Fatos Kongoli

PASJA KOŽA (LËKURA E QENIT)

Sarajevske Sveske br. 13

Svoju bolest – kako rekoh, prikaza mi se Pakao – Marga mi saopšti u nimalo dostojanstvenim okolnostima za mene. Bio je početak septembra 99., posljednja jesen drugog milenijuma. Čitava Zemljina kugla je čekala smjenu epohe, šest milijardi stanovnika Zemlje – ne znam tačan broj – nezavisno od zlosutnog proročanstva Nostradamusa, pripremali su se za posljednji magični trenutak. Cijelu noć sanjao sam eroteke snove. Već neko vrijeme stalno sanjam erotske snove. Moj nemir treba da je počeo poslije jedne tople letnje noći, kada mi je Marga saopštila mrzovoljno i ne odoljevajući mojoj želji, da joj je žao i da nije osjećala ništa dok smo vodili ljubav, ili nastojali da vodimo ljubav, dok sam ja uzaludno pokušavao da joj pružim užitak. Nisam shvatio odmah značenje njenog priznanja, nisam htio sebi da priznam. Marga je jedva dočekala taj trenutak, kako bi se jednom zauvijek spasila od mene. Poslije toga ona nikad nija pristala na seks. Sada si slobodan, govorila mi je, radi šta te je volja, nisam nimalo ljubomorna. Ali, razumije se, sada sam slobodan samo za jednu stvar: da sanjam samo erotske snove. U našoj sredini, gdje se sve zna, ružne riječi teško da će se oprostiti jednom jarcu kao što sam bio ja, čovjek od pedesetpet godina, koji pored toga ima već odraslog i oženjenog sina i kćer studenjkinju. Šta više, samo osjećanje da sam djed – moj mi sin vrlo brzo pruži to zadovoljstvo, oženivši se kao vrlo mlad i ubrzo ugledaše svjetlost dana i dvije unuke, jedna za drugom – uroni me u nekakav ambis seksualne impotencije.
Tako i one noći kada mi je Marga oko svitanja saopštila da je bolesna, sanjao sam uzbudljiv erotski san, vodeći ljubav s bliskom prijateljicom moje kćerke. Sramota, takve ludosti se čovjeku ne mogu dozvoliti ni u snu. Ipak treba priznati da i u najluđim snovima ima nečeg istinitog. Istina je recimo to da Lori, najbolja prijateljica moje kćeri, nije mogla proći pored a da se nekako ne uzbudim, svaki put kada bi dolazila kod nas, sve sam činio kako je ne bi pogledao u oči, drugačije bi mi bilo teško da prikrijem moje sramno uzbuđenje. Krivac sam, i to dvostruki, pred Margom i pred Irmom, tako se zove moja kći.
Lori me nije zvala ni striko, niti nekakvim drugim nadimkom, već prosto imenom. Imenom me je zvala i moja kćerka, da pravo kažem, što me nije toliko zabrinjavalo, dok Marga sa njene strane nija mogla podnosila ovu vrstu snobovske igre. Lorine oči su bile plavičaste, bijele puti, kosa prirodna manje-više plava. Ali se to nije moglo tvrditi sa sigurnošću. Jednoga dana se ona pojavi na vratima, gotovo sva u boji višnje, od kose, kožne jakne, dugačkih čizama sa visokim štiklama na nogama, do mirisa njenog tijela koji je mirisao na višnju, bar mi se tako činilo. Toga dana u kući nisu bile ni Maraga ni Irma. Inače Lori je uvijek kao i sada ulazila unutra kao u svoju kuću. Trebam telefonirati, reče i pođe u primaću sobu gdje se nalazio telefon. Podiže slušalicu, okrenu neki broj. Stajao sam kod vrata sav zbunjen. Prvi put sam se našao nasamo sa ovom djevojkom đavolom, zbunjeno otkrih agresivnu zvijer u sebi. Zvijer još nije bila krepala, kao što sam već mislio. Zvijer je itekako bila još živa u meni. Zverinje oči gutale su obline Lorinog tijela. Govorila je tihim glasom u telefon, pričala je neki vic, ne govori budalaštine sasvim ozbiljno reče onome preko žice, ovdje je Kristi, Irmin otac, čuće tvoje budalaštine, ko zna šta će pomisliti.
Bio sam zanijemio, niti sam išta čuo ni govorio. Izgubljen, izađoh u hodnik, pa otuda van, kod ulaza u stan. Kao da sam htio biti što dalje od nje, kako bi smirio zvijer u meni. Zatim i ona izađe u hodnik. Tijela mirisa višnje, usana boje višnje, poljubi me u obraz prije nego što siđe niz stepenište. Ostadoh zbunjen sa osjećanjem nježnog dodira njenih grudi pri poljupcu. Bez ikakve sumnje u meni se probudi ona zvijer. Ne sluteći da će od onog dana ona redovno dolaziti u moje erotske snove.
Isto je bilo i one večeri kada mi je Marga saopštila o njenoj bolesti. Spavao sam u snu sa Lorom, vodili smo strastvenu ljubav sve dok nisam doživio uzvišeni orgaza. U tom trenutku se probudih, otvorih oči i osjetih jecanje. Preko prozora je svitalo. Sledih se nepomičan, ležeći na boku Marga je jecala. Tiho. Kao da se plašila da me ne probudi. Još uvijek pod utjecajem sna, na početku pomislih da možda Marga plače zbog toga što je predosjetila ono što sam sanjao, moje ludilo, ono kako nastojim da prodrem u Loru i kako buncam spominjući njeno i ime. Nisam više mogao izdržati, pružih ruku, dotakoh je. Ona se sva tresla. Okrenu se od mene u promrmlja, nešto što nikako nisam htio prihvatiti. Bolesna sam, reče, umirem.
Ove riječi Marga izgovori uobičajenom sigurnošću, isto onako kako je govorila drugim prilikama o ozbiljnim stvarima. I pored moje krivice u tom trenutku shvatih da Marga nije imala nikakav razlog, da se zatvorenih očiju šali. Njeno iznenadno potvrđivanje istine bilo je nemilosrdno, bio sam vrlo tužan zbog toga, ali ipak pokušah da se našalim makar na silu. Nema takvo što u predviđanjima Nostradamusa. Nostradamus takvo što nije predskazao, rekoh i pomilovah joj kosu. Ona se ispravi u postelji. Počela sam već godinu dana sumnjati, reče. Sada više ne mogu izdržati, moram u bolnicu.
Htio sam i dalje da nastavim sa licemjernom šalom o Nostradamusu, ali to bi bilo nečasno prema Margi. Pred slabom svjetlošću zore primijetih oronulost njenog lica. Sada kada se prisjećam tih trenutaka, ipak iskreno rečeno Margu sam volio čitavog života, ni jedna žena ne bi mogla zauzeti njeno mjesto. Bilo bi opravdano da joj ovo saopštim. Ako ne tog jutra, ono sljedećeg dana. Htio sam joj se zakleti da nema ništa od onoga što bi mogla ona misliti, ili što su mogli misliti drugi, nijednu ženu nisam volio kao što sam volio nju. Ne rekoh joj ništa ni toga jutra a ni sljedećeg dana. Ne razumijem zašto me razdire takva briga, sada kad nje više nema. Kao da tražim opravdanje pred ko zna kim. Kao da se strah od nekoga mogućeg suda snažno uvukao u mene, i da tražim svjedočanstvo i potvrdu o mom lijepom ponašanju.
Ja sam bio svjestan mog portreta kijeg su mi ga drugi pravili: avanturista pileće pameti. Luđacima kao što sam ja, sreća je ipak darovala nezaslužene darove. U ovom slučaju, naprimer, jednu divnu ženu. A ta divna žena se istopila kao maslo na pasjoj koži. Tako su govorili svi. Ta pasja koža sam bio ja.
Onog dana kada smo iz kuće izlazili s Margom i spremali otići u bolnicu, prikaza mi se pakao, osjećao sam se kao pasja koža. Marga ne dade da probudim Irmu. Ne htjede da ostavimo ni pismenu poruku. Subotom, a bijaše subota toga dana, Irma nije išla na fakultet, nije imala nastavu. Subotom bi ona nadoknađivala nesanicu za čitavu sedmicu. Marga uze kišobran kako bi se zaštitila od sunca a ja stavih kačket sa širokim obodom sa natpisom New York. Taj kačket mi je svojevremeno poslao sin iz Amerike. On se već pet godina nalazi u Sjedinjenim Državama, u New Yorku, kao ekonomski emigrant, dobitnik američke lutrije. Radi na aerodromu J. F. Kenedy i zovu ga Tomi. Ne zbog toga što se rodio na dan Svetoga Tome. Marga i ja nismo mnogo brinuli o svecima. Tih vremena naši sveci su bili drugi. Margin je bio Italijan Đani Morandi, moj, Englez Tom Džons. Kada se rodio Tomi, prije dvadesetosam godina, izvlačili smo lutriju i pobijedio je moj svetac. Nisam nijedanput bio kod njega u Americi, ni on nije dolazio da me vidi, sve dok Margo nije umrla. Srećom ona je kod njega bila dvije prošle godine tokom ljeta.

(odlomak iz istoimenog romana)

Prevod: Enes Tuna i Qazim Muja