Mehmet Kraja [1]

ASTROLOG

Sarajevske Sveske br. 03 [2]

Kazivali su mi ljudi da sam, dok bijah dijete, za ljetnjih noći stajao dugo pod nadstrešicom kuće i po tamnom pokrivaču neba sićušnim prstima skupljao zvijezde koje kapljahu, gomilao ih na jednom mjestu i onda ih, s istom pažnjom i strpljenjem, rasturao tamo gore jednim drukčijim redom, samo meni znanom. Toga se ne sjećam, no sjećam se hamajlije koju su mi potom stavili preko ramena, s nadom da će možda ta hartija, navoštena i u obliku trokuta presavijena, koja mi stajaše priljubljena uz tijelo, odvući moju pažnju otuda, odvratiti mi ludu želju za promatranjem neba noću i poigravanjem zvijezdama zalijepljenim tamo gore. Ukućani rekoše da sam ja brojao zvijezde, dok je majka, kad god bi se pomenilo tu činjenicu, šaputala molitve, gledajući me istodobno bolno i uzbuđeno.
Desilo se jednom da sam, dok gledah nebo probušeno na toliko mjesta onom magičnom i pozlaćenom iglom, ugledao jednu zvijezdu kako sija kao biser i oćutio u sebi želju da se ta zvijezda otkine s nebeskog svoda. A zvijezda, prostrujavši vrtoglavom brzinom kroz nekoliko hvati noći i skljupljajući sa sobom vatreno varničenje drugih zvijezda, dođe i pade iznad naše kuće ili malo prijeko, u malenom vrtu okruženom koprivom, gdje upravo tih ljetnjih dana, u smokvinom hladu, sjeđaše baba, govoreći sama sa sobom. Umrijeće baba, rekoh ja, i vjerovatno me niko ne bi čuo da baba stvarno nije izdahnula iste noći i da u trenucima preduge agonije nije, kao zastrašena, očiju iskolačenih od strave, gledala vrata i da ugaslim glasom nije od ukućana tražila da mi ne dopuste da ulazim u njezinu sobu. Ona izdahnu u svanuće a ja iste noći usnih i druge zvijezde kako se sa kidaju s neba i padaju kroz tanku poluloptu moga sna.
Prođoše mnoge godine i na historiju smrti moje babe se zaboravi. Jedno vrijeme i ja zaboravih promatrati nebo, i ako biste me pitali šta se sve bilo zbivalo tih ljeta, ništa vam ne bih mogao reći, jer desiše se događaji koji ne imahu nebeski predznak te kao takvi ne zaslužiše da ih se zapamti. Možda bi se historija ovdje i završila da me ne pozvaše u carsku vojsku i da ta vojska jednom ne logoravaše dugo, pod samotnim mjesecom koji je svake noći darivao nebo sjajem biljura. I dobro se sjećam kako onomad zvijezde bijahu raspršene po bjelini providnoga neba, i kako su se jedna po jedna, u jednakim vremenskim razmacima trnuše, gubiše ili umiraše, da je boljelo i mene ispod njih. Mojih drugovima rekoh sutradan da će se ubrzo desiti veliki rat i da će se u tom ratu mnogo ljudi poubijati. I desi se rat i nekoliko onih koji ne povjerovaše mojih riječima, budu ubijeni u tom ratu. »ak se sjećam kako mi je jedan čovjek, dok je ispuštao dušu od rane u slabinu, primjetivši da stojim pored njega, rekao da sam ja tvorac tog rata, nazvao me vragom i onda ispustio dušu zalazećim pogledom, duboko u neutješnom razočaranju.
Naš car izgubi rat i ja rekoh da sam odranije znao da će on taj rat izgubiti i da će se njegova vojska povući okrvavljena s ratišta, ostavljajući za sobom mnogo nepokopanih leševa nad kojima će kružiti crni i crni gavranovi, kao da je nebo postalo pakao odakle padaju njihovi komadi. Riječi koje kazah brzo se proširiše među vojskom i sluge našega cara jednoga dana otidše i rekoše njegovom veličanstvu: Ima jedan vojnik koji gleda zvijezde i koji kaže da su naši ratovi uzaludni, da ćemo ih redom izgubiti i neke druge riječi koje ne razumjesmo. Ubijte ga, reče car, ali se potom zamisli pa nastavi: Sačekajte! Dovedite mi ga ovdje.
Odvezoše me kod cara velikim kočijama što su ih vukla četiri svjetlodlaka ata, dok su s obje strane kočija jahale dvije kolone konjanika pod štitovima, sabljama i kopljima. Uvedoše me u carsku palatu i ja se, gle čuda, osjetih jako sretnim, jer palata bijaše bijela, jer palata imaše mnogo lustera, jer palata bijaše sva u šarenim ćilimima i jer palata bijaše carska.
Sutradan, nakon što sam dugo spavao ne sanjajući ništa, dovedoše me pred cara. On me upita otkud sam znao da će on izgubiti taj veliki rat i kad mu ispripovjedah ono o zvijezdama, ne zaboravljajući ni babinu smrt iz mog ranog djetinjstva, car nastavi: Kako bi bilo ako... Ja sam znao šta je on htio, pa mu rekoh da pošto je on naš car uradiću sve što je u mojoj moći da mu ispunim želju. Kakvu želju?, reče on i bijes mu udari u lice. Onu o ratu, rekoh mu. Pusti rat, reče on. Učini me sretnim.
Tri duge noći bile su mi potrebne da napravim kartu zvijezda, kakvu sam je vidio s jedne široke verande s mramornim kolonadama, dok mi je dvanaestero sluga stajalo na potpunom raspolaganju: neko mi je donosio papir i mastilo, neko držaše svijećnjak, a neko sviraše na tamburi kako bi noć bila prijatna i tiha. »etvrtog dana car se probudi razdragan, otide carici u njezinu sobu i ne dade nikome da ga uznemiri do kasno. Pozva me istog dana pa mi reče: Učini da i carica bude sretna. I ja učinih. Njezino kukurikanje potreslo je palatu. Imam jednu kćerku koja se umorila misleći da biti princezom nije velika stvar naspram beskonačnosti ljudske žalosti. Dan kasnije i mlada princeza bijaše sretna, te je u sjeni lipe po cijeli dan vezla i pjevala, pjevala i vezla. Onda dođoše na red dvorjani, čuvari, sluge, svi. I svi postadoše sretni. Onda me car pozva pa mi reče: Koliko će ovo potrajati? Ja slegnuh ramenima i on me sumnjičavo pogleda. Pozva stražu i naredi im da me strpaju u neku crnu rupu kako nikad više ne bih vidio nebo, ni danju, ni noću.
Dok su me stražari gurali vrhovima bajoneta i dok sam teško vukao okovima sputane noge, sjetih se da sam u onoj igri sa zvijezdama i ljudskim srećama bio zaboravio samoga sebe. Ali sad je već bilo prekasno za sve i kraj svemu je bio tu, u crnoj i smrdljivoj rupi koja se otvorila ispred mene poput dveri pakla.
Dugo sam tako stajao sam s crnim katranom tame prilijepljenim za zjenice i ne znam koliko mi je vremena trebalo da otkrijem da situacija u kojoj sam se našao ima rješenje. Car mi bješe zabranio da gledam nebo, ali mi bijaše ostavio tamu koja se prostirala svud naokolo i koja je bila ogromna. I tamo sam mogao zamišljati zvijezde koje je tama umnažala do beskonačnosti. Nije mi bilo lako da od haosa koji mi je mutio misli, napravim red i zvijezde rasporedim tako da donesu nesreću koju sam sada priželjkivao jer je ona bila jedina nada da će me izvući iz rupe. Ne prođe mnogo dana a nesreća se desi: jedna velika vojska napade carstvo sa svih strana, pohara ga i stiže do carske tvrđave, osvoji i nju te stiže do carske palate, spali i nju, i stade rušiti, rušiti i paliti, dok sve ne sravni sa zemljom. Cara namazaše katranom i spališe, caricu nabiše na kolac, dok mladu i sretnu princezu, nakon što je silovahu sedamdeset i sedam vojnika, baciše zvijerima da je razderu.
Prije nego spališe palatu, vojnici stadoše tražiti na sve strane ne bi li našli još kakvu preostalu živu ljudsku dušu, te nađoše mene u crnoj rupi. Izvadiše me bodući me koljima i prije nego objasnih ko sam i kako se desila čitava ova historija, odvedoše me pored zidina tvrđave ispod kojih se otvorila velika jama.
I ovoga puta napravih grešku: raspoređujući zvijezde mojih dalekih snova po vlažnoj i ljepljivoj tami rupe gdje su me bili strpali, i tražeći nesreću u onom vrtoglavom raspoređivanju gravitacijskih središta, opet i opet i opet zaboravih na samoga sebe.