je nepomičan, ne govori, nekad nisu sigurni ni da li ih prepoznaje. Dok su bili mlađi, Ahmed i njegova žena su se o sinu brinuli lako i bez pogovora. Ali je vremenom propadalo i njegovo i njihovo zdravlje, tijela su slabila i sad Ahmed mladića jedva može prebaciti sa kreveta na kolica i nazad. Svakodnevno pomjeranje, okretanje, pranje, mazanje, hranjenje, kateteri, stolica, lijekovi, svega toga je Ahmedu dosta. On makar nekad izađe iz kuće, a njegova žena već godinama ne ide nikuda. Dane provodi njegujući dijete i gledajući kroz prozor svijet koji prolazi. „To je meni ko televizor“, kaže Ahmedu kad je on upita što sate provodi gledajući na ulicu. Za svaku sitnicu se rasplače ili plane, a kad Ahmed vrisne da to više ne može izdržati ona se pravda: „Valjda mi je to od štitne žlijezde.“

Jednom su skupili pare i sina na mjesec dana smjestili u privatni dom za njegu. Tih mjesec dana su spavali, jeli, bili odmorni, a onaj oštri bol u leđima i kičmi kao da je bio malo popustio. Nikome nisu govorili jer ih je bilo sramota da se ne mogu birnuti o svom rođenom djetetu ali tih mjesec dana su povjerovali da bi se moglo živjeti kao nekad. Otići nekome, družiti se, možda se jednom opet zaputiti i na more. Ne gledati stalno pred očima bol, patnju i tiho umiranje.

Da dobije pare, Ahmed bi malog jedan mjesec smještao u dom, a drugi bi ga dovodio kući. Tako se ne bi grizli da su napustili svoje dijete, a vratili bi sebi malo života. Barem se tome nada i zato podržava Selima: „Treba prvo vidjeti šta čovjek nudi, pitati njega koliko bi dao. Ali ja bih se složio koliko god on da kaže. Nemamo mi šta s tim dužiti.“

„Što li ovo Senada nema iz Opštine? Mogli smo reći da nam šta donese iz čaršije da doručkujemo“, kaže Zekira i svi u njenom komentaru čuju podbadanje na račun Munibe koja se još nikad nije pomolila iz kuće jednako kao ni njen sin koji redovno spava do podneva. „Šta ću mu reći da nam kupi? Hoćete li ćevape ili pitu?“ izgovara Zekira vječitu dilemu dok čeka da joj najmlađi brat odgovori na poziv.

„Gdje si ti do sad? Još u Opštini? Reko, da nam uzmeš štagod u čaršiji kad se budeš vraćao. Šta? Koji papir? Ko je potpisao?“ govori Zekira a zatim dugo šuti i samo klima glavom kao da je brat može vidjeti. „Kad je to bilo? Pa šta ćemo sad?“

Iz njenih pitanja svi shvataju da nešto nije u redu, okreću se prema njoj i napeto osluškuju.

„Reći ću im. Hoću“, kaže i prekida poziv.

Trojica braće gledaju sestru, u avliji vlada tišina. Utihnule su i ptice u krošnji starog oraha.

„Nema ništa od kuće. Ne vrijedi ni pare“, saopštava ona, a onda glavom pokazuje prema Kemalu: „Ovaj hajvan potpisao stanarsku sagasnost da se gradi stambena zgrada ispred nas, prema čaršiji. Zatvoriće avliju skroz. Niko ovo neće htjet' kupiti. Rekli Senadu u Opštini.“

Selim i Ahmed skreću pogled sa Zekire na Kemala koji je oborio glavu. Ne progovaraju. Nadaju se još uvijek da će najmlađi brat svaki čas ući sa ćevapima i pitom na avlijska vrata- reći će im da je sve ovo neka Zekirina budalasta šala a da kupac, evo, već ide uz čikmu.

TURBAN

„Uzmi mi na pijaci onaj jedan turban!“

„Kakav, bona, turban?“

„Vidi da nema kod vehabija. Ali ne vjerujem, njihove žene se tako ne pokrivaju. Pogledaj po štandovima, naći ćeš negdje. Slično ko kapa, samo gore na vrh glave malo nabrano pa je nekako ljepše. Da pokrijem ovo, da ne prepadam svijet.“

„Šta te briga za svijet. A nije ti ni ružno. Porašće, neka.“

Ovo je možda i najnježnija rečenica koju je Ramo uputio Nafi u njihovih četrdeset i devet godina braka. I jedna od brojnih laži sa kojima je počeo otkako se razboljela i koje sada izgovara neštedimice. Onemoćala Nafa jedva se kreće i više ne može obavljati ni jednostavnije kućne poslove. Nakon tolikih godina Ramo po prvi put uči kako skuhati kafu, oprati suđe, napraviti ručak. Nafa ga strogo nadgleda i stalno ispravlja. Kad nešto završi, ponekad ga i pohvali, ali najčešće iz nje progovori onaj stari osorni ton kojim su jedno sa drugim govorili decenijama.

Nisu oni za sebe mislili da imaju loš brak. Izrodili su djecu, pristojno živjeli, dočekali i unučad. Ali nikad među njima nije bilo stvarne nježnosti, razumijevanja ili želje da zaštite jedno drugo. Uvijek neke sitne nevidljive bodlje kojima su se štitili, uvijek trzavice i nadmudrivanje kao da je zajednički život borba u kojoj treba biti trajno oprezan jer neprijatelj nikad ne spava.

Ipak, sad se i Nafi čini da je Ramo nekako mekši. Trudi se oko nje. Nudio se i da je okupa, ali je nju bilo stid pa su dva-tri puta platili medicinsku sestru. Ako se ovo otegne, moraće ga pustiti da i to radi jer se pare u bolesti neosjetno i brzo izvuku. A Ramo sad po prvi put u životu na Nafi ne štedi. Kao da nije onaj isti čovjek od kojeg je čitavog života svaku novu suknju ili bluzu morala sakrivati, skidati etikete i lagati da su joj sve nove stvari lanjske ili preklanjske. Sad on kupuje sve odreda što bi joj moglo pomoći. Oko njenog kreveta je poredao cijelu apoteku bočica i boca, kutija, tuba, tegli. Kupuje joj sokove od egzotičnih biljki i čudotvorne vojvođanske pšenice, naručuje posebne medove iz Hercegovine i ljekovito bilje sa Cetinja. Nabavio je od nekog sumnjivog tipa na Palama čak i skupocjene škorpijine kapi. Ali Nafi ništa ne pomaže. Svakim je danom sve slabija i jedva da još u toku dana koji put ustane iz kreveta.

Na početku je gledala serije, ali je sad zaboli glava, pa samo upali radio. Sluša pjesme i priča sa Ramom, govori mu šta da uradi taj dan. Naučio je da upali mašinu za veš, ali sve poboji ako mu Nafa ne razvrsta. Zato on korpu sa prljavim rubljem donese do njenog kreveta, uzima jedan po jedan komad a Nafa oštro kao oficir uzvikuje: „Šareno svijetlo, bijelo, bijelo, to na ruke, šareno tamno, šareno svijetlo, to isto možeš sa bijelim...“
Kada ide doktoru na terapije i kontrole, Ramo je prati. Zovne im svaki put taksi i za ovih šest mjeseci više su se puta vozili nego za sve prethodne godine. Dok su je operisali, Ramo je sve vrijeme hodao ukrug oko bolnice, kao da time može nekako pripomoći hirurzima u sali. Kasnije joj je svakodnevno dolazio u posjetu, donosio joj jela iz aščinice, a u prvim danima je i hranio.

„A koje ćeš boje taj turban, ako nađem?“ pita Ramo zabrinuto kao da ga žena šalje na neki komplikovani špijunski zadatak.

„Koje bilo, uzmi šta nađeš. Samo nemoj crni ili teget. I nemoj nešto drečavo. A opet nek nije ni skroz blijedo, i ovako sam ko mejt“, daje mu Nafa zbunjujuće upute. Nikad još Ramo nije kupovao žensku odjeću. Neke njegove kolege su znale ženama poklanjati haljine, cipele ili nakit, ali za Ramu su to bile besposlice. Ustručavao se uvijek da zakorači u taj komplikovani svijet materijala, krojeva i boja. Zato i sad brine kako da kupi taj turban koji nikad nije viđao na drugim ženama.

***

Donio je sa pijace pune kese hrane i sad u kuhinji sve nevješto razvrstava. Dok ga nije bilo, Nafi je u posjetu došla komšinica sa sedmog sprata. Tanka na živcima, ta komšinica plače svakom, pa i najbeznačajnijom prilikom. Ako se ko razboli ili umre, ona dođe na svoje, zapomaže, sažalijeva i još gore sjađuje ljude koje želi utješiti. Svaki put kad ugleda Nafu još sa vrata počne žalopojku: „Moja draga, što si mi to propala, jadna, vidi jest te slomilo. Pa gdje tebe, tako divnu ženu to da snađe. E jes mi te žao, moja Nafo.“

Nafu komšinica nervira pa su ona i Ramo razvili posebnu strategiju za rastjerivanje nje i sličnih posjetilaca. Kad se neko previše zadrži ili priča nešto zamorno, Nafa prevrne očima, počne duboko disati i kaže: „Ramo, dajder mi ono moje.“ On joj onda doveze bocu sa kisikom koju su im posudili u bolnici ako Nafa bude imala probleme sa disanjem. Nafi kisik niti treba niti pomaže ali boca, ventili, cjevčice i maska na licu uvijek ostave snažan utisak na neželjene posjetioce. Kao da im je smrt došla preblizu, oni se od tog prizora uplaše, povuku i bolesnicu ostave na miru.

Ramo komšinici nudi sok a Nafi krišom daje znak da je u svakom trenutku spreman da pritrči sa kisikom. U to gošća srećom najavi i svoj odlazak. Još koji put na rastanku ponovi Nafi kako loše izgleda i kako je velika nepravda da takva užasna bolest snađe njenu omiljenu komšinicu. Ramo i Nafa je iz pristojnosti zaustavljaju, ali ne previše uporno, da ih ne bi shvatila ozbiljno.

Kad ostanu sami, Ramo donosi ogledalo, najlonsku kesu i u njoj traženi turban.

„Vidi hoće li ti valjati“, kaže sa blagom strepnjom.

Nafa uzima pokrivalo za glavu, dugo ga okreće u rukama pa odlučuje da ga proba.

„Nego, ovaj ukras, je li ide gore ili dolje“, pita, nesigurna kako se turban tačno stavlja na glavu. Ramo još manje zna kako bi ta kreacija trebala da izgleda pa samo nemoćno sliježe ramenima.

Jedna strana turbana je zategnuta a druga bogato nabrana u ružu i sitne volane. Ako kitnjasti dio stavi na potiljak a ravni dio zategne na čelu, Nafa izgleda kao teška bolesnica i efekat je mnogo gori nego ćelavost. Ako opet ružu i volane okrene iznad čela, djeluje kao da na glavi ima kostim kakve plesačice iz starinskog holivudskog mjuzikla. Razigranost modela još više podcrtava upalost i bljedilo njenog lica.

„Dobro ti je i ovako i onako“, slaže Ramo a da i ne trepne.

„Ko nakaza“, kaže je Nafa pa se nasmije sama svojoj slici u ogledalu.

„Nije, Boga mi ti je lijepo“, ustrajava Ramo u svojoj laži, a Nafa ga pogleda sa nježnošću.

„Pa hajd, možda i nije toliko loše“, kaže, tek da ga malo ohrabri.

„Fino ti stoji ova boja“, govori Ramo. Nesiguran je kako se ta boja i dezen zovu, ne zna ni da li se to Nafi sviđa, ali se pretvara da je i on od ljudi koji se razumiju u modu i turbane. Prodavačica ga je uvjerila da je to najpopularniji model i da ga sve žene uzimaju. Ramo se pitao da li je mislila da kaže sve ćelave žene.

„Dobar je materijal, al gdje nađe tufne.“

„Bile su dvije vrste, ja sam uzeo ovaj kvalitetniji“, pohvali se Ramo pa odjednom zašuti. Ni jedno od njih dvoje ne napravi šalu na račun toga da je zapravo bilo svejedno. Oboje znaju da će je ovaj turban nadživjeti jednako kao što bi je nadživio i onaj od najlošijeg materijala.

„Ko da sam pošla na maskenbal“, opet se vedro javi Nafa. Zatim zamaše glavom i mršavim ramenima kao da pleše, pa nasmije Ramu.

CRNINA

„Gospava, zvali su iz Miladinove stanice“. Rahima ovim riječima dočekuje prijateljicu koja se upravo vratila iz prodavnice i ušla u njen stan. Gospava zna da nakon ovakvog uvoda ne može očekivati dobre vijesti pa gleda u Rahimu čekajući da joj ova saopšti i ostatak.

„Nema ga tri dana, ne javlja se ni na telefon. Tražili su tebe u fabrici a oni im dali moj broj. Milicija ode sad u stan pa najbolje da i ti pođeš tamo. Ponesi ključ, da ne obijaju. Rešo će te odbaciti. Ja odoh na posao, reći ću im da ti danas nećeš doći“. Gospava ne djeluje iznenađeno, samo odmahne glavom i kaže: „Dabogda mu zemlja kosti izbacila.“

Gospava je sa kćerkom već skoro mjesec dana u izbjeglištvu kod Rahime i njene i porodice i to nije prvi nego ko zna koji put. Pokupi ona svaki put svoju petnaestogodišnju kćer Slavicu i jednu sportsku torbu koju drži spremnu na dnu ormara. Njemu „ono njegovo“ naiđe jednom u četiri-pet mjeseci. Pije po dva dana, a onda u kući napravi opsadno stanje. Drži ih budnima i neprekidno govori po dvadeset sati. Žali se na svoju sudbinu, Gospavu, sve što ona radi ili što Miladin umišlja da ona radi. Udara je dok se ne umori, ali nikad po licu. Čim Miladin iscrpljen zaspi, njih dvije bježe Rahimi. Ona ništa ne pita, samo izvadi dvije rezervne posteljine. Rahimina kćer se obraduje pridošlicama i vanrednom stanju u kući: otac i majka tih dana prema njoj budu blaži, a Gospava joj ugađa i pravi krofne. Obično potraje sedam-osam dana i taman negdje kad modrice po Gospavinom tijelu počnu blijedjeti, Miladin stane bjesomučno nazivati na telefon, dolaziti na vrata, preklinjati da se vrate.

Ovaj put njihovo izbjeglištvo traje neobično dugo. Porodica se već navikla na njih, život se na čudan način vratio u rutinu. Rahimina kćer pita jesu li one njima još uvijek gosti i kako to da ostaju tako dugo. „To su domaći gosti, to je nešto posebno“, izmišlja Rahima objašnjenje. Djevojčica oduševljena novim izrazom trči kroz kuću i viče: „Ljudi, čujte i počujte, imamo domaće goste!“ Rahima i Rešo nikad ništa ne pitaju ali je jasno da se ovaj put Gospava neće vratiti mužu. Odbija da govori sa Miladinom, izbjegava svaki kontakt s njim. Rekla je domaćinima da planira ići u podstanare. Rahimi je Gospava prve večeri ispod glasa protisnula: „Zatekla sam ga na Slavici. Svoje dijete, zlotvor, iskoristio. Dabogda mu zadnje bilo.“
Rešo uzima ključeve od kola i polazi sa Gospavom. Nije mu drago što se petljaju sa tim čovjekom, ali ne može odbiti svoju suprugu koja svako malo pomaže prijateljici. A i njemu je žao nesretne žene i njene kćeri. Miladin je načelnik stanice milicije, ima dobre veze. Na poslu ga svi poštuju, smatraju uzornim milicionerom, dobrim domaćinom. Zato Gospava nema kome prijaviti njegove ispade, sve i kad bi mogla.

***

Pred zgradom su već parkirana dva milicijska auta. Gospava prilazi i drhtavom rukom rovi po tašni, traži ključeve. Dvojica pozornika i jedan inspektor su koji tren prije njih stigli pred vrata stana: pozdravljaju Gospavu bez riječi, klimanjem glave. „Drugarice, dajte meni ključ“, kaže jedan od pozornika kojeg Gospava zna iz viđenja, „a vi ostanite tu dok vas ne pozovemo. Mada ne vjerujem, ako je unutra, ključ je vjerovatno u bravi.“
Dalje sve ide brzo, Gospavi se čini kao da se to dešava nekom drugom a ne njoj. Stoji na stubištu, mirno je, ne prolazi niko od komšija. Miladinove kolege ipak uspijevaju otključati vrata. Najprije do nje dopire neugodni prodorni miris nečeg pokvarenog a zatim iz stana začuje glasove:

„Evo ga...“

„Ne diraj, nemaš šta...“

„Zovi kola... Ja ću poslikati...“

„Je li iz službenog pištolja?“

Inspektor izlazi iz stana, pruža ruku i kaže: „Gospava, moje saučešće, iskreno mi je žao. Moraćemo vas zamoliti za izjavu, izvinite, to je rutinski. Kasnije će uzeti kolega, samo vi sačekajte tu.“

„Mogu li ući da ga vidim“, pita Gospava glasom koji i njoj samoj zazvuči strano.

„Ne znam koliko je pametno, ali dobro, na minutu“, inspektor je propušta u stan.

Miladin je u dnevnom boravku na kauču, sjedi, samo mu je glava klonula na lijevu stranu kao da ga je nakon ručka prenio san. Na stolu ispred njega su prazna boca i čašica od rakije. Na desnoj sljepočnici ima malu okruglu ranu, a ispod lijeve strane glave se po kauču razlila velika mrlja sada već skorene krvi. U uniformi je, samo mu šapka izokrenuta leži na podu.

Gospava plače bez jecaja. Osjeti suze koje joj padaju na prsa i vlaže bluzu. Otire se najprije rukom, a onda u tašni traži maramicu. Inspektor je izvodi nazad na stubište i obraća se Reši:

„Ko ste joj vi?“

„Prijatelj.“

„Može li ostati kod vas neko vrijeme dok ne završimo uviđaj.“

„Naravno“, kaže Rešo ne objašnjavajući da su ona i Slavica svakako kod njih.

Privučeni razgovorom na stubištu počinju se ukazivati i prve komšije predvođene predsjednikom kućnog savjeta. Rešo objašnjava šta se desilo, predsjednik u nevjerici vrti glavom: „Niko ne bi ni pomislio... Onakav čovjek... Divan komšija... Uvijek je bio za sve akcije u haustoru... Kad god je sebi krečio, okrečio bi i prizemlje, sve do lifta...“ Komšinica preko puta donosi Gospavi vode i šećera, zatim je poziva kod sebe. U njenom stanu Gospava mladom pozorniku daje i izjavu o svojoj iznenađenosti. Nije ništa znala, nije sumnjala. Bila je sa kćerkom kod prijateljice, ni po čemu nije mogla naslutiti.

Nakon nekoliko sati Miladinovo tijelo je odneseno a Gospava pozvana u stan.

„Najbolje da odete kod tih prijatelja i večeras.“

„Mogu li uzeti nešto iz stana?“ pita Gospava inspektora.

„Uzmite šta hoćete, mi smo svoje završili.“

Ona ulazi ne gledajući prema dnevnoj sobi i krvavoj mrlji na kauču. Produžava do svoje i Miladinove spavaće sobe. Sa najviše police u ormaru uzima neku kesu. Iz nje vadi crnu bluzu, suknju, čarape i crnu maramu. Obuče crninu, zagladi rukom suknju, na glavu stavi maramu. Liči sebi na stare seoske udovice iz njenog i Miladinovog rodnog kraja. Ogleda se u velikom starinskom ogledalu pored kreveta, gleda cijelu figuru. Potom napušta i zaključava stan.

***

Te večeri u Rahiminom i Rešinom domu vlada neki čudni mir. Svi sjede dokasno. Slavica po običaju jedva da prozbori neku riječ. Ne plače. Rahimina kćerkica nagovara Slavicu da igraju Čovječe ne ljuti se i ova nevoljko pristaje. „Ne gnjavi Slavicu“, opominje Rahima kćer, ali nekako odsutno pa se mala i ne obazire. Dijete osjeti da se dešava nešto čudno čim je niko ne tjera na spavanje.

Odrasli razgovaraju o sutrašnjem danu. Moraju ujutro naći nekoga da odvuče okrvavljeni kauč na gradsku deponiju prije nego što ljudi počnu Gospavi dolaziti na žalost. Rešo ima poznanika koji vozi kombi. Rahima će pomoći da malo pospreme stan. Gospavu čeka obavještavanje rodbine i odlazak u pokopno društvo. Sve ostalo oko sahrane obaviće Miladinove kolege iz stanice.

Rahima u kućnoj apoteci traži lijekove za smirenje, daje po jedan Gospavi i Slavici, a zatim i sama popije jedan. Nada se da će konačno zaspati. Nije se naspavala još otkako je prije tri noći čula Gospavu da u sitne sate odlazi iz stana i vraća se tek nekad pred zoru. Rahima zna da to nikad nikome neće spomenuti. Nikome. Čak ni svom Reši.

Iz neobjavljenog rukopisa „A TI ZAKLJUČAJ: Priče o ljubavima i brakovima“